Lidija Horvat Dunjko: „Sve ono što bi u klasičnom pjevanju trebalo popraviti, u zabavnoj glazbi može biti korisni dio nečijeg imidža”

Tajna kristalnog glasa

Ona je puno više od pjevačice. Završila je Srednju školu za obrazovanje naftnih, geoistraživačkih, rudarskih i kemijskih radova u Varaždinu. Njezino rudarenje u nastavku bit će na području istraživanja glasovnih mogućnosti, tehnike, izdržljivosti, a rezultate uspješno primjenjuje na sebi i na svojim studentima. Uvijek spremna na krajnje napore, nikad ne otkazuje nastupe, ni pod koju cijenu, čak ni u slučaju bolesti.

Premda uz pjevanje nikad nije izgubila svestranost, zanimajući se za matematiku, biologiju i atletiku, na našoj je sceni svi prepoznaju kao dugovječnu „vladaricu visokoga F” i uspješnu pedagoginju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nije sve samo u bogomdanom glasu,  u mnogočemu je kumovala matematička inteligencija, ali i apsolutni sluh. S Lidijom Horvat Dunjko razgovaramo u foyeru Lisinskoga netom nakon probe za koncertnu proslavu njezine 35 obljetnice pedagoškog djelovanja, uz Zagrebačku filharmoniju, maestra Ivu Lipanovića i probrane bivše studente.

Mlada je baka dodatno uzbuđena jer su joj iz Nizozemske stigli unučići i kćer, koja također s njom i ostalima nastupa u petak, 18. listopada na opernoj gala večeri u OFF ciklusu Zagrebačke filharmonije u Velikom Lisinskom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako se osjećaš na ovaj poseban dan u svojoj karijeri? Izgledaš kao da ti je 35, a ne kao da već toliko profesionalno radiš.

Joj, strašno sam uzbuđena, zahvalna Zagrebačkoj filharmoniji i njezinom vodstvu na ukazanoj mi velikoj časti i radosti! A godine su se nekako brzo zakotrljale i prohujale, ali one su ipak samo broj. Duh je ostao jednako živahan i mlad!

U čemu je tajna?

Tajna je u svakodnevnim malim stvarima koje život čine ljepšim, u odabiru poziva (jer pjevanje nije zanimanje već poziv) koji mi je ujedno i hobi, u okruženju predivnih, dobrih i dragih ljudi i kolega, mojoj toploj obitelji i na kraju svakodnevnom druženju sa studentima, koji me konstantno pune svojom mladenačkom motiviranošću i energijom.

Kad malo razmislim, iskreno, ne poznajem nikoga na ovim prostorima tko tako dugo i dobro pjeva, a da nije barem neko vrijeme bio član nekog opernog ansambla. Kako to da te nije već u najranijoj fazi regrutirala neka operna kuća?

Iskreno, bilo je ponuda, ne samo u Hrvatskoj, čak i u Njemačkoj, u Buenos Airesu, u Južnoafričkoj Republici, ali nekako sam voljela biti slobodna u izboru repertoara i uloga, a imala sam i uvijek dovoljno ponuda kao gost (iako je to često značilo pjevati ekstremno teške dionice, bilo pjevački ili muzički). Osobito bih se rado osvrnula na veliki broj uvijek primjerenih uloga u HNK-u u Zagrebu, a jednako tako i na mnoštvo nezaboravno lijepih koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom, počevši od mojih samih umjetničkih početaka pa kontinuirano do danas.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A tu je i moja komorna Opera b.b. s kojom sam čak i u izazovno vrijeme korone imala prilike nastupati i donijeti dašak glazbene umjetnosti i u manja mjesta gdje veliki ansambli ne mogu gostovati. No jedan od razloga što nisam bila u angažmanu jest i moja velika ljubav prema pedagogiji i prenošenju znanja i iskustava na mlađe naraštaje.

To je ta ljubav koja te privukla i zadržala u pedagogiji. Tko ti je bio prvi đak?

S danom diplomiranja meni je počeo teći radni staž u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, a prvi đaci bili su mi Tamara Felbinger i Dalibor Hanzalek, danas eminentni operni solisti, a kad sam se, po povratku iz Beča, par godina kasnije zaposlila na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prve studentice bile su mi sadašnje vrsne solistice i primadone Valentina Fijačko (danas i Kobić), Lana Kos, Helena Lucić (danas i Šego), Danijela Pintarić (zvijezda našega mjuzikla) ali i Zrinka Posavec (sadašnja uspješna ravnateljica ansambla LADO i vrsna pjevačica sevdaha).

Pedagogija je izuzetno interaktivna grana

Jesu li tih 35 godina rada u pedagogiji i tebi bili korisni kao koncertnoj i opernoj pjevačici? Je li u tome tajna? U tehničkom „drilu“?

Pedagogija je izuzetno interaktivna grana. Na svakom satu, predajući studentima, i ja od njih mnogo naučim. A osim toga svaki je čovjek fizički i psihološki poprilično različit što znači da ti kod svakog studenta ponaosob trebaš pomoći da on sagradi vlastiti „instrument“.

Ali pjevačima su uvijek puna usta tehnike, koja je u pozadini pjevačke forme i izdržljivosti. O čemu je zapravo riječ? Što je to zapravo tehnika pjevanja?

Najvažnije smjernice kojima mislim da bi se trebalo kretati su, prije svega, uputa da treba pjevati što prirodnije i ne ometati u osnovi savršeni fonatorni mehanizam u prirodnom tijeku glasa. Nikada i ništa na silu! Često studentima kažem da trebaju pjevati s „kamatama“, a „glavnicu“ čuvati do penzije. Naravno, da bi se to postiglo potrebni su sati i sati vježbanja i rada kako bi se savladale vještine disanja i plasiranja dobro fokusiranog, a prirodnog tona. A onda, po meni još jedna jako važna stavka jesu osobnost i originalnost. Ni najbolja kopija vrhunskog pjevača ne može nadmašiti vlastiti iskaz i pjevački žar nove osobnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Imaš iskustva i u tzv. zabavnoj glazbi. Kao Zagorka rado pjevaš na nebrojenim Krapinskim popevkama, a jednu (Kresnica bleščeča) si sama i skladala. Nastupala si čak na Eurosongu s pjesmom ”Nostalgija” Tončija Huljića, uz Danijelu Martinović. Jesi li joj davala satove pjevanja, otkrivala joj barem kakve trikove?

Nisam, nije bilo potrebe jer je Danijela jako muzikalna i prirodno je to i sama otpjevala. A ta je pjesma nastala jako brzo i spontano. Istinski smo svi u njoj uživali!

Što si o showbizu naučila te 1995. na Eurosongu u Dublinu?

Ha, vidjela sam koliki ogroman aparat i mašinerija ljudi stoji iza svakog izvođača u tim vodama. To je nama u klasičnoj umjetnosti gotovo nezamislivo.

Koliko se tzv. „zabavnjački” i operni način pjevanja razlikuju jedan od drugoga? Znamo da pobornici jednoga stila ne vole ovaj drugi i obratno. A opet, čini se da si ti jedan od onih glasova koji mogu sve. Jesu li pjevači poput tebe onaj idealan medij koji uspijevaju premostiti jaz između klasike i onoga što ona nije?

Eh, ovo bi bilo pravo pitanje za moju Danijelu Pintarić! Istina je, ima dosta razlike. Jedan posve impostirani „operni“ ton u zabavnoj glazbi svojim vibratom narušuje estetiku te vrste glazbe. A oni pak imaju npr. belting koji klasična glazba u načelu ne koristi. S druge strane, sve ono što bi u klasičnom pjevanju trebalo popraviti (npr. promukli, hrapav, nazalan, forsirano agresivan pjev) u zabavnoj glazbi može biti korisni dio nečijeg imidža ili osobnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ajmo sad malo na tvoje početke: kako si od rudarstva završila na glazbi? Usporedo sa Srednjom mala Lidija pohađaše i Glazbenu školu Varaždin na dva smjera – harmonika i glas.

Zapravo sam išla na harmoniku, a na pjevanje sam krenula svega par mjeseci – pokušala i odustala.

Onda si harmoniku aktivno svirala 15 godina kao solistica i koncertna majstorica harmonikaškog orkestra Ivan Goran Kovačić u Zagrebu prije nego što si se prebacila na pjevanje. Je li ta „instrumentalna nota“ tona i shvaćanja muziciranja uvijek ostala prisutna i u tvom pjevanju?

Itekako! Taj dio simbioze s orkestrom ostao je jako duboko u meni. Osim što obožavam sve vrste simfonijske i komorne glazbe, uvijek sam se pjevajući osjećala njihovim dijelom upijajući njihove boje, dinamike, nastavljajući ili nadopunjavajući njihovu frazu. Za mene je svaki solistički nastup uz orkestar zapravo skupno međusobno prožimanje i zajedničko traženje sklada u fraziranju, dinamici i boji do zajedničke glazbene ekstaze.

Dio simbioze s orkestrom ostao je jako duboko u meni

Koliko te je pak znanstvenoistraživački nerv pratio tijekom pedagoške i umjetničke karijere? Autorica si knjige Ljuven sanak, s prof. dr. sc. Santom Večerinom Volić bavila si se znanstvenim radom na području medicine glasa s temom Glas kao sredstvo komunikacije, njegova upotreba i zaštita, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uskoro ćeš i doktorirati.

Oduvijek sam bila jako znatiželjna i jako bi mi bilo teško neprestano raditi isti posao, pa makar on bio i najljepši na svijetu. Zato od umjetničke karijere „odmaram“ u pedagogiji, kad iskoči novi izazov ja i njega s velikim zanimanjem i strašću pokušam ubaciti u svoj raspored. Tako je naišao i znanstveni doktorski studij hrvatske kulture na FFZG-u s muzikološkom temom Pluralizam hrvatske vokalne glazbe od 1940. do 2010. godine pod mentorstvom akademika Nikše Glige.

No s njegovim sam privođenjem kraju imala tragičnu situaciju. Iako je disertacija već bila napisana i od njega odobrena, na moju veliku žalost mentor mi je preminuo. Sad čekam daljnje upute.

Oduvijek sam bila jako znatiželjna i jako bi mi bilo teško neprestano raditi isti posao, pa makar on bio i najljepši na svijetu

Godine 1989. diplomirala si u Zagrebu solo pjevanje u klasi Zdenke Zapčić-Hesky, nakon toga magistrirala i usavršavala se, a operno debitirala godinu prije diplome, 1988., kao Despina u Mozartovoj Cosi fan tutte, s velikim uspjehom kako bilježe kritički osvrti onoga vremena. Mozart je crvena nit tvoje karijere, pa i dalje rasturaš u Čarobnim frulama kao Kraljica noći diljem Lijepe naše koloraturama u dvije oktave. Kakve to glasove traži Mozart?

Mozart traži prije svega lijepe glasove, koji mogu odoljeti njegovu poprilično instrumentalnom tretiranju. Često moraju biti velikog opsega,  dovoljno fleksibilni i precizni te tehnički dorađeni da bi mogli uspješno pjevati duge i izazovne kolorature, velike skokove, duge fraze na jedan dah, ekstremne visine…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kad spominjem kritičke osvrte, koliko te glazbena kritika oblikovala ili te nije bilo briga što tko piše o tvojem pjevanju?

Kad si na početku karijere, glazbena je kritika jako bitna, naročito ako je znalačka i konstruktivna. Kasnije čovjek spozna i dubinu savjeta dobronamjernih starijih kolega koji su nas uvijek učili „nije bitno što piše, nego tko piše“ pa onda nisi više toliko opterećen baš svakim napisom.

„Nije bitno što piše, nego tko piše“

Tvoj su glas i pjevačke mogućnosti inspiracija mnogim hrvatskim i svjetskim skladateljima. Za tebe su rado pisali Friedrich Cerha, Marko Ruždjak, Stanko Horvat, Tomislav Uhlik, Zlatko Tanodi, Davor Bobić, Mladen Tarbuk, da spomenemo samo neke. Ipak ih nadahnjuje taj tvoj „visoki A“, koji je čak pet tonova više od „visokoga C“!

Da, oduvijek sam rado pjevala suvremenu i avangardnu glazbu. Ona ima svoju posebnu draž. Naime, ona interpretu daje jako puno umjetničke slobode da bude sukreator tog djela.

Uz to i tu je i tvoje nevjerojatno brzo i precizno „čitanje s lista“, te apsolutni sluh. Što to znači i kako je živjeti s njime?

Srećom, imam samo priučeni apsolutni sluh, što znači da kad mi treba mogu ga kroz neko kraće vrijeme navježbati. Onaj urođeni mislim da je pakao. Gotovo nikad sve ne štima, a ti to čuješ i izaziva ti bol. Uf!

Oduvijek sam rado pjevala suvremenu i avangardnu glazbu – ona ima svoju posebnu draž

Koliko su tebe pak kreativno nadahnjivali suvremeni skladatelji s kojima si radila? Često od „modernjaka“ dobiješ „pod nos“ grafičku partituru i sad smisli ti što ćeš pjevati. Moraš praktički sama djelo tonski iskreirati. Sjećamo se nota kultne Malecove Cantate pour Elle iz 1966., koju si pjevala uz Branku Janjanin na harfi.

Eto, upravo je to taj kreativni moment koji obožavam! Kad si već spomenula baš tog Maleca, npr. u jednom trenutku u partituri piše samo postepena strelica prema gore s naznakom „pjevati uzlazni glisando dok na magnetofonskoj vrpci ne čuješ određeni zvuk“. I ja sam tako krenula malo brže s pjevanim usponom nego inače te završila na C4. Tak, sad imam i to na CD-u zabilježeno.

Bila si muza i Arsenu Dediću, koji je mislio na tebe pišući svoj jedini mjuzikl – Lady Šram na libreto Nina Škrabe. Lady Šram na praizvedbi 1991. si bila upravo ti, na predstavi u GK Komedija u režiji Vlade Štefančića. Kako je bilo raditi s Arsenom?

On je bio veliki i ozbiljan profesionalac. Suradnja s njim bila mi je prekrasna kao i s cijelim ansamblom GK Komedija! Predivno iskustvo na kojem sam jako puno naučila. Osobito što se tiče scenskog govora, jer Ljerka Šram je bila jedna od naših najvećih dramskih glumica u povijesti, a Matoš je za nju napisao da je posjedovala glas viole. E, pa onda ti je jasno koliko je sati mala Lidija provela vježbajući sa strpljivim genijem Štefančićem dok je dobila sonornost dramske glumice i od visokog soprana tamnu boju viole.

Ljerka Šram je bila jedna od naših najvećih dramskih glumica u povijesti, a Matoš je za nju napisao da je posjedovala glas viole

Jesu li suradnje s Huljićem i Arsenom naštetile ugledu profesorice solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu?

Tako nešto ne bih mogla niti zamisliti! Ja glazbu dijelim na kvalitetnu i onu koja to nije, bez obzira na žanrove. Trenutno se kao pročelnica na Pjevačkom odsjeku na zagrebačkoj akademiji sa svojim kolegicama i kolegama zalažem da nam studenti imaju prilike naučiti pjevati i mjuzikl. Idući će mjesec Danijela Pintarić održati prvi seminar s tog područja. A nedavno nam je svoja znanja i zanimljiva iskustva prenio i Darko Rundek. Ja sam za to da se otvorimo i svim suvremenim trendovima ne zapostavljajući klasiku i temeljne i kanonske vrijednosti, koje treba maksimalno razvijati i dalje.

U pedagoškom radu svojevrsna si tvornica genijalnih pjevačica, u posljednje vrijeme i pjevača – tenora i kontratenora. Učila si pjevati Valentinu Fijačko Kobić, Lanu Kos, Ivanu Lazar, Mariju Kuhar Šošu, Moniku Cerovčec, Gabrielu Hrženjak, Antoniju Dunjko i Josipu Bilić, da spomenemo samo neke od slavuja i sjetimo se njihova „zvona“ u glasu. Kako gledaš na tu svoju „dječicu“ koja tebi uz bok „žari i pali“ na opernoj sceni današnjice?

Sretna sam, ponosna i radujem se zajedno s njima svakom njihovu novom uspjehu, a ako zatreba pomoć, uvijek sam za njih tu. Ma što reći, srce k’o katedrala!

Mnoge od njih pozivaš večeras da podijele s tobom podij Lisinskog u arijama i ansamblima, od Händela, do Wagnera. Kako to da je Opera gala po tvom izboru uopće ušla u program OFF ciklusa Zagrebačke filharmonije? Pa oni se na tim koncertima inače odmaraju od klasike.

Zahvalna sam ravnatelju Zagrebačke filharmonije, Filipu Faku, koji je u jednom nevezanom razgovoru spomenuo kako bi samo od moje klase bilo moguće napraviti senzacionalan Opera gala koncert. Ja sam tada mislila da se on našalio. Ali, eto, do realizacije je uz pomoć divne producentice Andreje Višak došlo i prije nego sam mogla i sanjati. I opet moram ponoviti, beskrajno hvala svima na ovakvoj časti! (Uf! Nadam se da budem od uzbuđenja mogla otpjevati!)

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tu je i maestro Ivo Lipanović, naš najbolji operni znalac, a tu je i tvoja kćer, sopranistica Antonia Dunjko, koja je tom prigodom sa svojom dječicom stigla iz Nizozemske. Kako je pjevati uz tolike emocije?

Ne pitaj! Jaaako teško! Molim Boga da sretno „doplivam“ do kraja sa svojom Kraljicom! Zbilja sam strašno uzbuđena!

Za kraj, da te malo i ja iskoristim. Što bi mi preporučila, kako da čuvamo glas mi koji isto tako živimo od njega, ali ne pjevamo, nego ga profesionalno koristimo kao novinari u elektroničkim medijima, govornici, političari, predavači, nastavnici, profesori i odgojitelji…?

Na tu sam temu održala mnogo predavanja. Nisam sigurna da se to može u par riječi, ali za početak je možda najvažnije ne puno govoriti u bučnom ili zadimljenom prostoru. Izbjegavati klimatizirane prostore, a onda se svakako i pozabaviti govornom tehnikom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr