Umjetnička ravnateljica muzičkog programa Venecijanskog biennala
Lucia Ronchetti: „Glazba je nešto što se mora izravno doživjeti”
Biennale Musica, 67. međunarodni festival suvremene glazbe koji se u sklopu Venecijanskog biennala održava u legendarnome gradu, započeo je danas, 16. listopada, a traje do 29. listopada. Ususret ove godine posebno avanturističkom aspektu festivala koji kani u povijesne prostore, ambijente i arhitektonske spomenike smjestiti nove ideje ozvučene u najrecentnijim formama, sustavima i tehnologijama suvremenog doba, s nama je razgovarala umjetnička ravnateljica festivala i skladateljica Lucia Ronchetti.
Uz osvrt na proteklo izdanje koje je bilo posvećeno glazbeno-scenskim produkcijama te najavu brojnih uzbudljivih ideja i programa koje donosi ovogodišnji festival, otkriva što je neophodno za održavanje festivala suvremene umjetnosti u povijesnom gradu i koje izazove postavlja pred nju. Neizbježna tema je i prisutnost te uloga mlade generacije, kao i mjesto koje u međunarodnom programu zauzima talijanska glazba.
Kako ova zadaća utječe na skladateljski rad i karijeru te kako je programirati ovako prestižan festival u kazalištima, crkvama i prostorima neprocjenjive vrijednosti, u gradu čijim je stanovnicima životni prostor sve suženiji?
Lucia Ronchetti / Foto: Andrea Avezzù, La Biennale di Venezia
Za mene kao skladateljicu izazov je imati kontrolu nad onime što radim u skladateljskom poslu te istodobno u drugome dijelom posla koji radim kao umjetnička ravnateljica festivala. To je neka vrsta vježbe koju radim svaki dan. Biti na čelu glazbenog programa Venecijanskog biennala velika je odgovornost i čast jer je u pitanju naš najvažniji umjetnički glazbeni festival čiji su program prethodno oblikovali mnogi važni skladatelji i njihova je ostavština fantastična. Uvijek je fokus bio na sadašnji trenutak u glazbi.
Trudim se ponuditi svoju vrstu odgovora onome što su oni ranije radili, a istodobno biti originalna u tome. Nastojim prezentirati nešto iz vlastitog iskustva koje je u proteklih desetak godina uključivalo puno putovanja i slušanja glazbe, pa je tako veliki dio mog posla – učenje. Glazba je nešto što se treba izravno doživjeti. Zahvalna sam što sam uvijek mogla slušati zanimljive praizvedbe, ali sam uglavnom sudjelovala na festivalima iz glazbenih područja koja su me zanimala pa je u tom smislu i moj krajolik bio sužen.
Biti na čelu glazbenog programa Venecijanskog biennala velika je odgovornost i čast jer je u pitanju naš najvažniji umjetnički glazbeni festival čiji su program prethodno oblikovali mnogi važni skladatelji
Sada imam pred sobom četverogodišnji mandat unutar kojega trebam kalibrirati nekakvu vrstu kontinuiteta usporedno s mojim skladateljskim životom. Trenutno sam na trećoj od četiri godine mandata, a zaključit ću to sjajno iskustvo sljedeće godine. Moram reći da je to istodobno vrlo zahtijevan posao, ali i nagrađuje. Regenerira me jer mogu na neki način izaći iz zatvorenosti vlastitog komponiranja i biti u interakciji s brojnim skladateljicama i skladateljima koji se bave stvarima potpuno različitima od onoga čime se ja bavim.
Preda mnom je petogodišnji rad na operi za Münchenski biennale i Operu iz Braunchweiga, što podrazumijeva dubinski rad. Svoje prvo glazbeno-scensko djelo skladala sam upravo za taj festival. Opera tematizira migracije iz Sirije i surađujem s autorskim timom Sirijaca, ali puno vremena provodim i u biblioteci Marciana jer se rad temelji na Albinonijevoj prvoj operi. Njegov je opus mahom uništen usred bombardiranja Dresdena, a ova je partitura preživjela upravo zahvaljujući nekoj vrsti migracije i to u Sjedinjene države. U tom se djelu propituje zašto jedni drugima radimo to što radimo, nanosimo patnju.
Moj skladateljski rad potpuno je ometen radom na Biennalu jer nemam potrebnu rutinu. Istovremeno, to je nevjerojatno iskustvo koje daje veliki poticaj i nadahnuće, osjećam da će zauvijek izmijeniti moj skladateljski pogled.
Mijenjaju li se i kreativne ideje jednom kada se susretnu s realnošću, odnosno uvjetima koje određuju prostori u Veneciji – uspijevate li realizirati sve što zamislite? Je li Venecija u tom smislu prijateljski nastrojena prema suvremenim programima koje festival smješta u gradske prostore, a koje autorice i autori osmišljavaju imajući na umu i slojevitu povijest svake od lokacija?
Venecija je sjajan grad! Prije svega, ima nevjerojatnu morfologiju, ali tu je i velika povijest Mletačke republike koja je posebno važna bila u pogledu kulture i organizacije glazbenog života. U istome prostoru ispit vremena proživjela su različita djela. Ove sam godine imala priliku naručiti novo elektroničko djelo Christine Kubisch za Baziliku sv. Marka, zamolila sam Briana Ena da pripremi djelo za izvedbu u La Feniceu, Michel van der Aa premijerno je prikazao svoje glazbeno-scensko djelo u Teatru Goldoni koje je na istome mjestu gdje je bilo staro, originalno kazalište.
U istome prostoru ispit vremena proživjela su različita djela
Arsenale, prvi industrijski centar Venecije, jedan je od prostora koji koristimo za Biennale Musica. Joannna Bailie na tom će mjestu imati izvedbu na temu zvučnih valova koji nikad ne prestaju.
Sva su mjesta Venecije tako ispunjena zvukovima prošlosti. Veneciju ne čini samo laguna, tu je i Mestre koji je dio grada. Dvije su to realnosti koje su vrlo različite. Većina Venecijanaca sada živi na Lidu ili u Mestreu. Oni su otvoreni istraživanjima, stvaranju neke vrste revolucije u svome okruženju.
Lucia Ronchetti / Foto: Andrea Avezzù, La Biennale di Venezia
Svjesna sam da ponekad moram tražiti i previše od odgovornih osoba za crkve i slične druge važne prostore u Veneciji. Imamo niz orguljaških koncerata. Jedna od glazbenica je i Kali Malone čija je glazba više drone glazba. Naravno da odgovorni za crkve u kojima će se održati ovogodišnji program žele biti sigurni da će djela koja budu izvedena u prostorima rezonirati i s njihovim popratnim identitetom.
Svjesna sam da ponekad moram tražiti i previše
Moram reći da je odnos sa zakladama Cini i Levi, s različitim crkvama i kazalištima te prostorima u Mestreu zaista dobar. U ogromnom prostoru blizu Teatra del Parco (koji je veličine dviju katedrala sv. Marka) također pripremamo program, Piazzale Divisione Acqui. Ondje će raditi dvojica venecijanskih autora, Paolo Zavagna i Andrea Liberovici. Oni imaju profinjeno sjećanje povijesnog grada Venecije koje će donijeti u taj prostor i pokušati prenijeti bogatstvo koje su njihovi preci živjeli. Tim projektom nastoje sadašnjim stanovnicima pružiti akustička sjećanja prvih Venecijanaca.
Bilo mi je drago vidjeti brojnu lokalnu publiku prošle godine u kazalištu u Mestreu, vjerujem da će recepcija tog programa biti kvalitetna. Imate li načina pratiti pripreme novih radova za ovogodišnji festival, posebno s obzirom na to da je dio ideje bio dijalog s odabranim značajnim arhitektonskim prostorima – hoće li biti iznenađenja?
Festival se bliži i posvećen je većim dijelom digitalnoj, elektroničkoj glazbi koja uglavnom nije konvencionalno bilježena. Kada je riječ o takvoj glazbi, teško je iščitati sve iz zapisa ili čak programa u kojemu netko radi. Nitko u procesu ne misli o konkretizaciji zapisa, to dolazi možda kasnije. Tako da – ne znam. Svi se pripremaju uz različite strategije i načine rada, u kontaktu smo.
Pratimo napredak i razgovaramo o radovima u nastanku, ali za skladatelje je verbalizacija glazbe uvijek veliki problem. Mogu imati neku ideju o tome kao autorica ili si zamisliti što otprilike moji kolege rade, ali ne mogu znati. Performativna energija bit će prisutna tek pri praizvedbi.
Za skladatelje verbalizacija glazbe uvijek predstavlja veliki problem
Zvučne instalacije također su vrlo komplicirane. Većina zvuka dobiva se interakcijom, mikrofonima, senzorima u prostoru te interakcijom u prostoru, što ne možemo zamisliti unaprijed, pa je trenutno posrijedi neka vrsta pripremne panike.
Znamo da ovogodišnji festival ima nekoliko programskih kategorija i da je fokusiran na elektroničku glazbu i digitalnu umjetnost. Dijele li umjetnice i umjetnice koji se bave slični medijima i slične ideje, polazišta i estetiku? Čime ste se vodili pri programiranju?
Možda je ovo prvi put da je festival elektroničke glazbe okupio potpuno različite umjetnice i umjetnike iz svih dijelova svijeta, raznolikih umjetničkih praksi. Anthea Caddy, violončelistica i izumiteljica elektroničkih sustava, dolazi iz posebnog dijela Australije u kojem se nalazi neslućena snaga prirode kakvu mi u umjerenoj Europi ne možemo zamisliti. Zajedno s Marcinom Pietruszewskim radi s usmjerenim zvučnicima (koje je izradio inženjer elektroakustike Miodrag Gladović, op. a.) koji mogu odaslati zvuk vrlo daleko. U njezinom je djelu posrijedi vrlo kompleksan dijalog.
Ovo je možda prvi put da je festival elektroničke glazbe okupio potpuno različite umjetnice i umjetnike iz svih dijelova svijeta, raznolikih umjetničkih praksi
Tu je i mlada sound art umjetnica Tania Cortés Becerra iz Ekvatora i to planinskog dijela te zemlje, gdje je sve uglavnom bijelo, u snijegu, sa čudnim kišnim razdobljima, gdje gotovo nikad ne može vidjeti sve boje. Ona će raditi u Teatru del Parco, gdje se nikada kazališna scena nije koristila kao poprište za zvučnu instalaciju. Želi se dati poseban položaj nečemu što je manje performativno. Nadam se da ću ubuduće moći postaviti instalaciju i u kazalištu La Fenice, zašto ne!
Poklanjanje tolikog povjerenja kolegicama i kolegama svakako je svojevrstan rizik, ali i pustolovina koja predstavlja velik korak prema suvremenosti Biennala. Koje mjesto imaju autorice i autori iz Italije u programu Biennala – postoji li pozitivna diskriminacija ili imate samo nedoumice oko odabira?
Imate pravo, moram pronaći određeni balans jer Biennale mora uvijek biti međunarodni festival koji je dijelom fantastičnog većeg zbira venecijanskih festivala Biennala. Uvijek je bila misija dovesti najnovija stremljenja iz glazbe u Italiju i to predstaviti. Ipak, povijest talijanske glazbe vrlo je važna za festival. Svake godine dio programa su i talijanski skladatelji. Većina talijanskih skladatelja koji su predstavljeni u ove četiri godine na programu su se našli kao prijedlozi vanjskih koproducenata.
Primjerice, Francesca Verinelli bila je prijedlog IRCAM-a i GRM-a, njezin rad je tako narudžba francuskog ministarstva kulture i prvi put radi na kompoziciji koja traje 75 minuta. Mi smo dobili pravo premijere jer je u pitanju talijanska skladateljica, pa smo vrlo sretni, ali zatim kreće sjajan život toga djela. Nadamo se uspjehu i ostanku djela na repertoaru.
Nastojim ne razmišljati što sve u Italiji nismo u mogućnosti napraviti jer je glazba apsolutna umjetnost koja može putovati svugdje
Sretna sam i što imamo autore koji su zaista dio venecijanskog kulturnog kruga. Nastojim ne razmišljati što sve u Italiji nismo u mogućnosti napraviti. Uvijek me mučilo što sve moje narudžbe dolaze izvana, a ne iz Italije, dok nisam osvijestila kako je glazba apsolutna umjetnost koja je dostupna svugdje i može putovati svugdje. Svi u svijetu otvoreni su producirati i talijansku operu na talijanskom, nitko Salvatoreu Sciarrinu ne postavlja drugi jezik kao uvijet.
Trenutno radim na operi s njemačkim libretom jer se želim približiti publici kroz njihov jezik. Batistelli, Francesconi, Sciarrino, Veronelli, Ianotta, njihova prisutnost jako je važna. Ove godine je od dvadeset mentora na Impuls Akademie čak pet bilo Talijana. Mislim da je talijanska glazba na međunarodnoj sceni trenutno u dobrom položaju i autorima se velike produkcije postavljaju na važnim scenama.
Lucia Ronchetti / Foto: La Biennale
Kakva je situacija u području suvremene glazbe u Italiji?
Još uvijek tragična mimo Biennala. Ipak, ako ostvarimo dijalog s javnošću, to znači i dijalog s politikom. Ako publika dolazi, to se zamjećuje. Ako se pokuša ojačati taj dijalog, to je važno. Ideja da suvremena glazba „ubija“ slušatelje je potpuno kriva. Ona je fantastična i može pružiti publici slobodu i uživanje.
Smatram da publika treba biti slobodna kada će otići, koncert ne bi trebao biti zatvor nego neka vrsta laboratorija. Vidim li da publika odlazi, to nije znak neuspjeha. Vi možda možete dugo i intenzivno slušati, dok netko drugi trenutno nije u toj fazi. Mislim da se moramo vratiti na ranu situaciju u Veneciji, za vrijeme početaka otvorenog kazališta. Kada su izvedbe bile privatne, ljudi su bili prisiljeni ostajati do kraja i nisu imali nikakvu slobodu, a kada je krenulo s javnim kazalištem, nastao je svojevrsni kaos, ali to je bila i indikacija redateljima i skladateljima.
Suvremena glazba je fantastična i može pružiti publici slobodu i uživanje, a ostvarimo li dijalog s javnošću, to znači i dijalog s politikom
Od početaka San Cassiana ljudi su kupovali male pretplate i mogli su si osigurati mjesto na izvedbama tijekom cijele sezone, a glazba je davala mogućnost da se ljudi osjećaju u suodnosu s drugima. Posrijedi je vrlo intenzivno iskustvo koje proživljavaju skupa, ne mogu tijekom takvog iskustva biti mirni poput vojnika.
Ars Ludi izvodi Dressur Mauricija Kagela, 2022. / Foto © Andrea Avezzù, La Biennale di Venezia
Prošle smo godine vidjeli različita lica muzičkog teatra i suvremene opere. Bila sam i na praizvedbi Michela van der Aaa, koju se ranije spominjali – bila je sjajna u svojoj jednostavnosti. U gotovo svim programima uspjeli ste u profiliranju djela koja odražavaju slojeve različitih tradicija, povijesti i glazbenih referenci. Jeste li imali kakvih snažnijih reakcija kojih se sjećate ili koje su vam važne te kakva je budućnost (pra)izvedenih djela?
Važno nam je da narudžbe Biennala nisu kraj tih djela, što je problem suvremene glazbe. Nastojim se odmah u početku povezati s drugim institucijama te tako pobrinuti da je praizvedba samo početak dugog života nekog djela. Također, praizvedba je rijetko sjajna. Muzički teatar treba različite prostore kako bi se stavio u propitivanje. Gotovo sve od prošle godine i dalje se izvodi.
Važno nam je da narudžbe Biennala nisu kraj tih djela nego samo početak njihova dugog života
U našem katalogu imamo dio koji se odnosi na ‘odzvuke’ prošlih premijera, u ovom slučaju za prošlogodišnji Out of Space, gdje navodimo sve izvedbe djela nastalih upravo za to izdanje festivala. U kontaktu smo sa svim skladateljicama i skladateljima te provjeravamo što se s tim djelima događa. Djelo Van der Aa je, kao što ste rekli, bilo jednostavno ali ikoničko. Bila je to sjajna ravnoteža motivacije i realizacije s gudačkim kvartetom i recitatorom na pozornici. Ono i dalje ima brojne izvedbe na četiri kontinenta.
Michel van der Aa: The Book of Water / Foto © Andrea Avezzù, La Biennale di Venezia
Neke su produkcije ipak vrlo specifične zbog prostora koje uvjetuje djelo, specifičnih instrumenata ili izvedbi koje zahtijevaju možda baš određene interprete i okolnosti, kako se tu radi na daljnjoj diseminaciji i dolasku do šireg slušateljstva?
Ponekad ne možemo nametnuti ponovne izvedbe ili ih potaknuti, pogotovo u specifičnim slučajevima kakav je primjerice, sjajna izvedba skladbe Helene Tulve. To djelo sadrži nekoliko zborova, stare instrumente, soliste… Sadrži specifične instrumente koje su svirali estonski glazbenici specijalizirani za sviranje upravo tih instrumenata. Tu je i pitanje prostora koji joj je potreban. To treba biti crkva poput crkve Svetog Marka u Veneciji, gdje može na karakterističan način pozicionirati zborove da bi dobila željeni efekt.
Helena Tulve: Visiones / Foto © Andrea Avezzù, La Biennale di Venezia
Dosad je bila vrlo tužna što nije mogla ponoviti izvedbu, ali zato postoji suradnja unutar mreže Europske radiodifuzijske unije između svih članica EBU-a, koja omogućuje difuziju materijala. Više od desetak radijskih postaja u Europi zatražilo je tu snimku koja je doista bila vrlo dobra. Na taj će način slušatelji i publika diljem Europe moći poslušati to djelo. U popisu odzvuka i ponovnih izvedbi djela koja smo naručili u sklopu programa prošlog Biennala, Out of Stage, navedena su i emitiranja na različitim radijskim postajama. Emitiranja se nastavljaju jer su, čini se, doista bila zanimljiva brojnim europskim radijskim postajama.
Snimku djela Helene Tulve može se također još uvijek čuti i u slušaonici Hrvatskog radija. Govoreći o muzičkom teatru, gdje ga ostavljate zaključujući to tematsko poglavlje? Kakvo je vrijeme trenutno za glazbeno-scensku produkciju i koje su perspektive u tom području?
Prošle je godine Biennale Musica imao posebno iskustvo produciranja novih djela muzičkog teatra, a ove godine posrijedi je samo program novih medija stvaranja glazbe, uz puno oblikovanja svjetla uz same izvedbe, ali s puno manje sceničnosti. Sljedeće godine će pak u središtu biti apsolutna glazba, bez vizualnog ili dramaturškog aspekta.
Muzički teatar ostaje i dalje dijelom mog osobnog bavljenja glazbom, a mislim da je trenutno sjajno razdoblje za muzički teatar i glazbeno-scensku produkciju. Svaki festival u Europi nastoji producirati ponešto iz tog područja, čak i oni koji su dosad samo instrumentalnu glazbu imali na programu. Mogu reći da kada sam prije dvadeset godina počela pisati muzički teatar, većina skladatelja nije bila zainteresirana za tu formu, ali danas ne znam nekoga tko to ne radi.
Kada sam prije dvadeset godina počela pisati muzički teatar, većina skladatelja nije bila zainteresirana za tu formu, a danas ne znam nekoga tko to ne radi
Francesconi i Filidei podjednako su dobri u svemu, ali primjerice Tristan Murail nikad dosad o tome nije razmišljao, a sada se i time bavi. Poneki, poput Helmuta Lachenmanna, naprave tek jedno takvo djelo, ali se ipak upuste u to. Za skladatelje je važno imati priliku postaviti djelo više puta. Možete jednom ili dva puta ne uspjeti iz različitih razloga. Svaka je praizvedba potpuno novo iskustvo za skladatelje i zanimljivo nam je prisustvovati tuđim premijerama kako bismo vidjeli što se događa, što bismo pokušali, a što nikako ne želimo raditi.
Lucia Ronchetti © Giulio Boato
Biennale College Musica program je okrenut generacijama koje dolaze, ali vrlo ambiciozno postavljen. Odvija se iz godine u godinu, kakvo mjesto i značaj ima za festival?
To je program koji nam je iznimno važan i na koji trošimo sve više kapaciteta, novca i vremena jer su mlade skladateljske snage sve zanimljivije. Ove godine bave se pitanjem primjene novih tehnologija u glazbi i svatko od njih pristupio je tome različito. Svi su redom sanjari pa je tu potrebno staviti stvari u produkcijski izvedive okvire.
Voljela bih moći objaviti njihove inicijalne ideje u odnosu na realizaciju koju će se moći čuti. Kada razmišljate o tom zadatku, imate na umu sve mogućnosti koje su pred vama i mislim da je riječ o izvrsnom projektu koji svake godine izaziva sve više interesa kod skladatelja i sve je zanimljiviji.
U području rada s mladima, važna je i vaša suradnja s Konzervatorijem, puno studenata dolazi na program, a tu je i Nagrada studentskog žirija. Kako uključenost u festival utječe na studente te kakva je povratna sprega njihovog angažmana? Imaju li mladi glas na Biennalu?
Vidjeli ste različite skupine ljudi jer imamo odabrane studente iz cijele Italije koji dodjeljuju nagradu. Svi skladatelji željeli su dobiti tu nagradu jer biti ocijenjen od strane skupine studenata koji su budućnost glazbe velika je čast. Svi veliki skladatelji znaju da su u natjecanju s vrlo mladim kolegama i vaša je bogata karijera ništa u usporedbi s tim da vas skupina mladih profesionalaca proglasi nekim čija je glazba relevantna i značajna.
Stvara se sjajna zajednica mladih ljudi koje zanima glazba i koji se na taj način povezuju
Imamo i mlade muzikologe koji pišu analitičke članke koji pišu o izvedbama te najavljuju teoretska događanja, rade na moderiranju razgovora nakon koncerata i slično. Stvara se sjajna zajednica mladih ljudi koje zanima glazba i koji se na taj način povezuju.
View this post on Instagram
Lucia Ronchetti programske sekcije festivala – Sound Microscopies, Digital Sound Horizons, Club Micro-Music, Stylus Phantasticus – The Sound Diffused by Venetian Organs te Sound Installations / Sound Exhibitions pobliže pojašnjava u nizu epizoda talijanskog podcasta o 67. izdanju Biennala koji možete poslušati ovdje.
