Frontmen BluVinila
Matej Nakić: „Mediteranski rock nije stvar žanra, nego garda“
BluVinil je i više nego spreman za koncert u Boogaloou 7. veljače, za sada najveći u karijeri. Čak su i prevježbani, kaže nam sa smiješkom frontmen i gitarist Matej Nakić.
Četvorka u sastavu Bruno Jakelić, Branimir Župić, Ante Lovrić Tancalo i Nakić od 2020. godine i debitantskim albumom Apaši jaše na valu koji od albuma do albuma postaje sve veći i veći. Upravo je njihov recentni rad još jednom prepoznat kod struke i publike, a po svemu što smo do sad od njih vidjeli, 2026. mogla bi biti godina kad će samouvjereno zagaziti na još jednu stepenicu više.
Pred njima je potvrda studijskog rada na Carstvu Mediterana, nastupi i snimanje spotova, kako bi se cijela priča zaokružila kako zaslužuje. S Matejem smo popričali o tome, ali i o brojnim drugim temama.
Matej Nakić, BluVinil / Matej Grgić
U listopadu prošle godine objavili ste treći album Carstvo Mediterana, dvostruki album s 20 pjesama, sat i 15 minuta trajanja. Možemo malo o svemu što je prethodilo snimanju albuma te kako su nastajale pjesme? Čini mi se da ste si postavili ljestvicu vrlo visoko – što kvalitetom, što kvantitetom.
Trogodišnja diskografska pauza ostavila je danak na nas. Stalno smo putovali, svirali, zajedno bili u kombiju. Sve je to lijepo i zabavno, ali opadne štimung kad nema svježe muzike, ako se ništa novo ne stvara. Počeo sam na novom materijalu raditi prije godinu dana te sam odmah napisao nekoliko pjesama. Shvatio sam da sve imaju zajednički nazivnik, rezimirao sam svoju prošlost, korijene i djetinjstvo. Valjda je to potreba kad se uđe u tridesete! (smijeh) Iz jedne pjesme rodila se grozničava kreativnost, nešto što najviše volim, i iz toga se rodilo još 17 pjesama. Usporedno je išla glazba i tekst, bendu sam slao aranžmane te sam konačno sve predstavio dečkima.
Nismo previše komplicirali s pjesmama, htjeli smo osjećaj „iz prve“, nešto izravno i iskonsko, bez uplitanja previše produkcijskih detalja. Prijašnji pristup bio nam je puno metodičniji, a time i duži. Carstvo Mediterana je baš izletjelo iz nas! Ima nešto jako napeto i van zone komfora u ovakvom pristupu.
Od kad je album izišao, bili ste nominirani na Rock&Off nagradama u tri kategorije, završili ste na listama najboljih albuma 2025. godine, tu je i širi popis za Porin, pripremate i promociju u Boogaloou za nekoliko dana, točnije u subotu. Znam da je uvijek lijepo čuti pohvale kritike i publike, ali imam osjećaj da je bendovima najbitnije da ih publika prati na nastupima te da se na koncertima vidi sva vaša raskoš i snaga u pjesmama. Što pripremate za Boogaloo?
Nisam obožavatelj bendova koji će isključivo svirati nove pjesme. Napravit ćemo dobar omjer starih i novih, respektirat ćemo sve uspješnice s prošlih albuma koji su ljudima drage i žele ih čuti. Imamo 43 pjesme u tri albuma. Ne konkuriraju baš sve za nastup, ali naći će se njih 25 do 30 na setlisti. Slatke muke.
Gradske bitange su nam predgrupa, vidjeli smo ih na dodjeli Rock&Off nagrada i momci zaista sviraju kao da već imaju tri braka iza sebe i 40 godina iskustva na sceni. (smijeh) Veselimo se dovesti jedan novi bend na pozornicu, a posebno mi je drago što pjevaju na hrvatskom jeziku, zvuče zrelo glazbeno i tekstualno, a zaista nedostaje takva muzika. Već smo to i prije znali isticati; da je teško napraviti scenu ako nemaš puno izvođača sličnih sebi. Primjer su splitska dica početkom devedesetih u Đavolima, Dalekoj obali, Dino Dvornik…
Matej Nakić, BluVinil / Matej Grgić
Iako su iza vas sad tri albuma (Apaši, Zna li itko tajnu srca?, Carstvo Mediterana), dojma sam da se na vas još gleda kao na mladi bend, iako ste osnovani 2017. godine. Možemo li ukratko proći povijest benda od osnivanja pa sve do prvijenca Apaši?
Prvo smo 2017. objavili demo snimke i demo singl, zatim dobili ugovor s Dallasom te objavili još nekoliko singlova. Godine 2020. objavili smo prvi album koji smo sami financirali. To je kao nulti album. Na temelju toga dobili smo prepoznatljivost i ubrzo nas je preuzeo Los Angeles Agency te smo od tad počeli disati punim plućima.
S prvim se albumom odmah stvorio hype te je sjajno primljen kod publike i kritike. Jeste li imali osjećaj prije snimanja da će se od početka ljudi govoriti o BluVinilu kao bendu koji će se izdvojiti na sceni i postati stilski prepoznatljiv?
Šteta je što ga zbog pandemije nismo mogli predstaviti publici kako spada, ali Apaši mi je nevjerojatno drag album na kojem ima nekoliko pjesama koje su dandanas bliske ljudima i obvezno ih moramo svirati (”Komarac”, ”Apaši”…). Mi smo bili mladi mulci koji su sami uspjeli iznijeti prvi album pa nam je puno značilo to da smo dobili sjajne reakcije publike.
Ne bih možda previše o tim godinama pandemije jer se sviralo zaista malo, ali možemo govoriti da je tek nakon drugog albuma, normalnih promocija i koncerata bilo lakše zagrabiti među publiku i dolaziti do nje. Po tome mi se čini da je Carstvo Mediterana ono što je u vama tinjalo godinama i zaista je BluVinil u svojem najupečatljivijem izdanju.
Kao autor sam dosta sazrio. Prvi i drugi album snimili smo s našim producentom Antoninom Šimićem pa je drugi album i bilo izdanje na kojem smo još zreliji, više smo se razumjeli i shvaćali što želimo od glazbe međusobno. Kad imaš uspješan prvi album, s jakim naslovnim singlom, nameće se dodatan pritisak da se zadrži ili prebaci ta razina. Ali nisam se obazirao na očekivanja te sam pronašao čistinu u sebi i u sve ušao bez kalkulacija. Mi smo s drugim albumom dobili prijeko potreban rast, imali smo više nastupa i više slušatelja preko svih platformi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što za vas znači sintagma mediteranski rock?
Mediteranski rock nema neko zvučno određenje. To može biti nešto što naginje popu, rocku pa i metalu. Nije uopće stvar zvuka i zvučnih karakteristika, nego je stvar garda i identiteta koji nosiš u sebi. Pogotovo mi iz Dalmacije koji smo odrasli u specifičnom duhu vremena, filozofiji ‘pomalo’, gdje se život vrti oko sunca i carpe diem načina života. Mediteranski rock uzima taj način života, a to se čuje i kod naših uzora: od Daleke obale i Lukyja pa do Valentina Boškovića.
Na Carstvu Mediterana nije bilo teško prizvati te osjećaje. Vrijeme je vrlo cikličan pojam. Ponekad je realnost ljudi nešto što je kronološki bilo prije 25 godina jer se posebno sjećaju nekog značajnog događaja. Ima jedan stih od Balaševića: „Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.“ Sve kao da je otprije stostruko vrjednije i poneke smo stvari sami spremni preuveličavati.
Pjesme na novom albumu govore upravo o tome što si sad i rekao, prenose taj osjećaj nostalgije i nečega što je teško uhvatljivo u ubrzanom životu većine ljudi danas. Pjevate i k tome na hrvatskom jeziku. Primijetio sam da ne volite kompromise s nekim brzim, kraćim pjesmama koje bi možda bile pogodnije za radijski format. Kako danas upravo na to ubrzano vrijeme odgovoriti dugim albumima i pjesmama? Pažnja kod slušatelja postala je kraća te je problem kad se većina glazbenog tržišta počela tome prilagođavati, a vi plivate kontra te struje.
Vjerujem da dosta tekstopisaca ima prvo faze stvaranja na engleskom. Bruno i ja bili smo jako, jako mladi i objavili smo na YouTubeu deset pjesama na engleskom jeziku, valjda misleći da možemo pisati isto kao i Franz Ferdinand. (smijeh) Naravno, slušajući dalje sve od Štulića do Dedića, shvatio sam da je hrvatski jezik onaj na kojem razmišljam, volim ga, koji je jednostavno meni najbolji za izražavanje.
Pisanje na hrvatskom mi je prirodno, nikad to nisam vidio kao težak zadatak. Zaista vedar i veseo pišem pjesme pa čak i one tužne. (smijeh) Nikad nisam imao neki veliki filter, a na Carstvu Mediterana izbrisao sam ga do kraja. Sviđa mi se puno direktniji tekst i takvo obraćanje kroz pjesme.
Što se tiče dužih i kraćih formata, uvijek polazim od sebe. U čemu sam ja uživao kao tinejdžer pa i u čemu danas glazbeno uživam, a to je uvod, razrada, epilog, taj slow burning element u djelima mi je uvijek bio bitan i značajan pa se pitam: „Zašto bih napuštao takav način rada i razmišljanja?“ Zbog nešto više slušanosti i pregleda zaista ne vidim smisao prilagođavanja nekome ili nečemu. Zamislite sad da se jednom King Crimsonu ili Pink Floydima reklo: „E, daj malo skrati to.“
Matej Nakić i Filip Kušter / Matej Grgić
Koliko je teško zagrabiti u prošlost u pjesama? Sami ste rekli da zvukovno to radite preko surf gitara, toplog basa, ljetnih sintesajzera, laganog bubnja… Sve su to vaše zvučne karakteristike, a riječima je uvijek potrebno zagrabiti još malo dublje. Možemo li na neki način žaliti za vremenima kad je sve bilo jednostavnije, a bendovi su bili samo bendovi koji se nisu u isto vrijeme bavili i TikTokom, Instagramom, mailovima, već su bili koncentrirani na ono što rade najbolje?
Praktički sam na prvi dio pitanja odgovorio već u prošlom, ali mogu ti reći za društvene mreže. Pomalo je to za nas i kritično pitanje jer nam je to daleko najslabija točka. Imam osjećaj da bismo puno brže eskalirali kao bend da smo bili vičniji svemu tome.
Ideja oko toga da se svaki dan nešto mora objaviti da bi digitalno postojali mi je ljigava. Kad gledam iz svoje perspektive i imam nekog glazbenika kojeg volim slušati, zaista ga ne bih htio svaki dan slušati kako mi se obraća preko nekog storyja ili reela. To devalvira vrijednost svega onoga što cijenim kod nekog izvođača. Uvijek smo nekako na toj međi. Možda mi živimo u iluziji da nas kvalitetne, razrađene i iskonske pjesme zaista mogu dovesti publici i da možemo biti uspješniji, iako smo svjesni kako je danas ‘slika’ sve. Kiselo grožđe koje se mora zagristi i sa smiješkom ga žvakati. Ukratko.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Je li danas vama kao glazbenicima teško odoljeti nekim strujama? Mislim, jasno je da se bendovi vole i žele razvijati, ali treba li ponekad pasti pod teretom publike i njihovih zahtjeva pa makar to pomaknulo umjetnički integritet? Opet govorim u kontekstu benda koji se probija i iza sebe nema mašineriju koja ga vuče naprijed nekim algoritmima ili teškim PR-om.
Veliki smo boomeri po tom pitanju. Eksperimentiranje unutar žanra je ustvari preispitivanje svoje glazbe. Bitno nam je da bude organski, da se može snimiti u studiju. Posljednji album ima raznih žanrovskih aspekata, ali ne idemo u neke krajnosti reda radi.
Ako se želi snimiti pop album, onda to po nama treba biti dobar pop, a ne promjena radi promjene, samo da se radi nešto žanrovski drukčije. Pusti ti integritet. Svi oni rokerski dušobrižnici koji govore da je trap bez veze, vjerojatno nisu čuli nešto dobro iz tog žanra. Tu ponajprije mislim na Kišu metaka i ranog Vojka koji je isto trap. Uvijek se može kritizirati današnju popularnu glazbu. Ja sam prvi koji to naziva tiktok mikimaus muzikom od dvije minute gdje se nabrajaju marke šampanjaca i automobila. Naravno da je to bez veze, ali može se naći odlična glazba u tom žanru, a isto tako i kontra toga se može naći pjesama iz rock’n’rolla koje su, blago rečeno, loše.
Osim pjesme ”Zvijeri”, planirate li snimiti još koji spot s Carstva Mediterana? Kako uopće pristupate spotovima i koliko je to problem i financiranja, razmjene ideja i ostalog?
Što se tiče vizualnog identiteta, moramo biti sretni jer imamo dvoje fantastičnih ljudi koji su nam suradnici. Tomislav Dugančić je autor većine naših spotova, dok je Iris Šprljan autorica našeg vizualnog identiteta, tipografije, imidža. Tu je i Bruno koji s njima puno promišlja o svemu što radimo kod spotova i snimanja. Ove godine izbacit ćemo još spotova da Carstvu Mediterana damo konačan pečat.
Je li onda ovo više trenutak na sceni kad je bitno obitavati i objavljivati albume svake dvije-tri godine kako ne bi pali u zaborav (a na neki način izmorili se ‘starim’ pjesmama)? Je li ovo za vas zahvalan trenutak jer se obraćate publici nakon sjajno prihvaćenog albuma, a pred vama je koncert dosadašnje karijere?
Najveće priznanje koje kao bend možeš dobiti je kad napuniš neki klub ili dvoranu do kraja i imaš publiku koja te podržava. Nastupi uživo nešto su što nas najviše uzbuđuje i što volimo. Kako Mišo Kovač u momentu najveće sujete kaže: „On nije napunija Gripe, ja sam napunija Gripe.“ Ali ne možeš to Miši zamjerit’. (smijeh) Mi ćemo sad napuniti Boogaloo i to će biti jasna poruka. Ove godine imat ćemo i turneju po Hrvatskoj, ali i van granica. Datumi uskoro.
Što se tiče izdavanja albuma, to se nama donekle i dogodilo jer tri godine nismo ništa izbacili, a za mlađi bend to može biti pogubno, barem danas. Biti aktualan je nešto što trebaš kao bend u današnjem okruženju, a vjerujem da smo sad i sami naučili lekciju.
Bio sam prošlog ljeta u Šibeniku. Pomalo mi je i nevjerojatno kakve sve prostore za koncerte Šibenik ima – od Arsena, Azimuta i Tunela pa do Tvrđave sv. Mihovila i Barone. Koliko je sam Šibenik utjecao i cijela scena oko njega da budete ovo što danas jeste? Koncertne prostore i scenu koja živi nemaju neki veći gradovi u Hrvatskoj, usudio bih se reći da praktički samo i Zagreb ima, ali to je neka druga priča.
Mi ne živimo u Šibeniku. To je jedan paradoks. Mi živimo u Šibeniku kakav je bio kad smo ga ostavili prije studija. Bio je to grad s prljavijim ulicama, s manje turista i više industrije. To je neki stari i romantični Šibenik, ali drago nam je zbog progresa koji je grad ostvario u proteklom razdoblju. Doduše, ponekad ni ne prepoznajemo vlastiti grad pa da citiram našu pjesmu: „To nije stvarni prostor, to je prostor u nama, sunčana TV reklama.“ Šibenik nam je sve dao, a pogledamo li samo njegovu glazbenu povijest, dao je takva imena da se smrzneš i zapitaš se kako je to moguće.
