Matija Gečević Khan: „Mišljenja sam da se danas glazba gleda, a ne sluša"

Poduži razgovor s Matijom Gečevićem Khanom vodili smo uoči ljetne stanke, kada se velik dio zbivanja iz svih segmenata scene, od rapa do podcasta, seli na obalu. Osvrnuli smo se na njegov karijerni put – od prvih glazbenih koraka do planova za budućnost.

Pratitelji zagrebačke rap-scene poznaju te kao Khana, no tvoj profesionalni put danas, ponajprije zahvaljujući podcastu, nadilazi ulogu rap-izvođača. Koliko takav paralelni slalom zahtijeva vremena i koliko se jedna karijera mora odricati nauštrb druge?

KHAN: Iako je rap prva ljubav u cijeloj priči i cijelo vrijeme govorim da je sve proizašlo iz toga, sve se razvilo prirodnim tijekom. S godinama se pravljenje glazbe prirodno smanjilo, i više me počeo privlačiti taj istraživački novinarski dio. U početku je bilo teže uskladiti glazbu i podcast, jer je svaki početak jako bitan za postavljanje temelja, ali glazba je uvijek tu negdje, prisutna stalno. Danas je to, rekao bih, prilično dobro posloženo i glazbu radim doslovno kada mi se radi, kada me nešto ponuka na to. Glazba malo više pati tu, ali rekao bih čak u skladu s godinama da je to i očekivano i normalno.

Kada se osvrneš na svoje prve rap korake, što je ostalo isto, a što se potpuno promijenilo u načinu na koji stvaraš glazbu? Osim Dubrave kao gnijezda i safe zone.

KHAN: Dubrava je i dalje gnijezdo i jezgra svega. Čak i da se odselim, toliko godina života ovdje ostavilo je predubok trag. Iskreno, ništa se nije pretjerano promijenilo, osim što sam tada bio nadobudan i, prije svega, naivan klinac – gladan izvođač koji je jedino htio biti reper i mislio da je to to! I dalje radim kada me uhvati želja za to, najviše kada mi sjedne neki dobar beat i samim me time inspirira. Jedina razlika je sada što imam unaprijed nekakav plan za pjesmu koju radim, od vizuala nadalje, kako je možda promovirati, objaviti i sl. Ostalo je više-manje isto, i dalje sam klinac koji u sobi nabrijano freestylea na beat kada mi sjedne i poslije to pretvorim u pjesmu.

Na sceni si više od dva desetljeća i pripadaš generaciji koja je gradila hrvatski hip-hop prije društvenih mreža i streaminga. Kako danas gledaš na svoj glazbeni put i jesi li ostvario ono što si kao klinac zamišljao? Od albuma Skhandal do novijih izdanja prošao si dug autorski razvoj. Koji album ili razdoblje danas smatraš svojim kreativnim vrhuncem i zašto?

KHAN: Najiskrenije, mislim da sam ostvario 90% svega što sam zamišljao, samo što je hrvatska realnost lupila, i nije bilo tako glamurozno kao što sam očekivao. To se vraćamo na onog naivnog klinca u početku. Ali sve što sam ikad maštao da ću napraviti, zaista sam i napravio. Što se tiče albuma, to je malo zeznuto, jer uvijek ono što je najsvježije, najnovije je nekako i najdraže. Treba neki odmak malo proći da se objektivno pogleda. Hasl Muzika Mixtape koji sam izbacio u travnju ove godine mi je izuzetno drag zbog samog osjećaja stvaranja tog projekta te snimanja videa u Las Vegasu, Berlinu i drugdje. Uvijek s najvećim se osmijehom sjetim albuma Krv, znoj i suze iz 2007., jer on mi je bio prvi, i nekako zacementirao cijelu priču. A što se tiče baš kvalitete, od lirike, produkcije, miksa i slično, tu bih izdvojio Krv, znoj i suze II, njemu sam najviše vremena posvetio i to je taman bilo nakon povratka iz Amerike, gdje se nekako vidi i utjecaj, i dojam koji je ostavila na mene.

„Definitivno smatram da je naša generacija najmanje valorizirana, čak bih se usudio reći zaboravljena”

U svojim spotovima često si birao filmski pristup i vizualnu priču, a neke si projekte i sam kreativno oblikovao. Koliko ti je videospot važan kao produžetak pjesme, a koliko kao samostalno umjetničko djelo?

KHAN: Videospotovi su mi iznimno važni jer smatram da pjesma danas čak kao samostalna možda i nije dovoljna, iako zvuči ružno kad se to kaže na glas. Dočara pjesmu za razinu više, ako ne i nekoliko razina, i da joj neki novi život. Sviđa mi se što smo došli u doba gdje spotovi ne moraju nužno biti visokobudžetni, već kreativa i dobra ideja mogu napraviti svoje. Mobiteli danas mogu biti i više nego dovoljni za dobar spot. Kao što sam puno puta izjavio u podcastu, mišljenja sam da se danas glazba gleda, a ne sluša. Dobra pjesma je dobra pjesma, i to joj nitko ne može oduzeti, ali spot kao da joj da novu dušu.

Kad danas pogledaš svoje spotove poput “Moj dan” ili “Ceste grada”, što vidiš – mladenačku hrabrost, naivnost ili autentičnost koju je teško ponovno uhvatiti?

KHAN: “Moj dan” spot je nezaboravno iskustvo od strane Filipa Filkovića Philatza, koji je u ono doba bio ispred svog vremena. Od jako profesionalnog pristupa na setu, do ostvarivanja ideja i svega ostalog. Jako sam zadovoljan tim spotom i kako je ispao, i što je na kraju dana i donio. Dok su “Ceste grada” ovako klinački i naivnog duha, u kojima je nekoliko prijatelja uzelo kameru i išli po gradu i snimali što im se u tom trenu činilo prikladnim. U puno situacija u mladim danima je budžet igrao veliku ulogu i mentalitet je bio: snađi se, druže. Drago mi je da je i to publika prepoznala i prihvatila, iako je poprilična razlika u kvaliteti u odnosu na, primjerice, “Moj dan” spotom, ali opet dolazimo do imanja duše, te neke nostalgije i osjećaja koji se stvori kod gledatelja. Definitivno vidim sve navedeno, ali najviše autentičnost. Nekakav osjećaj pri samom stvaranju tih spotova, koji teško mogu opet rekreirati.

Nerijetko govoriš da je upravo tvoja generacija ostala između dvije ere – premlada da bude pionirska, a prestara da bi profitirala od TikToka i streaminga. Misliš li da je vaša generacija ostala nedovoljno valorizirana? Imaš li osjećaj da te publika danas više doživljava kao medijsku osobnost i podcastera nego kao repera? Smeta li ti to ili smatraš da je riječ o prirodnoj evoluciji karijere?

KHAN: Definitivno smatram da je naša generacija najmanje valorizirana, čak bih se usudio reći zaboravljena. Mislim da nam se ne odaje poštovanje i vrijednost koju smo dali sceni, i ne mislim samo našim radom već i podrškom koju smo davali izvođačima, klupskim programima i događajima, te cjelokupnoj kulturi kao takvoj.

U ovom razdoblju života i karijere, definitivno je naglasak na medijskoj osobnosti, a ne na glazbeniku, ali nemam nikakav problem s tim iskreno. Sam sam birao smjer u kojem će mi karijera ići, nisam se u određenim godinama više vidio kao preaktivnog glazbenika, naročito glazbenika koji aktivno nastupa koji bi nastupao okolo, taj sam dio prošao i zadovoljio tu potrebu koju sam imao u mlađim danima. Izuzetno sam sretan i ponosan da sam uspio napraviti “drugu karijeru” i da ima ljudi koji ni nemaju pojma da sam ikad radio glazbu. Ali ima i priličan broj ljudi koji i dalje prati sve što izbacim u glazbenom smislu, te koji znaju otkuda je sve krenulo. Nedavno sam doživio situaciju u kojoj sam ostao blago šokiran, gdje su mi mladi momci prišli i pristojno pitali za sliku, a pritom je jedan momak stajao sa strane i pitao dečke “Tko je ovaj?”, na što su momci odgovorili pa TikToker. To iskreno nikad ne bih očekivao da ću čuti za sebe, jer se nimalo ne doživljavam kao TikTokerom.

Koja je tvoja pjesma ostala nepravedno podcijenjena, a zaslužila je puno veći odjek nego što ga je dobila? Da danas moraš nekome tko nikada nije čuo za Khana preporučiti samo tri svoje pjesme koje najbolje predstavljaju tvoju karijeru, koje bi to bile i zašto?

KHAN: Uh, odlično pitanje Anđelo. Moram priznati da nisam nikad razmišljao na taj način. Mislim da je svaka nekako dala svoj maksimum, ako ima smisla što želim reći.

Čak nemam ni neke pjesme za koje sam mislio da će postići veći odjek, a nisu. Ne gledam muziku na taj način. Ali hajde, ako moram izdvojiti jednu, imao sam neki mali osjećaj da će pjesma “Como Pablo” napraviti neki malo veći uspjeh, iako sam iznimno zadovoljan reakcijom publike i dosegom samog projekta. Tri pjesme koje bih izdvojio su “Krv, znoj i suze” gdje se sjećam svega, od prve napisane linije, kako sam obučen bio, gdje sam ju napisao, do samog njezina stvaranja u studiju i najbitnije osjećaja koji sam osjećao kada sam je slušao završenu.“Možda ljubav” i “Moj dan” su definitvno pjesme koje su me “stavile” na scenu, uz “Govor tijela” jer su sve posebne na neki svoj način. Zanimljivo je da samo jedna od tri (četiri navedene) ima spot. Naveo sam te pjesme jer je svaka posebna na svoj način, od tematike do samog instrumentala, melodičnosti, flowa do mog pristupa. Rado ih se sjetim još dan-danas.

Hrvatska rap scena prošla je nekoliko generacija i transformacija. Kako ti vidiš njezin razvoj i gdje danas vidiš svoje mjesto na toj sceni, osobito od dominacije nekih novih trap momaka?

KHAN: Razvila se u skladu s, usudio bih se reći, očekivanjima, nekakvog svjetskog trenda. Trap je zauzeo sam vrh svugdje u svijetu, pa tako nešto kasnije i kod nas. Ne gledam sebe u nekakvoj poziciji, niti se stavljam na ikakvu, ne gledam ništa od toga na takav način. Vidim se kao dosljednog artista i medijske ličnosti koji voli to što radi i stvarno i iskreno, radi to za sebe. Naročito muziku u zadnjih nekoliko godina. Ako mi se snima na beat s YouTubea, snimit ću. Na beat od Lil Waynea, snimit ću. Ako mi se ne da čekati miks pjesme već želim preset na nju da je koliko-toliko čisto, baci to na vokal i idemo. Nemam više što pretjerano ostvariti, niti imam ambicije biti na vrhu domaće scene. Ima puno mladih glazbenika koji su gladni, talentirani i željni dokazivanja. Stvarno sam ostvario sve što sam ikada htio i sanjao u glazbi, i zadovoljan sam svojim dostignućima. Sve što sada radim, radim baš iskreno iz ljubavi i jer to želim. I najiskrenije, prekrasan je osjećaj. Tako da zaključim, ne pozicioniram se nigdje, ali sam i dalje tu negdje, hoćemo li reći relevantan ili što god, ali budući dajan.

„Žudim za vremenima kad se izvođač mogao, štoviše morao baviti samo pisanjem i izvođenjem svog rada, raditi na glazbi, tekstu i slično, ne misleći o marketingu, brojkama, spotovima, studiju, mixu i masteru, te svemu ostalom”

Koliko se današnji izvođač uopće može osloniti samo na glazbu, a koliko mora postati i kreator sadržaja, producent, marketinški stručnjak i poduzetnik?

KHAN: Da, nažalost, dok ne dođe do nekakve konkretnije razine, mora biti sve navedeno. Sam iskreno žudim za vremenima kad se izvođač mogao, štoviše morao baviti samo pisanjem i izvođenjem svog rada, raditi na glazbi, tekstu i slično, ne misleći o marketingu, brojkama, spotovima, studiju, mixu i masteru, te svemu ostalom. Mislim da se to i osjeti danas na glazbi. Čini mi se da je veliki broj artista više fokusiran na sve ostalo osim same glazbe, da nema užitka u stvaranju iste u onolikoj količini koja je bila nekad. Sadržaj je danas očito jako bitan, iako se sve češće pitam ovih dana, je li zaista? Mislim da se brojke i pregledi, pažnja na društvenim mrežama i sadržaj vezan uz pjesmu skoro pa uopće ne nadovezuje na samu pjesmu i rad, i da time zapravo nešto i doprinosi. 537 tisuća pregleda na storiju, a 1.200 pregleda na YouTubeu i streamovima (karikiram brojke) govori dovoljno. Još uvijek sam mišljenja da kvalitetna pjesma i kvalitetan/kreativan spot su najjače oružje kod izvođača i dopiranja do publike.

Podcast je posljednjih godina postao jedan od najutjecajnijih formata na internetu. Što ti je pružio kao autoru, a što kao osobi?

KHAN: Kao autoru mi je pružio uvid u razne priče, trenutke i detalje iza nekih stvari, pjesama, videa, momenata i osjećaja koji su mi bili bitni bilo u odrastanju ili u upoznavanju s kulturom, nekim od njezinih začetnika, općenito uspješnih ljudi koji su me na neki način inspirirali. A kao osobi, zapravo jako slično, osobna motivacija i ambicija da se unaprijedim i otići potencijalno još dalje u osobnom, ali i poslovnom smislu. Pričati s El Bahatteejem, imati ga ispred sebe u toliko normalnoj ljudskoj atmosferi, bilo mi je čak nadnaravno nekako i motivirajuće. Veliki broj gostiju su ljudi koje sam idolizirao i koje izuzetno cijenim i koji su na ovaj ili onaj način ostavili neki utjecaj na moj život, čak i mladi artisti novijeg doba, inspiriraju me i motiviraju. Počeo sam cijeniti dobar razgovor više od ičega.

Češto se kaže da podcast gradi zajednicu, a pjesma emociju. Osjećaš li da su ta dva svijeta kod tebe postala nerazdvojna?

KHAN: Na neki način osjećam. Jako puno poruka i komentara, a i zahvala, dobivam da su podcasti emotivni i da ih vraćaju u neka bolja vremena. Što mi je užasno drago, budući da mi je i samom nostalgija jako bitna i prisutna u svakodnevnom životu, te smatram da danas živimo prebrzo, ništa se ne pamti i lijepo je prisjetiti se nekih stvari, od kojih su nas neke čak i motivirale da budemo dio nečega danas. Općenito, više-manje što god sam radio u životu, uključivao sam emociju, nekako mi je to bitan dio svega, iako danas zna ispasti klišejasto i susramno, ali ja u tome vidim nešto što drugi potencijalno ne. I to je dobilo svoju publiku i grupu istomišljenika.

Kroz razgovore u podcastu upoznao si brojne ljude iz različitih područja. Je li ti netko od gostiju potpuno promijenio pogled na posao ili život?

KHAN: Nitko mi nije promijenio pogled na posao ili život, ali mi je promijenio perspektivu o samom gostu. Ne da sam imao negativno mišljenje, već štoviše, otprije pozitivno mišljenje još je pojačao i uljepšao. Voyage me jako pozitivno iznenadio svojim pristupom, komunikacijom prije samog podcasta, kao i tijekom podcasta.

El Bahateeja sam već spomenuo i naglasio oduševljenje, ali veliki broj ljudi me stvarno iznenadio pozitivno. Ima i par gostiju koji su malo ostavili gorak okus u ustima, ali smatram da je to normalno u svakom poslu, i ne mogu svi ispuniti tvoja očekivanja.

Organizacija događaja potpuno je drugačija vrsta izazova od stvaranja glazbe. Što te privuklo tom poslu i koliko ti je promijenio pogled na publiku? Koliko je danas teško organizirati kvalitetan događaj u Hrvatskoj i što publika zapravo traži kada kupuje ulaznicu?

KHAN: Događaje sam počeo raditi vrlo jednostavno – iz potrebe. Kao što sam u jednom trenu počeo raditi miks svojih pjesama, snimati spotove, sve što u početku nije bio plan, tako je krenulo i s događajima. Mislio sam da ja kao izvođač imam i mogu puno vise dati i da budući daji potražnja za mojim nastupima uživo, a bio je neki manjak organizatora i događaja koji bi podržali priču. Kako sam uglavnom bio okružen izvođačima vidio sam da se i oni bore s istim problemom. Tu se recimo upalila lampica, i išao sam probati. Eto danas, i to radim više od petnaest godina, nekad s manjim a nekad s većim intenzitetom. Publika nije prezahtjevna, naročito danas gdje mi se sve to čini dosta bolje, i veliki je izbor događaja. Konstantni problem u mlađim danima je bila karta, tj. kupnja iste. Ljudi kao da nisu shvaćali da se na taj način financira događaj, i vrti priča. Bila su konstantna žicanja besplatnih ulazaka, nije se cijenio rad ni trud organizatora, tako da su i minusi bili poznata pojava. Organizirati kvalitetan događaj nije lako, jer se boriš s nekoliko faktora. Od samog prostora i njegovih mogućnosti, do vlasnika istih, do sudionika u događaju (DJ, organizator, redari, karte itd.), do publike, do vremenskih uvjeta, je li još koji potencijalno sličan događaj isti dan u gradu, do stvarno raznoraznih situacija na koje ne možeš utjecati. Ali kao i u većini situacija u svom životu, idem glavom kroz sve to. Overthinkanje je nas najgori neprijatelj.

Publika je vrlo često doista zahvalna: ljudi su došli zabaviti se i upravo to i učine, iako ti kao organizator ne djelis s njima nužno taj doživljaj, jer oni ne vide iza kulisa što se sve izdešavalo. Bitno je dati svoj maksimum, pravodobno organizirati i riješiti sve sto je u tvojim rukama, predvidjeti potencijalne nedostatke i moliti se za malo sreće. Skoro pa nikad nije sve kako si zamislio, ali nema odustajanja!

Sve više autora pokušava spojiti različite platforme – YouTube, podcast, društvene mreže i glazbene servise. Je li to danas nužnost ili prilika? Pokušavaš li izgovorenom riječju dovesti publiku do svoje glazbe, nakon što si više od desetljeća i pol upravo glazbom privlačio publiku? Koliko je takva strategija uspješna?

KHAN: Rekao bih oboje – i nužnost i prilika! Prilika je definitivno jer možeš na brz i relativno efikasan način doći do velikog broja ljudi, sto je upravo radi te mogućnosti pomalo i negativno, jer ne ostavlja dojam koji bi nekad ostavio, ali nužnost jer to svi rade, naglasak je na tome, i očekuje se od artista da to radi i bude prisutan. Dalo bi se razgovarati sad koliko to stvarno ima učinka, ali daje određenu prisutnost.

Ne smatram da to baš i radim, više pričam neke svoje događaje i razmišljanja, koji potencijalno navode neki broj ljudi do same glazbe. Osobno se ne reklamiram na taj način, odvajam nekako to. Spomenem novi projekt ili nadolazeći koncert, ali puštam da glazba priča za sebe, a riječ ili podcast bude format odvojen od toga.

„Više od ičega cijenim dobar razgovor”

YouTube više nije samo platforma za videospotove nego medij u kojem publika provodi sate. Kako vidiš njegovu budućnost za nezavisne autore kakav si i sam?

KHAN: YouTube je potencijalno najbolja stvar koja nam se dogodila. Osobno mogu reći da televiziju stvarno ne gledam, YouTube je definitivno baza za sve. Prvenstveno za videospotove, pa do užasno kvalitetnog sadržaja i videa na raznu tematiku, od kojih bi se i neke TV emisije mogle posramiti. Drago mi je da su ljudi dobili priliku izraziti se i svoju kreativnost predstaviti široj publici. Mislim da nezavisni autori tu dobivaju slobodu, raditi sadržaj koji i kakav žele, pod svojim uvjetima i pritom pobiru sve nagrade i zasluge za svoj rad. Nadam se da će se još neki benefiti za autore razviti i pojačati te time i motivirati još vise ljudi da rade kvalitetan i kreativan sadržaj.

Algoritmi danas često određuju što će publika vidjeti. Koliko ti oni pomažu, a koliko sputavaju kreativnost?

KHAN: Osobno se stvarno, ali baš ni najmanje ne zamaram time. Prije nekoliko godina sam odlučio da mi algoritmi, viralnost, i sve što se veže uz to, neće biti bitno u stvaranju sadržaja i lansiranju istog. Kao sto sam prije spomenuo, više od ičega cijenim dobar razgovor. U početku je plan bio malo drukčiji, ali s vremenom i godinama promijenili su se prioriteti. Algoritam je super stvar i može pomoći i ubrzati proces stvaranja i uspješnosti istog, ali isto tako i razvodniti. Želim uživati u onome što radim, skupljati rezime kojim ću se ponositi i rado ga se sjetiti pod stare dane. Idem isključivo po svom osjećaju, i ako se pri tome dogodi da nešto postane viralno i algoritam prepozna, odlično. Ali nikako nije, niti će biti ikakav uvjet stvaranja sadržaja. Kvalitetan sadržaj će naći svoju publiku, kad-tad, na ovaj ili onaj način.

Kada bi danas netko krenuo od reperske nule, bi li mu savjetovao da prvo snima pjesme, pokrene podcast ili gradi osobni brend na društvenim mrežama?

KHAN: Oduvijek je isto, što se tiče glazbe – samo snimaj! Ako želiš biti reper, samo snimaj! Mislim da je snimanje najbitnije, jer se većom količinom snimanja i tim procesom razvijaš, eksperimentiraš, brusiš znanje i vještinu. Po mojem skromnom mišljenju, samo praksa u studiju, pisanje, snimanje, sudjelovanje u finalnim stadijima pjesme i proučavati igru, promatrati s objektivne strane kao slušatelj. Ne treba se sve izbacivati, ali što više rada. Također vrijedi i za spotove i live nastupe. Tretirati sve skupa kao karijeru i san koji želiš pretvoriti u javu. Fokus, ambicija i žrtva!

Što te danas više motivira, broj pregleda i streamova ili osjećaj da si stvorio sadržaj koji će ljudi pamtiti i kojem će se vraćati?

KHAN: Broj pregleda i streamova mi zaista nije bitan. Naravno, veći broj znači da veća skupina ljudi sluša/gleda i samim time dopire do vise ljudi, ali mi ne određuje kvalitetu i vrijednost sadržaja. Veliki razlog tome je sto su brojevi danas falsificirani, i potpuno su izgubili vrijednost. Stvaraju opsesiju i izvlače na van neugodna ljudska razmišljanja, ponašanja i izjave. Jako mi je žao u što se to pretvorilo, ali vraća se lagano to da je sadržaj bitan a ne brojke i drugdje. Ljudi prepoznaju već i ne dopuštaju da im se brojkama diktira što je što. Nevjerojatan je osjećaj kad mi netko kaže da se vratio neki dan na podcast iz recimo druge sezone i komentiramo nešto vezano uz njega. Znači, tu je, ostao je, opipljiv je!

Imaš li dojam da publika danas želi upoznati osobu iza izvođača više nego samog izvođača?

KHAN: Iskreno, nisam siguran. Što manje znaju o izvođaču, neka mističnost tu budući daji i on je skoro pa super heroj! Što vise ljudi znaju o artistu, ili ga upoznaju, nekako vide i prepoznaju tu njegovu “smrtnost”, poistovjećuju se s njim. U mlađim danima su nam uvijek govorili da trebamo biti čak pomalo nedostupni i hladni. Nikad to nisam razumio, jer po prirodi nisam takav, ali sada čak vidim da su i bili u pravu. Ljudi si često puno dopuštaju i znaju biti neugodni. Mislim da obje strane imaju svoje prednosti, ali da mogu dati savjet izvođaču u usponu, rekao bih zadrži nešto za sebe, svoj privatni život neka ostane privatan. Mislim da ljudi više cijene, odnosno žude za onim sto im je nedostupno.

Što pripremaš u narednom razdoblju, glazbene projekte, nove formate razgovora ili možda potpuno neočekivani iskorak u digitalnim medijima?

KHAN: Trenutno sam u nekoj zen fazi, gdje malo odmaram od svega, i trudim se zdravlje dovesti u red. Na glazbi se stalno nešto radi i čačka, iako nemam neke pretjerane planove zasad, ali nakon projekta mislim da će ići pjesma po pjesma van kad i ako mi dođe za to. Ne lažimo se, vjerojatno hoće i to brzo. Završili smo šestu sezonu podcasta i po starom običaju, ljeto odmaramo i na jesen se gledamo opet. Trenutno je zdravlje na prvom mjestu, pa nekih novih pretjeranih projekata nema na vidiku, iako mozak radi neprestano. Nekad treba i malo odmoriti i posvetiti se sebi, ali obećajem da sadržaja neće nedostajati.

Kad jednog dana netko bude pisao povijest hrvatskog hip-hopa, gdje vidiš svoje mjesto u toj priči? Što bi volio da ostane zapisano kao tvoj najveći doprinos domaćoj rap sceni?

KHAN: Ne znam koja je moja pozicija u domaćem hip-hopu, najiskrenije. Dao sam mu jako puno, dobio sam i puno nazad. Veoma sam zadovoljan kako se moja priča odvila i još se odvija, daleko je od kraja. Jedino što bih izdvojio po pitanju sebe je bikova upornost, neprihvaćanje ne kao odgovora, i dosta dobro čitanje prostorije. Igrao sam po svojim pravilima i slijedio svoje srce, a ne ono što su mi drugi govorili. Da sam slušao druge, ništa od navedenog u ovom intervjuu ne bi ugledalo svjetlo dana.

A najveći doprinos, rekao bih pružanje pojedincima prilike i mjesto pod reflektorima.

Naročito mladima u usponu.