Marko Matijević Sekul (Manntra): „Na novom albumu išli smo više u metal i industrial”

Za grupu Manntra čitava 2022. godina bila je itekako aktivna i plodonosna.

Ljetna festivalska sezona s nastupima poput MetalDays festivala u slovenskom Tolminu, Gossnitz Open Aira u Njemačkoj te legendarnog Wackena, uspješno je privedena kraju. Bend sada ima kratku pauzu te nastavlja s headliner turnejom po Njemačkoj koja je u pripremi već ove jeseni.

S frontmenom i autorom benda, Markom Matijevićem Sekulom, popričali smo za početak o svježe objavljenom albumu Kreatura koji je izašao početkom kolovoza, s kojim je bend prikupio preko 500.000 streamova samo na Spotifyju, a potom i o ostalim novitetima te dojmovima.

„Kreatura je jedna neodređena masa koju možeš oblikovati nesvjesno po sebi”

Vaš novi album Kreatura objavljen je početkom kolovoza u više formata, čak i na vinilu. Kako je bilo raditi na ovom albumu?

Kao na svakom do sad. Uvijek se dajemo jako u taj proces, do sagorijevanja. Možda nije potrebno, ali smo naučeni tako raditi. Nakon toga pustimo album da odleži nekoliko mjeseci i vratimo se na preslušavanje. Ako nam se onda sviđa ono što čujemo, znači da smo bili na pravom tragu, ako ne, onda rješavamo uljeze i mijenjamo stvari.

Dosad ste album najavili singlovima „Nightmare”, „Volkhov”, „Tanz” i „Silvermoon”, ali koji su vama najbolji momenti na albumu, možda neki osobni favorit? Čime ste bili najviše inspirirani na ovih dvanaest pjesama?

Meni su favoriti „Nightmare” i „Not Guilty”, koju smo već počeli svirati po koncertima i koja dobiva nevjerojatnu reakciju! Na ovom albumu išli smo više u metal i industrial nego na prošla dva te je to dodalo neku dimenziju zvuka kakvu smo imali na našem hrvatskom prvijencu Horizontu…

Što se krije iza naslova albuma? Postoji li tu poveznica s mračnim mitovima koji su vas inspirirali?

Kreatura, stvorenje. Kao i čudoviste Dr. Frankensteina, ono može biti strašno, ali ako ga hraniš dobrim emocijama, može biti i dobro. Kreatura je jedna neodređena masa koju možeš oblikovati nesvjesno po sebi. Bolje je pitanje što vama predstavlja ta kreatura?

Manntra

„Pod utjecajem smo sopela, mihova, klapa, ganga i folklora raznoraznog te je to ono nešto posebno što možemo dati svijetu”

Vaša vizija mi od samih početaka djeluje kao da ste itekako voljni eksperimentirati s raznim autohtonim elementima, a pritom se dobro zabavljati kroz to što radite. Kakva je vizija Manntre sada, desetak godina nakon osnivanja benda?

Uvijek ista! Volimo autohtonu narodnu glazbu i autohtone instrumente (ne narodnjake i ta s****a, nego staru pravu narodnu muziku koja se svirala stoljećima prije). Pod utjecajem smo sopela, mihova, klapa, ganga i folklora raznoraznog te je to ono nešto posebno što možemo dati svijetu. Nije da smo jedini narod koji to ima, ali samo mi to radimo na ovaj nas specifičan način i to je taj jedinstveni štih.

Suočavate li se trenutno s nekim novim izazovima, što biste voljeli još implementirati u svoj izričaj? Sada prilikom rada na najnovijem izdanju, u kojem ste pogledu primijetili najveći napredak?

Mislim da smo kao bend najviše narasli koncertno. A to je najbitnije danas. Bitno je zadržati energiju koju imaš na snimkama i još je amplificirati koncertno jače kako bi dobio reakciju publike jer, ruku na srce, današnji veliki izvođači koji sviraju 20 plus godina i imaju tehnologiju jednostavno zvuče brutalno dobro i razmazili su publiku nevjerojatnim produkcijama. Ti, ako želiš ikako dohvatiti komad publike, moraš skromnim showom uspjeti pridobiti srca te, ‘ajmo reći, razmažene publike i to nikad nije bilo teže nego danas.

Manntra

U bendu je dolazilo do raznih promjena u postavu, a primijetila sam da ste već neko vrijeme i bez ženskog pojačanja? Kako je uopće došlo do ovih posljednjih izmjena s bivšim članovima?

Tri člana su uvijek izvorna i ona koja su osnovala bend. Pridružio nam se stari prijatelj Dodo koji je, znali to ili ne, bio prvi gitarist Manntre još prije izdanja Horizont. Ostali smo dobri i sad je došlo vrijeme da se ponovno ta priča spoji.

Kao i vaše kolege Keops, i vi ste potpisali za njemačku diskografsku kuću NoCut prije nekoliko godina. Koja su vaša očekivanja ispunjena potpisivanjem za strani label?

Strana kuća treba otvoriti strano tržište, dosta je jednostavno. Mi smo imali tu sreću, ali to nije samo na diskografu; on da neku ‘odskočnu dasku’, ali se moraju još neke stvari i sreća poklopiti da dobiješ mogućnost da te ljudi stvarno mogu doživjeti i konzumirati kako spada (ne na kanibalski način).

„Mi smo mala država koja nema sredstva napraviti nešto kroz scenu”

U intervjuu s domaćim promotorima i bendovima jedan od sugovornika o domaćoj metal i rock sceni izdvojio je upravo Manntru kao domaće ime koje je puno postiglo u inozemstvu. Vidite li pomak u zbivanjima na našoj rock i metal sceni, mogućnost da još novih bendova doživi ovakav uspjeh?

Mi smo mala država koja nema sredstva napraviti nešto kroz scenu. Ukratko, nemoguće je da netko postane toliko popularan lokalno, da ga susjedne države žele slušati jer jednostavno nemamo tu industriju, tu snagu i to ljudstvo. Ono što se može dogoditi i čemu se nadam jest to da će se događati to da sve više bendova jednostavno preskoči lokalnu scenu pa ide direktno ‘napadati’ neku stranu, da im se posreći tamo, da narastu i da se onda vrate kao „poželjna roba” natrag na lokalnu scenu i da tako dižu standarde produkcije, aktivnosti te svijesti.

Kakvo je vaše mišljenje o Billboard Croatia listi i artistima koji se uglavnom vrte na njoj, o čemu se i podosta rasprave vodilo ove godine od strane domaćih glazbenih kritičara (koji su listu nazivali masovnim neukusom)? Kako komentirate današnje trendove koje mladi u Hrvatskoj prate?

Nemam pojma što je Billboard Croatia. Ako bi trap i cajke uspoređivali s hranom, onda je to najgori fast food u najgorem kvartu najgoreg grada. Tko voli, što mu ja mogu? Ja bih ipak pojeo nešto kvalitetnije.

Svirali ste na raznim atraktivnim koncertnim i festivalskim lokacijama, a ogromnu naklonost imate naročito kod Rusa, Nijemaca, Austrijanaca… Koja su vam najljepša sjećanja što se tiče publike, atmosfere, lokacije?

Lijepe uspomene, velika publika i ogromna dobrodošlica te podrška. Do sad, gdje god smo nastupali u inozemstvu, uvijek smo bili dobrodošli i tako smo se osjećali, a to je najbitnija i najvrijednija uspomena, zar ne?

Svaki bend ima neke svoje rituale pred nastupe. Kako se vi opuštate pred velike i važne svirke?

Nama je svaki koncert isti, bio to Wacken, Rockharz ili bilo koji drugi festival. Ne mislimo previše čeka li nas 1000 ili 10.000 ljudi jer, na kraju dana, to su te tvoje pjesme koje izvodiš, u kojima daješ sve od sebe svaku večer. Da daješ i dobiješ natrag tu energiju od publike – vrijedno je svake osobe, grla i pljeska!

Što se tiče rituala, mi smo jako inertan bend, nekad nas organizator dolazi panično zvati u backstage jer su dvije minute do nastupa, a mi se još nismo ni obukli. Imamo nekakav ritualni pozdrav i onda minutu nakon evo te na stageu!

Bez kojih pet rekvizita ne odlazite na nijednu turneju? 

Vlažne maramice su spas svih turneja (ali ne sve, samo neke od njih su prave 😉 ), osobni jastuk – nema šanse privikavati se na druge jastuke stalno, tona vitamina – teška su vremena, baterija za punjenje mobitela i termosica za toplu kavu.

Nakon Michaela iz benda In Extremo, s kojim ste i dobri prijatelji, s kojim biste glazbenicima voljeli surađivati u budućnosti i zašto baš s njima?

Ima ih puno, puno – naravno! Ne znam zašto, ali sad mi pada na pamet Martin Gore iz Depeche Modea, jedan dan u studiju s tim čovjekom bi sigurno bio jako inspirativan i poučan. Trent Reznor bi nam osakatio pjesme, ali definitivno na dobar način te možda da Enia otpjeva neke refrene?

Kako izgleda ostatak godine za Manntru, a kako biste voljeli da izgleda u nekoj bližoj budućnosti?

Za sad ostatak godine izgleda ovako: vježbanje, pisanje, snimanje, turneja, snimanje, pisanje, turneja i tako u krug. Ne možemo se žaliti za sad! Neka tako i ostane dok imamo snage!