Krešimir Seletković: „Želim istraživati, ne želim pisati cijeli život jednu kompoziciju”

Kada govorimo o njemu, najjednostavnije ga definiramo kao skladatelja. S obzirom na to da je nedavno postao redoviti član jedne visoke državne institucije, vjerojatno ćemo ga u javnom diskursu početi nazivati akademikom. Šira glazbenička struka prepoznavat će njegove značajne doprinose svijetu glazbene produkcije. Međutim, sve su to ladice u koje Krešimir Seletković nerado dopušta da ga se svrstava. Jer on je u konstantnoj potrazi za renesansnim umjetnikom u sebi.

„Pola stoljeća“, zvuči kao velik i težak odsječak vremenskog kontinuuma, no mirnoća i staloženost kojima odiše Krešimir Seletković čine da taj vremenski odsječak doživimo onako kako ga i on doživljava – kao jedinstven životni trenutak u kojemu su sve kockice sjele točno na svoje mjesto. A čini se da zagrebačka Muzička akademija, gdje smo se susreli za trenutak ovoga razgovora, jest njegovo prirodno mjesto jer više voli pričati o radu sa studentima, nego o samome sebi. U tim trenutcima razotkriva se njegov sveprožimajući pedagoški žar.

Krešimir Seletković proslavio je 50. rođendan, a u ovome razgovoru nastojali smo doznati do kojih su ga saznanja dovela bogata iskustva koja je do sada stekao u dijalogu s različitim stranama svoje glazbeničke osobnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

O čemu razmišlja Krešimir Seletković navršavajući 50 godina?

Ne razmišljam ni o čemu posebnom. Ništa se zapravo nije promijenilo, isto je kao i prije mjesec dana. Realno gledano obaveze ostaju iste, možda se samo malo više gomilaju, interesi su također isti, možda sam ja malo sporiji, ali dalje se ide istim tempom kao što je bilo do sada.

Neposredan povod ovome razgovoru činjenica je da ste 2024. godine – s nepunih 50 godina života – primljeni u redovito članstvo Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU-a. Kako gledate na Vaše mjesto u toj instituciji?

Prije svega, meni je to bilo veliko iznenađenje. Naravno i čast. Prije četiri godine postao sam član suradnik. Kada su me kontaktirali i pitali bih li postao članom suradnikom, meni je to bio veliki šok. Naravno da sam pristao, a sada nakon četiri godine sam postao i redoviti član. Još uvijek se uhodavam s obzirom na to da to nije bilo tako davno, izbor je bio u svibnju, počele su sjednice, tek trebam vidjeti kako stvari funkcioniraju. S obzirom na svoja iskustva, nadam se da ću moći pomoći.

Je li 50 godina premalo za biti primljen u redovito članstvo takve institucije?

Priznajem da nisam očekivao u tim godinama biti izabran, ali nisam najmlađi. Omogućeno je i mlađim znanstvenicima i umjetnicima da mogu postajati članovi ako ispunjavaju uvjete. Činjenica je da se HAZU u tom smislu mijenja i da je trend uvoditi mlađe ljude u instituciju.

Kakva će biti razlika redovitog u odnosu na prijašnje suradničko članstvo?

Kao član suradnik nisam prisustvovao redovitim sjednicama Razreda. Jednom godišnje pozivan sam na sjednicu te sam mogao sudjelovati u sjednicama Skupštine, ali bez prava glasa. Od sada će to biti redovite jednomjesečne sjednice, donošenje određenih odluka, sudjelovanje u radu Razreda i radu HAZU-a, tako da redovito članstvo ima veće obaveze i svakako veću odgovornost.

Što biste Vi željeli? Jer jedno su očekivanja s kojima se stupa u punopravno članstvo, a tek ćete s vremenom vidjeti kako će funkcionirati čitav proces.

To sigurno. Smatram da, s obzirom na to da je HAZU krovna ustanova s područja znanosti i umjetnosti u Republici Hrvatskoj, glas se može čuti dalje. Članstvo u HAZU-u mi je dalo neku vrstu potvrde da je onaj posao koji sam do sada radio išao u pravom smjeru te da su članovi Razreda primijetili da sam određene poslove obavljao zdušno i da je to bilo presudno kod samoga izbora.

Članstvo u HAZU-u mi je dalo neku vrstu potvrde da je onaj posao koji sam do sada radio išao u pravom smjeru

To je i određena obaveza koja će meni biti dodatni stimulans da mogu nastaviti sve ono čime sam se do sada bavio na način na koji sam to radio, čak i više.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Je li bilo kakvih prekretničkih trenutaka u Vašem profesionalnom životu? Možete li izdvojiti trenutke, događaje, projekte, pozive, ponude, osobe ili slično tomu, za koje, iz današnjeg kuta gledanja, zaključujete da su obilježile razvoj Vas kao skladatelja i glazbenika općenito?

Dosta je teško govoriti o tome jer svaki projekt ima određenu težinu i svaki je prekretnica. To se najbolje vidi kada se autor okrene i vidi što je radio prije dvadeset, trideset godina i onda zaključi da je ostao onaj prvotni osjećaj želje da se projekti naprave što bolje, kao i da je ostao onaj osjećaj zarona u sami materijal, u proces komponiranja. Naravno, nakon toliko godina svatko bi nešto malo drugačije napravio.

Mogu govoriti o vremenu studija. Na trećoj godini studija, 1996. godine, sreo sam profesora Mladena Tarbuka, tadašnjeg šefa dirigenta Simfonijskoga puhačkog orkestra Hrvatske vojske, na Akademiji u Berislavićevoj ulici na trećem katu, a on me je pitao bih li za Biennale napisao kompoziciju za puhački orkestar. Meni je to bio strahovit šok. Ono čega se sjećam dok sam radio na toj kompoziciji bilo je odgovornost koju sam dobio takvom ponudom i jednako tako pokušaj samostalnog izražavanja da kažem ono što u tom trenutku mislim.

Dobiti orkestar na trećoj godini studija, pogotovo za izvedbu na Biennalu, bilo je nešto što nisam mogao niti zamisliti, kao i misliti o dvorani Lisinski, o vojnom orkestru koji je u to vrijeme bio jedan od najboljih orkestara u Hrvatskoj, a koji je trebao izvesti moju kompoziciju. Interesantno je koliko je bilo promišljanja, rada, u ono vrijeme nisu računala bila toliko dostupna, sve je bio rad olovkom i papirom, kao uostalom i danas… i danas svojim studentima govorim da se nauče prvo planirati prostor rukom na papiru, a računalo dolazi zatim kao alat. Taj osjećaj izlaska pred javnost s velikom partiturom, prvi put u životu, velika je odgovornost. I takvih doživljaja bilo je mnogo.

Dobiti orkestar na trećoj godini studija, pogotovo za izvedbu na Biennalu, bilo je nešto što nisam mogao niti zamisliti, kao i misliti o dvorani Lisinski

Mogu spomenuti i nešto novije. Prije nekoliko godina pozvali su me da budem rezidencijalni skladatelj HRT-a tako da sam napisao dvije velike kompozicije, Dystopia za simfonijski orkestar i Pet stadija žalovanja za mješoviti zbor i violončelo. Svaka kompozicija, svaki projekt, na određeni je način mala prekretnica jer svi se mi tražimo svakim projektom, pokušavajući naći svoju glazbu koja bi predstavljala nas.

Nakon praizvedbe skladbe Pet stadija žalovanja / Foto: Jasenko Rasol

U tom slučaju bitno je da takvih malih prekretnica bude čim više u kontinuitetu stvaralaštva, kako mladoga, tako i za renomiranog skladatelja.

Upravo tako. U današnje vrijeme imamo situaciju da naši studenti u većini slučajeva dobiju izvedbu s orkestrom, ili barem radionicu, i diplomski se ispiti većinom izvedu. U moje vrijeme, simulaciju sam na računalu radio tri mjeseca. A generacije prije mene redovito su diplomirale s klavirom. Danas je velika pomoć skladatelju da može dobiti izvedbu svog diplomskog ispita s orkestrom. Recimo, moj nije nikada izveden. Zato mi je drago da su se u tom pogledu stvari pomaknule na bolje.

Danas je velika pomoć skladatelju da može dobiti izvedbu svog diplomskog ispita s orkestrom – recimo, moj nije nikada izveden

Koliko su studenti svjesni toga ili zapravo žive u ovome vremenu s podrazumijevajućim stavom?

Mislim da oni žive u ovom vremenu i ne razmišljaju na način na koji smo mi razmišljali. Mi smo generacija koja je prešla iz analognog u digitalno doba i koja još pamti vrijednosti analogne tehnologije. Danas je sve moguće. Umjetna inteligencija krije mnoge opasnosti i, s obzirom na te okolnosti, treba tražiti ono čemu mi svi stremimo, a to je vlastiti jezik koji će autora učiniti prepoznatljivim. Zato mi još uvijek držimo do „tradicionalnog“ školovanja tijekom kojega student mora svladati temeljne vještine da bi mogao izaći u svijet kao diplomirani skladatelj.

U ovome trenutku moramo se sjetiti Davorina Kempfa, Vašega profesora kompozicije. Što je najvažnije što ste ponijeli sa sobom iz klase profesora Kempfa?

Od njega sam ponio jako puno. Ja sam njegov prvi student, a ono što je meni bilo jako važno jest to da me je naučio proces razmišljanja. Nekada smo znali po dva tjedna razgovarati o jednoj pauzi, jer naprosto nešto nije funkcioniralo. To su sitnice koje, zapravo, određuju proces komponiranja jer ne postoji unificirani proces dolaženja do finalizirane partiture, nego je on za svakoga drugačiji. Mi smo puno radili na kompozicijama, ali smo i jako puno slušali i analizirali.

Profesor Kempf bio je pedagog koji je pripremao predavanja na način da ona budu meni pomoć, nikako stres. S druge strane, moralo se izuzetno puno raditi. Moram istaknuti jako važnu stvar koju Muzička akademija u Zagrebu i dalje njeguje, a to je da se na studiju kompozicije traži umjetnička osobnost.

Ako postoji bilo kakva mogućnost da se iz studenta izvuče ono što je njegovo, to je za njega najveći benefit jer studenti često niti ne znaju što imaju u sebi

Note su alat, kao i papir, kao i računalo. Ako postoji bilo kakva mogućnost da se iz studenta izvuče ono što je njegovo, to je za njega najveći benefit jer studenti često niti ne znaju što imaju u sebi. Još uvijek nastojimo zadržati barem primisao na „renesansnog“ umjetnika, dakle onoga koji, u glazbenom smislu, poznaje discipline, partiture, literaturu, da može balansirati znanjima i vještinama kako bi mu to pomoglo u profesionalnom životu.

Takav bi trebao biti svaki glazbenik, a za skladatelja i dirigenta to je nužnost.

Apsolutno. To je zanat. Vrlo često studenti znaju od Akademije očekivati da će dobiti ono što su dobili u osnovnoj i često srednjoj školi, a to je roditeljski odnos prema učeniku. Ovdje je to postavljeno na drugačiji način, a riječ je o otvaranju vrata u idejnom i tehničkom smislu. Nije samo jedan segment studiranja bitan. Bitne su sve ostale discipline, a u krajnjem slučaju dio studija su odlasci na koncerte. Pojavom digitalne tehnologije to je malo zanemareno zato što u kiši informacija do kojih svi možemo doći jako je teško filtrirati što jest, a što nije dobro.

Koje kolegije predajete na Muzičkoj akademiji?

Ove akademske godine predajem instrumentalnu Polifoniju, Kreativni laboratorij, Osnove kompozicije te Instrumentaciju za dirigente, a kolega Vjekoslav Nježić i ja ponovno pokrećemo Glazbenu produkciju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Razmišljate li o stvaranju vlastite kompozicijske klase?

Možda jednog dana dođe. Ovisno hoće li se ukazati potreba, moguće je. Razmišljao jesam, ali ne pod svaku cijenu. Ako se nađe student koji bi radio sa mnom, zašto ne.

O čemu je riječ na Kreativnom laboratoriju?

Kreativni laboratorij multidisciplinarni je, jednosemestralni kolegij, u kojem sudjeluju studenti s različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Spaja studente različitih struka koji trebaju samostalno osmisliti projekt te ga u tehničkom i administrativnom smislu dovesti do realizacije. Unatrag nekoliko godina imali smo vrlo zanimljive rezultate, poput umjetničkih projekata, eksperimentalnih videa, raznih aplikacija poput aplikacije za obilazak kulturnih znamenitosti grada, ideje rasvjete koja bi trebala smanjiti količinu svjetlosnog zagađenja i brojnih drugih. Zanimljivo je kako studenti mogu biti kreativni kada im se to dopusti.

Tijekom dosadašnje karijere obnašali ste niz različitih strukovnih i organizacijskih funkcija. Možete li izdvojiti neke glavne spoznaje koje su Vam ta iskustva donijela?

Svaki čovjek koji želi nekoga kritizirati mora barem zamisliti raditi njegov posao. S druge strane, sva iskustva koja sam do sada stekao na različitim poljima donijela su mi saznanja s kojima danas mogu donositi drugačije zaključke i vidjeti između redova. Rijetko sam bio sâm u svemu tome, ali sam najčešće sâm grijao stolicu. Kao i u životu, bilo je zgodnih i nezgodnih situacija, boljih i lošijih dana, ali sve je to bilo jako vrijedno iskustvo koje mi danas može puno pomoći u radu sa studentima, da im mogu dati savjete kako da se na vlastitu putu lakše orijentiraju.

Bili ste umjetnički ravnatelj MBZ-a u njegova tri izdanja, u periodu od 2012. do 2018. godine, ali ste na njemu sudjelovali i kao slušatelj, i kao skladatelj, prije i poslije toga. Kakav je Vaš današnji stav prema Biennalu?

Moj današnji stav prema Muzičkom biennalu isti je kao prije. Biennale je festival koji ima dugogodišnju tradiciju i, da nije bilo njega, smatram da ne bi bilo moguće uživo doživjeti neke izvedbe i kompozicije s izvanserijskim ansamblima, sjajnim orkestrima, izuzetnim solistima. U meni je to stvorilo veliko poštovanje prema instituciji Muzičkog biennala Zagreb. Kada sam postao savjetnik, kasnije i umjetnički voditelj festivala, uvijek sam gledao kako drugima približiti ono čime se mi bavimo, a s druge strane pokušati prikazati sve ono što se događa recentno u svijetu, a što, s mog stanovišta, zavrjeđuje pažnju.

Posebno mi je bilo važno da strani ansambli sviraju barem jednog hrvatskog autora, pogotovo praizvedbe, te da na tim programima naši autori koegzistiraju s autorima iz cijelog svijeta. Bilo je sjajnih projekata, sjajnih ideja, mogao bih čak reći ludih ostvarenja. Vjerujem da se sve to može nastaviti. U šest godina vođenja Biennala, paralelno uz nastavu, poziciju prodekana, skladanje, ispreplitanje svih tih funkcija bilo je za mene vrlo interesantno, ali i zahtjevno iskustvo. Svemu jednom dođe kraj. Sveukupno, bilo je to lijepih šest godina koje sam proveo u sanjanju projekata koji su realizirani a, nadam se, neki od njih i zapamćeni.

Bilo je sjajnih projekata, sjajnih ideja, mogao bih čak reći ludih ostvarenja – šest godina koje sam proveo u sanjanju projekata koji su realizirani a, nadam se, neki od njih i zapamćeni

Foto: 28. Muzički biennale Zagreb, 2015.

Bili ste rezidencijalni skladatelj ansambala HRT-a. Koliko je forma rezidencijalnosti pozitivna okolnost za skladatelja?

Biti rezidencijalni skladatelj ustanove kao što je Hrvatska radiotelevizija znači veliki izazov. Riječ je o javnim izvedbama koje se snimaju za radio ili televiziju, često i studijski, tako da ostaju u arhivi, a imati snimku vlastitog djela jako je važno. Također je važno istaknuti da u tom trenutku svi segmenti HRT-a prate takvu izvedbu. Koliko je meni poznato, rezidencijalni skladatelji prije mene su većinom pisali za veliki orkestar, što nije baš česta praksa kod institucionalnih narudžbi novih djela jer orkestara je malo.

Primjerice, prije Dystopije koju sam pisao za Simfonijski orkestar HRT-a, za veliki orkestar sam zadnji put pisao prije osamnaest godina, što znači da takva forma rezidencijalnosti može biti vrlo stimulativna prilika za svakog skladatelja.

Neki skladatelji mogu u kratkom vremenskom roku proizvesti niz različitih glazbenih djela, dok drugima, pak, treba dulji period promišljanja i sazrijevanja ideje prije konačnog produkta. Kojem tipu Vi pripadate?

Ja sam onaj treći tip, budući da ne radim samo to, bavim se raznim drugim stvarima pa se nekada dogodi da kompozicija nastane vrlo brzo, a nekada je to muka. To je stvar inspiracije, vremena, i ja nisam tip koji može dva sata dnevno skladati. Moram imati prostor kontinuiteta i u tom kontinuitetu zna mi se često dogoditi da od inicijalne ideje odem u sasvim drugom smjeru.

Profesor Kempf mi je davno rekao nešto što mi je ostalo zauvijek: s jelom dolazi tek. Treba vremena, barem meni, dok uđem u način komponiranja, dok ideja sazre, ali onda kada se otvori, onda je to nešto drugo. Period od početka do sazrijevanja možda je kraći, ali puno teži nego izrada partiture. Skladateljstvo kao takvo ne isključuje i druge segmente bavljenja glazbom, od produkcije, sviranja, slušanja, do notografije, toliko je malih detalja na kojima se može raditi kako bi skladatelj postao kompletniji.

Bavljenje bilo kojim segmentom glazbe oplemenjuje, žanr je samo jedna preferenca

Teško je profilirati se u jednom smjeru i reći: ja ću skladati ovakvu glazbu, a ovakvu neću. Pisao sam i pop aranžmane. Nikakav problem nije prebaciti se iz jednog balona u drugi i prenositi iskustvo koje je skladatelj stekao. Čini mi se da je to dobar put jer nas bavljenje bilo kojim segmentom glazbe oplemenjuje. Žanr je samo jedna preferenca.

Biste li se složili s konstatacijom da je motivička igra jedan od najvažnijih glazbenih postupaka u Vašem skladateljskom pristupu?

Ja se trudim baviti samim motivima i ostalim elementima, ali to nikako ne isključuje povratak temeljnim glazbenim disciplinama. Jako pazim kako će nešto zvučati i s harmonijskog aspekta, i s aspekta kontrapunkta, jer bez tih dviju kategorija teško da glazba uopće može postojati. Pitanje je samo gledamo li partituru vertikalno ili horizontalno.

Postavio bih premisu malo drugačije. Je li motivički rad bitniji od onoga što je sami motiv? Ako postoji dobar nukleus, srž same kompozicije, s njom se mogu napraviti čuda. Isto tako mislim da rastezanje motiva da bi se s njim napravilo što je više moguće ne donosi vrstu dramaturgije koju taj motiv može izdržati. Svaki motiv i svaka harmonija sadrže određeni energetski kapacitet. U tom slučaju možemo razgovarati o tome imamo li razvijen način promišljanja energetskog kapaciteta nekog motiva. Vrijeme je ono na što mi skladatelji najviše pazimo.

Mnoga Vaša djela, poput primjerice Perpetuum mobile, Oče naš, Koncerta za violončelo, klavir i orkestar, Neurosis, počivaju na izgradnji forme i sadržaja na temelju elementarnih glazbenih ideja – ljestvičnog niza, motiva koji se kontinuirano transformira, principa kontrasta koji se opetovano vraća… je li početna jednostavnost ideje ta koja Vam otvara prostor kreativnosti?

Vrlo često jest, jer čovjek može s idejom raditi što god želi. Pokušavam pustiti toj ideji da me vodi dalje, da sazrije, može ići u stotinu smjerova, samo je pitanje kako odabrati pravi smjer. Često sam čuo od kolega skladatelja da ih tradicija ne interesira. No, gledajući unatrag kroz 20. stoljeće, primijetit ćemo da su veliki skladatelji radili neku vrstu sinteze svih tradicionalnih ideja. Zašto bismo nešto zanemarivali, ako je to dobro? Zanemarivanje tradicije, čemu smo skloni, nije dobro, ali je treba transformirati prema vlastitu jeziku.

Vaše skladbe uvijek imaju određeni lûk, početak, unutarnji dijalog, zaključak, i vrlo često tišinu koja ih obgrljuje.

To sam naučio iz tradicije. Kada slušam Pendereckog, Ligetija, Messiaena, oni isto tako postupaju. Stalna je unutarnja borba, kakvu ja glazbu želim slušati kao slušatelj, a kakvu glazbu želim pisati. To su dvije vrlo bliske stvari. Kada pišem, zamišljam što želim čuti od svoje glazbe u dvorani. Kod mene je skladanje proces koji traje, ali uloženo vrijeme je jako bitno. I što je najvažnije, s jelom dolazi tek.

Kada se pogleda popis djela u Vašem opusu, čini se da niste previše skloni eksperimentiranju. Ili je drukčije?

Često me netko pita da nešto napišem pa je, u tom slučaju, izvođački sastav zadan. S druge strane, nisam osoba koja piše za ladicu. Što znači eksperiment? Polazim od tradicije, ali je pokušavam transformirati. Glazba iz nečega nastaje, nešto govori i nekamo odlazi, to je trojstvo vremenske umjetnosti. Na tome počivaju barokna fuga, sonata, simfonije. Ako krenemo od Schönberga vidjet ćemo da, iako je potpuno promijenio paradigmu tonalitetne glazbe prema atonalitetnosti, forma mu je bila vrlo čista. On je eksperimentirao s jezikom unutar forme.

Ljudi mogu upasti u stupicu misleći da rade nešto novo, a to je već davno učinjeno

Možemo ići dalje, do Messiaena, koji je eksperimentirao s formom. Ali na kraju se ipak vratimo, kao što se, primjerice, Beethoven vratio Bachu. Možemo govoriti o Pendereckom koji je pred kraj života počeo pisati simfonije koje nisu više eksperimentalne poput Tužaljke, o Ligetiju i njegovoj Musica ricercata u kojoj je upravo eksperimentirao s motivičkim radom. Često sam čuo da skladatelji kažu, ovo me od prije ništa ne zanima, ja sad radim novu glazbu. Koju novu glazbu? Od čega? Ljudi mogu upasti u stupicu misleći da rade nešto novo, a to je već davno učinjeno.

Je li Vam, kao skladatelju, nezgodno ili nezahvalno govoriti o vlastitu stilu?

Ja zapravo ne znam kakav imam stil.

No, govorite o tome da svaki skladatelj treba naći svoj stil, svoj način izražavanja.

Moj stil možda je upravo takav da je vrlo jednostavan. Polazišna ideja mi se dalje otvara i vodi me kamo trebam ići. Želim istraživati, ne želim pisati cijeli život jednu kompoziciju. Na kraju se gleda rezultat, ali meni kao skladatelju najvažnije je putovanje. Stil ne odražava samo sredstvo, on odražava ono što autor nosi u sebi i što pokušava izreći. Imao sam upita zašto se na Akademiji ne može studirati kompozicija u stilu Mozarta. Može. Ali pitanje je što je to onda i kako ćemo to valorizirati.

Kao skladatelji, stalno pokušavamo pronaći prave riječi da bismo glazbom izrazili unutarnji dramaturški osjećaj. Jako je lijepo slušati glazbu i zamišljati da čitam knjigu. To je tako divan proces, vaditi iz sebe ideje i brusiti ih dok se dođe do željenog rezultata.

Kako se kao autor odnosite prema izvođačima svojih djela?

Tu sam grozan, puštam im sve. Toliko sam subjektivan da u tom trenutku ne mogu uopće djelovati. Smatram da način na koji ja određenu situaciju u partituri čitam ne znači da je to bolje od načina na koji je izvođači čitaju. I tu me subjektivnost zakoči. Mogu biti zadovoljan ili ne, ali nikada neću mijenjati strukturu onoga što je u izvedbi zamislio izvođač ili dirigent. Uvijek imam i svoje unutarnje borbe, je li to dobro ili nije. Stoga niti ne volim biti producent na snimanju vlastitih skladbi.

Analogija se može povući sa životom – dijete kad odraste ne  može biti ono što je roditelj zamislio, ono traži svoj put. Tako i glazba, ona je poput djeteta, živi svoj život, ili ga ne živi ako nije toliko interesantna da bi je netko izvodio. Tu nastaju drugi problemi jer vrlo često, s obzirom na to da smo mi mala sredina, neka kompozicija se izvede jednom i idući put možda za dvadesetak godina.

Treba li skladatelj pojašnjavati svoje djelo ili prepustiti slušatelju da s njim čini što želi?

Odgovor je vrlo jednostavan, ali iz osobne perspektive… ne volim pisati komentare kompozicija. Glazba bi trebala govoriti sama za sebe. Ako moram pročitati upute da bih shvatio kompoziciju, ako glazba sama za sebe ne govori, onda to znači da joj nešto nedostaje. A ako joj nedostaje takva vrsta upute, veliko je pitanje može li svatko razumjeti upute na toj razini da shvati glazbu. Moramo se vratiti u povijest – opstale su one glazbe koje su govorile same za sebe.

Nije li to, u pogledu recepcije djela, dvosjekli mač? U današnje vrijeme pokazuje se sve veća potreba da se slušatelja obrazuje, pogotovo za suvremenu glazbu.

To je istina, no ja imam protupitanje: Kako objasniti nekome da sluša današnju glazbu, ako ne zna slušati onu prije stotinu godina? Imamo veliku rupu koju bi trebalo popuniti jer ako ljude naučimo slušati glazbu koja je nastajala tijekom 20. stoljeća, naučit ćemo ih lakše slušati i ovu suvremenu. To je problem koji nije riješen u pedagoškom smislu. Nedavno sam gledao dokumentarac o Albanu Bergu, koji me je podsjetio na to da je problem u tome da ljudi ono što ne razumiju ne znaju slušati. Kada sam imao studente na Kreativnom laboratoriju postavio sam im jednostavno pitanje: jeste li proveli ikada jedan dan bez glazbe? Odgovor je – ne. Probajte.

Glazba nije zabava, ona može biti ozbiljno oružje

Onda ja napravim nešto što ih zna šokirati. Ugasim svjetlo i 45 minuta puštam suvremenu glazbu. Nakon toga razgovaramo. Rezultati… znalo je biti lupanja vratima, suza i svega, jer ja idem na neke probrane skladbe kako bih im dokazao da je glazba zapravo oružje koje oni ne razumiju. Toliko su indoktrinirani glazbom da bez nje ne mogu, a kroz glazbu koju slušaju i način na koji je slušaju stječu određene navike. Navikli su slušati kratkotrajnu glazbu i očekivati hit za hitom.

Međutim, ako slušaju dobru stariju glazbu, od rocka, jazza i klasike, mogu shvatiti da se ta glazba nije puno promijenila unatrag četiristo godina. A ja studentima pokažem da im u 45 minuta mogu izvrnuti percepciju o onome što oni smatraju zabavom. Glazba nije zabava, ona može biti ozbiljno oružje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pred kraj, osvrnimo se na Vašu ulogu glazbenog producenta. Što sve treba znati producent i s kojim sve vještinama vladati? Producentski posao donio Vam je više nagrada Porin.

Producent prije svega, mora znati slušati i razumjeti ono što izvođač želi reći. Mora biti u psihološkom odnosu s izvođačem, moći ga stimulirati, ali ga ne sputavati u njegovu izričaju, a isto je važan tehnički aspekt, odnosno što se može sa snimkom učiti nakon snimanja. Puno ima elemenata vezanih uz tehnički aspekt, osobito u postprodukciji, koja traje puno dulje nego snimanje kako bi se postigla ravnoteža između želja producenta i izvođača. Producenti su poput ljudi iza kamere, no bez te pozicije snimanje ne funkcionira. U zadnjih trideset godina tehničke mogućnosti su jako napredovale, što utječe na kvalitetu producentskog posla.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A utječe i na način i kvalitetu slušanja glazbe.

Bez daljnjeg! Kolega je napisao diplomski rad iz Glazbene pedagogije s temom procjene kvalitete primjera za glazbenu kulturu u školama sa stanovišta glazbene produkcije. Rezultati su poražavajući i zastrašujući. Danas ljudi više ne znaju razliku između mp3 i wav formata, ne znaju je li stereo ili mono, slušamo na mobitelima, mnoštvo je elemenata koji ljudima više nisu važni, a bez producenata i tonskih majstora ne mogu egzistirati u dobroj kvaliteti. Poražavajući su rezultati kod izbora primjera za škole. Kada se uzme spektrogram takvih snimaka, to je zapanjujuće. Vlastitu djecu odgajamo na način da im dajemo nešto što je poluproizvod. To je kao da idemo igrati nogomet loptom od kartona. O tome bi trebalo puno više govoriti.

Vlastitu djecu odgajamo na način da im dajemo nešto što je poluproizvod – to je kao da idemo igrati nogomet loptom od kartona

Pozitivno je što smo kroz kolegij Glazbene produkcije na Muzičkoj akademiji uspjeli potaknuti studente da se aktivnije bave produkcijom i sada imamo mlade producente poput Lovre Stipčevića, Georga Draušnika, Šime Buhe, koji već snimaju sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Zašto ovo govorim? Jer iza ljudi ostaju djela. Ako se jednom izvođaču dobro napravi CD, iza njega će to ostati, a to je ujedno vizit-karta cijelom setu ljudi koji su na tome radili.

I za kraj, koji su projekti pred Vama?

Mirovina! Nije to daleko, još 15 godina. Šalim se. Dobio sam narudžbu od Cantus Ansambla za glas i ansambl, a djelo bi, prema trenutačnim informacijama, trebalo biti praizvedeno na Muzičkom biennalu Zagreb. Izvedba je u travnju iduće godine i sada se moram „naglavce“ baciti na posao.

Završio sam postprodukciju prvog CD-a Zagrebačke filharmonije za izdavačku kuću Naxos sa šefom dirigentom Dawidom Runtzom s djelima Borisa Papandopula i Stjepana Šuleka, zatim smo snimili još jedan s djelima Dore Pejačević i Stjepana Šuleka, također sa šefom dirigentom Runtzom i solistom na orguljama Vincentom Duboisom, a u veljači ćemo snimiti i treći.

Očekuje me kompletna postprodukcija Bersine opere Oganj, koju smo snimili ove godine s maestrom Aleksandrom Markovićem u izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije uz sudjelovanje Zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te Dječjeg zbora Hrvatske radiotelevizije, uz renomirane soliste HNK-a. Puno je posla, ali nadam se da ću to sve stići.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Blic provjera

Svirate li?

Slabo.

U tom „slabo“ – što svirate?

Ništa! Zadaće studenata… Nešto malo dok komponiram. Šalu na stranu, to je nešto za što uvijek ostane malo vremena, a kada sjednem za klavir, onda i ja odlutam i izgubim pojam o vremenu. Sviram pomalo, ali ne više kao prije.

Slušate li?

Slušam jako puno i slušam svašta. Prvenstveno je to ono što se odnosi na posao, klasiku prije svega, a iz producentske perspektive, jako je malo ljudi koji će poslušati snimljeni materijal više puta od mene jer tu dolazimo do broja od pedeset pa naviše preslušavanja. U slobodno vrijeme uglavnom slušam tišinu, malo jazza i radio.

Čitate li?

Čitam koliko stignem. Ono što ljudi obično kažu, kako čitaju prije spavanja, to kod mene ne funkcionira.

Što ste zadnje čitali?

Zadnje sam čitao 12 nota o životu i kreativnosti Quincyja Jonesa. To je vrlo zanimljiva knjiga u kojoj on govori o svom putu, razvoju, učenju, i to iz iskustva svestranog glazbenika i producenta. Također sam među zadnjim knjigama čitao i 1Q84 Harukija Murakamija, dok Norvešku šumu završavam, a u pripremi je i upravo izašao prijevod Tvrdo kuhana zemlja i kraj svijeta. I ponešto stručne literature.

Gledate li?

Gledam, ali ništa posebno. Volim pogledati poneki dobar film ili seriju, ali teško je pronaći nešto što je originalno i novo. Volim pogledati dobar SF i već po ne znam koji put znam pogledati Teoriju velikog praska jer je to jedna od rijetkih serija u kojoj nema nasilja. S obzirom na to da mene zanima i malo fizika i malo matematika, a ima duhovitosti, specifičnog humora koji nije za svakoga, zato mi je zanimljiva.