Mak Murtić: "Mimika Orchestra pred publikom reagira drukčije"

Skladatelj, aranžer, glazbenik i dirigent Mak Murtić otkrio je detalje i očekivanja od nadolazećeg koncerta Mimika Orchestra, 9. listopada u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu

Tom prilikom snimat će se i album uživo, no ovdje nije riječ o live albumu, naglašava Murtić objašnjavajući kako će pojedine stvari zahtijevati po dva ili tri pokušaja za potrebe snimanja albuma radnog imena ”Školjera Medzotermina”. Uz njega, nezaobilazan dio projekta je i producent Vedran Peternel koji će uvelike doprinijeti oblikovanju specifičnog zvuka ovog orkestra. Uoči koncerta, razgovarali smo s Makom Murtićem o koncertu, značenju imena nadolazećeg albuma, suradnji s Peternelom, jezičnim barijerama, bendu Truth ≠ Tribe, predstavi ”Sokrat se ne boji biti ismijan” na kojoj također trenutno radi i važnosti Ureda za izvoz glazbe Hrvatska (We Move Music Croatia). 

Mak, što zapravo izvodite i snimate u Lisinskom?

Mi sad u Lisinskom, u srijedu, 9. listopada, snimamo album i, da ne bi bilo krivo shvaćeno, to nije live album već studijski album pred publikom. Publika će vidjeti možda po dva ili tri takea svake stvari. Radno ime albuma je ”Školjera Medzotermina” ili samo ”Mezotermina”, što bi značilo ”mjesto između dviju krajnosti”. To je dio trilogije koja se bavi nekim normalnim ljudskim stvarima, pogrebnim ceremonijama, gozbama, ljubavima i slično, ali u principu je svaki segment metaforički vezan za nešto od identiteta društva, turistifikacije prostora Mediterana, iskorištavanjem resursa… Ta priča ide kroz obiteljsku priču djece koja se zapravo nalaze u situaciji gdje nemaju nekog govora o tome na koji način se cijela okolina oko njih odnosi. 

Kako bi zapravo opisao Mimiku Orchestra nekome tko je nikad nije čuo?

Mimika Orchestra je zanimljiv bend jer je krenuo kao nekakav kolektiv prijatelja koji su zapravo glazbenici i on se širio inicijalno od malog benda do orkestra. Ideja same glazbe je istraživanje stilova, tradicijskih u širem smislu riječi, ali to nije tradicijska muzika, pogotovo ovaj album koji je dosta progresivan. Uglavnom, rekao bih da nas ljudi često uspoređuju s Magmom, francuskim progresivnim bendom. To je jazz big band, ali to nije jazz glazba u klasičnom smislu. Dapače, nešto je potpuno drugačije i na neki način ima za svakoga ponešto. To bi bio najblesaviji odgovor, ali u svakom slučaju, ima puno emocije. Ljudi kažu da ih ta glazba odvlači od smijeha do suza. Mimika Orchestra se sastoji od šest limenih puhača, tri trube, dva trombona, tuba, tri saksofona, flauta, oboa, klarinet, ritam sekcija koja uključuje perkusije i tri vokala. 

Mimika Orchestra je osnovana u Londonu, živite u Hrvatskoj. Kako izgleda život na relaciji London – Zagreb? 

Maja Rivić, vokalistica i suosnivačica Mimike Orchestra, i ja smo živjeli u Londonu. Taj bend koji se prvo zvao Mimika Ansambl je postao orkestar. Zapravo je sve to proizašlo iz benda koji smo imali u Zagrebu koji se zvao KREOL. U jednom trenutku smo odlučili raditi u Hrvatskoj, kako zbog Brexita, tako i zbog činjenice da smatramo kako je bitno djelovati u svojem društvu. To je ona glupa ”local rather than global” spika, ali stvarno je tako na neki način. Zašto bježati od stvarnosti kada svaka stvarnost ima svoje negativne i pozitivne strane, gdje god bio. Mislim da je bitno biti tu, odnosno nije bitno svakome biti tu gdje jesi i otkud jesi, ali nama jest. Upravo zbog toga smo Mimiku ponovno pokrenuli, ali opet na isti način iz društva u kojemu smo bili. 

Mimika Orchestra

Pored rada s Mimikom Orchestra ne nedostaje ti rada u drugim glazbenim projektima…?

Imamo više bendova u kojima sviramo međusobno. Nenad Kovačić koji svira perkusije u Mimici Orchestra i ja imamo tri benda zajedno. Njegov bend Antenat, naš zajednički bend Truth ≠ Tribe, u kojem je još jedan član Mimike Orchestra tubista, Jurica Rukljić. Pored toga, Nenad i ja radimo glazbu za filmove i kazalište. Trenutno radimo predstavu u kazalištu Kerempuh ”Sokrat se ne boji biti ismijan” koja će se moći pogledati od 22. studenog 2024. godine. 

S kojim instrumentom si počeo otkrivati glazbu? Jesi li imao formalno glazbeno obrazovanje ili si samouk glazbenik?

Počeo sam bass gitarom, ali aktivno sviram saksofon. Iako nemam osnovnoškolsko i srednjoškolsko glazbeno obrazovanje, pohađao sam jazz akademiju u Londonu. Tamo smo Maja i ja studirali smjer musical director, što bi bilo nešto poput aranžera, dirigenta. To mi je obrazovanje, ali zapravo najveće obrazovanje mi je rad sa ansamblima i bendovima, otkad sam počeo svirati.

Gdje je bila ta prekretnica? Uglavnom se većina uhvati jednog instrumenta, nauče možda još koji. Ti si naučio pet ili šest instrumenata?

Ma nisam ja neki virtuoz, ljudi iz benda jesu. Ja nešto znam nabadat po instrumentima, ali najviše me zanima kompozicija.

Kako je došlo do toga, dogodilo se usput…?

Stvarno ne znam ni sam. Dogodilo se kako smo radili, malo veći bend je nastao pa me onda to počelo jako interesirati. Bili su tu i neki povremeni otvoreni pozivi za mlade kompozitore na koje sam se javljao, pa ne bih prošao, pa bih za par godina prošao i tako. Malo po malo sam nekako počeo sam za sebe raditi i jako me to interesira. Vidim scensku vrijednost komponiranja i jako me to jednostavno zanima, pa prirodno je bilo i to istraživati. Još uvijek istražujem. 

Foto: Filip Kovačević

Je li vezanost Mimika Orchestra za određeno mjesto kroz glazbu i jezik otežavajuća okolnost za strane slušatelje ili naprotiv, dodatno daje na autentičnosti orkestra? 

To je glavna dilema u glazbi – raditi nešto što se reflektira direktno ono što se događa u, nama najprisutnijoj stvari, nekom anglosaksonskom svijetu ili ne. Mislim da će, pogotovo ljudi u inozemstvu, radije htjeti čuti nešto što ima lokalni kontekst ili barem nešto što oni nemaju tamo. Inače si samo, na neki način, kopija nečega što već postoji. Naravno da tu postoji puno sivih zona. U principu gdje god smo svirali, ne bih rekao da imamo neko neprihvaćanje, u tom smislu. 

Ne u smislu neprihvaćanja, već potencijalno sporijeg procesa približavanja glazbe samom slušatelju.

Mislim da je sporije više infrastrukturno. Tu zatim dolazimo do priče sa SHIP-om ili Uredom za izvoz glazbe Hrvatska (We Move Music Croatia). Možda tu još fali nekih konkretnih ureda za jazz ili za eksperimentalnu glazbu ili eksploativniju glazbu. Hrvatska se reklamira kao turistička država, kao država sportaša, ali u širem smislu mi nemamo nikakav output koji je međunarodno vidljiv da, primjerice, festivali uopće znaju za nas i što se događa u Hrvatskoj ili u regiji. Tako da je to možda više problem. Nije do publike jer publika je super, gdje god smo svirali. 

U ovom trenutku, razgovoru se pridružuje producent projekta Vedran Peternel…

Posljednjih godina primijetili smo skok u broju koncerata stranih glazbenika u Hrvatskoj, no je li to tako za hrvatske glazbenike koji idu svirati u druge zemlje?

Mak Murtić: Pa u većoj mjeri strani glazbenici dolaze kod nas nego što smo mi vidljivi vani trenutno. Ne mi kao Mimika Orchestra, nego mislim generalno hrvatski glazbenici. Više o tome zna Vedran koji je radio, između ostalog, i s Darkom Rundekom, a živio je i u Francuskoj. 

Vedran Peternel: Puno više stranih glazbenika dolazi u Hrvatsku i u regiju nego što naši bendovi odlaze nastupati u inozemstvo. Kao što je Mak rekao, možda ćemo u budućnosti s novim hrvatskim exportbiroom koji se zove We Move Music Croatia, doći do toga da neki kontakti idu na sve showcase festivale u Europi i šire, tako da stvaraju polako neku mrežu kontakata, klubova i tako dalje. Nadam se da će to uroditi plodom te da ćemo, između ostalog, imati veću vidljivost hrvatske glazbene scene, kao i mogućnost sviranja te ostvarivanja kontakta po klubovima i dvoranama u inozemstvu preko njih. 

Jedan od problema je to što nismo globalno prepoznati kao zemlja s bogatom glazbenom scenom? 

Vedran Peternel: Slažem se s Makovim riječima, Hrvatska se reklamira po obali i sportašima. Iako je i to dobro, moglo bi se isto tako dodati i kulturu u to. Kultura je nešto što u stvari, sagledavajući s ekonomskog stajališta, donosi puno direktnog i indirektnog profita. Uzmimo za primjer zemlju poput Francuske. Njihov turizam je kulturni turizam. Ljudi odlaze u Francusku razgledavati eksponate u muzejima, slušati glazbu, odlaziti na  izložbe i tako dalje, a ne samo vidjeti Pariz. Slično je i s Engleskom i drugim zemljama. Mislim da Hrvatska treba ići tim putem i pokušati promovirati svoju kulturu izvan zemlje. Pritom mislim na sve vrste kulture, a ne samo na glazbu, ali između ostalog i glazbu, pogotovo što Hrvatska u zadnjih 10 godina ima izuzetno kvalitetnu i originalnu glazbenu scenu. 

Turistima koji posjete Hrvatsku, kultura je predstavljen samo kroz povijest, kao nešto što i ne postoji više.

Mak Murtić: To često bude ”Krk, grad povijesti i kulture.” Onda se mi na Krku pitamo, koje kulture? One od prije 200  godina? 

Vedran Peternel: Ovo što se promovira je mrtva kultura. Idemo gledati zidine u Dubrovniku, a gotovo nitko od njih ne želi ići slušati, na primjer, Papandopulo kvartet.

Vratimo se malo na Mimiku – Mak, kako izgleda tvoj stvaralački proces u cijelosti? 

Pišem na klaviru najviše, ili ako se radi o nekakvom istraživanju, mikrotonalnosti, onda bez instrumenta ili putem tih instrumenta koji se bave starim arhaičnim stilovima, tipa sopile, gajde i tako dalje. Ima tu i apstraktnijih sistema, ali ono što mi je ključno je postavljanje nekih priča. Ovdje pričamo o toj trilogiji u kojoj za svaki album postoji određena priča, određeni čak piktogram ili storyboard kao što bi se na filmu radilo. Gledam glazbu dosta sinestetski da jednostavno, na neki način treba, biti nekih poznatih elemenata koji te natjeraju da te uvuku u neka nepoznata vrata. Nakon toga krenem raditi s tim. Ukratko, imam neke motive koji bi trebali opisivati određene stvari, a sad je li to univerzalno ili to svatko shvaća na svoj način, to je uvijek pitanje. Tu krenem iz toga i onda slijedi rad, bilježnice, brda toga što ide u smeće, pisanje, orkestriranje, nakon čega se nalazimo svi zajedno. U principu, mene inspiriraju ljudi iz Mimike Orchestra. Ključno je to da ako su me ljudi iz benda inspirirali, da na svakom sljedećem albumu razmišljam, na koji način bi mogao pisati novi materijal i kako to možda stilski okrenuti u nekom smjeru koji oni donose ili u drugim projektima ili općenito kao improvizator i ansambl jer ima puno improvizacije. Uvijek tu ima neki interplay između nas, kompozicije i sviranja. 

Kako izgleda produkcija svega toga, kada Mak donese ideje? 

Vedran Peternel: To ćemo vidjeti (smijeh). Mi se znamo dosta dugo i radili smo već zajedno. Mimiku Orchestra sam, između ostalog, stavio na ”Zvučni zid”, kompilaciju koju sam radio. Snimali smo je uživo u zagrebačkom klubu Vintage Industrial Baru i ta kompilacija je nagrađena Porinom u kategoriji za Najbolji album s raznim izvođačima. Ne brine me to previše. Više sam znatiželjan u kojem smjeru će to krenuti glazbeno, a i što se produkcije tiče. Malo mi je to izazovno u smislu da Mak i ja želimo da to ode negdje drugdje, za razliku od prethodnih albuma u smislu zvuka, miksa i produkcije, tako da su tu neka otvorena vrata. Nemam definiranu ideju, imamo neke smjernice, ali ne nužno definiranu ideju. Sad ćemo vidjeti kako baratati s materijalom i u kojem smjeru ga želimo odvesti u post-produkciji. 

Prvi put radite takvo snimanje albuma pred publikom? 

Vedran Peternel: Cijelog albuma da, ali kao što sam rekao, radili smo jednu pjesmu, ”Thalassa”, koju smo snimali za kompilaciju ”Zvučni zid” na sličan način. Maku se jako sviđalo kako zvuči orkestar kada ga se snima uživo. Za razliku od toga kad se odvojeno neke stvari snimaju u studiju kada se nadosnimava. Meni se isto sviđa kako orkestar zvuči uživo, pa smo htjeli pokušati tu varijantu da je jedan dobar dio snimljen uživo. Bit će tu, naravno, i nekih dodataka, ali 90 posto albuma se snima uživo u jednom tejku. 

Zašto si se odlučio baš na to snimanje uživo, što publika doprinosi snimci? 

Da ne bi bilo krivo shvaćeno, i prošli album je sniman uživo u smislu da su glazbenici istovremeno odsvirali materijal. Ovdje se donosi taj element publike i meni se čini da uvijek pred publikom cijeli orkestar drugačije reagira i drugačija je energija. Zanimljivo je to vidjeti, a mislim da je zanimljivo iz perspektive publike, kao što bi meni bilo zanimljivo ići slušati orkestar kako snima album. Hoće li se stati i, primjerice, odsvirati sekcija pa se onda ponoviti. To su neke stvari koje uživo nećeš čuti, a jako je interesantno, pogotovo za zaljubljenike glazbe i ljude koji općenito prate ovakav stil glazbe. I meni je interesantno postaviti pitanje publici, jel vam bolji ovaj tejk ili onaj tejk jer nekada mi nismo i ne možemo baš biti objektivni. Nitko nije objektivan, naravno, ali je upravo taj subjektivni element zanimljiv. 

Ako se ne možete odlučiti koji je tejk bolji, pitat ćete publiku?

Vedran Peternel: To bi mogao biti i jedan dio, i jedan moment. Jedan glas od onih koji će u kraju odlučiti o svojemu, ali svakako da. 

Foto: Filip Kovačević

Koliko je složen proces snimanja ovog albuma, iz logističke i poslovne perspektive?

Mak Murtić: Album je skup za napraviti. Menart Label je dao svoj dio u financiranju, baš kao i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Iz Lisinskog su nam dali dvoranu za to i dalje nedostaje sredstava pa smo pokrenuli fundraising kampanju. Jako puno stranaca je doniralo, od Engleza, Turaka, Grka, Talijana i drugih. To je fenomenalno. To je pokazalo da negdje postoji nekakav naš glazbeni doseg. Ljudi znaju za tu cijelu glazbenu scenu koji bi možda trebalo, na neki način, povezati, Roj osa, Veja, i druge. 

Vedran Peternel: Ima jako puno bendova koji imaju velikog potencijala i u inozemstvu, samo što ne uspijevaju izaći iz regije jer to nije nimalo jednostavan niti jeftin proces. Kao što sam rekao, trenutno nam pomažu institucije poput Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i We Move Music Croatia koji isto subvencioniraju kad odete svirati u inozemstvo. Kada imaš određeni broj koncerata van Hrvatske, tu uskaču We Move Music Croatia kako bi pokrili troškove turneje ili barem dio troškova. Stvari se polako kreću prema tome da i hrvatski bendovi počinju izlaziti iz regije u strane zemlje, ali još uvijek je to nedovoljno, a i sam taj proces je spor, prvenstveno zbog toga što je još dosta mlad, ali vjerujem da će se to razviti polako. 

Koliko je izazovno i kako uopće izgleda s poslovne strane voditi Mimiku Orchestra?

Možda se, u nekom smislu, čini kompliciranijim nego što je jer stvari funkcioniraju i imamo koncerata. Ako promatramo to s organizacijske strane, složenije je poklopiti sve termine sa svim ljudima, ali i tu se snalazimo. Imamo isto neke zamjene koje dođu s nama svirati, koji su nam i stalni članovi na neki način. Sve funkcionira, ali ima malo stresa u organizaciji, ali to je u svemu tako. Mislim da je takvo stanje i u puno manjim bendovima.

Odakle crpiš tu inspiraciju i entuzijazam? Kako nalaziš vremena za sve?

Nekad kradem vrijeme za to. Ne mogu ništa pametnije reći. Snalazimo se, ali još važnije, ima tu puno ljubavi i želje od svih. Svi to rade u krajnjoj liniji zbog ljubavi, prema glazbi i prema kolektivu, pa se vrijeme nađe. Evo, na primjer, Maja je inspiracija. 

Koga biste po kvaliteti izdvojili s hrvatske glazbene scene, čiji rad pratite, tko vas oduševljava?

Mak Murtić: Ima ih puno. Porto Morto je značajan bend. Sad mi je jako drag sastav Roj osa Nenada Sinkauza, Alena Sinkauza i Marca Quarantotta. Imaju sada NO Jazz Festival, ali i svakakve kolaboracije i razne zanimljive stvari. 

Vedran Peternel: Mimika Orchestra mi se čini kao netko koga moram izdvojiti. Da se nadovežem na ono što smo pričali malo prije o nekom međunarodnom mogućem potencijalu, Mimika Orchestra mi se čini kao možda najbolji eksport proizvod u Hrvatskoj zato što je jako kompleksna, a istovremeno je jako pitka. Ima nekih raznih varijanti, ali glazba je toliko bogata da mislim da je to nešto što se stvarno može konzumirati bilo gdje u svijetu, na bilo koji način. Ne samo anglosaksonskim zemljama, nego bilo gdje, od Afrike preko Indije do Južne Amerike. Mimika Orchestra mi se čini kao nešto što ima veliki međunarodni potencijal.

Za kraj, što u četvrtak i dalje, nakon koncerta? 

Ma, trebamo odmor, ali ne želimo ga istovremeno. Nenad i ja radimo tu predstavu, nakon čega slijedi snimanje albuma s Truth ≠ Tribeom, a onda imamo… Ha, ništa, bit će još stvari za Mimiku Orchestra.