Za Grammyja nominirani producent
Lazarusman o poeziji u klubovima, afro house trendu i vezi sa Zagrebom
Južnoafrički DJ, producent i spoken word umjetnik Lazarusman gradi karijeru izvan uobičajenog tempa elektroničke scene.
Umjesto neprekinutih turneja i jednokratnih nastupa, bira sporiji, dublji odnos s mjestima u koja dolazi. U Hrvatsku se vratio drugi put, ovaj put kako bi odsvirao mali, gotovo tajni gig, a u Zagrebu je ostao nekoliko dana. Pri prvoj je posjeti, kaže, vidio sve osnovne turističke točke, a ovog se puta vratio kako bi bolje upoznao ljude i osjetio duh grada.
Ovaj umjetnik inače već desetak godina pomiče granice između spoken word poezije i plesne glazbe. Njegov jedinstveni pristup – spajanje poezije i klupske glazbe – stvorio je prepoznatljiv stil koji se često opisuje kao „gotovo vjerski, meditativno dubok i emocionalno snažan“, a njegove su izvedbe i nastupi poznati po energiji i povezanosti s publikom. Osim toga, u biografiji ima i brojne suradnje, među kojima je najpoznatija ona na albumu Dear Future Self dua Booka Shade, koji je bio nominiran i za Grammyja.
Lazarusman ne samo da predstavlja glas nove generacije južnoafričkih umjetnika, već i glazbenika koji ruši barijere između žanrova i kultura, a imali smo ga prilike bolje upoznati prilikom boravka u Zagrebu.
Uživaš li u Hrvatskoj?
Tu sam u posjetu prijateljici. Prošli put sam se ovdje sjajno proveo. Bilo mi je važno opet doći jer osjećam da ovdje postoji puno ljubavi i podrške za moju glazbu. Yammat FM, primjerice, stalno pušta moju glazbu, pa to ima smisla. Bio sam im u posjeti. Prostor im je jako cool. Do mjere da mi dođe da pitam mogu li živjeti tamo!
Sviraš na velikim festivalima, u klubovima i svugdje, ali ipak dolaziš na manje gigove i u manje gradove kakav je, realno, i Zagreb.
To radim s namjerom. Puno više volim svirati u manjim, intimnijim prostorima. To mi donosi puno više užitka i povezanosti s ljudima, a glazbeno mi daje puno više slobode. Na velikim stageovima ne možeš toliko eksperimentirati. U manjim prostorima uvijek učim i o sebi, i o svojoj glazbi. Dakle, da, definitivno, ovo je strategija. Ovo radim puno češće jer to je ono što najviše volim.
Gdje si najviše svirao u posljednje vrijeme?
Moj je dom Cape Town, a najviše sam tamo i u Johannesburgu, a onda, s vremena na vrijeme, idem i u London, Berlin, a posebno Amsterdam.
A što mi možeš reći o sceni u Cape Townu?
Rekao bih da je scena jako žanrovski podijeljena. Imaš, recimo, vrlo specifičnu deep house scenu koja je tradicionalno vrlo afrička, vrlo crnačka. Onda imaš afro house koji je „bijeli“ i afro house koji je „crni“. Svi su u svojim malim prostorima. Ali to je i dalje velika scena na kojoj obitava puno stvarno sjajnih izvođača i DJ-eva. U gradu punom briljantnih umova događat će se sjajne stvari.
Lazarusman, snimljeno u Urania baru / Matej Grgić
Lijepo, lijepo. Što misliš o afro house trendu?
Da… Proširio se, bio je kao boom.
Trendovi obično postanu i malo cheesy…
Da, apsolutno. I, nažalost, to se dogodi svakoj dobroj stvari. Čim je nešto dobro, ljudi žele još toga. Onda dobiju još. A onda kažu: „Možda je ipak previše. Možemo li malo manje?“. Mislim da je to prirodni ciklus žanra, da se takve stvari dogode. Za nekoliko godina pojavit će se nešto novo i svi će poludjeti za tim.
Da, to je istina. Misliš li da unutar tog žanra još ima prostora za nešto novo, za istraživanje i razvoj?
Znaš, mislim da ima. Problem je u tome što su svi potrčali i počeli raditi istu stvar. Svi imaju isti zvuk. Svi koriste iste plugine. Nisu ni istražili dubinsku prirodu afro house glazbe. U smislu da zaista uđu u razumijevanje afričkog elementa toga, ne komercijalnog elementa. A kad bi ljudi to stvarno napravili, čuli bismo zanimljive zvukove. Instrumente koje nikad prije nismo čuli. Stvarno bi to odveli dublje, razumjeli malo više. Mrzim kad svi zvuče isto. U afričkoj glazbi to ne volimo. Svi pokušavaju napraviti nešto drugačije. Ne možeš raditi isto što i netko drugi. Koja je tvoja stvar?
Vidiš li razliku u tome kako se ljudi ponašaju u klubovima u Africi i u Europi? Kako osjećaju glazbu, kako plešu?
Da. Prvo, ima puno sličnosti. Ima puno trenutaka koji me zapanje: „Čekaj, i vi to radite?“. Na primjer, u Južnoj Africi postoji stvar gdje ljudi počnu pjevati određenu pjesmu dok DJ-aš. Postoji jedna pjesma koju skandiraju naglas. Svirao sam jedan party u Londonu i publika je počela raditi isto to. Šokiralo me je to. „Što? U Londonu?“. Kulture si na neki način kradu stvari međusobno. U Južnoj Africi uvijek ima netko sa zviždaljkom.
Ali postoje i razlike. Ljudi ovdje malo su otvoreniji prema novim stvarima. Možeš im pustiti novu glazbu, možeš ih povesti na putovanje. Dok u Južnoj Africi ponekad volimo ono što volimo. Moraš pustiti određenu pjesmu, određeni zvuk. I zato postoje ti mali razmaci, ti odvojeni prostori koje sam spomenuo. To je glavna razlika. Ovdje mogu biti puno eksperimentalniji i otvoreniji, dok u Južnoj Africi… Da, tamo moram doći spreman. Moram „doći kako treba“.
Lazarusman, snimljeno u Urania baru / Matej Grgić
Postoje li neki južnoafrički glazbenici koje bi nam preporučio?
Aizo Clutch, Kevin O’Brien, FKA Mash, on je izniman producent, kao i Zito Mowa, koji je bio i gost na mojem nadolazećem albumu.
Što je s ostatkom Afrike? Postoji li elektronička scena i u drugim zemljama?
Da, Nigerija se pojavljuje kao nova destinacija za elektroničku glazbu, što mi je jako zanimljivo. Jer Nigerijci su oduvijek voljeli svoju glazbu, afrobeats. I Kenija ima zanimljive stvari. Kenijska scena postoji duže od nigerijske, i rade dobre partyje. Lijepo je to što je u Keniji scena napravljena od Kenijaca – za Kenijce, dok Južna Afrika često mora razmišljati i o turistima. U manjim zemljama poput Angole, vole jako brzu glazbu.
Kakav je život u Južnoafričkoj Republici općenito? Nama je to daleka zemlja. Sigurno ne znamo puno toga o njoj.
Južna Afrika je zanimljiva jer je jedna od afričkih zemalja s najviše bijelog stanovništva. Ako odeš u Kongo, tamo su svi crnci. Dođeš u Južnu Afriku i stvari su drugačije. Neki ljudi se muče s tim. Ne vide bijele Južnoafrikance kao Afrikance. Kao: „Kako si ti Afrikanac ako si bijel?“ I to je nešto što se stalno provlači kroz društvo. Postoji ta podjela između crnih i bijelih ljudi. Ali oni se i miješaju, vole iste stvari.
Jedna stvar koja sada dobiva puno pažnje je južnoafrička hrana. Ne znam, čovječe… oduvijek je bila dobra, ali u zadnje vrijeme stvarno radimo odličnu hranu.
Koji vam je specijalitet?
Jako smo jaki u roštilju.
A što mi možeš reći o svojim kreativnim početcima? Kako je sve krenulo?
Zapravo je sve krenulo u školi. I to je čudno reći jer većina ljudi baš i ne voli školu. Ali bio sam jako mlad i u školi su moji profesori engleskog jezika bili izuzetno strastveni oko predavanja. Kad smo došli do dijela s poezijom, učili smo što je pjesma. Analiziraš pjesmu, pa napišeš svoju. I ja sam napisao svoju prvu pjesmu, a profesorica je rekla: „Što?“ I onda: „Napiši još jednu.“
Ja sam rekao: „OK, ajde.“ Ona kaže: „Još jednu.“ Na kraju mi je rekla: „U redu, dobar si u ovome.“
I onda sam to nastavio, a kasnije sam opet odabrao školu koja je bila jako usmjerena na umjetnost. Čim sam došao u srednju školu, otkrio sam slam poeziju, koja je puno izvedbenija, s više energije. Potpuno sam se posvetio slam poeziji i htio sam biti stvarno dobar u tome. A kad sam malo odrastao i otkrio elektroničku glazbu, pomislio sam: „Hm… što ako ovu slam poeziju smjestim na najneočekivanije mjesto?“. I odabrao sam elektroničku glazbu jer sam vjerovao da tamo postoji praznina. Da nitko zapravo ne izgovara stvarno poticajne, misaone tekstove koji izazivaju ljude kroz glazbu. I to je ono što sam htio raditi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako izgleda slam poetry scena u Južnoafričkoj republici?
O, čovječe… To je bilo ludo. Da. Putovao sam daleko kako bih došao na slam poetry natjecanja. Prvo na koje sam otišao imao sam, mislim, sedamnaest ili osamnaest godina.
Uđem unutra, kao u filmovima. Prostor zadimljen, ljudi sjede u sjeni, svjetla su na pozornici. I ja, klinac od sedamnaest godina, ulazim i mislim: „OK… ja sam najmlađi ovdje. Svi su puno stariji od mene.“ I onda pobijedim na tom prvom natjecanju. I pomislim: „OK, super, sad sam se navukao taj osjećaj.“
Jesu li natjecanja improvizacijska ili su battleovi strukturirani?
Zapravo su dosta strukturirani. Nisu kao hip-hop battleovi. Doneseš pjesmu, zapravo, doneseš možda četiri pjesme. Ideš u prvi krug, recitiraš pjesmu. Kad završiš, publika te ocjenjuje. Ljudi dižu brojeve. Oni s najvišim ocjenama idu u drugi krug. Onda dolaziš s drugom pjesmom. Opet te ocjenjuju. Pa ideš u finale. U suštini, kad dođeš na takvo natjecanje, moraš imati pripremljene oko četiri pjesme.
A kako pišeš tekstove za svoju glazbu? Kako povezuješ glazbu i riječi?
Dugo sam se mučio s odgovorom na to pitanje, ali mislim da sam ga napokon shvatio. Ja, u biti, downloadam svijet. Svoja iskustva.
Recimo, jučer smo vodili razgovor i prijateljica je rekla: „To nije moj konj.“ Ta rečenica mi se odmah kristalizirala. Čim ju je izgovorila, vidio sam sliku konja. I priča se počela graditi.
Kad imam tu jednu ideju, onda je razvijam i nosim dalje. Sve se svodi na to da živiš i da budeš prisutan u životu. Mislim da je to najvažnije za pisanje tekstova. I zato mi ljudi često kažu da se mogu povezati s onim što govorim. Jer sam to doslovno izvukao iz stvarnog iskustva s nekim.
Ali već imaš pjesmu o konjima.
Da, zove se ”100 Horses”.
Slušala sam je danas.
Da, dobra je pjesma.
Osim što se baviš glazbom, radiš i u marketinškoj agenciji.
Da. Kad sam počeo raditi glazbu, znao sam da se neću obogatiti od vrste glazbe koju radim. Mislim, možda i hoću, neću reći da neću, ali znao sam da neću biti kao Black Coffee, da mogu živjeti samo od toga. Htio sam raditi promišljenu, duboku, underground glazbu. I to sam radio zbog unutarnjeg zadovoljstva. Nisam htio stavljati pritisak na svoju glazbenu karijeru. Zato sam nastavio raditi. Radio sam u oglašavanju. I dalje radim u oglašavanju. Počeo sam kao copywriter. Pisao sam puno reklama, TV spotova.
Uzeo sam vještinu pisanja i koristio je drugačije. Kao, pišem poeziju, ali mogu pisati i priče za reklame. Time se bavim zadnjih deset godina. Postupno sam napredovao – copywriter, senior copywriter, da bih danas bio kreativni direktor. Radim s više brendova i timova. Moja najveća vještina danas je pisanje kratkih priča. Radim odlične reklame od petnaest sekundi. U petnaest sekundi prodat ću ti proizvod i ti ćeš reći: „Wow, ovo se činilo kao minuta.“
U vremenu kad je pažnja tri sekunde, to je umjetnost.
Da, moraš brzo ući i brzo izaći. Moje reklame možda nisu ozbiljne kao ja osobno, ima puno humora. Volim nasmijati ljude.
Kod tebe se stvarno sve vrti oko jednostavne stvari – riječi.
To je ono što imam, to mi je dano i mislim da je to najbolji način da se iskoristi.
Jedna stvar koju možeš učiniti s talentom jest vidjeti koliko ga daleko možeš rastegnuti. Neki talenti, po mom mišljenju, funkcioniraju u više različitih okruženja.
Na čemu trenutačno radiš?
Završio sam svoj prvi studijski album nakon tri godine rada. Izlazi 5. lipnja. Ima trinaest pjesama i predstavlja sve što sam radio posljednjih petnaest godina. Do sada sam uglavnom objavljivao singlove, a sada želim da ljudi sjednu i slušaju album kao cjelinu.
Što bi nam poručio za kraj?
Hvala ljudima Zagreba i Hrvatske što su me otvoreno i srdačno prihvatili. Predivni ste ljudi i ovo je predivna zemlja.
