'I pauza je nota'
M.O.R.T.: Odjavni intervju
Nebrojeni koncerti, šest albuma i jedan od najluđih nastupa za nedefinirani kraj ili dužu pauzu, kako već želite, bila je jedna od šokantnijih poruka s glazbene scene koju nam je sredinom siječnja obznanio M.O.R.T..
U redu, ovo s nebrojenim koncertima nije istina jer kako dečki kažu, odsviralo se u proteklih 13 godina njih preko 500, a onda su prestali brojiti. Što se tiče albuma, prvi je bio Vrhunsko dno, da bi se priča ili barem dio nje zaključio s Vintage (live) albumom, koji iz ove perspektive izgleda još vrednije nego što je to bilo krajem 2025. – kad publika nije mogla znati da će se John, Zvrk, Mile i Kikos publici pokloniti po posljednji put.
M.O.R.T. / Matej Grgić
Jako teško je uhvatiti taj zamah na glazbenoj sceni jer dojma sam da M.O.R.T. od prijelomnog Odjel za žešće nikad nije stao ni usporio na sekundu. Koncerti, turneje, singlovi, albumi, spotovi, nominacije, nagrade i ne nužno tim redom, uvijek su bili prisutni i gurali naprijed u ime punka, bluesa i rocka. Zato smo htjeli još jednom čuti njihovu završnu riječ, s tim da neka ‘završna’ u ovom slučaju bude neodređena, a i da parafraziram njihove riječi: „Mladih bendova ima i kao kreteni se trude doći do slušatelja.“ Vrijeme će do nekih trenutaka, ako im je suđeno da se dogode, vrlo brzo proći.
Prije nego što dođemo do aktualnih tema u vezi vas, ponajprije bih se vratio na početak. Jesen je 2003. godine. Što ste tad htjeli kao bend? Kako je došlo do osnivanja i kako se okupila kičma benda u Johnu, Zvrku i Kikosu? Što se događalo u razdoblju od deset godina, između 2003. i 2013. kad objavljujete prvi demo album Vrhunsko dno?
Kikos: Skužili smo da ne triba znat’ svirati kao Blackmore da bi se imalo bend jer smo čuli Nirvanu i rekli: ‘ajmo probat’ nešto, barem da zasviramo prid par cura u parku. Jer, eto, ne živimo u Zagrebu pa ne možemo uspjeti. Onda smo, recimo, do 2011. stvarali, družili se i radili gluposti. Nekoliko puta godišnje zasvirali na relaciji Sinj – Imotski – Zagreb – Split po klubovima udruga i demo natjecanjima. Mijenjali smo bubnjare i basiste (ja sam tad svirao drugu gitaru). Naučili smo svirati bar da se ne sramotimo i napisalo se toga puno, od čega smo dio probrali za album Vrhunsko dno, a čak je i nešto završilo na Standing Runningmanu jer smo radili i na engleskom u početku.
U kratkom roku postajete zapaženi, od finala HR demo kluba, pobjede na Rock&Off-u, trećeg mjesta na WHF-u, pobjede na Jelen Demofestu… Koliko vam je sve to tad dalo poticaja za dalje?
Kikos: Tad nam još nije trebao poticaj jer nam se sviralo, ali nam je otvorilo vrata klubova u Hrvatskoj i regiji. Imali smo jedan album i snimali drugi. Imali smo sve te nagrade i onda ipak imaš nešto iza sebe, čime dobiješ priliku odsvirati čitav koncert u Kutini ili Livnu, recimo, a ne samo ljeti par pjesama na demo festivalu.
Mile: Dobili smo vrhunski vjetar u leđa te mogućnost da više ljudi čuje za nas i priliku da mi napokon krenemo svirati svaki kafić, klub ili festival. Malo smo manje morali objašnjavati organizatorima i vlasnicima klubova tko je M.O.R.T., što sviramo itd. To je već bio uspjeh.
Jedan od svojih najboljih albuma (ako ne i najbolji) Odjel za žešće objavljujete 2014. godine. Je li to bila prekretnica za bend jer mediji su vas posve prepoznali, publika je postala sve veća, zaredale su se hrvatske i regionalne turneje? Smatrate li vi da je možda neki drugi album bio prijelomna točka, bilo da je riječ o kreativnom ili karijernom trenutku?
Kikos: Prijelomna točka bila je vjerojatno pobjeda na Demofestu. Tad smo dobili lovu za snimiti album i tad su nas zvali iz izdavačke kuće. A onda se poklopilo da mi imamo već spreman materijal. Potpuno novi – jer bi oni bili zadovoljni i s bolje snimljenim Vrhunskim dnom. I onda su se počeli javljati i ljudi za spotove, prvi Nevio Smajić pa onda i ostali. Mi smo bili novi u profesionalizmu (nazovimo to tako), ali nekako su ljudi oko nas znali bolje od nas i uputili nas u pravom smjeru, a nas pustili da ostanemo svoji. Nisu nam sputavali kreativnost niti nametali nekakav image.
Mile: Demofest je odskočna daska, ali naravno da je drago čudovište zvano Odjel za žešće uradilo svoje. Album je nastao tako brzo i bezglavo, čak bi se usudio reći – najbrže i najpitkije od svih albuma iza. S izlaskom singlova prije albuma već se moglo naslutiti kamo to vodi, a tek s albumom smo nekako svima upali u oko. Volio sam čuti iza koncerta priču: „Došao sam nakon što sam čuo na radiju ‘Meni se skače’!“ (smijeh) Znao sam da slijedi ili veliko razočaranje ili oduševljenje. Sad čak mislim da je bilo više razočaranih. (smijeh)
Prepoznati ste u svojih stihovima kao bend koji se ne libi cinično osvrtati na društvo i pojave, ironično se baviti raznim temama, a kritika vam je znala dobaciti i da ste pokazatelj dalmatinskog mentaliteta. Je li vam to na neki način godilo jer ponajprije se bilo bitno izdvojiti od drugih, dok ste vi dosta često išli beskompromisno i glavom u zid (pa neka se sruši!) kroz svoju karijeru, ne ostavljajući prostora kompromisima? Koliko je Sinj kao sredina utjecao na vaš zvuk, energiju i teme u tekstovima?
Kikos: Nismo se htjeli seliti iz Sinja baš zato jer smo sumnjali da bi se onda i naš izričaj promijenio ili da bi možda kreativnost nestala. Čak smo Milu preselili iz Splita natrag u Sinj. Možda bi nam taj početak bio još brži i lakši da smo došli u Zagreb početkom 2014. A možda bismo se raspali, to sad nitko ne zna.
Mile: Sinj je zbilja korijen svega. Dandanas sam zahvalan svojoj braći što su me jednostavno, bez nagovaranja „nagovorili“ da se doselim odnosno vratim kući. Oduševila me je ta blesava i glasna energija, tvrdoglavi i uporni ljudi i najbitnije – ta sva prekrasna priroda. Također su poklonili pun kufer inspiracije za cijeli život. Tako da sve te ponude o preseljenju, da će nam biti bolje, da ćemo biti popularniji… padaju u vodu. Ovdje je inspiracija na svakom kantunu – samo treba zašutiti i slušati!
Možemo reći da se mnoštvo toga promijenilo u posljednjih pet godina, a kamoli ne u posljednjih 10-15 kad ste koncertno počinjali biti aktivni. Što ste naučili o publici u Hrvatskoj i regiji; ima li razlike od grada do grada, od zemlje do zemlje?
Kikos: Razlike, naravno, ima. Slovenci su, recimo, rezervirani, ali slušaju pozorno, plješću i prići će vam iza koncerta i reći da ste super. A tijekom nastupa se činilo da su tu samo iz pristojnosti. Dalmatinci, Crnogorci i Hercegovci će se doći zabaviti i nije ih briga jeste li točno odsvirali, već je li bilo ludo, jeste li pali s pozornice ili tresli glavom sat vrimena. Nama je važno da smo u svakom gradu izgradili svoju vjernu publiku koja će doći na svaki koncert. Broj ostalih varira o tome koliko ste trenutno u medijima ili kako je prošao zadnji singl.
Mile: Kako je to brat sve definirao – vrhunski! (smijeh) Da, slažem se da ima razlike. Ali najviše u tulumu i afteru. Mi uvijek donosimo našu rock’n’roll predstavu u kojoj dajemo 238 % energije. Mada i dalje se bojim nekih aftera, tipa u Novom Sadu, Banjoj Luci, Zagrebu, Mostaru… glava boli par dana iza! Možda najveća lekcija koju sam „dobio“ tj. pročitao dolazi od jednog kolege bubnjara, točnije perkusionista koji kaže da publika utječe na glazbenike jednako kao što na publiku utječu glazbenici. Jedini problem je što si glazbenici često ne žele priznati tu činjenicu. Tako da sam prigrlio tu činjenicu!
Imate li neki koncert koji vam je ostao kao „To je bio naš vrh!” i što ga čini tako posebnim u vašem sjećanju?
Kikos: Vjerojatno smo pogodili s ovim snimljenim u Vintageu. Svi su bili željni nakon pandemijskih mjera, mi smo bili u top formi i sve se posložilo. A inače će mi svirka pred deset tisuća ljudi u Banjoj Luci nakon pobjede ostati najdublje urezana. Svirali smo ”Lucifera” i ”Austriju” ako se dobro sjećam.
Mile: Mnogo njih – Leglo u Bihaću, Demofest, prvi SARS festival u Sinju – usrao sam se k’o grlica, prvi Vintage Industrial Bar, Brijačnica u Boćarskom domu, kad smo dobili priliku svirati iza Partibrejkersa, pa saznali da nam je izgorio prostor u Sinju, asti…Tonu je tih momenata kad sam se zapitao: „Možemo li bolje od ovoga?!“
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Krajem studenog 2025. dva ste dana svirali u rasprodanom Vintage Industrial Baru. Čini mi se da vam je taj prostor vrlo drag, a ispostavilo se da ste i tim koncertima zaključili djelovanje M.O.R.T.-a. John je rekao da je izgubio glas nakon prvog koncerta, doduše, to se nije osjetilo, energijski je to bilo na visokoj razini uz brojne ljude koji su vam se pridružili na pozornici tijekom bisa, a jedna djevojka završila je na stropu. Kako ste vi vidjeli ta dva nastupa?
Kikos: Mi smo prošlom godinom zaključili djelovanje, nije to bila odluka zadnji dan. Posljednji koncert je bio u Banjoj Luci, tamo gdje nas je zapravo ispucalo iz topa i letjeli smo trinaest godina. Klubovi poput Vintagea nam najbolje odgovaraju jer je publika blizu, a ima ih dovoljno da stvore kritičnu masu.
Mile: Emotivna bomba kojoj detonacija traje puna dva dana! Vintage je naš dom i baš volimo taj klub – radi energije, ljudi, zvuka, ambijenta, Jože… (smijeh), ma svega! Vrhunska dva dana od kojih sam se oporavljao još tjedan dana.
Kad ste odlučili reći „To je to, vrijeme je da završimo s M.O.R.T.-om.“ i kako je došlo do te odluke? Je li to bio trenutak ili proces koji je tinjao nešto duže?
Kikos: Početkom prošle godine stavili smo sve razloge za i protiv nastavka i jednostavno odlučili i toga se držali. Tržište se smanjilo, zatvoreni su mnogi klubovi i neki dobri festivali, nama su došle neke nove životne obveze, došlo je malo i do zasićenja time da se stalno vrtimo po istim klubovima i festivalima. Trebalo je odlučiti: ili mijenjati sve iz temelja ili dostojno završiti priču.
Mile: Da, dugo smo pričali o tome. Kažu da je i pauza nota. Pa haj’mo vidjeti kako i to zvuči!
Je li onda ovo definitivan kraj ili…?
Kikos: Definitivni kraj nije objavljen, to ne znamo ni sami. Treba sad to sve provrtjeti u glavi. Ako se vratimo, onda ne želimo reciklirati staro, već napraviti nešto što će biti zanimljivo i nama i publici. Ali to je sad neka daleka tema koju moramo najprije sami riješiti među sobom.
Mile: Ahaaa… znači nije kraj. Hahaha, šalim se! Definitivno ništa nije definitivno. (smijeh) Nisam siguran koliko je baš bila jasna ta naša „točka“, s obzirom na to koliko smo poruka dobili. E, da: ako nekome nismo odgovorili na poruku, ne zamjerite nam – hvala vam i volimo vas.
Koliko je bilo emocionalno teško komunicirati tu odluku, prvo među sobom, a onda i s publikom?
Kikos: Pa bilo je teško tad kad smo odlučili. Borio sam se neko vrime s tim kako sad dati sto posto od sebe kad znaš da je kraj, ali onda sam shvatio da je bolje završiti dok valja, uzdignute glave. S publikom nisam to komunicirao, ostavili smo dosta dobre glazbe, sad nek’ nađu neki mlađi bend i neka ga prate sa žarom kao što su nas pratili.
Mile: Uf, apsolutna katastrofa koju sam trebao prihvatiti i prigrliti. Treba poštivati odluku benda jer nas četvorica smo obitelj, braća i bend. Kroz znoj i krv, preko tuge i sreće – zajedno smo! Na kraju kad sam se sa sobom dogovorio, drugi izazov bio je publika. Puna upitnika, puna pitanja, puna ideja…. ajme! Ali više-manje su svi pristupili s velikim poštovanjem, što zbilja cijenim. Mada moram naglasiti jednu stvar: prestanite kukati da nema bendova – to je laž koju ste si ubacili u uho ili vas je netko dooobro zajeb’o! Bendova mladih ima i bit će ih i zvuče brutalno, a što je najluđe – trude se k’o kreteni da dođu do vas. Prestanite bit’ tvrdoglavi, već ih prihvatite i dajte im podrške i ljubavi!
Jeste li ikad imali osjećaj da vas industrija (mediji, diskografi, festivali) nije do kraja razumjela ili „uhvatila” što radite? Evo, nedavno ste osvojili dvije Rock&Off nagrade za koncertnog izvođača godine i Rock&off izvođača godine, ali i to je došlo ‘naknadno’.
Kikos: Nagrade se kod nas, nažalost, daju krivim izvođačima u 95 % slučajeva. Glasačko tijelo je tromo i mislim da uopće ne slušaju glazbu, već glasaju po tome tko je poznatiji ili tko je trenutno zastupljeniji u medijima. Mi smo u 2024. imali triput više koncerata i imali smo album koji je još bio aktualan, snimali spotove i singlove, a nagrade dobijemo za 2025.? Nagradu za lijenost i nemar? I onda tu nagradu ne dobije netko kome treba…
Mile: Apsolutno tu netko nešto krivo radi, najblaže rečeno. Sram me je što sam svojoj gospođi najavio da se kući vraćam s jednim kipićem minimalno. Na pitanje „Kako to znaš?“ imao sam toliko tužnih, ali istinitih odgovora (koje ću ispričati kad-tad javno, čim skupim hrabrosti). Napokon, najbitnije je da ta „glasačka tijela“ ili organizatori nagrada skuže da se nagrada treba dati kad nekome treba (kad je izvođač najviše aktivan i kad ti iskrvari taj album pred tobom). Ali za to treba imati mota i znanja (i koncentraciju za praćenje toliko izvođača i njihovih karijera). A nemojte dati nagradu bendu kad odluči stati ili kad umjetnik umre (što se, nažalost, događalo prije). Ma daaaj, kakva je to poruka za mlađe, pobogu? Moraš stati ili stradati da te cijene?!
Na što ste najponosniji kad zbrojite sve godine, koncerte, albume, putovanja?
Kikos: Najviše na ljude koje smo upoznali i prijateljstva koja smo stvorili i koja još traju. A onda da smo na svakom koncertu dali sve od sebe i da nijedan koncert nismo otkazali radi nas pa i kad smo bili bolesni i kad je trebalo putovati s pozornice doslovno na pozornicu da se stigne i proći ne znam kakve sve neprilike na cesti.
Mile: Ma na nas, toliko sam sretan i zahvalan na svemu što smo proživjeli. Kilometri, prijateljstva, ljubavi, gradova, sela, mali milijun predivnih koncerata… i to je samo jedna trećina. Dok ovo pišem, imam osmijeh od uha do uha!
M.O.R.T. / Matej Grgić
Jeste li s vremenom počeli uviđati neke svoje utjecaje u mlađim bendovima koji su dolazili na scenu, npr. po zvuku, stavu, načinu nastupa? Kako danas gledate na glazbenu scenu u Hrvatskoj i regiji i koliko toga i što se ponajviše promijenilo?
Kikos: Kao što su nama pomogli TBF i Hladno pivo, tako smo i mi stalno gledali da pomognemo mlađima, najprije iz Sinja pa onda i ostalima koje smo primijetili da se trude i da su kreativni. Scena je bila dolje, puno je bendova nestalo koji su krenuli s nama ili malo iza, ali mislim da se opet kreće – dolaze mlađi i, nadam se, bolji od nas.
Mile: Utjecaj i ne, ali opet smo od mlađih dobili milijun pitanja na koja smo s guštom odgovorili – to je sad njihov put koji trebaju gaziti. Volim pratiti bendove, mlađe pogotovo. Jer vidjeti 2022. da se ta ekipa okupila i nazvala tako i tako, a da i 2025. sviraju k’o ludi, to mi je sve na svijetu. Dragi moji, samo rokajte. A na to divno pitanje kako gledam na scenu, pravi odgovor je uzbuđeno i bez čepića u ušima – spreman za novi val!
Što biste voljeli da ostane kao prva asocijacija na M.O.R.T. za nekog klinca koji vas tek otkrije za pet ili deset godina?
Kikos: Ako su mogli oni, mogu i ja.
Mile: Beskompromisni rock’n’roll! Mada bih i ja napisao isto što i brat. (smijeh)
