Matko Šimac: "Oliver je dodana vrijednost svakoj pjesmi"

Da je danas s nama, zadnje što bi Oliver Dragojević očekivao je mjesto na Billboard ljestvici, uz Gršu, Baby Lasagnu, Jala Brata i Breskvicu.

Međutim, to se dogodilo – na ovotjednoj Billboard Croatia listi, Oliver je debitirao na 5. mjestu, a već se danima nalazi i na YouTube trendingu. Razlog je, naravno, posthumno objavljena pjesma “Ne mogu ti reći” za koju je autorski zaslužan Matko Šimac, uz aranžersku pomoć Eduarda Botrića. Bio je to povod za razgovor s Matkom, samozatajnim splitskim autorom koji potpisuje još niz hitova dalmatinske pjesmarice tijekom posljednjih godina…

Otkrijte nam više o nastanku pjesme “Ne mogu ti reći”, kada je i kako nastala? Gdje je snimana?

Prije svega, vjerujem da pjesme nastaju iz potrebe autora da izrazi svoje misli, da nekome nešto poruči kroz note i stihove. Ovu pjesmu sam napisao i skladao 2015. godine u svom malom studiju. Tek nakon mjesec dana sam je pokazao Eduardu Botriću, svom dugogodišnjem suradniku i prijatelju. On ju je prvi prepoznao kao pjesmu za Olivera. To je bila prva i jedina moja pjesma koju sam pokazao Oliveru, prije se nisam ni usudio. Edo je napravio prekrasan aranžman, a Oliver je došao do njegovog studija i snimio. Svi smo bili oduševljeni što uopće nije ni čudno jer je Oliver uvijek bio velika dodana vrijednost baš svakoj pjesmi. Oliver je kao neki veliki PDV (smijeh).

Novi album, “Dolaziš”, trebao bi biti objavljen u jesen 2024., a upravo je vaša pjesma predstavljena prva, kao najavni singl. Smijete li nam otkriti više o samom albumu, hoće li se na njemu naći još vaših autorskih pjesama?

S Oliverom sam se susretao vezano uz ovu pjesmu… Znate kakav je bio, nema tu neke velike priče, ako mu se nešto svidi, on to i snimi, ali zato je bilo jako puno muzike i humora. Inače, to je moja jedina pjesma na predstojećem albumu oko kojeg sve detalje zna njegova obitelj kojoj se i ovom prilikom zahvaljujem.

“Smatram da smo mi, autori, poput rudara: u vječitoj potrazi za dragim kamenom, draguljem”, izjavili ste u jednom razgovoru. Je li “Ne mogu ti reći” taj dragulj?

Sve dok je čovjek samokritičan, do tada je i normalan. Nikada za svoju pjesmu ne bih rekao da je “dragulj” jer bi takvo razmišljanje bilo poprilično narcisoidno. Ali da uvijek prilikom skladanja i pisanja pjesme tražim dragulj, to je svakako istina. Osim toga, meni je normalno stremiti boljem i nikada ne biti do kraja zadovoljan jer to daje motiv da ideš dalje. Ljudi i vrijeme na kraju kažu svoj sud.

Možete li izdvojiti neku zanimljivu crticu iz suradnje s njim?

Uvijek je divno, a zapravo jedino prirodno što kod takvih ljudi kao što je on, nema ispuštanja srži iz ruku, a to je je glazba. Kad je došao u studio, sjeo je za klavijature, probao pjesmu na više načina, što svirački, što pjevački. Nema tu neke filozofije, nema suvišnih rečenica. On je tu bio zbog glazbe.

Matko Šimac

Koje je značenje stiha “kad sam s tobom sam”?

Nema skrivenog značenja. I nasamo s njom i na daljinu, osjećaj je uvijek isti. Inače, značenje samih stihova preveo bih vrlo jednostavno: to je tipično muško izvlačenje. U današnje vrijeme riječi “volim te” kao da su izlizane, potrošene, ponekad i zloupotrebljene, pa zato u pjesmi i kažem “saznat ćeš i ti ako dobro pogledaš”. Ponekad ih ne treba ni izgovoriti, još bolje se vidi.

Ostvarili ste zapažene i vrlo uspješne suradnje s 4 Tenora na pjesmama “Brod bez imena”, “Sve je tvoje”, “Falit ćeš mi noćas”, redovito ste osvajali Nagrade publike na Večerima dalmatinske šansone u Šibeniku. Tu su i pjesme “Lipoto moja”, “Kriva karta”, “Ako tako triba bit”, “Boja neba” koje su izvodili klapa Iskon, Neno Belan, klapa Cambi, Giuliano… Možete li možda izdvojiti neku suradnju, nešto što vam je posebno ostalo u sjećanju?

Svaka pjesma, svaka suradnja ima svoju priču, svoju boju, svoj okus… Kao Proustovi “Madeleine kolačiči umočeni u čaj” vlastitih uspomena. Svaka ta pjesma me vrati u vrijeme u kojem je nastala i u ono što sam tada proživljavao. A suradnje su ponekad bile divne, ponekad malo manje, ali ih sve pamtim po dobrom.

Na koju autorsku pjesmu ste najponosniji?

Mislim da je odgovor sasvim jasan, svi bi nam mom mjestu odgovorili isto. To je svakako “Ne mogu ti reći”.

Većinom pišete i glazbu i stihove. U kojoj mjeri vam je bitna melodija, a u kojoj tekst? Koliko su povezani glas i duša?

Melodija ima brži i širi domet. Dokaz tome je da ju možete čuti u kafiću u kojem je žamor ljudi, a stihovi se u tim okolnostima ne mogu razaznati. Tu je prednost melodije. S druge strane, tekst je uvijek važan, jednako, a ponekad i važniji. Ponekad nadraste glazbu, kao i obrnuto. A tu je i glas koji izvodi i daje ili ne daje pjesmi uvjerljivost. To je to “sveto Trojstvo”. Uz sve to, tu se mora poklopiti i vrijeme. Ne dogode se sve pjesme tada kad izađu, mnogo je takvih primjera. Neke se naprosto primijete odmah, a neke se zavole s vremenom.

Slušajući vaše pjesme možemo zaključiti da iz ljubavi crpite najveću inspiraciju…?

Treba imati talenta, povoda, a ponekad i hrabrosti za progovoriti o socijalnim temama poput Jasenka Houre ili npr. napisati “Baladu o psu”. Nije to lako, koliko god vam potonje može zvučati banalno, ali probajte, pa ćete vidjeti da je teže no što se čini. Ljubav smo svi na neki način osjetili, pa posežemo za tim iskustvom želeći ga ponovno prizvati, osjetiti, reći neizrečeno na neki svoj način. Ili se jednostavno prisjetiti trenutaka…

U jednom komentaru na Facebooku ste napisati kako ste izgubili nadu i vjeru da postoji još netko tko piše sa smislom i dušom, na svoj način, dok niste čuli pjesmu “Sve što treba znat o ženi” grupe Silente koju autorski potpisuju braća Karamehmedović. Pratite li aktivno našu glazbenu scenu?

Pratim na način da kad mi nešto zapne za uho ne mogu ostati imun, a to je i ta spomenuta pjesma koja me dotaknula. Mislim da u posljednje vrijeme ne postoji tekst koji bolje prodire u srž žene kao upravo taj. Još ako je umotan u predivnu melodiju kao što je u “Sve što treba znat o ženi”. Hvala Bogu na talentu braće Karamehmedović i grupi Silente jer zaista bude nadu da postoje novi, snažni “vojnici” koji osvajaju publiku takvom emocijom.

Koju glazbu vi slušate, idete li na koncerte?

Puno se svira i raznolika je ponuda. Mislim da je to pozitivna posljedica vremena korone. Kao da smo shvatili koliko je sve u životu krhko i kao da se živi punijim plućima nego prije tog čudnog razdoblja, barem što se glazbe tiče. Osobno slušam šaroliko, ima tu dosta strane glazbe, novije i starije koje još uvijek otkrivam. Ja sam veliki fan Queena i Freddieja Mercuryja i na njihovoj glazbi sam i odrastao. Od domaćih autora uvijek se veselim što će nam novog donijeti Gibonni jer je bezvremenski autor. Na koncertima dugo nisam bio, ali bi me veselilo čuti Stinga, Brucea Springsteena, Adele u Hrvatskoj.

Matko Šimac

Vaša kćer Vita je pijanistica. Treba li djecu od malena poticati da se glazbeno obrazuju? Koliko je u današnje vrijeme općenito bitno klasično obrazovanje za skladanje pjesama?

Svakome uvijek treba ponuditi glazbu kao jednu od glavnih duhovnih namirnica, a pogotovo djeci. Glazba otvara nešto u nama s čime možemo biti samo ispunjeniji, plemenitiji, bolji. Ako postoje afiniteti, djecu treba usmjeriti i podržati, ali ne ih i siliti. Mojoj Viti ja nisam bio od prevelike pomoći. Više kao neki duhovni asistent, jer osjetim kad samo tipka, a kada muzicira. Jako sam ponosan na nju, jer osjeća klasičnu glazbu na svoj način i na to što je jako muzikalna i vrijedna, puno više od mene. Sve svoje uspjehe, a ima ih mnogo, ostvarila je svojim talentom i svojim trudom. Kad tad glazba koja ti pripada (ili ti njoj) dođe do tebe, a to ne mora biti nužno kroz glazbeno obrazovanje. Skladanje uz podlogu obrazovanja bi u teoriji trebalo pomoći. Nužno je znati makar osnove da možeš nešto odsvirati. S druge strane, mnogi školovani glazbenici ne mogu napisati pjesmu, kao što ima autora koji nemaju glazbenu naobrazbu i služe se instrumentom kao sa štakom, tek toliko da prenesu muziku iz glave do instrumenta, a napisali su velike pjesme sa samo 3 do 4 akorda.

Na internetskim tražilicama nema puno informacija o vama, a u jednom intervjuu ste izjavili da se skrivate tamo gdje vam je mjesto – u studiju. Možemo li u budućnosti očekivati još dragulja iz tog vašeg “rudnika”?

Nikad me nije zanimala samopromocija, niti sam interpret, niti sam na bini, naprosto nema potrebe. Od prvih satova gitare jedino što me zanimalo je napisati pjesmu i najviše sam ponosan na to što su moje pjesme poznatije od mog imena. Ovo s Oliverom je specifična situacija kada izlazi singl, a izvođača nema. Autori su tu da stvaraju pjesme, a one će već pronaći put. One su nepredvidljive, dolaze kad one žele, mi ih pokušavamo izazvati radom, ali one “prave” koje “slete” uvijek se razlikuju od izazvanih. Ja ću i dalje čekati te rijetke i drage ptice.