Lidija Dokuzović: „Što si dalje, sve veći prostor osjećaš svojim domom“

Lidija Dokuzović bitna je akterica hrvatske etno scene. Iako danas živi u sjevernijim krajevima Europe, i dalje uporno pronosi zvuk Balkana, kao svojinu u koju je uronila kroz razne muzičke projekte dok je bivala u Hrvatskoj: od vokalnih ansambla Le zbora i Čipkica, do etabliranog benda Afion, koji je djelovao do prije par godina.

U sklopu ciklusa Izvorišta i Lisinski srijedom, njezin će trio imati svoju hrvatsku premijeru (!) – na gitari će Lidiju vjerno popratiti Allan Skrobe, a na kontrabasu Zvonimir Šestak. Ususret koncertu vodila sam razgovor vrlo ugodni s ovom vrlo prizemnom legendom, koja je među ostalima jako utjecala i na moj muzički put.

Krenule smo: od početaka.

Lidija Dokuzović

Pronalazak svog puta do bavljenja glazbom

Kako je započeo tvoj glazbeni put? Kada si se zainteresirala za tradicijsku i etno glazbu – je li to nešto uz što si odrasla ili je to došlo kasnije, i u kojem obliku?

Moja mama je uvijek htjela studirati glazbu, ali je bila seosko dijete i nije išla u glazbenu školu. Rekli su joj: „Ma daj, di ćeš ti seosko dijete ić’ studirat’ glazbu!“ – tako da joj je to ostala neostvarena želja. A strašno je voljela pjevati i uvijek mi je pjevala kad sam bila mala… Tako je onda valjda, kako ona nije mogla, mene upisala u glazbeni vrtić. Kad smo se odselili u Njemačku, ondje sam počela svirati klavir i nastavila sam s glazbenom školom kad smo se vratili u Hrvatsku. Onda sam krenula u srednju glazbenu školu, teorijski odjel, pa mi je to bilo previše, uz gimnaziju…

Zatim sam, kad sam krenula studirati, upisala solo pjevanje u srednjoj glazbenoj školi. Stalno sam pjevala u zborovima: u srednjoj školi, pa u djevojačkom zboru, čak i u Kovačiću neko kratko vrijeme. Tako da je muzika oduvijek bila sastavni dio mog života.

Ali kada sam krenula studirati bilo mi je doista teško – studirala sam njemački i ruski te išla na solo pjevanje, ali sam shvatila da nemam ambiciju studirati pjevanje na Akademiji. Nisam željela biti operna pjevačica i prestala sam pjevati. Sad kad razmišljam, jako mi je nedostajala glazba tada, baš sam bila u nekoj blagoj depresiji s devetnaest godina. I nisam mogla slušati glazbu, pogotovo ako bih čula neke vokale.

Ništa me nije privlačilo, sve dok nisam na glazbenom odjelu knjižnice Grada Zagreba uočila ediciju jedne francuske diskografske kuće. To su bile razne snimke seoskih izvođača s terena, iz cijeloga svijeta. Bila je to jedina glazba koju sam mogla slušati. I onda sam shvatila da bih studirala etnologiju.

Ništa me nije privlačilo, sve dok nisam na glazbenom odjelu knjižnice uočila ediciju s raznim snimkama seoskih izvođača s terena, iz cijeloga svijeta

Kada sam upisala etnologiju krenula sam malo kopati po arhivu Instituta za etnologiju i folkloristiku, ali i slušati glazbu koja se kod nas stvarala: tad je bio Ethno Ambient Live, dakle Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Legen… Onda sam prvi put bila i u Srbiji, pa sam otkrila i Bilju Krstić, i Teofiloviće. A potom sam u Makedoniji upoznala jednog studenta etnologije koji je bio i muzičar, svirao je u orkestru Pece Atanasovskog. On mi je snimio puno CD-ova s izvornim makedonskim izvođačima. Tada nije bilo interneta, nisi mogao doći do glazbe osim ako je imaš na CD-u!

Ja sam to non-stop slušala, to je bilo na repeatu, i shvatila sam – pa ovo je stvarno dobro! Zatim sam shvatila da, kad su krenuli pjevati neke makedonske pjesme, da sam ih znala. Naime, kad smo živjeli u Njemačkoj, išla sam u osnovnu školu i često smo zalazili u makedonski klub jer je moja mama voljela makedonsku glazbu.

Ona je inače rođena Bosanka, voljela je i sevdalinke, pa sam se sjetila da sam to slušala kao dijete… Sjećam se kad mi je pjevala Stade se cvijeće rosom kititi… Imala sam tada možda sedam godina. Slušala sam i toliko me dirnula sudbina te mlade djevojke, koju su udali za nekog starog zbog novca, da sam samo slušala mamu i plakala. Poslije mi je tata rekao da je on svirao tamburicu u orkestru, i da je djed svirao bajs. A otac bake s mamine strane, Grgo Šarić, bio je poznati guslar u kraju.

Od ranih uspomena i prvih susreta sa snimkama glazbi svijeta, i kroz suze, Lidija je dolazila do zaključaka o svojoj promijenjenoj perspektivi poimanja „svoje“ tradicije:

Što više drugih kultura upoznaš, postaneš svjestan koliko želiš što više upoznati i svoje. E sad, pitanje je što smatraš „svojim“ – to je isto stvar perspektive. Kad sam bila u Hrvatskoj, mislila sam da „,moje“ treba biti ono što je iz Hrvatske, jer su takve granice postavljene.

A zapravo, naučila sam makedonske pjesme prije nego što sam uopće znala da Međimurje postoji. Tako da je isto teško odrediti što je to „moje“, gdje su te granice. Recimo, kad sam bila u Hrvatskoj, mislila sam da je moje Hrvatska, ajde i Bosna, jer sam rođena u Travniku, pa smijem. Tek sad, iz švedske perspektive, shvaćam da je to sve „moje“. Balkan je cijeli „moj“. Što si dalje, sve veći prostor osjećaš svojim domom. Kad sretnem nekoga ovdje u Malmöu tko je iz Bosne ili Srbije, to su sve moji ljudi, govorimo istim jezicima i kulturološki smo skoro isti. Tako da je sve stvar perspektive.

Lidija Dokuzović / foto: S. Kajić

Razgovor smo, ovaj put, vodile online, što me vratilo u vrijeme kada je otprilike i nastao album Čula jesam iz 2022. godine, koji će izvoditi na svom koncertu u Lisinskom. Do tada su ga, saznajem, izvodili puno po Švedskoj, u kojoj Lidija trenutačno živi i djeluje.

U Švedskoj sam već dvanaest godina. Prvo sam učila jezik, pa su onda došla djeca… A onda, taman kad je Afion izdao album, krenula je korona i poremetila nam planove s turnejom i promocijom albuma. I onda sam se tijekom korone okrenula muzičarima koji su mi bili blizu pa smo snimili album Lidija Dokuzović Trija.

S Allanom (Allanom Skrobeom, op. a.) sviram otkad smo se upoznali. Mi smo životni partneri, ali smo i muzički partneri. Kad je došla ta pandemija, shvatila sam da obožavam svirati s Jesperom (Jesperom Nordbergom, basistom koji svira na snimljenom albumu, op. a.), obožavam s Allanom, a njih dvojica nikad nisu svirali zajedno. Predložila sam im: „Ajmo se mi naći i svirati sebi za dušu.“. Allan ima svoj studio u Malmöu i ušli smo u studio malo „sviruckat“. Kad smo odsvirali prvu pjesmu, odmah sam rekla: „Želim snimiti album s vama!“.

Tako je i bilo: u tjedan dana snimili smo album. Allan je već neke pjesme znao jer ih imamo na repertoaru. Malo se to nešto promijenilo, dorađivali smo pjesme. Novi čovjek, naravno, donese nove ideje… I nekako je tada nastao taj album.

Ubrzo je uslijedila jedna od uzbudljivijih novosti o mojoj sugovornici: postala je studentica programa folk i world music na Muzičkoj akademiji u Malmöu.

Allan radi na akademiji u Malmö gdje imaju odsjek za folk i world music. U Švedskoj se može studirati folk glazba: u Stockholmu studira švedski folk, u Göteborgu se to naziva suvremena tradicijska glazba (promijenili su naziv world music zbog kolonijalnog nasljeđa), a u Malmö se baš zove folk i world music. Uči se o različitim tradicijama, a budući da je zbog pandemije pao interes za studijem glazbe, na prvom upisnom roku nisu imali dovoljno studenta, pa je bio i drugi i treći upisni rok… Ja sam to dijelila svima i govorila: „Dajte ljudi, upišete akademiju, super je!“, i onda u jednom trenutku…

A sad, da se vratim, što sam ja tad radila: dolaskom pandemije malo si ispremiješaš stvari u životu i razmišljaš koji je smisao glazbenika, koliko je to osjetljivo i nesigurno biti, pogotovo kad imaš obitelj… U tom trenutku me prijateljica, koja je radila kao nastavnica hrvatskog jezika u Malmöu, pitala bih li ju htjela zamijeniti na mjestu predavačice hrvatskog jezika. A ja sam završila kroatistiku. Dok sam studirala, bila sam sigurna da nikad neću raditi u školi s djecom. Međutim, nakon što su mi se otvorile prilike, mislila sam si – zašto ne bih bar probala. I tako sam radila tri godine kao nastavnica hrvatskog u Malmöu.

Dolaskom pandemije malo si ispremiješaš stvari u životu i razmišljaš koji je smisao glazbenika, koliko je to osjetljivo i nesigurno biti

U Švedskoj svako dijete koje kod kuće govori neki drugi jezik osim švedskog ima pravo jednom tjedno ići na nastavu materinskog jezika. Malmö je poseban: ima 187 nacionalnosti i 52 jezika koji se mogu učiti. Ali ja sam imala 16 škola koje sam morala pokrivati i to je bilo kaotično.  Bilo je to trčanje s jednog kraja grada na drugi: bicikl, autobus, pješice. Bilo je lijepo raditi s djecom i zanimljivo vidjeti kako funkcionira švedska škola, kako odgajaju djecu i kako je društvo koncipirano, koje su vrijednosti.

Ali s vremenom se smanjio broj djece i moja satnica i zaključila sam: „Ipak sam ja glazbenica prije svega.“ Lako je samo otići nekim drugim putem jer ti se ukažu prilike. I tako sam se odlučila prijaviti na Akademiju. Jer, iako već više od 20 godina radim kao glazbenica, nisam nikad studirala glazbu. I želim više saznati o švedskom folku – slušam ga, ali baš bih voljela naučiti više. Tako da sam počela studirati i mislim da mi je to najbolja odluka u životu.

Želim se vratiti glazbi, dobiti vremena da se fokusiram na glazbu, sjediti i raditi na svojim glazbenim projektima, a usput i studirati glazbu

Naravno da je bilo i straha: što ću ja sad sa dvadesetogodišnjacima na prvoj godini? Na kraju je sve odlično ispalo, zato što očito tu glazbu ne studiraju baš dvadesetogodišnjaci, nego sam imala sreću da je na mojoj godini ipak malo zrelija ekipa: svi smo imali neki život iza sebe, obitelj, muzičku karijeru i imamo svoje razloge zašto smo odlučili studirati. Moja ideja je bila: želim se vratiti glazbi, želim dobiti vremena da se fokusiram na glazbu, želim sjediti i raditi na svojim glazbenim projektima, a usput i studirati glazbu, produbiti znanje o švedskom i nordijskom folku.

Lidija Dokuzović / foto: S. Kajić

Glazba u Švedskoj – zajednica, potpora i terapija

Osim obitelji i sveobuhvatnog studija, Lidija vodi i razne druge projekte u Švedskoj: trio Anfitrion, glazbene predstave, zborove…

Glazbenici ovdje u Švedskoj su dosta uključeni i u druge sfere društvenog života. Zajedno s Andersom Larssonom (švedskim folk pjevačem, op. a.), Allan i ja imamo dječju predstavu koja se izvodi po koncertnim dvoranama, bibliotekama ili školama. A ono što mi je bilo posebno drago: zajedno smo imali turneju za djecu s posebnim potrebama. To je prekrasno – kada vidiš djecu s kojom ti se u početku čini da nemaš nikakav kontakt, ali onda krene glazba i odjednom bude reakcija: dobivaš njihove poglede, tijelo se počinje micati. Jako mi je drago što sam dio toga, što mogu doprinijeti.

S Allanom sam imala i projekt sa centrima za starije ljude. Funkcioniraju kao mjesne zajednice. U Švedskoj ima jako puno starijih ljudi koji su s naših područja, naročito iz BiH, koji su ovdje doselili devedesetih godina. S Jesperom sam svirala i u jednom centru gdje smo svirali pjesme iz Makedonije i Bosne, sa zapadnog Balkana. Bila je ondje jedna Makedonka koja ima demenciju, ali je od prve do zadnje pjesme znala sve riječi i pjevala. To je bilo predivno: nevjerojatno je koliko glazba pomaže ljudima, koliko terapijski djeluje.

Muzikoterapija!

Da, radili smo i sa glazbenim terapeutima koji su nas onda podučavali kako pristupiti, na što obratiti pažnju, imali smo edukaciju o tome. Dok su mi djeca u školi, imam svoje radno mjesto. Odsviram sat vremena negdje i dođem kući rw mogu biti sa svojim familijom. To je lijepo, praktično i ispunjujuće.

Imamo i trio koji spaja free jazz i tradicijsku glazbu: Anfitrion. U njemu je (spomenuti) Jesper Nordberg, kojeg sam slučajno upoznala kad su me pozvali na neki od tih Balkan jamova. Genijalac, fantastičan mladi muzičar koji je naučio srpski i govori ga tečno jer ga zanima romska glazba Srbije. Komuniciramo na srpskom i hrvatskom. No, uglavnom sam s njim svirala u različitim kombinacijama. Treći član je bubnjar Marko Jelača.

Zaboravila sam napomenuti da sam, otkad sam došla u Švedsku, vodila prvo zbor: vokalnu grupu Jana. Bile su to četiri sestre, njihova mama te još tri druge sestre. Dakle, dvije obitelji. „Ti si tamo vodila te Čipkice, znaš i pjevaš te tradicijske pjesme, pa daj nas nauči nešto.“ Nakon poroda razmišljala sam da je dobro da se bavim nečim uz majčinstvo. Nalazili smo se po kućama, više kao neko druženje. Nakon toga smo snimili dva albuma.

A kad smo već kod zborova, već dvije godine vodim i jedan lezbijski zbor ovdje. Kako su saznali da sam prije vodila Le zbor, rekle su da bi baš pokrenule jedan i pitale me da ih vodim. Vodim i Hor bratstva i djetinjstva koji je pokrenula Kristina Kovač, kći Kornelija Kovača, koja živi u Stockholmu. Ona radi aranžmane, uglavnom pop-rock pjesama iz osamdesetih. Prvi semestar je bilo 25 ljudi, sada ih ima već 45.

Imaš li neku ulogu unutar Ethna u Švedskoj?

Ethno je svakako izuzetno važan u mojem  i u Allanovom životu –  tako smo se i upoznali. Kroz kampove sam upoznala ljude iz raznih dijelova svijeta koji su mi i danas prijatelji, prekrasnu glazbu iz cijeloga svijeta, od izvornih baštinika… Naučila sam i kako širiti tradicijsku glazbu, učiti po sluhu. Naučila sam da vođenje može biti demokratično i da je važno dati svima prostor u grupi, da svi mogu doprinijeti na svoj način.

Niz godina organiziralla sam Ethno Croatia u Hrvatskoj, od 2007. do 2014. godine, dok nisam zatrudnjela. Onda sam prepustila štafetu dalje, pa je neko vrijeme vodio Nenad Kovačić, zatim Dunja Bahtijarević, pa Lucija Maroević. Allan je još neko vrijeme dolazio kao mentor… To je jedno od životnih razdoblja koje je prošlo i kreneš dalje. Sad neke nove generacije trebaju preuzeti kormilo.

A u stvari je tako ispalo i sa projektima ovdje, sa zborovima koje si pokrenula u Zagrebu. Lijepo mi je kako si u jednom intervjuu rekla da i s projektima, kao i s djecom, u nekom trenutku treba znat pustiti. Kakav je osjećaj sada, gledajući na sve ansamble koje si formirala, a koji su onda se nastavili razvijati sami?

Vidim da su Čipkice jako aktivne i baš me to veseli. Nikog ne poznajem u sadašnjem sastavu Čipkica, nijedna od djevojaka nije pjevala dok sam vodila ansambl – ali mi je lijepo jer vidim da taj duh koji smo imale živi dalje. Znam kako su bile povezane kad sam vodila ansambl: koliko je tu bilo zajedništva, koliko divne energije. Vidim da to i dalje postoji, sad s nekim novim ljudima. Ideja zajedništva i međusobnog učenja, ali i funkcioniranje po demokratskom i samoorganizirajućem principu. Le zbor i Čipkice su mi baš prirasli srcu.

Lijepo mi je jer vidim da duh koji smo imale u ansamblu živi dalje

Le zbor me jako puno naučio. I o društvu, i o toleranciji, o tome kako je zapravo teško biti manjina. Često ni ne znamo koliko smo privilegirani i bilo mi je prekrasno jer smo puno toga napravili. Bilo je puno kreativnih momenata, ludih nekih akcija. To je prvi zbor koji sam vodila. Nisam ništa znala o vođenju zborova, a naučila sam puno: slušati ljude te da ljudi koji možda ne mogu odmah otpjevati neke tonove, s puno rada mogu postati najsigurniji pjevači. Puno mi se „aha“ momenata dogodilo s Le zborom.

Čipkice su drage jer smo to pogurale zajedno, od radionice sevdaha koja je bila u Etnografskom muzeju, a onda je Etnografski muzej ponudio prostor i krenule smo ondje imati probe. Mogu reći da je i na same Čipkice utjecalo moje iskustvo s Le zborom i taj neki feministički pristup. Kako sam radila sa Ethnom, i taj način razmišljanja: koliko je jako bitno da se stvari uče po sluhu, da se tako uči i stil pjevanja. Učiš po sluhu i tako prenosiš dalje. Drago mi je što i dalje postoje i samo tako dalje.

Sada već s odmakom, kako gledaš na Afion i na vaše djelovanje svih godina?

Mogu reći da sam jako ponosna sam što sam bila dio Afiona i što smo cijelu tu priču pokrenuli. Tek s odmakom vidim da smo imali dosta važnu ulogu, da smo „popunili“ te neke praznine koje su bile na etno sceni. Nije bilo baš bendova koji su izvodili pjesme Balkana. Bila je hrvatska etno scena koja je bila fokusirana na hrvatsku glazbu. A s druge strane bili su manjinski bendovi, recimo Ezerki & 7/8 koji su izvodili makedonsku glazbu, ali nije bio nitko tko je to sve obuhvatio.

To su pjesme na jezicima koje mi razumijemo. Emir Fulurija je napisao, da smo pokretači drugog vala etna, koji je malo širi, koji je inkluzivniji. Slažem se s njim. Postavili smo neke nove temelje. Sad vidim da ima bendova poput npr. Balkalara i Čipkica koji njeguju tu širinu repertoara.

Iz današnje perspektive, tvoje perspektive, i švedske perspektive, kako vidiš etno scenu – i tu, i tamo? U kojem smjeru se stvari razvijaju, što misliš da možda bi moglo još, a da nije?

Što se tiče Hrvatske, nemam možda baš previše uvida u nove bendove, budući da sam u Švedskoj. Vidim da se javljaju neki novi bendovi, da ima puno radionica, da je puno ljudi zainteresirano za učenje tradicijske glazbe, posebno pjesme i stilova pjevanja, da ima tih nekih vokalnih grupa i zborova koji niču… Tako da mi se čini veselo.  Kao da vidim da se širi želja za učenjem tradicijske glazbe.

A što se Švedske tiče… Prvo da kažem da ovdje nitko ne upotrebljava riječ etno. Ovdje kad pričaju o tradicijskoj glazbi onda kažu švedski folk. Znači folk scena, folk glazba.

Mislim da je temeljna razlika između Švedske i Hrvatske to što se folk glazba može učiti na sveučilištima. Imamo tri muzičke akademije: u Stockholmu, Malmöu i Göteborgu. Zatim, postoji nešto što su folkhögskole, a one su za obrazovanje odraslih. To su škole internatskog tipa, ali to nisu škole koje ti donose diplomu, ne dobivaš ocjene. Nego su to škole napravljene za rad na sebi.

Folk glazba je djelomično inkorporirana i u škole. Puno folk muzičara, kao što smo i Allan i ja i Anders Larsson, angažirani smo na školskim koncertima ili projektima za vrtičku djecu… Uglavnom, radi se dosta na edukaciji. A onda postoje i veliki festivali na kojima se ljudi sastaju da bi pjevali, plesali i muzicirali zajedno. Imaš koncerte i radionice učenja različitih pjesama, različitih instrumenta, i onda živiš tu tradicijsku glazbu, tu folk glazbu taj jedan vikend ili par dana, koliko već traje festival. Čuju se u svirke cijelo vrijeme – gdje god se makneš, ljudi jammaju.

U Švedskoj je folk glazba jako vezana uz ples. Svi koji sviraju znaju i plesati. Uglavnom se i svira za ples. Važno je da tu glazbu osjetiš u svom tijelu. To je u Hrvatskoj dosta odvojeno. Imamo folklorne ansamble gdje su odvojeno svirači i plesači/pjevači. Ne znam koliko naših etno izvođača plešu neke drmeše, polke ili valcere. Recimo da je drukčiji koncept naše etno glazbe od folk glazbe ovdje.

A u Švedskoj, kako ima puno muzičara, ima puno i publike. Ljudi su povezani, umreženi. Ono što mi je ovdje je super jest da ima toliko suradnje. Svi surađuju sa svima, sve je isprepleteno, lijepo i hiperproduktivno. Nema tu neke ljubomore – to su sve kolege koji se međusobno podržavaju. To je ono što je prekrasno u Švedskoj, što nema jala, nego je – “ako je meni dobro, bit će i tebi dobro.”

Toliko je isprepletena ta mreža, da je to prekrasno za vidjeti – pomaže vitalnosti i rastu scene.

Lidija Dokuzović Trio

Da se napokon detaljnije dotaknemo i glavne teme: Lidija Dokuzović Trio. Kako funkcionirate vas troje, od toga kako birate repertoar do toga kako nastaju skladbe, tko tu kormilari, u kojem trenutku tko nastupa?

Pa, za početak, trio se zove po meni jer ja biram repertoar: pjesme koje ja želim pjevati, koje osjećam. Koje mislim da su važne i koje mogu na svoj način interpretirati.

Allan onda dolazi sa nekim prijedlogom, pa onda zajedno radimo na tim aranžmanima. A Jesper jednostavno… Gdje god da staviš, on će se snaći. On osjeti muziku i zna što treba napraviti. Jako je lako funkcionirati u tom triju. Lijepo je raditi sa profesionalnim muzičarima jer se ne trebaš uvježbavati stalno. Kad jednom imaš te stvari, to ostane i u tijelu, i u prstima, i u glavi, i u tebi. Samo napraviti onaj fine tuning, nakon neke pauze da se opet nađete. Možda više na nekoj ljudskoj razini, nego na sviračkoj.

I opet, postoji neka struktura što se tiče aranžmana i pjesama, ali ništa nije „uklesano u kamen“. Dajemo si isto slobodu da nešto izmijenimo. Možda baš u tom trenutku želiš nešto drugačije. Ili otpjevati, ili nešto malo produžiti. Ili je solo malo drugačiji. Ovdje su pjesme otvorenije nego što su bile u Afionu, gdje su stvari ipak bile fiksnije zamišljene.

Osjećaš li onda da se tvoja estetika, možda i u odabiru repertoara, a i u izvođenju, promijenila? Afion je također nosio karakteristiku sastava koji svira muziku za ples: aktivnu, ritmičnu – ovdje je sve malo mirnije, možda više okrenuto kontemplaciji. Je li to nešto što odražava promjene i u tebi?

Naravno, odražava i estetiku, a pomalo i godine, zrelost. Mogu reći i da sam i u Afionu zadnjih godina osjećala tu potrebu. Nisam htjela imati pritisak da sve mora biti plesno i da moram zabavljati ljude, da moraju skakati na koncertu. Nema ništa loše u tome ali ne bih htjela da je samo to, htjela bih da je i ono nešto drugo.

Shvatila sam da moj glas ima puno više mogućnosti nego što sam do sada zapravo pokazivala

Ono što je isto možda razlika je što je u ovom triju manje ljudi i u cijelosti je akustičan sastav. Sad kad pjevam s nekim drugim instrumentima koji su i tiši, osjećam koliko je moj glas, može se reći, fragilniji. Izloženiji. Shvatila sam da moj glas ima puno više mogućnosti nego što sam do sada zapravo pokazivala. Glas možeš koristiti na najrazličitije načine da bi se stvorila određena atmosfera.

To je ono što mi je bilo jako zanimljivo. Ogoliti se, glasovno. Shvatiti kako koristiti glas u što manjem ansamblu gdje se puno, puno više tvoj glas čuje. I gdje možeš eksperimentirati njime. Doduše, sad je ovaj repertoar dosta nježan, rekla bih. To je valjda bila ta potreba za nježnošću i ljubavi u suludom vremenu u kojem je nastajao album.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lisinski Concert Hall (@vatroslavlisinski)

____

Ulaznice za koncert Trija Lidije Dokuzović dostupne su ovdje.