Marija Barbieri: „Ako mi nećemo svoju vlastitu operu njegovati, tko će?”

Neuhvatljiva, prolazna, umjetnost trenutka, ali često legendarna – umjetnost opere, a posebno opernih pjevača, tih najosebujnijih zvjerki među glazbenicima, jedinstvenih i neponovljivih tumača koji oblikuju višedimenzionalni svijet opere

Jedna je osoba u taj svijet pronikla dublje nego mnogi drugi, osoba čija fascinacija operom i njezinim interpretima tijekom godina i desetljeća studioznog istraživanja obuhvaća razgranatu mrežu znanja, podataka te detalja koji oživljuju svijet kazališta, opere, pojedince i osobnosti, ona čiji opisi uspijevaju detaljno dočarati i oživjeti različita razdoblja operne prošlosti, posebno na hrvatskim opernim pozornicama.

Istraživačica je to nepresušne strasti, koliko za samom operom, toliko i za njezinom poviješću – Marija Barbieri; ime koje je sinonim operne erudicije, kao i istančanog kazališnog senzibiliteta i glazbenog ukusa. Nagrada Josip Andreis Hrvatskog društva skladatelja za iznimne domete u muzikologiji ili glazbenoj publicistici dodijeljena joj je 2023. godine za sveukupni autorski rad, uključujući monografiju Naša Ivanka Boljkovac i Leksikon hrvatskih opernih pjevača. Posljednja je to u nizu brojnih nagrada, među kojima su tri Nagrade JRT za najbolju glazbenu emisiju (1972., 1975., 1976.), Nagrada Radio Zagreba (1979.), Porin za CD Dunja Vejzović u Zagrebu (2003.), Nagrada Dragan Plamenac 2017. godine za monografiju o Josipu Križaju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Završivši Klasičnu gimnaziju u rodnom Splitu, a potom engleski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, njezin je put ipak vodi prema glazbi, koju je učila privatno. Zapošljava se u Redakciji ozbiljne glazbe Radio Zagreba, danas Hrvatskog radija. Autorica je niza ciklusa opernih emisija dugogodišnjeg emitiranja, kao što su Operni solisti, U svijetu opere, Operna večer, Život glazbe s opernom tematikom te prve kontaktne emisije ozbiljne glazbe Nedjeljom u operi.

Uređuje i vodi izravne prijenose opere Euroradija (EBU), kao i iz Metropolitan opere u New Yorku. Priredila je i prvi izravni operni prijenos iz Hrvatske prema EBU, opere Porin Vatroslava Lisinskog. Stalna je suradnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje piše za Hrvatski biografski leksikon i Hrvatsku enciklopediju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pisala je za različite časopise i dnevne novine: Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Vijenac, WAM, Cantus, Hrvatsko glumište te Arti musices Hrvatskog muzikološkog društva. Jedna je od suosnivačica portala kulisa.eu i klasika.hr te opera.hr. Autorica je brojnih programskih tekstova za operne predstave HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci te HNK Zagreb, za koji je pripremila i nekoliko izložbi. Jedno od najvažnijih područja njezinog rada niz je monografija o opernim pjevačima: Hrvatski operni pjevači: 1846. – 1918., Josip Gostič (suautorica Marjana Mrak), Bugarski pjevači na hrvatskim opernim scenama od 1920. do 2006., Mirella Toić, Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama (dio o operi), Nada Tončić, Cynthia Hansell-Bakić – Vissi d’arte, vissi d’amore, Josip Križaj – umjetnik ispred svojega vremena i Marko Vušković, Supetranin svjetskoga glasa.

6. srpnja je osamdeset peti rođendan ove plodne autorice i povod razgovoru, u kojem s mladenačkom svježinom, nesmanjenim žarom i s puno detalja, u srdačnom i toplom diskursu oživljuju uspomene, ali i pronicljive ideje o sadašnjem trenutku u našoj operi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Veliko mi je zadovoljstvo i čast razgovarati s Vama, ususret Vašem osamdeset petom rođendanu, koji dočekujete još uvijek izrazito aktivni: i na Hrvatskom radiju, na kojem i dalje surađujete, i kao glazbena spisateljica. A iza Vas su nebrojeni uspjesi na tom području. Pa zašto opera i odakle ta cjeloživotna strast koja ne jenjava?

Odakle strast? Pa od moje dvanaeste godine. Prva predstava u Splitu bila mi je Madame Butterfly sa Zlatom Butković i naravno da sam se rasplakala kao ljuta godina. Normalo, bila sam dijete. Sustavno, pratila sam operu od sezone 1953./54., koja je danas znanstvena fantastika. Pamtim: bila je premijera Carmen, Fausta i Aide, a onda su na ljeto otvorene Splitske ljetne priredbe s Aidom. Zapravo, prva je predstava bio Ero s onoga svijeta, ali Aida je bila na novoj pozornici na Peristilu i postala kultna. Sve su izvodili naši solisti, jedino je za tu ljetnu predstavu na otvorenom kao gošća došla Nada Puttar-Gold. Aida se odonda obvezno davala na Splitskom ljetu tri puta.

Pratila sam operu dok sam bila u toj našoj krasnoj splitskoj Klasičnoj gimnaziji. Cijeli razred išao je na predstave, bez obzira na to jesu li bile operne, baletne, dramske. Naravno, i sve splitske ljetne predstave.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kad sam došla u Zagreb, onda je tu bila zagrebačka Opera. Josipa Gostiča gledala sam već u Splitu, on je gostovao kao Radames i pjevao je Rekvijem. Međutim, kad sam došla u zagrebačku Operu i vidjela tog Otella… Mislim, vidjela i čula. Taj Otello, to je nešto nezaboravno! I naravno, poslije je išlo svojim putem. Smatram da operu morate pratiti od djetinjstva. Ona se ne može početi učiti s osamnaest godina. Nikako.

Da, taj kazališni gen, taj crv, uđe vrlo rano.

Budući da Vi isto tako imate taj kazališni crv, onda znate. Pitala sam pokojnog maestra Barezu je li se nama samo činilo da je splitska opera bila dobra. On je rekao: „Gle, Bombardelli je bio jako dobar dirigent. Jakov Voltolini, otac našeg neprežaljenog Lorisa, bio je isto jako dobar dirigent…“  A imali smo i sopranisticu Andricu Dumanić, koja je pjevala sve osim Lucie i Turandot. Bio je tu i savršen dramski bariton Ante Marušić, zatim teta Nikše Bareze Alma Peranić, krasan koloraturni sopran i to dramski, ne neka ptičica. Bila su i dva tenora: llija Žižak, dramski glas kakav nikad nisam čula, samo nije bio baš ekstramuzikalan te s druge strane lirski tenor Ante Jelaska, supermuzikalan i sceničan.

Ne bih se mogla sjetiti baš za orkestar, ali zbor je uvijek bio dobar, to je u tradiciji. Ljudi u Dalmaciji pjevaju, imaju glasa. A kako su došli mahom iz klapa, onda su naučili slušati jedan drugoga i uglavnom nisu imali problema s intonacijom. Sjećam se i redatelja Tomislava Kuljiša, za kojega se neće govoriti da je bio genijalan redatelj, ali nikad nisam vidjela nekoga tko je tako dobro znao razmjestiti pjevače i zbor na sceni! Kod njega se ne bi mogla dogoditi takva glupost da Kralj u Aidi dođe među ljude. Usto, scenograf Rudolf Bunk, fenomenalno! Nikakav zahvat na Peristilu, samo dva prijestolja iste teksture kao Sfinga. Malo viši za Kralja i malo niži za Amneris.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Upravo ste obuhvatili nekoliko zanimljivih tema: operne pjevače, koje puno ljudi više ni ne pamti, ali ste ih Vi podrobno opisali i zabilježili u svojim knjigama. Pa Split kao Vaše izvorište, Splitsko ljeto – tu 1954. godinu kada je održano prvo Splitsko ljeto. I onda Zagreb. Dotaknuli ste svoj put, glavne točke interesa koje ste pratili, a posebno operne pjevače. Odakle ta fascinacija opernim glasom? Možda je to ono što operu čini neprolaznom – vječno obnavljanje kroz taj moćan i najautentičniji instrument koji imamo?

Nisam prva koja će reći da je glas najljepši instrument; to je instrument koji nosite u sebi, dio vas. Istodobno, on je iskaz vaše osobnosti. Ne postoje dva ista glasa, svaki je glas poseban. Neki su savršeno prepoznatljivi. Oni pravi. Slutim kako me pritom navodite da nešto kažem. Mišljenja sam da takvih više nema.

Zbog čega: je li to zbog škole, prirode glasa, tradicije pjevanja?

Jednom sam razgovarala s Giuliettom Simionato i pitala je kako to da nema više mezzosoprana tamnije boje. A ona je rekla da se boju ne može nacrtati – ili je imate ili nemate. Možda su to promjene klime, prehrane, koje pogoduju višim glasovima. Ali dramskih glasova danas nemate. Jonas Kaufmann, bez obzira na to koliko velik pjevač bio, pjeva Otella, a to je nezamislivo! On nije glas za Otella. Ali sve se danas napravi. Nekad su ljudi, počevši od Carusa, stali pred taj lijevak i trebali otpjevati svoje tri minute, bez ponavljanja i rezanja. A danas se može sve popraviti.

Umjetničko djelo nije savršeno, nego je posebno

Međutim, umjetničko djelo nije savršeno, nego je posebno: perzijski tepih rukom tkan može biti desetak centimetara kraći na jednoj strani, ali je rukom tkan. A tako je i onaj prirodni glas, kakav izlazi iz grla, prirodan. Ako ga vi u studiju napravite većim, popravite ritam, popravite intonaciju, napravite sto rezova, to više nije to.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Danas je produkcija preuzela dosta veliku ulogu u krajnjem rezultatu.

Zato ja volim više žive snimke. To nije „samo otpjevati“, to je „nešto prenijeti“; ti kroz taj glas nešto daješ. Maria Callas, primjerice: kod nje je svaka riječ imala smisao, ona nije pjevala vokale, ona je pjevala riječ. I ta je riječ govorila! Ili Beniamino Gigli, jedini od talijanskih velikih pjevača koji je bio školovan. Ostali nisu, ali su bili veliki. Sad su svi školovani, ali nisu veliki! To vam je tako!

Više žive snimke – to nije „samo otpjevati“, to je „nešto prenijeti“; ti kroz taj glas nešto daješ

Gigli je bio ljubimac publike, ali je bio malo deblji. I ja pitam: dobro, kako je mogao imati toliko uspjeha, a tako je izgledao? Imao je nešto, prenosio je nešto, svojim je pjevanjem donio lik. Onda se sjetim Pavarottija, nedostižnog. Prijenos iz Bečke državne opere, Krabuljni ples, on i Cappuccilli. Dakle, savršenstvo! Praktički se nije micao, ogroman kakav je bio. Ali te njegove oči, taj glas, taj izraz… Što će vam drugo?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Da, na opernim pozornicama dogodila se, ne bih rekla baš profanacija, ali operni biznis, agencijsko servisiranje. Je li to nešto što dovodi do izjednačavanja kvalitete, a da netko zapravo ne odskače?

Dobivamo puno snimaka izvana, imamo pregled, to su uglavnom nepoznati pjevači. Tu i tamo se netko nađe. Baš sam radila Majstore pjevače iz Teatra Real u Madridu. Jedini za kojeg sam znala je Tomislav Mužek. Dobro, i sopranistica Anna Lapkovskaja i bariton Gerald Finley. Svi su dobri. Profesionalni. No, Vi ste ih poslušali, konstatirali da su dobri i jeste li ih zapamtili? Niste.

A kad se sjetim svog prvog odlaska na Svečane igre u Bayreuthu 1969. godine! Moram priznati, nisam odrasla s Wagnerom, mada se u Splitu izvodio i Ukleti Holandez i Lohengrin… i sad sam tu došla. To je, naravno, bilo nešto fantastično! Birgit Nilsson i Wolfgang Windgassen u drugom činu Tristana i Izolde sjedili su i pjevali – nisu ništa skakali, nego su normalno pjevali. Danas mi zvuči to u ušima. Jer je to bilo tako savršeno.

Možda je stvar upečatljivosti danas i to što većinu pjevača doživljavamo putem medija, a ne uživo. Kada je nešto na pozornici, ne mora biti savršeno, ali je doživljaj uvijek snažniji.

Pa naravno, to je živo! Nije uopće važno ima li koja greška. A sada na natjecanjima treba biti bez greške. A je li nešto u tome? E, to je drugo pitanje. Sjećam se pokojnog Igora Kuljerića koji je rekao: „Znaš, danas ti je prva stvar da moraš biti savršeno točan. Alfred Cortot ne bi prošao prijamni ispit.” Možda ne bi prošao, ali je ostao Alfred Cortot.

Tijekom karijere sreli ste puno zanimljivih osobnosti, ne samo pjevačkih nego i skladatelja, možda i opernih. Sjećate li se nekih zanimljivih trenutaka?

Upoznala sam Jakova Gotovca i Borisa Papandopula. Oni su, naravno, ostavili pečat, to je sasvim sigurno. S Papandopulom sam dosta kontaktirala. U Puli je bilo jedno natjecanje, a bila je i stota obljetnica izvedbe Zrinjskog. On je rekao dvije stvari koje sam snažno zapamtila. Bio je vedra osoba i rekao je: „Znate, kad na televiziji želim gledati film, a dođe prije toga netko tko mi objasni što ću gledati, onda ja to ne gledam. Što će meni netko objašnjavati što ću gledati, ja moram vidjeti iz onoga što gledam!“ Pitala sam ga i vezano uz operu Rona, on mi je rekao: „Opera traži sjaj. Jedina koja to nema, a da je uspjela, je La Bohème.“

A onda Gotovac.

Prvo, smatram da ne možete biti dobar operni kompozitor, a da ne pratite operu. Recimo: dođe simfonijski kompozitor i sjeti se napisati operu. Tu ću spomenuti jedan, recimo, neugodan susret sa Stjepanom Šulekom. Bila je obnovljena zgrada kazališta, otvarala se praizvedbom njegove opere Oluja. Mi smo to sve prenosili i pitam ga, kad je vidio generalnu probu odnosno operu na sceni, kako je zadovoljan. A on kaže: „Što ja to trebam gledati? Ja znam kako to treba biti.“ Pa… zato mi i dalje ne znamo kakva je.

Smatram da ne možete biti dobar operni kompozitor, a da ne pratite operu

A Gotovac, koji je bio kazališni čovjek, rekao je o Eri: „Vidio sam finale drugog čina, nešto tu ne štima. Nešto nije kako treba.“ I promijenio ga je, napisao genijalan finale, kada mlin počne raditi. Također je rekao: „Oni prvi akordi Završnog kola… Ja sam osjetio: nešto se u kazalištu događa.“ Ero je zapravo savršen: savršen libreto, konstrukcija, sve. I to Završno kolo. On je osjetio – nešto je tu. Svi ti veliki skladatelji poznavali su operu, dirigirali, odlazili u kazalište, osjećali njegovo bilo.

Mislite li da bi se osim najrepertoarnijeg dijela hrvatske opere, Ere i Zrinjskog, dalo nešto proširiti? U sljedećoj sezoni u Zagrebu postavlja se Paraćeva Judita. Ima li još naslova koji bi mogli trajno intrigirati?

Ma da i nema, mora se dati! Ero i Zrinjski su nešto što treba stalno biti na repertoaru. Ali bismo barem svake dvije godine trebali davati nešto drugo. Hoće li uspjeti ili neće, to je relativno važno. Ali trebamo. Ako mi nećemo svoju vlastitu operu njegovati, tko će? Prvo, mislim da bi na repertoaru trebao biti Porin, ali skraćen. Naravno, svaka čast maestru Barezi, ali mora se kratiti. To je najljepša glazba. Možda neće imati toliko publike, ali mora se davati.

Pa Hatzeov Povratak, kad je on izveden zadnji put u Zagrebu? U Splitu i u Osijeku da, ali i u Zagrebu bi se morao izvesti. Onda Dorica pleše. To je pomalo eksperiment, ali ima tako lijepu glazbu. Gotovčeva Morana. Naravno, Bersin Oganj i Postolar iz Delfta. Onda Zajčeve opere Ban Leget, Lizinka, Zlatka… One su uistinu dobro prošle. Svake dvije godine dajte neko naše djelo pa da vidimo koliko će ono živjeti ili neće.

Treba davati hrvatske opere, apsolutno treba!

Sad je bila premijera Rajninog zlata u Rijeci. Riječka publika nema afiniteta za to, premijera je bila – koliko sam shvatila iz teksta – poluprazna. Ako već treba biti prazno ili poluprazno, onda neka to bude s našim djelom. Netko će to ipak primijetiti, nešto će naći, nešto će biti. Meni je, recimo, drago da je riječka Opera davala Papandopulovu Sunčanicu. Iako nema dramsku podlogu (naime, to je nedostatak naših opera, osim Ere i Zrinjskog), Sunčanica ima jako lijepih momenata.

Ili Životinjska farma; dobro, to nije opera, no i to je glazbeno-scensko djelo. Hvala Bogu da se Judita prihvatila. Da, treba davati hrvatske opere, apsolutno treba.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kad smo kod repertoara, možda možete prokomentirati uopće trenutak u hrvatskim opernim kućama. Stalno se dinamika mijenja pa je splitsko kazalište trenutno ostalo na četiri operna solista. Zagrebačka se opera izdigla u smislu brojnosti i kvalitete nove mlađe generacije. Rijeka traži svoj identitet izvan standardnih tokova, Osijek isto tako. Usto, neki su nas dirigenti napustili posljednjih godina pa je i to velika promjena…

Nemamo dirigenata. To je prva stvar. Kad u dvije-tri godine nestanu Bareza, Dešpalj i Voltolini, strašno ste osakaćeni.

Ali nisu baš ostavili puno nasljednika.

Nisu uopće ostavili nasljednika tog formata. Ostavili su kapel-majstore koji su bolji ili lošiji, ali oni nisu dirigenti. To je velika razlika. Dirigent je stvaratelj. Dirigent nije onaj koji će čitati note i imati glavu u notama, nego imati u glavi note koje će dati. U tome je bila veličina Matačića. Ovo sada je krpanje sa strancima. Oni mogu doći za neke projekte, ali operu mora voditi dirigent s autoritetom.

Kada je Bareza u zadnjem periodu bio ravnatelj opere, na repertoaru se imalo Lohengrina i Parsifala, zatim originalnog Don Carlosa… Meni je draži onaj talijanski, ali dobro! Imali smo prvu hrvatsku izvedbu Siclijanskih večernji. Prije tih noviteta koji su dobro uspjeli bili su Razgovori karmelićanki. Po mom mišljenju je Triptih bio isto jedna dobra cjelina. Onda je bilo nekih dražesnih stvari, kao Kći pukovnije; to se neće ponoviti, tu je bilo toliko šarma, toliko dobro!

Ovo sada je krpanje sa strancima – oni mogu doći za neke projekte, ali operu mora voditi dirigent s autoritetom

Sad imamo te dvije mlade sopranistice, Dariju Auguštan i Mariju Kuhar Šoša, tenora Filipa Filipovića. Pa, Bože dragi, stavite Massenetovu Manon na repertoar, koja nije išla od pedesetih godina!

Što se tiče repertoara… Prvo, mi imamo toliko tih nacionalnih kuća. Sad sam saznala da su Šibenik i Zadar nacionalni teatri. Varaždin je isto nacionalno kazalište. Nemojmo pretjerivati: što nije, nije. Između dvaju ratova zagrebačka je Opera otprilike svake dvije godine išla na gostovanje u Split. Mjesec dana na gostovanju s trideset predstava. I to je pjevala Zinka, pjevali su najbolji solisti. Repertoar je bio vrlo raznolik i vidjelo se petnaest djela.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Mišljenja sam da bi trebalo postojati jedno kazalište, potpuno ekipirano. Naravno, s obzirom na stvari, zagrebačko, koje bi dobrim dijelom servisiralo Splitsko ljeto. Apsolutno ne bi servisiralo splitski zbor, ali bi servisiralo ono što nema. Split je ostao na četiri solista. Imaju dvije mlade pjevačice koje su pjevale Capuleti i Montecchi.

Ne razumijem zašto u Rijeci ne pjeva Kristina Kolar. Trebalo bi formirati jedan ansambl koji bi imao bazu. Uz spomenute, tu je još lirski mezzosopran Emilija Rukavina, a trebala bi se osposobiti i Jelena Kordić. Ona je za taj klasični repertoar. Kad govoriš o mezzosopranu, on mora moći pjevati Amneris. Imamo jako dobrog baritona Ljubomira Puškarića i jako dobrog Matiju Meića. A o Čikešu ne treba ni govoriti.

Vrlo je upotrebljiv Ozren Bilušić; kad je pjevao Monteronea, bio je odličan. Tu su Kristina Kolar i Robert Kolar u Rijeci koji bi morali biti baza. A onda će se razvijati Roko Radovan te Filip Filipović koji stvarno lijepo pjeva. A repertoar bi trebao imati djela svih nacionalnosti. A mi ga nemamo. Imali smo u Splitu Kneza Igora, a zagrebački Knez Igor išao je po svijetu. Moramo imati nešto ruskog repertoara, ne možemo imati samo Onjegina. Gdje je Pikova dama? Bila je u Rijeci, ali koliko je puta išla?

Morate malo proširiti, imati različiti repertoar – najsigurnije je davati La Bohème, Madame Butterfly ili Toscu, ali jedno nacionalno kazalište mora se malo pomaknuti od toga

Zagreb je više kozmopolitski u smislu opernog ukusa. Maestro Kranjčević probao je s Hovanščinom i Borisom Godunovim. A francuski repertoar, o tome neću ni govoriti. Kad se davao Faust? U Splitu je bio na programu i bio je jako dobar, a Mužek je bio odličan Faust. Sad čujem da će se postavljati Rusalka. Morate nešto malo proširiti, imati različiti repertoar. Znam, najsigurnije je davati La Bohème, Madame Butterfly ili Toscu. Ali jedno nacionalno kazalište mora se malo pomaknuti od toga.

Vratimo se Vašem radu, nedavnoj nagradi Hrvatskog društva skladatelja Josip Andreis te Vašim omiljenim temama za koje ste i prije dobivali nagrade. To su u prvom redu pjevači, hrvatski i strani, koji su djelovali u Hrvatskoj, pojedinačne monografije, raznolik publicistički rad. Što Vas je privuklo da idete u detaljna istraživanja i kako to izgleda?

Prva knjiga koju sam napisala su Hrvatski operni pjevači. Trebao je uslijediti i nastavak, jer je bilo obuhvaćeno razdoblje samo do 1914. godine. Puno sam bila na teatrologiji, mnogo sam listala programe i kritike, to mi je bilo zgodno. Govoreći o monografiji o Josipu Gostiču, smatram da bi Josip Gostič, da kojim slučajem danas pjeva, bio prvi svjetski tenor bez konkurencije. Jer je imao sve. Imao je glas, muzikalnost, impozantan scenski nastup, savršenu sigurnost, sve.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kada mi se iz Ljubljane javio Matjaž Koncilja, ime sam zapamtila, pitao me je bih li htjela napisati monografiju o Josipu Gostiču. Gostič mi je bio pojam. Rekla sam da bih pa me je spojio s troje mladih ljudi iz Društva Josip Gostič iz Homeca. Bili su krasni. Imali smo puno materijala, naravno.

Šef Glazbenog programa bio je Željko Mesar, tako da je HRT preuzeo troškove oko izdavanja CD-a, a slovensko društvo troškove oko monografije. Kasnije je bila izložba u Zagrebu, Ljubljani, Rijeci, Splitu, gdje je on gostovao. I u Slovenskom domu, naravno. I to je ono, što ja kažem, moje omiljeno čedo. Vi ne možete pojmiti kakva je bila proslava tridesete godišnjice umjetničkog rada Gostiča s Andreom Chénierom! Ne s Pagliaccijem, nego Andreom Chénierom!

Tko to pjeva s pedeset devet godina? Samo je pristiglih brzojava bilo osamdeset! Koliko pisama, cvijeća, poziva pred zastor kada je završilo! Spustio se željezni zastor, a mi smo s galerije još pola sata aplaudirali. Možete li to zamisliti danas?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Onda je došlo pitanje o Josipu Rijavcu. O njemu sam doznala od svoje majke. Ona je išla u gimnaziju u Zagrebu i studirala tu, a otac je u Beču studirao i isto išao u kazalište, bio je na izvedbi La Boheme kada su pjevali Caruso i Maria Jeritza. A Noe Matošić, splitska legenda… Moj je otac govorio da je to bio najljepši tenorski glas koji je slušao.

Možda sam o Mirelli Toić prvo pisala od naših opernih pjevača. To je jedan predivan glas. Onda je došla Nada Tončić, to je isto bila umjetnica. Kako se netko interesirao, tako me je zvao, nisam se sama nudila nikada. Željela sam raditi monografiju o Dragici Martinis, no njezine kćerke nisu pokazale interes za tim. Također, o Tomislavu Neraliću, ali isto nije bilo interesa za financiranje takvoga izdanja.

Monografiju o Dunji Vejzović radilo je više nas. Naravno, tu je Marko Vušković kao Supetranin o kojemu sam od svoje mame slušala od početka. A onda sam ja u Kulisi, sada Metropolisu, predložila da napravimo monografiju o Ivanki Boljkovac koja je toliko popularna. Bila sam počela raditi i o Nadi Ruždjak, ali je u međuvremenu umrla, što mi je jako žao.

Čime se sada bavite? Nakon svih tih pjevača ranijih generacija, imate li želju baviti se novijim generacijama kao što su Lana Kos, Valentina Fijačko Kobić, Tomislav Mužek?

Sada je u doradi knjiga Hrvatske zvijezde na svjetskim opernim pozornicama, postoje nagovori da pišem povijest zagrebačke opere. Rekla sam da ću raditi Zajčevo doba jer je to fenomenalno: šezdeset opera i dvije tisuće predstava u samo devetnaest godina. Izvadili smo sve programe. Takvog nečeg nikad nije bilo. I drugo razdoblje ustrojstva opere.

A novi pjevači? Lana Kos je veliki talent, apsolutno vokalno sjajna. Ali ipak se nije razvila onako kako je izgledalo. Poslije one Violette u Areni u Veroni očekivali smo više. A danas više ne pjeva Violettu. To nešto znači. Mužeka sam u suštini malo slušala, nije pjevao puno tu. U jednom sjajnom Faustu, sjajnom Ljubavnom napitku, Rodolfo i Don Carlos me se nisu dojmili. Mužek je sigurno najmuzikalniji, nema nikakve dvojbe. Faust i Ljubavni napitak bili su izvrsni i ja sam ga očekivala kao Werthera. Što se tiče njemačkog repertoara, to lijepo pjeva, pjevao je u Bayreuthu. Žao mi je što nije pjevao Lohengrina tu, jer Lohengrina su pjevali i lakši tenori.

Jedna prilično interesantna osobnost je Matija Meić, kao cjelovita ličnost, on je vrlo zanimljiv. Pjevački je, naravno, Čikeš u verdijanskom repertoaru apsolutno svjetski. Ali, recimo, sad su njega doveli u zagrebački ansambl, a što pjeva? Ja bih mu dala Verdija.

Što se tiče sadašnjih pjevača, nemate materijala. Nemate ni kritika. Današnji tisak je nikakav i nemate na temelju čega raditi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kritika je odraz stanja ne samo glazbe i pozornice, nego nužnosti kulture u društvu. Niti se kritičari traže niti ih se zapošljava niti ih se adekvatno plaća. Pa kad smo to već spomenuli, što mislite o tome?

Kada je bila praizvedba Ognja, došlo je jedanaest kritičara iz jedanaest različitih novina. Dobro, Bersa je bio poznat po cijeloj Austro-Ugarskoj pa to nije bilo toliko začudno. Između dva rata pisale su se jako opširne kritike, mogli ste dobiti sliku o pjevaču. Neposredno poslije rata, ništa. Međutim, kad su pisali Nenad Turkalj, dr. Andrija Tomašek i Krešimir Kovačević, pisale su se lijepe opširne kritike i prikazivali su se pjevači i izvedbe. Pisale su se prave kritike.

Sada prostora u pisanim medijima praktički nema, daje se neka općenita formulacija iz koje zapravo ništa ne vidiš. I mislim da je najveća i najteža stvar u tome da ansambli ne mogu prihvatiti lošu kritiku i da je sve vrhunaravno dobro. A kad je sve vrhunaravno dobro, onda nemate nikakvu konkurenciju, nema komparacije.

Recimo: primam na internetu refleksije nekakvih koncerata pa ne znam jesam li ja u Beču ili sam ja tu u Zagrebu. Sve je nadnaravno. A ako živite negdje gdje je sve vrhunaravno, ti se po prirodi stvari i ne možeš razvijati. Osim toga, danas općenito i nema nekog interesa za kulturu.  To je više nužno zlo, mora se pokazati da nešto imaš.

Mislim da je najveća i najteža stvar u tome da ansambli ne mogu prihvatiti lošu kritiku i da je sve vrhunaravno dobro, a kad je sve tako, onda nema komparacije

Zanimljiv je primjer Finska. Tomislav Neralić mi je donio popis oko stotinu finskih opera. U devetnaestom stoljeću nije je ni bilo, ali oni su sve što je poslije nastalo prezentirali na CD-u sa svojim najboljim pjevačima.

A mi koji imamo tradiciju od 1846. godine mogli smo od toga napraviti jedan brand! Zato sam i krenula s opernim pjevačima. Naši pjevači bili su svjetske zvijezde. U 19. stoljeću četiri su apsolutne svjetske zvijezde: Ilma de Murska, Mathilde Mallinger – praizvedba Majstora pjevača, Milka Trnina i Josip Kašman. Po tome smo bili poznati. Poslije Zinka Milanov, Vera Schwarz, zvijezda Bečke državne opere. Glasoviti Tino Pattiera bio je svjetski tenor, premda nikad nije pjevao u zagrebačkom kazalištu, što je velika hrvatska sramota, a i danas se još o njemu članci pišu. Pa Sena Jurinac, Dragica Martinis.

Draga Marija, hvala Vam na razgovoru. Dotakli smo se i budućnosti opere. Nadajmo se da će biti onih koje će to i dalje zanimati i koji će se nastaviti time baviti.  

Kaže se da na mlađima svijet ostaje, pa nadajmo se da će tako i biti i da će svijet ostati na mlađima!

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr