Maja Grgić (NIM): „Volim ulijetati u vatru”

Maja Grgić Novaković nagrađivana je jazz pjevačica

Nedavno je objavila svoj novi samostalni album NOW, pod novim umjetničkim imenom NIM kojeg je predstavila i na jesenskom JazzHr Festivalu. Njen glazbeni put u jazzu je obogaćen vještom, ali izvrsno doziranom kombinacijom nekolicine glazbenih žanrova. S višegodišnjim iskustvom, suradnjom s mnogim glazbenicima te osvojenim nagradama Porin i Status, Maja, koja je u fazi promocije svog albuma, već razmišlja o snimanju sljedećeg. U intervjuu nam je rekla više o svojim počecima, snimanju prve pjesme u studiju sa samo šest godina, svom glazbenom putu koji je odveo do jazza, stvaranju novog albuma snimljenog u samo 12 sati, jazzu nekada i danas te svojim glazbenim planovima…

Tvoj glazbeni put nije jednostavno opisati. Bila si u pop rock i punk vodama, a svoj novi samostalni studijski album “NOW” si snimila kao jazz pjevačica. Kako je izgledalo tvoje putovanje između tih glazbenih žanrova?

U glazbi sam od najranijeg djetinjstva. Sa šest godina sam imala priliku prvi put ući u studio gdje sam snimila svoju prvu solističku pjesmu. Već s 12 godina sam pokazala veliku ljubav prema soul glazbi. Slušala sam razne izvođače do kojih sam uspjela doći. Sljedeća faza je već bila s 18 godina u autorskom bendu Zoo-Taboo gdje sam se okušala u  pop rock punk zvuku. Tako je trajalo moje glazbeno traženje do trenutka kada sam se sa 22 godine srela s glazbenicima s kojima sam prvi put imala prilike zapjevati jazz standarde i tu jednostavno nikako nije bilo povratka. Ljubav je bila i ostala toliko jaka do dan danas prema toj neiscrpnoj glazbi koja me svakodnevno iznova nadahnjuje i tjera da idem dalje.

Tvoj prvi autorski album Crno bijelo izašao je kao Joe & Maja Kolektiff…

Za taj album sam bila nominirana u dvije kategorije za nagradu Porin od kojih sam osvojila nagradu za najbolju jazz skladbu godine. Dakle, to je bio moj prvi Porin. Nedugo zatim sam dobila i Status nagradu koju dodjeljuje struka kao mlada jazz vokalistica i jako sam ponosna na te dvije nagrade. Trebalo je dosta vremena proći dok se dogodio novi samostalni nosač zvuka pod nazivom NOW. U ovom trenutku razmišljam o nekom sljedećem nosaču zvuka jer imamo jako puno pjesama u pripremi i potrudit ću se da ne prođe ovoliki period dok se to ne realizira. Svih ovih godina sam sudjelovala na velikom broju tuđih albuma, pišući tekstove, glazbu ili izvodeći neke od kompozicija tako da imam dosta snimljenog materijala iza sebe. 

Novi album snimljen je u Udinama, u Artesuono Recording Studio, u samo dan i pol. To je poprilično kratak rok za snimanje? 

Da nisam imala vrhunske glazbenike pored sebe, to ne bi bilo tako jednostavno i moguće. Ušli smo u studio i prvi dan smo odlučili svirati osam sati tijekom kojih smo snimili svih osam pjesama. Čak smo imali i pauzu za ručak. Sutra smo uzeli još četiri sata i snimili preostale četiri pjesme. Nekako smo to dosta ležerno radili, smatrajući da imamo dosta vremena. Cijelo iskustvo je bilo predivno. Producent Stefano Amerio je jedan inspirativan i nevjerojatan čovjek s predivnom energijom s kojima je bilo tako jednostavno raditi. Vjerojatno je i to razlog zašto je to išlo tako lagano. Naravno, ekipa poput Krunoslava Levačića, Zvonimira Šestaka i Matea Martinovića su nepogrešivi izbor. Pripremali smo cijeli materijal unaprijed, tako da je samo snimanje teklo glatko. Svaki put kada bismo ušli u studio i odlučili snimiti novu pjesmu, prvo bismo probno odsvirali pjesmu, dogovorili detalje i onda bismo to sve snimili iz prvog tejka. Tada bismo izašli i malo komentirali sve skupa. Nas četvero smo horoskopske djevice i to je trenutak na koji sam isto ponosna jer smo bili odlučni da je to taj snimak i taj će biti najbolji, niti jedan drugi. Tako je to i ostalo. Sve male nesavršenosti ga upravo i čine savršenim. Album je izašao u izdanju diskografske kuće Nota Bene Records, za izvrstan cover se pobrinula Nora Mojaš iz Dubrovnika.

Mnogi te znaju kao jazzericu, ali ne i da si bila pjevačica u pop rock punk bendu Zoo-Taboo. Postoji li žanr u kojem se nisi okušala s nekim od bendova, a voljela bi? 

Kroz kratki životni vijek uspjela sam se okušati u svim glazbenim žanrovima. Čak sam sa simfonijskim orkestrima pjevala i klasične komade, izlazila iz svoje zone komfora i okušavala se u svemu jer mi je sve bilo izazovno. S dubrovačkim sympho metal bendom Atlantida sam čak uspjela gostovati na jednom važnom koncertu. To su za mene sve bila nova, fantastična iskustva. Jako volim izlaziti iz svoje zone komfora i ulijetati u vatru. Iako su kroz moje odrastanje ostali jaki utjecaji soul i pop glazbe u mom pjevanju, to se sve prožima kroz moj jazzerski izričaj.

Kako si postala prva kompozitorica u 60 godina postojanja Big Banda HRT-a? 

To je išlo prirodnim tijekom događanja, kako je ta skladba s albuma osvojila Porin, u suradnji s Big Bendom HRT-a i sa Zoranom Ščekićem koji je napravio vrhunski aranžman. Sljedeći korak bio je gostovanje s Big Bendom kao autorica istoimene skladbe. Te godine se dogodilo da smo Maja Savić i ja bile prve žene koje su se pojavila kao skladateljice, kao autorice nekih svojih skladbi.

Kako izgleda tvoj stvaralački proces? Gdje crpiš inspiraciju?

Inspiraciju crpim iz vlastitog života koji i nije tako dug, ali je jako bogat različitim iskustvima i događanjima. Uvijek pronalazim utjehu, radost i veselje u glazbi i u stvaranju. Od najranijeg djetinjstva sam počela pisati poeziju tako da su neke pjesme nastale iz te moje poezije. One druge su nastale iz trenutaka moje samoće, iz trenutaka u kojima se ja mogu povući, biti sama sa svojim mislima i tražiti ono što mi se sviđa melodijski, harmonijski i tekstualno. Te pjesme uglavnom nastaju kao jedna cjelina, u trenutku dok sviram klavir, pjevam melodiju koju smišljam i istovremeno smišljam tekst.

Mateo (Teo) Martinović, Zvonimir Šestak, Maja Grgić i Krunoslav Levačić

U jazzu si već godinama pa me zanima kako je izgledala jazz scena nekoć, a kako danas? U koje te sve zemlje odveo tvoj glas i jazz?

Jazz je kod nas uvijek nekako glazba koja je, recimo, podcijenjena od strane medija i slušatelja, a u stvari je vrlo kompleksa i kvalitetna glazba. Nikada nije dosegla popularnost u pravom smislu te riječi i pitanje je hoće li se to ikada dogoditi kod nas. Nema za mene velike razlike od jazza nekad, barem otkad ga ja radim, pa do ovog danas. Uvijek je to jedan veliki izazov i velika ljubav koja tjera naprijed. Neki dan sam imala prilike sresti jednog starijeg kolegu kojeg jako cijenim, Marija Mavrina, koji mi je čestitao na novom albumu i na upornosti jer još uvijek nisam odustala. To mi je bilo iznimno drago, dalo mi je vjetar u leđa da tako i nastavim. Tu sam definitivno zbog ljubavi, a moj glas i jazz glazba su me odveli u mnoge zemlje gdje sam pjevala s mnogim glazbenicima, od Maldiva, Kariba, Kine, Skandinavije, Velike Britanije, Mađarske do Austrije i Italije i tako dalje. Drago mi je da se to još uvijek događa i nadam se da će u budućnosti toga biti čak i više.  

Kako izgleda tvoj glazbeni plan za budućnost?

Uvijek planiram raditi svoje autorske skladbe i svoj novi nosač zvuka. Uvijek se tome iznimno veselim. Ako se u međuvremenu dogodi neko gostovanje na tuđem albumu, to će mi uvijek biti drago napraviti s dragim kolegama. Zasad razmišljam kako približiti ovaj album koji sam snimila široj publici i kako da ga predstavim u najboljem svjetlu i to mi je trenutna okupacija.

I za kraj, čiju glazbu u posljednje vrijeme najviše slušaš? 

Uglavnom najviše slušam jazz glazbu i to su raznorazni izvođači. U zadnjih godinu dana sam otkrila neke nove pjevačice koje me iznimno inspiriraju. Preslušavam sve što su dosad snimile, sve do čega mogu doći i dokopati se. One su Veronica Swift i Samara Joy.