Krste Juras - Dalmacija u mom stihu

Ovaj razgovor s Krstom Jurasom danas čitamo drugačije nego u trenutku kada je nastao

Nastao je povodom njegova dvostrukog izdanja Gold Collection u izdanju Croatia Recordsa, kao presjek gotovo pola stoljeća pisanja stihova koji su se nenametljivo, ali trajno upisali u kolektivno pamćenje hrvatske zabavne glazbe. Razgovor je za tadašnji časopis Cantus vodio naš urednik Bojan Mušćet, u trenutku kada je Juras još uvijek s lucidnošću i mirnom samoironijom promišljao vlastiti opus, odnos teksta i glazbe, Dalmaciju kao trajno ishodište te prolaznost estradne slave.

Danas, nakon njegova odlaska, Jurasove riječi dobivaju dodatnu težinu. U njima se zrcali autor koji je razumio snagu jednostavne emocije, važnost stiha koji „pogodi u sridu“, ali i rijetka autorska skromnost čovjeka koji je jednako ozbiljno živio i glazbu i život izvan nje. Ovaj intervju objavljujemo kao podsjetnik na pjesnika čiji su stihovi postali dio našeg svakodnevnog jezika — i kao tiho zahvalno prisjećanje na Krstu Jurasa.

Vi ste jedan od zaštitnih znakova kvalitete tekstova hrvatske zabavne glazbe. Koje odlike mora imati kvalitetan tekst i koga biste od kolega voljeli istaknuti u toj ‘kategoriji’?

Najbolje tekstove napisao sam u pet minuta, inspiriran nečim doživljenim, ili češće nedoživljenim, sanjanim. S obzirom da sam muzikalan (u počecima sam bio i pjevač), pritom mi je u glavi uvijek zvonila neka melodija (najčešće banalna), na koju sam, eto, dopisao stihove. Ne znam kakvo je u tom pogledu bilo iskustvo mojih cijenjenih pokojnih kolega po peru, Drage Britvića (najvećeg među nejednakima) ili Jakše Fiamenga, dok se s Tomislavom Zuppom i Momčilom Popadićem, koje, dakako, cijenim, nisam baš ni susretao.

Što je odlika vašeg stila? Jeste li se prilagođavali izvođaču ili skladatelju ili su, pak, oni našli upravo vas?

Moram priznati da sam se uglavnom nastojao prilagoditi izvođaču. To pogotovo vrijedi za albume koja sam potpisao s Dušanom Šarcem za Mišu Kovača (Dalmacija u mom oku, 1982.) te za Ibricu Jusića (Čovjek bez kafića, 1980.), kao i za nekoliko skladbi Meri Cetinić.

Radili ste s našim ponajvećim skladateljima. Molim vas da usporedite ulogu skladatelja i ulogu tekstopisca u odnosu na uspjeh ili možda neuspjeh određene pjesme.

To je vrlo delikatno pitanje, no iz iskustva znam da sam bio uvjeren da će neke skladbe s mojim, recimo, nadahnutim tekstom pogoditi u sridu, a prošle su bez odjeka. U povjerenju, mislio sam da možda skladatelj nije osjetio tekst, da ga, uostalom, ni pjevač nije prihvatio itd. No ponekad, rjeđe, događalo se da je neka skladba, meni neočekivano, našla put do publike (i još ga uvijek nalazi), recimo, Dva zrna grožđa (Z. Runjić, 1986).

S kojim skladateljem vam je bilo najbolje surađivati, s kime ste se našli odmah na istoj valnoj duljini?

Moja karijera tekstopisca započela je na Zagrebačkom festivalu 1974. izvedbom skladbe Kaži mi, koju je uglazbio Zvonko Špišić, a otpjevala Višnja Korbar. Upravo me Zvonko Špišić uputio u tajne zanata, osjetivši u meni talent estradnog pjesnika (uzgred rečeno, objavio sam i četiri zbirke ozbiljne poezije, te sam uvršten u dvije antologije hrvatskog pjesništva). Osim Špišića, najveći mi je izazov bila suradnja sa Zdenkom Runjićem, meni najvećim od trojice veličanstvenih (uz Špišića i Dedića), s kojim sam se ponekad i namučio, ali rezultat nije izostao.

Smatrate li da su nekoć, u drugoj polovici 20. stoljeća tekstopisci i skladatelji bili cjenjeniji u medijima i javnosti nego što su to danas?

Bez ikakve sumnje, skladatelji i tekstopisci, odnosno autori koje sam pobrojao, a i nekolicina drugih, bili su – zasluženo – cjenjeniji u javnosti. Što se tiče današnjih autora, cijenim dugogodišnje upečatljive doprinose Huseina Hasanefendića Husa, Jasenka Houre, Zlatana Stipišića Gibonnija, Marijana Bana, Gorana Bareta i Davora Gopca koji su uglavnom pisali na vlastite, kvalitetne stihove te Nene Belana koji je vrlo solidan pop autor. No i oni su, s oproštenjem, već vremešna gospoda. Od ovih najnovijih, nikoga nisam uočio u smislu očekivanog dugovječnijeg trajanja na estradnoj sceni.

Ima li razlike u pisanju stihova za solo-izvođače i za klape? Ili smatrate da vaše pjesme mogu otpjevati i jedni i drugi, ali u različitim verzijama?

Mislim da ima određene razlike ako se piše pjesma, odnosno stihovi za solo-izvođača ili pak za klapu, budući da sam ja pisao i za jedne i za druge. Naime, sad mi se čini da sam ciljano pišući za klapu (prije svih, za klapu Šibenik) nastojao napisati nekakvu poruku kojim nam se klapa obraća kao prvo lice množine. S druge strane, međutim, dogodilo se, eto, da je skladba Ludo more (N. Kalogjera, 1983) najprije zaživjela u izvedbi Mikija Jevremovića (na Splitu 1983), da bi potom, zahvaljujući Bonaci, a potom i ostalim klapama, postala praktički klapski standard.

Šibenska balada je službena himna grada Šibenika. Podsjetite nas na put te pjesme, od vaše inspiracije do takvog priznanja.

Šibensku baladu napisao sam 1977. na Zlarinu, gdje sam toga ljeta boravio sa suprugom Jasminkom (većinu ostalih od nekih 200 tekstova, napisao sam u Zagrebu). Kako sam s Dušanom Šarcem već odranije surađivao na LP-ju Ovo je naša noć Miše Kovača, tekst Balade sam ponudio njemu a on ju je uglazbio za sjajnu klapu Šibenik. Baladu je klapa Šibenik snimila za RTV Ljubljanu te je istoimeni album promoviran 1979. u Lisinskom, da bi od tada Šibenska balada opstala kao neslužbena himna rodnoga mi grada. Trebalo je, eto, proći još 37 godina da bi Šibenska balada 2016. bila proglašena službenom himnom grada Šibenika, dok smo Šarac i ja iste godine dobili i nagradu grada Šibenika (u mom slučaju za iznimno promicanje Šibenika u svojim pjesmama).

Krste Juras/foto: Željko Hladika/PIXSELL

Splitski festival upriličio vam je prije tri godine počasnu večer. Kako ste se osjećali, jeste li nečim bili osobito dirnuti?

Uprava Splitskog festivala, na čelu s agilnim direktorom Tomislavom Mrduljašem, je u proteklom razdoblju priredila posebne večeri istaknutim pjesničkim bardovima popularne dalmatinske pisme, pa je, eto, nakon Momčila Popadića i Jakše Fiamenga, ta čast 2018. zapala i mene. Naravno, Tomo i ja smo se ubrzo našli na istoj valnoj duljini što se tiče izbora skladbi i izvođača, a rezultat je, prema ocjeni većine medija, a i prisutne publike, bila veličanstvena večer. Naravno, bio sam dirnut te zahvalan organizatorima, izvođačima te posebno publici, kojoj su manje-više sve izvedene skladbe, unatoč svojoj vremešnosti (ili možda upravo zbog toga) bile vrlo poznate.

Vaš životni put nije vezan samo uz glazbu, nego i uz brodogradnju, kvizove… Kako pozicionirate glazbu u vašem životnom vijeku i radnom stvaralaštvu?

Možda ću razočarati poštovatelje mog pjesničkog doprinosa hrvatskoj zabavnoj, glazbi, ali moja brodograđevna profesija (uz moju suprugu Jasminku, s kojom sam 47 godina u braku) bila je ostala najveća ljubav mog života, u kojoj još uvijek, gotovo nakon 50 godina, tražim puteve afirmacije, istražujući nove tehnologije i suvremena saznanja. Na tome putu, poezija, a posebno glazba, bila mi je puno više od odušnog ventila pa još uvijek pišem u svom stilu, sve se manje nadajući da će moje poruke stići do onih koje će to zanimati. A što se tiče kvizova u razdoblju 1968.-2004., moj je životni moto uvijek bio sve ili ništa, s tim da je rijetko ispalo sve, no ja sam strpljiv, uporan i otporan čovjek.