Laibach: „Zavodljiva je ideja da se Država NSK natječe na Eurosongu“  

Laibach 1. svibnja objavljuje album MUSICK koji je singlovima “Allgorytham” i “MUSICK” već izazvao mnoge kontroverze s obzirom na to da koristi drukčije glazbene obrasce, mnogo prijemčivije širokoj publici. Razgovarali smo s kolektivom koji mijenja vrata percepcije

Laibach kožu mijenja, ali ćud nikada

 Postoje bendovi koji stvaraju glazbu i postoje bendovi koji stvaraju uvjete u kojima se glazba uopće može odvijati. Između te dvije pozicije, već desetljećima, kreće se Laibach – ne kao izvođač u klasičnom smislu, nego kao sustav koji uporno testira granice jezika, ideologije i percepcije. Od Nove Akropole do nadolazećeg albuma MUSICK, njihova praksa ostaje dosljedno nedoslovna: ondje gdje drugi vide estetiku, oni vide strukturu; ondje gdje se pretpostavlja ironija, oni uvode operaciju.

U vremenu koje više ne treba monumentalne simbole da bi proizvelo učinak moći, Laibach se vraća upravo tim simbolima da bi pokazao da nikad nisu ni nestali. Samo su promijenili format. Danas, kad algoritmi oblikuju ukus, a pop-kultura funkcionira kao najefikasniji distribucijski kanal ideologije, pitanje više nije tko govori, nego kojim jezikom govor uopće postaje moguć.

MUSICK se, barem na prvi pogled, približava tom jeziku: pop, eurodance, K-pop – forme koje djeluju lako, gotovo bez otpora, no kod Laibacha lakoća nikad nije znak pojednostavljenja nego strategije. U tom prostoru, gdje se granica između subverzije i reprodukcije briše, razgovor s njima ne nudi odgovore koliko razotkriva mehanizme pitanja.

Od albuma Nova Akropola 1985. do MUSICKA koji objavljujete 2026. koketirate s totalitarnom estetikom u doba kad stvarni totalitarizmi više ne trebaju estetiku da bi funkcionirali. Je li opasnije imitirati moć, ignorirati je ili je početi shvaćati ozbiljno?

Pitanje već u startu sugerira određenu pretpostavku: da Laibach „koketira“ s totalitarnom estetikom. Mi bismo to precizirali drukčije – ne koketiramo s njom, nego je analiziramo. Koristimo je kao materijal, kao jezik koji seciramo i vraćamo u opticaj u izmijenjenom kontekstu, kako bi se njezina unutarnja logika jasnije pokazala.

U tom smislu, ideja da je estetika nešto dodatno, gotovo dekorativno, također je varljiva. Moć nikad ne funkcionira bez estetike – samo je ona danas postala toliko integrirana u svakodnevicu da je više i ne prepoznajemo kao takvu. Algoritmi, sučelja, slogani, ritmovi popularne kulture – sve to su estetski oblici kroz koje moć cirkulira i postaje prihvatljiva.

Imitacija moći može biti opasna, ali i razotkrivajuća. Ona funkcionira kao ogledalo: preuveličavanjem i ponavljanjem pokazuje strukturu koja inače ostaje nevidljiva. Ignoriranje moći je vjerojatno najnaivnija pozicija – to je već oblik pristanka. A „ozbiljno shvaćanje“ moći često završava u njenoj reprodukciji, jer ljudi vrlo lako počnu oponašati ono što žele razumjeti.

Zato nas ne zanima ni čista imitacija ni distancirano ignoriranje ni puka analiza. Naš je pristup operativan: ulazimo u jezik moći, koristimo njegove kodove i gramatičke obrasce, ali ih pomičemo, destabiliziramo i vraćamo publici kao pitanje, na koje ona sama mora potražiti odgovore.

Danas totalitarizam možda više ne treba monumentalne simbole iz 20. stoljeća, ali to ne znači da je nestao – samo je promijenio formu. Postao je mekši, protočniji, čak i „zabavan“. Upravo zato estetika nije izgubila na važnosti; postala je još učinkovitija.

MUSICK je vaš potencijalno najkomercijalniji album dosad – i prvi originalni studijski materijal od Spectrea iz 2014. Je li to ciljana infiltracija u mainstream ili pokazatelj da je mainstream napokon sam domarširao do vas?

Prvo mala korekcija: MUSICK svakako nije prvi originalni studijski materijal nakon Spectre iz 2014. U međuvremenu smo objavili više studijskih, autorskih projekata i albuma: Also sprach Zarathustra, Wir sind das Volk, Sketches of the Red Districts, Iron Sky – The Coming Race, Alamut… (Točno, ali posrijedi su albumi s naglaskom na primijenjenu glazbu za teatar, film, multimedijski projekt, mjuzikl; op.a.) Dakle, kontinuitet nije bio prekinut, samo možda nije uvijek bio vidljiv u istom medijskom fokusu. No MUSICK se izrazito i neposredno bavi suvremenom situacijom unutar pop-glazbe.

Što se tiče „komercijalnosti“, to je uvijek relativan pojam. Ako nešto zvuči direktnije, pamtljivije ili „pop“, to ne znači nužno da je napravljeno s namjerom prilagodbe tržištu. Prije bismo rekli da se radi o istraživanju jezika koji je već dominantan. Pop je danas, kao i ranije, neka vrsta folklora industrijske civilizacije: jednostavan, repetitivan, učinkovit.

Ne radi se, dakle, o infiltraciji u mainstream niti o tome da je mainstream „marširao“ prema nama. Radi se o tome da se prostor između više ne može jasno razgraničiti. Granice su postale porozne. Ono što je nekoć bilo subverzivno danas se lako apsorbira, a ono što je nekad bilo čista zabava može funkcionirati kao nositelj ideologije.

U tom smislu, MUSICK koristi prepoznatljive, čak i zavodljive forme, ali ih ne prepušta njihovoj uobičajenoj funkciji. Ako postoji neka strategija, onda je to rad iznutra: razumjeti mehanizam, govoriti njegovim jezikom, ali ga pritom lagano pomaknuti iz ravnoteže. Možda je najtočnije reći: ne približavamo se mi mainstreamu, mainstream se već odavno kreće po terenu na kojem smo mi nekoć bili usamljeni.

K-pop i 90’s Eurodance u dvije dosad poznate pjesme s albuma – je li to kompromis s pop-kulturom ili sofisticiraniji oblik subverzije i biste li nam rekli istinu čak i kad biste je znali?

K-pop i 90’s Eurodance nisu tu kao kompromis nego kao već gotovi, visoko funkcionalni jezici. To su forme optimizirane za maksimalnu protočnost – lako ulaze u uho, brzo se šire, učinkovito djeluju. Upravo zato su zanimljive: jer su već same po sebi blizu mehanizmima kroz koje danas cirkulira moć.

Ako to nazivamo subverzijom, onda je ona vrlo jednostavna: ne razbijamo formu izvana, nego se uvlačimo u nju i koristimo je iznutra. Uzimamo ono što je naizgled najnevinije i najzabavnije i u to ugrađujemo mali pomak, dovoljno suptilan da ga možda ne primijetiš odmah, ali dovoljno stabilan da s vremenom počne djelovati.

Razlika između „kompromisa“ i „subverzije“ zato više nije jasna. Pop-kultura je već odavno apsorbirala vlastite kritike – može podnijeti ironiju, pa i otvorenu parodiju, bez većih posljedica. Zato danas subverzija ne funkcionira kao negacija nego kao infiltracija u kod.

A što se tiče istine, naravno da bismo vam je rekli. Pitanje je biste li je prepoznali. Danas istina rijetko dolazi kao jasno označena poruka; češće dolazi zapakirana u nešto što djeluje poznato, gotovo banalno. Upravo zato lakše prolazi – i zato je opasnija.

Laibach dolazi u Zagreb 16. listopada

MUSICK, čitam, govori o zasićenosti glazbom u doba kad se dnevno uploada više od 100 tisuća novih pjesama. Je li publika još sposobna čitati vašu ironiju ili ste prisiljeni biti sve doslovniji?

Zasićenost nije samo kvantitativni problem nego i problem percepcije. U svijetu u kojem svakodnevno nastaje golema količina glazbe, pažnja postaje najoskudniji resurs – a s njom i sposobnost nijansiranog čitanja. Ne mislimo, međutim, da je publika „izgubila“ sposobnost razumijevanja ironije. Prije bismo rekli da se promijenio način na koji se ona registrira. Ironija danas često funkcionira kao površinski efekt; prepoznaje se brzo, ali se isto tako brzo i potroši. Postaje dio ritma konzumacije, a ne nužno alat za distancu ili refleksiju.

Zato nismo prisiljeni biti doslovniji, ali smo možda prisiljeni biti precizniji. Ako želiš da nešto preživi u toj buci, mora biti dovoljno jasno da uopće uđe u percepciju, ali i dovoljno slojevito da zadrži napetost nakon prvog slušanja.

MUSICK se upravo time bavi: kako u uvjetima prekomjerne proizvodnje i ubrzane potrošnje zadržati mogućnost značenja. Ponekad to znači koristiti vrlo direktne, gotovo banalne forme, ali ne da bi pojednostavili poruku, nego da bi otvorili prostor u kojem se ona može ponovno zakomplicirati.

Možda publika danas ne čita sporije, ali čita drukčije. A to zahtijeva i drukčiju vrstu pisanja.

MUSICK kaže da vam je „primarna referentna točka ostao sam Laibach, u svim nijansama i povijesnim transformacijama“. Koliko god puta objašnjavali što radite, je li vam draže kad vas pogrešno razumiju ili kad vas uopće ne razumiju?

Obje situacije imaju svoju funkciju. Potpuno nerazumijevanje znači da poruka nije ni ušla u sustav, da nije proizvela učinak. U tom je smislu manje zanimljivo. Pogrešno razumijevanje, međutim, često je produktivnije: ono pokazuje kako se značenje prelama kroz različite kontekste, ideologije i očekivanja.

Laibach nikad nije računao na jednoznačno čitanje. Naš rad je, između ostalog, i eksperiment u percepciji – test kako publika interpretira znakove, kako projicira vlastite pretpostavke i gdje se uspostavlja granica između onoga što mislimo da vidimo i onoga što zaista jest.

Zato pogrešno razumijevanje nije nužno problem nego materijal. Ponekad čak govori više o vremenu i društvu nego o samom djelu. U tom smislu, nesporazum može biti precizniji od „točnog“ čitanja jer razotkriva mehanizme interpretacije.

Ali to ne znači da je svejedno. I dalje nas zanima komunikacija – samo ne kao prijenos jedne fiksne poruke, nego kao prostor u kojem se značenje stalno pregovara.

Naslovnica MUSICKA obasjana je neon-ružičastom notom, što je nijansa dosad nezamisliva za Laibach. Je li slika jača od poruke ili je poruka od samog početka bila skrivena upravo u slici, a ne u riječima?

Neon-ružičasta možda na prvi pogled djeluje kao diskontinuitet, ali zapravo nije. Laibach nikad nije bio vezan uz određeni spektar boja nego uz funkciju slike. Ako se kontekst promijeni, mijenja se i vizualni jezik.

Pitanje što je „jače“ – slika ili poruka – možda je pogrešno postavljeno. Slika već jest poruka. U suvremenom medijskom prostoru često i primarna. Riječi dolaze kasnije, kao racionalizacija ili dodatno usmjeravanje onoga što je već uspostavljeno na razini percepcije.

Neon-ružičasta danas pripada istom sustavu znakova kao i nekada monumentalna crna ili crveno-bijela ikonografija. Ona je dio ekonomije pažnje, svijeta u kojem se vizual mora izboriti za trenutak fokusa. Moglo bi se reći: pink je nova crna. U tom smislu nije suprotnost Laibachu nego njegova aktualna forma.

Ako je nekad poruka bila skrivena u jeziku moći 20. stoljeća, danas je često skrivena upravo u estetici koja djeluje bezazleno, zavodljivo, gotovo infantilno. Zato je možda točnije reći: slika ne skriva poruku, ona je već nosi. Riječi je mogu samo naknadno objasniti ili zamagliti.

Laibach u neon-ružičastom izdanju

Richard X, producent poznat po radu sa Sugababes i New Orderom, koproducira MUSICK. Može li Laibach u tim okolnostima još proizvesti pravu nelagodu ili je i nelagoda postala roba s tržišnom cijenom?

Richard X nije tu da ublaži stvar, nego da je precizira. On vrlo dobro razumije kako funkcionira pop na razini forme – kako se gradi napetost, kako melodija ulazi u tijelo, kako produkcija oblikuje percepciju. Upravo zato je zanimljiv partner: jer omogućuje da ono što radimo bude još učinkovitije, ne nužno i ugodnije.

Nelagoda danas svakako ima svoju tržišnu vrijednost. Može se stilizirati, pakirati i prodavati kao iskustvo, gotovo kao žanr. U tom smislu, postoji opasnost da postane još jedan proizvod, nešto što publika konzumira s određenom distancom, čak i zadovoljstvom. Ali prava nelagoda ne dolazi iz površinskog šoka ili provokacije. Ona nastaje onda kad se prepoznaš u nečemu što ti nije udobno priznati. Kad forma djeluje poznato i privlačno, a sadržaj lagano izmiče ili podriva tu ugodu. Tu nastaje pukotina.

Ako je sve već roba, onda je pitanje samo kako se njome koristiš. Možeš je reproducirati ili možeš pokušati poremetiti njezinu funkciju. Nas zanima ovo drugo. Nelagoda, ako je još uvijek moguća, ne dolazi kao spektakl nego kao tiha greška u sustavu, nešto što ne možeš odmah procesirati, ali te nastavlja pratiti.

Wiyaala, Senidah, Donna Marina Mårtensson, Navid Gohari na Alamutu – tražite li saveznike koji misle kao vi ili su vam zanimljiviji oni koji vam se otvoreno opiru? Na koji način odabirete suradnike, osobito suradnice?

Ne tražimo saveznike u klasičnom smislu niti nas zanima slaganje kao kriterij. Suradnja za nas nije potvrda istog mišljenja nego susret različitih energija, senzibiliteta i iskustava. Često je upravo razlika ono što generira najzanimljiviji rezultat.

Wiyaala, Senidah, Donna Marina Mårtensson ili Navid Gohari dolaze iz različitih kulturnih i estetskih konteksta. Ono što ih povezuje nije nužno ideološka bliskost, nego sposobnost da uđu u proces i unesu nešto što mi sami ne bismo mogli proizvesti. Suradnja je tad oblik napetosti, a ne harmonije.

Ne bojimo se ni otpora: dapače, on može biti produktivan jer razotkriva granice i otvara nova polja, ali taj otpor mora biti artikuliran, svjestan, a ne samo refleksan.

Što se tiče pitanja „suradnika“ i „suradnica“, ta podjela nam nije operativna. Ne biramo prema rodu nego prema glasu, prisutnosti i kapacitetu transformacije unutar zajedničkog okvira. Ako postoji neka konstanta, onda je to potraga za intenzitetom – za nečim što može izdržati sudar različitih sistema, a da se pritom ne raspadne, nego transformira.

Navodno je singl “Allgorhythm” trebao biti slovenski predstavnik na Eurosongu, no Slovenija se povukla s natjecanja. Hoćete li Državu NSK prijaviti u EBU pa sljedeće godine pokušati biti predstavnici te države na Eurosongu?

Istina je da smo s RTV Slovenija razgovarali o mogućnosti da “Allgorhythm” ide na Eurovision Song Contest i postojala je određena naklonjenost toj ideji. Ipak, Slovenija se na kraju povukla iz natjecanja, što je – u danoj političkoj situaciji – potpuno legitimna odluka.

Ideja da NSK State postane sudionik Eurosonga svakako je zavodljiva – gotovo kao prirodan nastavak logike samog natjecanja. Uostalom, European Broadcasting Union već operira s konstrukcijom „država“ koje su često više medijski nego geopolitički entiteti. No upravo zato pitanje nije toliko administrativno koliko konceptualno. NSK Država već postoji kao ideja, kao okvir koji funkcionira mimo klasičnih državnih struktura. Sudjelovanje na Eurosongu nužno bi je prevelo u vrlo specifičan format – spektakl s jasnim pravilima, očekivanjima i ograničenjima. To ne znači da je takav potez nemoguć, ali bi morao biti smislen unutar vlastite logike. Ne zanima nas sudjelovanje radi sudjelovanja. Ako bi NSK Država ikad „nastupila“, to bi moralo otvoriti neko pitanje, a ne samo ponuditi još jednu varijaciju unutar već poznatog obrasca.

Laibach u koloriranom izdanju

Zapravo, “Allgorhythm” zvuči kao da ga je mogla napraviti i dobro podešena AI. Kad mladi bend ili algoritam danas preuzima vašu estetiku, pa i note, je li to kompliment, krađa ili dokaz da su forma i poruke postali folklor?

„To zvuči kao AI“ danas je gotovo neizbježna reakcija – ne zato što je AI nešto radikalno novo, nego zato što vrlo učinkovito sintetizira već postojeće obrasce. U tom smislu, ako nešto podsjeća na „dobro podešenu umjetnu inteligenciju“, to zapravo znači da se kreće unutar prepoznatljivog jezika.

Kad mladi bend ili algoritam preuzimaju određenu estetiku, to može biti sve troje istovremeno: kompliment, krađa i znak da je nešto postalo opće mjesto. No nama je možda najzanimljivija ova treća dimenzija. Kad forma postane dovoljno raširena da je može reproducirati bilo tko – ili bilo što – ona prelazi u folklor.

To ne znači da je izgubila vrijednost, nego da je promijenila funkciju. Više nije pitanje tko je prvi nešto napravio, nego tko to može učiniti relevantnim u novom kontekstu. AI u tom smislu nije autor nego vrlo sofisticirani arhivar i kombinator – sustav koji ubrzava procese koji su i ranije postojali.

Ako se estetika Laibacha danas može replicirati, to ne vidimo kao gubitak kontrole, nego kao potvrdu da je ušla u širi opticaj. Pitanje je samo: što učiniti nakon toga? Kako ponovno proizvesti pomak u trenutku kad je i sam stil već postao prepoznatljiv, čak i predvidljiv?

Možda je upravo tu prostor za sljedeći korak, svakako ne u obrani „originalnosti“ nego u stalnom premještanju vlastitih koordinata.

Turneja kreće 18. svibnja iz Graza i prolazi kroz Europu, u listopadu stižete u Zagreb. Gdje vas najviše pogrešno shvaćaju, a gdje vas razumiju tako dobro da vam postaje čudno?

Nismo sigurni da postoje teritoriji na kojima nas se „ispravno“ ili „pogrešno“ razumije u nekom stabilnom smislu. Zapravo, nema pogrešnog shvaćanja Laibacha. Razumijevanje je uvijek kontekstualno – ovisi o trenutku, društvenoj klimi, čak i o konkretnoj situaciji u kojoj se nešto sluša ili gleda.

Ponekad nas vrlo precizno čitaju tamo gdje to ne bismo očekivali, a ponekad dolazi do potpunih promašaja upravo u sredinama koje smatramo „našima“. Istočna Europa, primjerice, često prepoznaje povijesne i ideološke slojeve vrlo neposredno, dok zapadna publika ponekad jasnije registrira ironiju i distancu. Ali ni to nije pravilo.

Zanimljivo je da potpuno razumijevanje može biti jednako problematično kao i potpuno nerazumijevanje. Ako je sve odmah jasno, nestaje napetost, a s njom i potreba za daljnjim čitanjem. U tom smislu, mala pukotina u razumijevanju često je produktivnija od potpune jasnoće.

Možda je najtočnije reći: ne tražimo publiku koja nas razumije, nego publiku koja je spremna ući u proces interpretacije. A to se može dogoditi bilo gdje.