Laura Tandarić o bubnjanju, bookingu i glazbi za videoigre

Diplomirana sociologinja, pedagoginja, bookerica, bubnjarica, skladateljica, japanologinja po srcu ako ne i po diplomi, Laura Tandarić jedna je od onih figura zagrebačke nezavisne scene koje se teško svode na jednu rečenicu.

Svira u Ki Klopu i nemanji, dva benda koja ovu jesen čekaju dosad najveći koncerti u karijeri: Kiklop 30. listopada nastupa u Tvornici Kulture, dok nemanja 27. studenog zauzima Boogaloo. Uz to, bukira u Močvari, stvara ambijentalnu glazbu i glazbu za videoigre pod imenom I Am Afraid of You, a povremeno sklada i glazbu za filmove. Povodom ta dva koncerta popričali smo s njom o svemu tome – od šarolike obrazovne pozadine i tour menadžmenta jazz zvijezda, preko booking kuhinje Močvare, do toga zašto je I Am Afraid of You dvosmislen naziv.

Ima li verzija Laure koja se ne bavi glazbom?

Kad se pogleda sve čime se bavi, svira u nekoliko bendova, vodi booking i program u Močvari, sklada ambijentalnu glazbu i glazbu za videoigre, logično je pitanje postoji li uopće neka njena strana koja nije vezana uz glazbu. „Definitivno“, kaže bez oklijevanja i odmah nabraja: jako voli učiti jezike, kuhati, gledati anime, proučavati nerasvijetljene slučajeve i misterije, igrati videoigre te se aktivistički angažirati, iako je i to najčešće vezano uz glazbu, prije svega kroz sudjelovanje na prosvjedima i sviranjem u ansamblu Zli bubnjari. Uz sve nabrojano, u zadnje vrijeme ju je jako privuklo penjanje, čak i u vidu alpinizma.

„Vjerojatno sam zaboravila još pokoju stvar“, dodaje uz smijeh.

Laura Tandarić / Matej Grgić

Od Sailor Moon do japanologije

Ipak, jedna od tih strana predstavlja veliku ljubav i inspiraciju: Laura je upisala japanologiju kao slobodni studij, a ljubav prema Japanu vuče je još od desete godine, otprilike od trenutka kad je Nova TV počela emitirati Sailor Moon. S dolaskom bržeg interneta i prvih kućnih računala, ta je generacija masovno počela „pržiti“ anime i razmjenjivati CD-ove, a Laura je preko interneta upoznala istomišljenike. Već sa 16 godina, uz punomoć, počela je putovati na japanske koncerte u München, Budimpeštu, Beč. Ljubav je rasla iz godine u godinu, sve dok na trećoj godini studija, tijekom upisa u peti semestar, nije imala mogućnost upisati slobodni studij japanologije. Nažalost, studij tad još nije bio cjelovit pa je ostao na razini trogodišnjeg slobodnog studija.

Utjecaj japanske kulture na vlastito stvaralaštvo Laura pripisuje sasvim konkretno jednoj osobi, bubnjaru Shinyi Terachiju iz benda Dir en Grey. Upravo je on u njoj probudio želju za sviranjem bubnjeva.

„Kao djeca smo svi imali omiljene bendove i svirali air guitar, air drums, ja bih refleksno udarala po zamišljenim činelama“, prisjeća se. No odrastanje u sredini gdje se djevojčice ne potiče na bubnjanje značilo je da joj je trebala selidba u Zagreb, gdje je upoznala ljude iz drugih dijelova Hrvatske i inozemstva, da shvati kako i ona jednog dana može postati glazbenica. Naime, tek preseljenjem u Zagreb radi studija ozbiljno je shvatila tu težnju i ušla u bendove, otprilike neposredno prije 21. rođendana.

Laura Tandarić / Matej Grgić

„Zapravo sam naučila svirati kroz bendove, samo treba krenuti“, kaže.

Filozofija umjesto kemije – i bez žaljenja

Osvrćući se na svoj obrazovni put, Laura priznaje da bi, kad bi mogla unatrag, možda razmislila o drugom smjeru studija. Radeći neko vrijeme u školi s djecom s posebnim potrebama, djecom s poteškoćama iz spektra autizma, djecom s ADHD-om i cerebralnom paralizom, primijetila je koliko je zapravo privlače prirodne znanosti, no taj se interes javio tek naknadno, vjerojatno zato što kroz vlastito obrazovanje nije imala profesore koji bi je za to znali zainteresirati. Možda bi, kaže, studirala kemiju. No kad bi film pustila unatrag, ne bi bila osoba kakva je danas da nije upisala baš Filozofski fakultet, a to smatra neprocjenjivim.

„Kemiju uvijek mogu čitati hobistički“, zaključuje.

Glazbeno obrazovanje priča je za sebe. Laura je samouka, s izuzetkom godine sviranja tambure u školskom orkestru, gdje je naučila tek osnove notnog crtovlja. Sve ostalo naučila je sama ili pokupila od obrazovanijih kolega. Priznaje da povremeno osjeti nedostatak glazbene teorije, no kad primijeti da joj neko znanje treba, jednostavno ga proučava.

„S druge strane, primjećujem da ljudi koji su glazbeno obrazovani jako često mrze svoj instrument. Tako da, ne, nemam baš neki regret“, govori.

Tour menadžment, jazz legende i booking u Močvari

Booking karijeru formalno je započela 2018. godine, kad je radila kao asistentica tour menadžera svjetski poznatih jazz bubnjara poput Stevea Gadda, Antonia Sáncheza i Simona Phillipsa. Iz tog je iskustva u vlastito sviranje i booking posao ponijela prije svega važnost posvećivanja pažnje detaljima.

„Primijetila sam da osoba koja dobro radi svoj posao mora biti posvećena detaljima, mora biti deset koraka unaprijed. Ako ti bend postavi pitanje, mora postojati odgovor. Ljudi su uglavnom razumni jer čak i kad odgovora nema, zajedno ćemo riješiti problem, ali komunikacija mora biti jasna“, ističe. Ta joj se lekcija, kaže, itekako vraća i danas kad njeni bendovi sviraju negdje drugdje: loša komunikacija s druge strane odmah se osjeti.

Laura Tandarić / Matej Grgić

U Močvari danas organizira i bukira koncerte, a većina, oko 90 posto, ponuda stiže na mail. Rijetko sama traži izvođače, jednostavno za tim nema potrebe kad ju uglavnom potencijalni izvođači sami pronađu. Kao što i sama kaže, u žiži je zbivanja, a nema dovoljno dana u godini da bi stigla obraditi sve upite koji joj već dolaze. Presudan kriterij pritom nije komercijalni potencijal.

„Uopće mi nije bitno koliko karata mogu prodati. Ako smatram da je glazba šund, neautentična, fake, takvi izvođači u Močvari neće dobiti svoje mjesto. Nije da vrijeđam pojedine žanrove ili glazbenike, ali mislim da sam dosta sposobna nanjušiti kad je nekome stalo isključivo do para ili pažnje“, ističe. Bitno joj je osjetiti da se bend sam trudi, jer se, kako kaže, taj trud prirodno vraća. Također, naglašava važnost toga da koncept eventa ima smisla. Samim tim, bendove za koje procijeni da bi bolje pristajali nekom drugom prostoru u Zagrebu rado proslijedi dalje.

Do Močvare je došla pomalo slučajno: dvoje starijih kolega iz programa, jedan rođen početkom sedamdesetih, drugi početkom osamdesetih, prepoznalo je da bi im dobro došao netko mlađi tko će „osvježiti“ ukus i otvoriti nove smjerove. Laura je rođena početkom devedesetih te se generacijski uklopila. Na razgovor su je pozvali baš u trenutku kad je krenuo COVID, početkom 2020., pa su sve ideje koje je iznijela isprva bile stavljene na čekanje. No, ubrzo su se snašli – Močvara je bila jedini klub koji je nastavio raditi tijekom pandemije, poštujući sve restrikcije. Laura je tako organizirala oko sedamdesetak online koncerata koji su se streamali diljem regije. Ljudi su joj na strukovnim konferencijama znali prilaziti i govoriti da su ih ti streamovi mentalno spasili tijekom karantene, a rad je bio i strukovno prepoznat nagradom Muzeja suvremene umjetnosti za najbolji online program. Otad se, kaže, njeno uključivanje u booking odvijalo postupno, sve dok danas nije potpuno uhodano, a sjajno se nadopunjuje sa sviranjem u bendovima – jer se time i dalje bavi glazbom, samo iz drugog kuta.

Kombiniranje uloga izvođačice i organizatorice, tvrdi, uopće ne traži neko posebno balansiranje, ta se dva znanja prirodno nadopunjuju. Kad sa svojim bendom pregovara oko honorara pa joj netko s druge strane objasni okolnosti, razumije tu poziciju. Jednako tako, kad joj neki bend postavi zahtjev kao bookerici, zna odakle taj zahtjev dolazi. Jedina razlika: klub je, za razliku od benda, manje fleksibilan, jer raspolaže onime čime raspolaže.

Ki Klop: od dvojca do trija spremnog za izvoz

Laura je Ki Klop prvi put vidjela u klubu Vintage, kad su Luka i Jakov bend još vodili kao dvojac. Odmah je u njihovoj glazbi prepoznala potencijal koji tad još nije bio ostvaren,  svidio joj se retro zvuk koji spaja pop osamdesetih s industrialom. Ono što joj je smetalo bilo je koliko se osjetio manjak trećeg člana: nakon svake pjesme Jakov bi otišao do laptopa pustiti matrice za sljedeću pjesmu, što ju je svaki put vraćalo u stvarnost umjesto da joj dopusti potpuno odlutati u glazbu. Nakon koncerta im je, koliko se sjeća, doviknula nešto u stilu komplimenta na račun njihovog stila, a javili su se nekoliko mjeseci kasnije, dogovorili prvu probu i ostalo je, kako kaže, povijest.

Otkako je Laura ušla u bend, Ki Klop se, po njenim riječima, dosta promijenio, posebice na live razini – zvuk je krenuo u rockastiji smjer jer živo bubnjanje jednostavno donosi tu dimenziju, a njeni prateći vokali dodali su Luki dodatan sloj podrške. Tek kao trio, smatra, bend je postao „izvozno spreman“. Njihov prvi nastup u toj postavi, u veljači 2024., izazvao je oduševljene reakcije publike i recenzije koje su ih opisivale kao novo malo iznenađenje scene. Osobno se, kaže, otkako je u Ki Klopu, osjeća znatno vedrije. Nakon dugo vremena ušla je u bend koji ima viziju i perspektivu, koji ide naprijed, a to joj daje osjećaj smisla koji joj je puno značio.

Martina Glumac i Laura Tandarić / Matej Grgić

Za nadolazeći koncert u Tvornici Laura kaže da ima i nikakva i ogromna očekivanja u isto vrijeme. Sigurna je da će koncert biti rasprodan, s obzirom na to da do tad bend planira odsvirati još nekoliko solidnih nastupa po regiji, a priprema i nove pjesme, od kojih će jedan singl izaći i prije koncerzta. Plan je da ovo bude njihov dosad najduži nastup, možda čak i do dva sata, s gostima i limitiranim merchem koji će se moći kupiti isključivo te večeri.

„Iskreno očekujem najveći koncert u Ki Klopovoj karijeri, očekujem da će biti nezaboravan i za nas i za publiku. Želimo da se kolektivno zabavimo, da bude totalno top i da se o tome priča još dugo“, kaže. Priznaje i simpatičnu proturječnost u vlastitim željama. S jedne strane želi red ispred kluba i potpunu rasprodaju, a s druge ne želi da itko tko doista želi doći ostane pred vratima: „Ne želim biti egocentrična i egoistična, želim da baš svi koji žele uspiju doći.“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ki Klop (@kiklopbend)

nemanja: sasvim drugi svijet

Dok je Ki Klop jedna priča, nemanja, bend psihodeličnog funka i tropskih zvukova, sasvim je druga. Laura je u bend ušla otprilike u isto vrijeme kad i u Ki Klop, nakon promjene u postavi koja je oslobodila mjesto udaraljkaša. Pozvala ju je kolegica Laura Matijašević, s kojom je prethodno osam godina svirala u bendu Seven Moldy Figs, pa je odabir djelovao sasvim prirodno, s obzirom na to da poznaju način na koji funkcioniraju, pojedinačno i zajedno. Priznaje da je bila znatiželjna okušati se na poziciji seta raznih šuški i perkusija te jednostavno jammati, bez fiksnih, standardnih dionica. Svaki put odsvira nešto drugačije, što joj je iznimno oslobađajuće. U nemanji se ne osjeća toliko odgovornom kao u Ki Klopu, iako uvijek daje maksimum, jer su to potpuno različite uloge.

Osim udaraljki, Laura u nemanji doprinosi i vokalom, na pjesmi “Sedmo nebo”. To je za nju bio ekstreman izlazak iz zone komfora, s obzirom na to da s pjevanjem još uvijek nije „na ti“, no zahvalna je što joj je Luka Šipetić ukazao povjerenje da otpjeva pjesmu i sudjeluje u pisanju teksta, koji su na kraju zajedno oblikovali. Njena je izvorna ideja bila više u smjeru prekida, gdje žena objašnjava zašto je vrijeme da se par razdvoji jer je odnos dosegnuo svoj maksimum, dok je on tekst preoblikovao u ljubavnu priču o sretnom paru, uz naznake pomalo toksičnih trenutaka kakvi postoje u većini odnosa. „Bolje da je odnos malo toksičan, nego jako“, komentira uz smijeh.

Iako su bendovi glazbeno različiti, ideje se između njih ipak prelijevaju, najviše na razini bookinga. Kad Ki Klop nije slobodan za nastup, njihov booker Luka zna predložiti nemanju i obrnuto: kad nemanja nije slobodan, Laura Matijašević predloži Ki Klop. „Zvuči nepotistički, ali, eto, jednostavno si pomažemo, držimo se zajedno, a to je jako bitno jer nam je scena relativno mala“, ističe Laura.

Mala scena, veliki problemi

Upravo veličina scene otvara pitanje s kojim se izazovima nezavisna glazbena scena danas najviše suočava. Laura kao najveći problem prepoznaje financijsku prirodu, nedovoljnu podršku nezavisnoj sceni te nedostatak medijske vidljivosti. Osim Radio Studenta, Yammata i HRT3, smatra da je scena posve zapostavljena. Ne slaže se s tezom da publika za takvu glazbu jednostavno ne postoji ili je ne bi razumjela. Uvjerena je da ljudi slušaju ono čime ih se „izbombardira“ pa bi se, primjerice, pjesme benda Žen, koje smatra prekrasnima, jednako lako „uhvatile“ na radiju kao i bilo koji hit da im se pruži ista medijska prilika. Kao usporedbu navodi globalne hitove tipa “Despacito” jer je uspjeh takvih pjesama, smatra, uvelike  posljedica marketinškog guranja, a ne isključivo kvalitete.

Uz medijsku nezastupljenost i manjak financija, kao veliki problem ističe i nedostatak prostora za sviranje. Frustrira je što se isti bendovi iz godine u godinu javljaju za nastupe u Močvari, dok drugi čekaju u dugom redu. „Radije želim da svi dobiju priliku, nego da mi isti bend svira svake godine“, kaže, svjesna da time možda dira u nečije osjećaje, ali smatra da je to jednostavno činjenica s kojom se treba suočiti.

I Am Afraid of You: ime koje ide u oba smjera

Osim sviranja u bendovima i bookinga, Laura pod imenom I Am Afraid of You stvara ambijentalnu i filmsku glazbu, a i sam naziv projekta ima svoju priču. Ime je namjerno dvosmisleno. Kroz odrastanje Lauri su ljudi često govorili da ima previše mrku facu i da je se boje. Sjeća se kako su je, dok je nosila plavu kosu i irokezu na Filozofskom fakultetu, ljudi na internetu pitali smiju li joj uopće prići ili će ih „ubiti“. Slične reakcije doživljava i danas: ljudi koje upozna u odrasloj dobi znaju joj priznati da su mislili da ih mrzi, iako ih je zapravo samo mrko pogledala u prolazu. S druge strane, i sama je introvertirana, ne voli velike skupine ljudi, teško se otvara strancima, treba joj vremena i teško joj je održavati kontakt očima. Naziv I Am Afraid of You tako funkcionira u oba smjera. „I ti ljudi zapravo nisu svjesni da se i ja njih bojim“, kaže.

Laura Tandarić / Matej Grgić

Do ovakvog tipa glazbe Laura je došla prilično prirodno, kroz ljubav prema glazbi iz videoigara i filmova koja ju je kroz djetinjstvo znala naježiti – atmosferičnoj, nedorečenoj, mističnoj, kinematičnoj. Sve više cijeni instrumentalnu glazbu kao medij koji prenosi osjećaje bez konkretnih riječi pa je svaka takva pjesma otvorena različitim tumačenjima. Skladati je počela tijekom COVID-a, petljajući doma u Abletonu, no hrabrost da to počne i objavljivati skupila je tek 2023. godine. Otad se uključila i u gaming krugove: radila je glazbu za jedan projekt koji ,nažalost, nije prošao drugu fazu prijave na HAVC-u i trenutno je na čekanju, a pet je godina zaredom sudjelovala na Global Game Jamu, gdje s kolegicom Anjom Tkalec u audio odjelu tima za 48 sati zajedno rade zvuk za igru. Skladanje za videoigre gleda kao dugoročan plan, nešto čime bi se voljela baviti i kad joj se, kako kaže, s 70 godina više neće dati putovati na svirke, nego će radije sjediti u naslonjaču i komponirati. S istom kolegicom napravila je i glazbu za kratkometražni film Žega. Projekt I Am Afraid of You ju je, dodaje, dobrim dijelom „lansirao“ i u ta područja, što joj je posebno drago jer je dugoročno zanimaju.

Suradnja s developerima dosad je uglavnom protjecala glatko, kad god bi timu pustili radnu verziju onoga na čemu rade, reakcije su bile pozitivne, uz povremene sitne korekcije smjera (primjerice, kad bi nešto djelovalo previše depresivno, dodala bi melankoličnu pozadinu koja ipak aludira na sretnije dane).

Hoće li glazba I Am Afraid of You ikad zaživjeti na sceni, uživo? Laura kaže da joj povremeno, u trenucima inspiracije, dođu takve vizije, neke bi se pjesme možda i dale prilagoditi za live izvedbu. No, proces kojim nastaju vrlo je studijski: snima dionicu po dionicu i onda editira, a klavir, primjerice, ne svira dovoljno dobro da bi ga izvodila uživo u realnom vremenu. Kad bi se takva glazba prenijela u bendovsku varijantu, s pravim pijanistom, pjesme bi trebalo prilično rearanžirati i prilagoditi. Za sad joj je, priznaje, puno lakše da projekt ostane na razini hobija, ali ostaje otvorena mogućnosti da I Am Afraid of You jednog dana preraste u nešto gdje se ozbiljnije bavi produkcijom.

Svibanj, Šalata, Dom sportova, Japan i Kina

Na pitanje na što je posebno ponosna, bez puno razmišljanja navodi session projekt pod nazivom Svibanj, koji je pokrenut prošle godine: sedmodnevno okupljanje na kojem sudionici svaki dan od nule naprave po jednu pjesmu. Prošle je godine sudjelovalo sedam ljudi sa scene iz raznih bendova, ove godine četrnaest, a plan za iduću godinu je uključiti još sedmero.

„Ponekad ne mogu vjerovati da smo sposobni to napraviti u sedam dana, mnogi bendovi mjesecima, mjesecima rade na jednoj pjesmi, a mi to jednostavno izbacimo iz sebe“, ističe. Ključ je, smatra, upravo u dogovoru da pjesma mora biti gotova isti dan, to pokrene adrenalin i tjera ljude da rade organski, bez samoosuđivanja. Svima preporučuje da barem probaju taj pristup, makar iz zezancije, samo da vide što će im tako, spontano, izaći. Uskoro se planira i izdanje na vinilu.

Nadalje, što se tiče postizanja nekakvog konkretnog cilja, glazbenog ili bookerskog, koji još nije dosegla, Laura malo razmišlja i priznaje da se u pravilu dosta drži okvira vlastitih trenutnih mogućnosti. Kad je riječ o bookingu, voljela bi da se u Močvari organizira više koncerata u Velikom dvorištu, koje prima i do 2000 ljudi. Dosad najveći koncert koji je ondje bukirala popunio je unutarnji prostor s oko 500 posjetitelja pa bi rado radila na tome da ta brojka naraste.

Laura Tandarić / Matej Grgić

S druge strane, kad je riječ o vlastitim bendovima, priznaje da bi voljela da Ki Klop za par godina odsvira Šalatu, Dom sportova, čim se ta dvorana obnovi. Privlače je i veće svjetske turneje, posebno prema Japanu i Kini. Primjećuje da sve više izvođača danas kreće na turneje po Dalekom istoku, poput KOIKOI, pa joj se ta ideja ne čini nedostižnom, nego sasvim ostvarivom.

Kad se poslože sve te priče jedna do druge – japanologija i djetinjstvo uz Sailor Moon, tour menadžment jazz zvijezda, booking u Močvari, dva potpuno različita benda i solo projekt nazvan po strahu koji ide u oba smjera – teško je oteti se dojmu da kod Laure Tandarić zapravo sve izvire iz istog mjesta: potrebe da ono što radi ima smisao i da bude iskreno, bilo da stoji iza bubnjeva, iza mikseta ili iza laptopa u Abletonu. Ista mjerila kojima bira bendove za Močvaru, da im vjeruje, da se u njima nešto osjeti, vodila su je i prema Ki Klopu i nemanji, dva benda u kojima danas igra posve različite uloge, ali s istom predanošću. Ta dosljednost uskoro dobiva i vrlo konkretnu potvrdu: dva koncerta, dva lica iste glazbenice – a onima koji je prate, znak da jesen u zagrebačkoj nezavisnoj sceni ove godine itekako vrijedi pratiti.