Marko Kutlić: „Neka pišu što hoće – ja znam tko sam kad se kamera ugasi"

Marko Kutlić, nakon autorskih i izvođačkih pretumbacija i traženja posljednjih godina karijere, vraća se s novim spotom, singlom i najavom koncerta za Dan žena sljedećeg proljeća. Uzeli smo mu nekoliko trenutaka ne bismo li prekopali zeitgeist, jučer i sutra njegove solo glazbene karijere.

Ima te, nema te, ima te, nema te. “Moram dalje” singl/spot je lovio DIY trenutke s ulica Italije, nedavno je najavljen gig za Dan žena 2026. u zagrebačkoj Tvornici, mainstream mediji su se raspisali o novoj vezi. Dakle, ima te. Daj nam iz izvođačko-autorske perspektive trenutak povratka. Tko je Marko Kutlić danas spram klinca koji je dosta rano zagazio na estradu kroz Pravila igre kasnije i solo karijeru?

Taj klinac bio je gladan uspjeha, pun snova, ali i strahova. Nije znao što točno traži, samo je osjećao da mora ići, pa makar i bez kompasa. Danas više ne jurim ništa. Naučio sam stati, poslušati sebe i ne svirati iz potrebe da dokažem, nego da podijelim ono što osjećam i nosim u sebi. Prošao sam put od buke do tišine, i sada mi se čini da glazba najbolje živi upravo negdje između toga, dolazi mi prirodnije nego ikad prije, bez pritiska. Danas mi je najvažnije biti čovjek, a tek onda sve drugo. Jer kad si čovjek, muzika te sama pronađe.

Koliko su se estradna pravila igre mijenjala zadnje desetljeće i sitno? Koliko si ti lik koji upravlja pravilima igre danas? 

Pravila se stalno mijenjaju, ali duh ostaje isti. Nekad sam mislio da je sloboda kad možeš sve. Danas znam da je sloboda kad ne moraš sve. Ne pokušavam više upravljati ničim. Radim kad osjetim da nešto ima smisla, ne zato što bi trebalo. Glazba je uvijek imala svoje zakone i svoju industriju, ali ja sam naučio kretati se kroz to s više mira i slobode. Ako to što radim pronađe put do ljudi — super. Ako ne, opet dobro. Važno mi je da ostajem vjeran sebi i onom što me pokreće, te da više nikad ne dozvolim industriji da me melje.

„Nestao sam jer sam se umorio od svega što nije bilo stvarno”

Zašto si bio nestao i što je uvjetovalo odmak na talijanske uličnosviračke epizode? To je trebao biti kao svojevrsni reality check, pretpostavljam prezasićenje trivijama i domaćim estradnim standardima i traženje nekih odgovora što i kako dalje. Jesi li ih našao? 

Ima mali milijun razloga zbog kojih sam se odlučio za reset, ne mogu ih sigurno sve nabrojati, ali zaista mi je drago da sam to napravio na ovaj način – na ulici. Najjednostavnije – nestao sam jer sam se umorio od svega što nije bilo stvarno. Hrvatska estrada mali je prostor i zagađen prostor koji te brzo proguta, a ja sam trebao disati. Otišao sam na put u nepoznato, bilo mi je u planu da sviram po ulicama europskih metropola, ali na kraju sam se zaljubio u male talijanske gradiće i veći dio svojih vagabundovskih podviga proveo u Italiji gdje sam svirao na ulicama i tražio neki dublji kontakt s glazbom i ljudima. Tamo sam se vratio sebi i podsjetio koliko je zapravo čovjeku malo potrebno za sreću – gitara, osmijeh, suza, zagrljaj, trenutak. Odgovore na neka pitanja sam našao, na neka još uvijek nisam, ali pronašao sam onaj osjećaj zbog kojeg sam uopće počeo svirati.

Pričajući sa zajedničkom prijom i suradnicom Leom Deklevom, slažemo se kako si rijetko finom bojom glasa dotaknut i da ti prirodna rašpa daje drugačiji i primjetljiviji karakter nad hrpetinom generacijski bliskih ti zvijezda. Što vidiš kao svoje pjevačke i autorske kvalitete, jesi li sretan njima i ima li mjesta napretku i mijenama? 

Mislim da moj glas nosi tragove svega što sam proživio. Ponekad nježan, ponekad umoran, ali uvijek stvaran. Svjestan sam dara koji sam dobio i duboko sam zahvalan na njemu. Mislim da mi je možda najveća kvaliteta iskrenost. Ne znam uvijek biti tehnički savršen, ali znam biti istinit. Autorski se volim igrati – volim slikati emocije riječima i ne bojim se tišine između redaka. Ono što me definira od malih nogu i što se sigurno nikad neće promijeniti jest moja senzibilnost. Duboko proživljavam sve što se događa oko mene i još uvijek učim živjeti s tim. Najviše me raduje kad ono što prođe kroz mene mogu propustiti kroz bilo koji medij. Ne mora to biti glazba – ona mi je najbliža i njoj sam skloniji – ali može to biti poezija, film, slika ili bilo koji drugi oblik izražavanja. Uvijek ima mjesta za rast i svaki dan je nova prilika da čovjek nešto nauči. Vjerujem da učimo dok smo živi, i da kad se otvoriš životu – napredak dolazi sâm od sebe.

Marko Kutlić

Iz tvoje perspektive, što bi značilo živjeti teret slave u Hrvatskoj? Koje su dobre, a koje loše strane?

To je škola skromnosti. Ljudi te često percipiraju kroz naslove, a ne kroz oči. Nekad sam se pokušavao ispravljati, dokazivati… Danas samo živim svoje. Kad shvatiš da ne duguješ svima objašnjenje, dođe ti mir. A s vremenom naučiš zahvaliti i onima koji te nisu razumjeli, jer te natjeraju da bolje upoznaš sebe.

Na estradi se izuzetno često razbacuje terminologijom emocija i pjevanja iz srca i duše, a to često ispadnu tek naučene floskule za površnu publiku. Koji su tebi bitni izvođači da bi ih mogao nazvati uzorima i tipovima za koje možeš reći, e ovako bih želio tim tokom da mi karijera ide.

Massimo me uvijek dirao svojom iskrenošću. Gibonni, jer u svakoj pjesmi ima molitvu. Bare, jer ne glumi ništa. Od stranih izvođača volim Stinga, Leonarda Cohena, Boba Dylana, Phila Collinsa, Brucea Springsteena. Svi ovi koje sam naveo ljudi su koji pričaju i pjevaju iz istine. Ipak, jedan mi je čovjek posebno drag i on me je pozvao na ovaj brod kojim danas plovim, a to je Toše Proeski. Volim kad netko pjeva kao da otvara srce, ne kao da izvodi pjesmu. To su trenutci kad glazba prestane biti posao i postane život.

„Najviše inspiracije nađem u običnim ljudima, u ulicama, u razgovorima”

Frustrira li da mainstream medije više zanima tvoj privatni život, rastave, raskidi, prekidi, treće sreće i tako dalje, nego razgovor o sadržaju – tvojim pjesmama, harmama, melodijama, utjecajima, hitovima, promašajima?

Nekad me je to stvarno pogađalo. Danas samo znam da ne mogu utjecati na to. Svoj mir sam pronašao u stvarima koje se ne mogu napisati u naslovu. U razgovoru s djecom, u sviranju, u tišini. Neka pišu što hoće – ja znam tko sam kad se kamera ugasi. Zanima me muzika i želim se dati kroz nju ljudima. Tko to vidi i čuje – hvala mu, raduje me što ćemo skupa zapjevati. Tko ne – i to je u redu.

Pretpostavljam da uskoro slijede singlovi i spotovi, kao i novi diskografski zamah na sceni poput zagrijavanja za Dan žena u Zagrebu. Ne samo biranjem datuma već i pjesmama i medijskim profilom pečat Kutlića je kao novog Kalembera. Lijepo oko, lijep glas, estrada i emo patos baš po mjeri. Jesi li svjestan svoje publike, tko je ona i koji je tvoj status u njihovim očima i ušima?

Jesam, i to me uvijek iznova dirne. Ljudi koji dolaze na koncerte nisu samo publika, nego prijatelji glazbe. Ne dijelim ih na moje i nečije – tko me osjeti, moj je. Osjećam da većina njih ne dolazi površno; traže nešto dublje, isto ono što i ja tražim kroz pjesme. Možda svi na svoj način tražimo svjetlo u svijetu koji zna biti težak. I kad se to svjetlo spoji, e to je za mene najveći uspjeh.

Dok te aktivno ima i nema, pratiš li zbivanja na domaćoj sceni ili se pokušavaš izolirati?

Pratim onoliko koliko me dodirne. Ne mogu se pretvarati da me sve zanima. Slušam kad me nešto stvarno pomakne, kad čujem istinu u nečijem glasu. Ali najviše inspiracije nađem u običnim ljudima, u ulicama, u razgovorima. Glazba je posvuda, samo treba otvoriti uši.

Koliko činjenica što si vrlo mlad postao ocem i ti trenutci utječu na razvoj tebe u kantautorskom smislu? Režeš li skalpelom od sebe i po sebi, i bude li ikad bolno i neizdrživo? Tražiš li utjehe samo u pjesama ili imaš još neke vidove eskapizma? 

Moja najveća uloga na ovom svijetu ona je očinska. To je jedina uloga u kojoj ne želim zakazati. To iskustvo te zauvijek promijeni – odjednom postaneš svjestan ljubavi, odgovornosti i ranjivosti koje prije nisi poznavao. Nekad je teško, ali djeca te nauče gledati svijet mekšim očima. Od dana kada sam postao otac, nešto se u meni prelomilo. Sve što od tada pišem, pišem drugačije – jer više ne mogu odvojiti sebe od onoga što stvaram.

Zašto imam dojam da tvom glasu i intimama može kvalitetnije i sadržajnije odgovarati ogoljene minimalističke, gotovo unplugged baladne pjesme tipa piano driven od klasičnih estradnih često prenakrcanih stereotipa i robovanja lirskim stereotipima? Nešto tipa J.R. Augusta na materinjem. Imaš li placa, potrebe i hrabrosti okušati takav vid ili je to preveliki rizik s obzirom na ideje komercijalnosti? 

Da, sve više. Kad se makneš od slojeva produkcije, ostane ono što jesi. Mislim da imaš dobar dojam, jer i sâm već dugo razmišljam o takvom albumu – i sigurno će se dogoditi u skorijoj budućnosti. Volim jednostavnost i ne bježim od nje. Ponekad je upravo ona najiskrenija forma izraza. Glas, klavir, gitara – to mi je najdraže. Springsteenova Nebraska, Dylanovi klasici s usnjakom… ta ogoljenost ima dušu. Na novom albumu koji pripremam za sljedeću godinu odlučio sam istražiti nešto drugačiji zvuk – spoj modernog i tradicionalnog, koji me vraća na tlo mojih korijena, u lijepu Bosnu. Ali kao i do sada, i ovaj put će se naći nekoliko pjesama u akustičnim aranžmanima.

„Vidim se tamo gdje je moj smisao. U muzici, u putovanjima, u pisanju i zagrljaju mojih bližnjih”

Što bi, ako je ovo bila neka prekretnica i reality check, naveo kao dosadašnje najviše, a što kao najniže točke karijere?

Highlightovi su svi oni trenuci kad ljudi osjete ono što ja osjećam. Najniže točke sve su one kad sam pokušavao ugoditi svima osim sebi. Sad znam da je svaka faza bila nužna da dođem do ove točke jasnoće.

A sutra? Mimo iskomuniciranog Dana žena 2026., daj nam neki uvid u tvoj diskografsko-koncertni revival na domaćoj sceni. Gdje se vidiš, a gdje ne?

Vidim se tamo gdje je moj smisao. U muzici, u putovanjima, u pisanju i zagrljaju mojih bližnjih. U iskrenim suradnjama s ljudima koji imaju srce, starih ili mladih kolega koji još uvijek vjeruju u čudo kao i ja. Ne vidim se više u utrci. Sutra želim osjećati, stvarati, voljeti i zahvaljivati – bez plana, ali s vjerom da je sve baš onako kako treba.