Manja Ristić: „Konstantan pokret mora i svega živućeg u njemu za mene je neiscrpna zvučna inspiracija”

Manja Ristić glazbenica je, skladateljica i improvizatorica tankoćutnih poimanja i doživljavanja zvuka te oštroumna intelektualka koju ove slavljeničke godine u sklopu svog glavnog festivalskog programa ugošćuje ZEZ, iste večeri kad bude nastupala i Félicia Atkinson, u petak, 5. svibnja.

Manja je rođena u Beogradu gdje je diplomirala na Fakultetu muzičkih umetnosti, a magistrirala je na londonskom Royal College of Music gdje je bila stipendistica. Nastupala je diljem Europe i SAD-a kao izvođačica komorne i klasične glazbe te kao improvizatorica. Ostvarila je suradnju s brojnim renomiranim dirigentima, multimedijskim umjetnicima, pjesnicima, kazališnim i filmskim redateljima. Njezin zvuk istražuje prostor onkraj suvremene glazbe.

Posvećena je interdisciplinarnom pristupu umjetnosti zvuka, field recordingu, instrumentalnoj elektroakustici te eksperimentalnim radijskim formama. Živi i radi na Korčuli, pa tako ni temat zvuka i života otoka nije ostao izvan razgovora ususret zagrebačkom nastupu.

Foto: Matej Grgić

Tijekom svoje karijere prošla si kroz duboku tranziciju iz polja suvremene, pa improvizirane glazbe u kojoj je tvoj osnovni instrument bio violina, u svijet ambijentalne glazbe bazirane na terenskim snimkama. Sama si jednom rekla da si u tom procesu prelaska u novu izražajnu domenu „došla do filozofskog zaključka da je pred tobom rad s elementima dobivenima iz okruženja, kao i s pronađenim zvukovima i slučajnim objektima”. Kako ti se iz današnje perspektive čini ova tranzicija? Što ti je donijela i na koji način?

Hm, sad kad se osvrnem, čak mi se čini da je tranzicija iz aktivnog izvođača klasične glazbe u „ljutu“ improvizaciju možda bila radikalnija od ove koju ti spominješ. Jer taj je prelaz podrazumijevao potpuni prestanak aktivnog vježbanja instrumenta. U tom se procesu sva moja kreativna energija sažela u te trenutke skladanja uživo, što je s vremenom dovelo do sve veće potrebe za aktivnim slušanjem, ali i ispitivanjem drugih, konceptualnijih oblika slušanja.

Foto: Matej Grgić

Field recording se na to samo nadovezao, improv je ostao duboko uronjen u sound art koji sam počela raditi, i mislim da je još uvijek integralni dio svega što napravim.

Skladanje uživo s vremenom je dovelo do sve veće potrebe za aktivnim slušanjem, ali i ispitivanjem drugih, konceptualnijih oblika slušanja

Mislim da se to najbolje vidi kroz analizu forme, mogla bih je okarakterizirati i kao anti-formu, koja proizlazi iz nekakve dubinske potrebe da se muzika odvija, i da je definira energetski tok prije nego konkretna struktura. Ali tu ima puno drugih „aktera“, zvučni elementi iz okoline i sâm čin prikupljanja istih, bar u mom slučaju, postali su višedisciplinarna praksa. Ima tu puno detalja koje možemo spomenuti kasnije.

Foto: Matej Grgić

Prelazak u skladanje zvukovima iz krajolika donijelo mi je određenu kreativnu zrelost, to prihvaćanje da trebam stvoriti nešto iz ničega minimalnim sredstvima otvorilo mi je mogućnost da bolje promislim o konceptu, kontekstu, teorijskim i općenito društvenim okvirima u kojima stvaram. Puno novih saznanja.

U tvojim recentnim albumima to neposredno okruženje, priroda – živa i neživa – igra presudnu ulogu. Posebice mjesto na kojem sada živiš, a to je otok Korčula. U neku ruku kao da je Korčula stalni akter, glavna glumica u tvojim zvučnim filmovima. Ustvari ti stalno osluškuješ svoj škoj – iznad mora i ispod mora, uz zvuke cvrčaka i zvuke bure. Pojasni mi malo tu zvučnu scenografiju svojih snoviđenja?

Interesantno je to što vidiš Korčulu kao kakav višedimenzionalni lik! I ja je definitivno doživljavam kao živi sistem, sličnu onim nadrealnim gigantskim kolonijama čudnovatih organizama iz nepreglednih dubina! Da budem iskrena, u potpunosti sam svjesna da je Korčula vremenski palimpsest izvan mogućnosti bilo čijeg poimanja. Njena magija je vibrantna i opipljiva, i seže toliko daleko u prošlost da i sama definicija prošlosti nestaje u metafizičkoj izmaglici.

Foto: Matej Grgić

Nego, mene tu kopka druga jedna stvar, pojam antike na ovom otoku nije nekakav muzejski narativ, naprotiv, veoma je živ, što definitivno stvara osjećaj da vrijeme teče neravnomjerno. A onda u toj „živoj“ antici obrela se suvremena zajednica koja tek djelomično posjeduje svijest o značaju i posebnosti tog prostora, što stvara specifičnu dinamiku, pomalo „shizo“, pa kao šlag na tortu dolazi turizam, i to ne bilo kakav turizam, već najgori oblik nekontrolirane masovne migracije.

Pa ti sad nemoj slušati cvrčke, valove i buru!

Pozicija otoka u južnom jadranskom litoralnom pojasu i njegov eko sustav su toliko moćan i bogat biom, koji povezuje širi sustav srednjeg Jadrana (za koji znamo da je podmorje najbogatije endemskim vrstama flore i faune) ali i deltu Neretve!

Ne može se jedan prostor sagledavati bez da se misli o tome čega je dio, s čim je sve povezan i na koje načine – u tim povezanostima pokreću se moja snoviđenja

Ne može se jedan prostor sagledavati bez da se misli o tome čega je dio, s čim je sve povezan i na koje načine. E u tim povezanostima pokreću se moja snoviđenja. Primjerice, jako me fascinira što je kamen s ovog otoka dio nepreglednog broja građevina diljem Europe i svijeta, i bez presedana integralni dio kulturne baštine, arhitekture i urbanizma čitavog podneblja. Osim toga, konstantan pokret mora i svega živućeg u njemu za mene je neiscrpna zvučna inspiracija.

Foto: Matej Grgić

Tako puno životnih ciklusa stvara se i nestaje pred našim očima svakodnevno. Priroda otoka Korčule, podmorja i nadmorja, bogatstvo je bez presedana. A to kako se ljudi u načelu, a pogotovo država, odnose prema svemu tome nije tek nekakva prolazna sramota, već je istinska civilizacijska tragedija. Nadam se da sad vidiš da u tim mojim snoviđenjima uvijek upadne i dobra doza takozvane realnosti.

Čini mi se da si beskrajno otvorena spram frekvencija – različitih bića, stanja, predmeta. U tom pogledu, ima li radio – i na koji način – ulogu u tvom stvaralaštvu, s obzirom na to da si bila jedna od pionira internetskog radija u Srbiji?

Ponekad sam i previše otvorena spram frekvencija, općenito tog fokusiranog, višeslojnog slušanja, da mi se događa da ne mogu zaustaviti taj proces. U mom slučaju to je efekt senzornog zasićenja i već posjedujem mehanizme regulacije koji me vraćaju u balans da ne moram čuti svaki šušanj u radijusu od dvjesto metara.

Nekim ljudima sa senzornim poteškoćama to je jedina realnost, prema tome smatram da trebamo težiti slušanju svih oblika frekvencija, ali i da trebamo biti obazrivi i hendlati zvuk i zvučne frekvencije odgovorno i pažljivo. Za mene zvuk posjeduje vrlo jasne formativne i/ili transformativne odlike, te lako može utjecati na emotivne i mentalne prilike slušaoca; mene pak već dugo zanimaju dublja psihofizička stanja do kojih se može doći zvukom i apstraktnim zvučnim narativima. U svakom slučaju, rad sa zvukom smatram izuzetno odgovornom praksom.

Smatram da trebamo težiti slušanju svih oblika frekvencija, ali i da trebamo biti obazrivi i hendlati zvuk i zvučne frekvencije odgovorno i pažljivo

Foto: Matej Grgić

E sad, radio – oduvijek je to postojalo, nekakva fascinacija izvan pukog slušanja sadržaja, od malih je nogu slušanje radija u meni izazivalo posebnu usredotočenost – tko još sluša? Je li frekvencija narihtana kako treba, pa obavezno istraživanje „obrisa“ signala i stapanje „programa“ s elektromagnetskom vriskom i šumovima. Voljela sam radio, često žalim što je medij općenito doživio nepovratnu komercijalnu zlouporabu, ali se i uvijek veselim kada naiđem na neku novu potpuno ludu, piratsku ili alternativnu community radio stanicu.

Uvijek veselim kada naiđem na neku novu potpuno ludu, piratsku ili alternativnu community radio stanicu

Tu prestaje ozlojeđenost i počinje povezivanje – ima živih; predivni ljudi su posvuda, možda ih ne možemo vidjeti i sresti, ali ih svakako možemo čuti!

Foto: Matej Grgić

O pionirstvu internetskog radija u Srbiji rekla bih samo da sam sretna što su mnogi eksperimenti s live streamingom u zvučnom improv performansu i sastajanjem muzičara u virtualnom prostoru bili dugo godina vrlo uspješan kreativan hub, poput nekog posebnog kanala za zumbanje istočnoeuropske kulturne izolacije. Bio je to sjajan proboj mnogih podvojenih mikro-urbanih sfera, pogotovo se s nostalgijom sjećam radijske emisije u kojoj su se odvijali koncerti uživo putem susretanja izvođača u virtualnom prostoru, a koja se zvala Soundbridging, trajala je skoro tri godine, bila je svakog petka, na Novom radiju Beograd.

S nostalgijom se sjećam radijske emisije u kojoj su se odvijali koncerti uživo putem susretanja izvođača u virtualnom prostoru, a koja se zvala Soundbridging

Objavljuješ za naše prilike puno, i to radiš sama na svom Bandcampu. Kako si se opredijelila za ovakav pristup?

Pa meni se sve nekako čini da to ide jako sporo, moj je koncertni život još od tinejdžerskih dana bio opći cirkus, non-stop svirke, koncerti, turneje, gostovanja, putovanja. Ovo mi sad dođe poput preuranjene otočke penzije.

Foto: Matej Grgić

Šalu na stranu, puno je nevidljivog posla u suvremenom sound art stvaralaštvu. Trudim se pratiti dinamiku vlastita kreativnog potencijala, koji definitivno pomalo baca na neutaživu glad i žeđ.

Moj ključ je u konciznom planiranju i sretnim okolnostima da sam se u potpunosti osposobila za sve etape, od terenskog snimanja, preko svih kreativnih procesa, a potom i tehničkih aspekata produkcije, potom i općeg dijela prezentacije i promocije. Jedina i nasušna konkretna pomoć koju imam je suradnja s La Plant Studiom iz Beograda, i fantastičnim Goranom Simonoskim koji je, možda sad već i dvije godine unazad, moje „produženo uho“ i radi mastering svih mojih izdanja.

Bandcamp je odličan način da predstavite i učinite dostupnim svoj rad, na neposredan i direktan način

Osim toga, potpuno sam samoodrživa! A to me čini apsolutnom i nesputanom gospodaricom vlastita kreativnog postojanja! Životne su okolnosti također učinile da sam samohrani roditelj, tako da nemam vremena na pretek već vrijeme koji imam na raspolaganju za sebe koristim fokusirano i cijedim do posljednjeg atoma. Povremeno ovisim o dinamici izdavača, što znatno usporava moju produkciju te sam već odavno shvatila da moram voziti „paralelno“. Bandcamp je odličan način da predstavite i učinite dostupnim svoj rad, na neposredan i direktan način.

I vezano uz to – je li to neka vrsta tvojega zvučnog dnevnika kojeg dijeliš sa svijetom?

Upravo to, zvučni dnevnik, dnevna doza psihofizičke regulacije, personalizirana povijest, medij za povezivanje sa svijetom, istraživačka platforma, ogledalo mikro-evolucije, odjek prostora koje posjećujem, arhiva nestajanja, arhiva u nastajanju, galerija–fantazmagorija?

Foto: Matej Grgić

Koncert u KSET-u je double bill s Felicijom Atkinson – što misliš o elektronici i ženskim stvaraocima? Jučer, danas, sutra?

Mislim puno toga! Mislim da svijet i dalje gazi po ženskim stvaraocima dok ga one brižno prenose preko krhkih civilizacijskih struktura. Mislim da je i dalje sramotan nesrazmjeran odnos zastupljenosti muških i ženskih stvaraoca u svim sferama muzike i zvučnih umjetnosti.

Svijet i dalje gazi po ženskim stvaraocima dok ga one brižno prenose preko krhkih civilizacijskih struktura

Prije par mjeseci su se svi veselili što je Njujorška filharmonija objavila kako eto prvi put u povijesti imaju 45 žena naspram 44 muškarca (postoje već 180 godina, smatramo ih krunom muzičke kulture, nalaze se u takozvanom razvijenom svijetu…), a meni je došlo slabo.

Foto: Matej Grgić

Ne znam dokle će ići očito nefunkcionalne tekovine patrijarhata da jašu po ženskim tijelima i legatima, i da se diče sistemima za zlouporabu i sputavanje ženske snage i prirode. Nikako da ta rodna osviještenost stupi na snagu, i to ne govorim samo o našim prostorima. U radu sa suvremenim zvukom, kao i u mnogim sferama kulturne produkcije, biti ženski autor znači boriti se šest puta više za svaki pedalj nečije pozornosti. A suština vrlo vibrantne i raznolike dinamike koju zvučna scena posjeduje, čini mi se, oduvijek se napajala, motivirala, inspirirala autoricama i njihovim drugim, drugačijim kutovima iz kojih su sagledavale svijet.

Sve dok se sistemski stvari ne promijene, da je mladim autoricama dostupno sve isto što i mladim autorima, da su podjednako tretirane, plaćene i promovirane, da imaju podršku sistema da se nastave baviti tim poslom ako su majke, ništa se neće promijeniti

Danas se često događa da društvene mreže stvaraju lažnu sliku kao da se odvija kakva „provala“ ženskih autora u određenim sferama rada sa zvukom, a u pozadini svega producenti zapravo stvaraju autorice-zvijezde, jer je isplativo za čitav sistem. Sve dok se upravo sistemski stvari ne promijene, da je mladim autoricama dostupno apsolutno sve isto što i mladim autorima, da su podjednako tretirane, plaćene i promovirane, da imaju apsolutnu podršku sistema da se nastave baviti tim poslom ako su majke, ništa se neće puno promijeniti.

A sutra? Sutra će biti bolje. Spoznaja roda kao spektra radije nego dualiteta – naša je civilizacijska neminovnost. Ipak je ovo tek početak novog eona!

Eto, jedva čekam upoznat Feliciju, ovogodišnji ZEZ izgleda preuzbudljivo!

Foto: Matej Grgić