Milana Vlaović Kovaček: "Autorska prava sigurna su u nesigurnom svijetu"

Milana Vlaović Kovaček glazbena je autorica, diplomirana novinarka i književnica.

Na domaćoj sceni ostavila je trag kao autorica niza pjesama i hitova kojima i danas, dva desetljeća nakon njihova nastanka, Vesna Pisarović rasprodaje domaće klubove i dvorane. Iako u svojoj glazbenoj biografiji ima i epizodu pratećeg vokala Tajči na njenom eurovizijskom nastupu, Vlaović Kovaček ipak se odlučila za karijeru s druge strane studijskog stakla, kao autorica glazbe i teksta.

U rubrici Glas autora otkriva svoje autorske početke, iskustva rada s glazbenim izvođačima te neke važne savjete svojim (mlađim) kolegicama i kolegama. Milana Vlaović Kovaček danas je, pak, posvećena novinarskom i književnom radu uz, kako kaže, “zamor od domaće glazbe”. No, domaća glazba i publika još se nije umorila od njenih pjesama…

Koji su bili vaši prvi doticaji s glazbom? Koja vas je glazba formirala, koga ste najviše slušali?

Moje odrastanje odvijalo se u osamdesetima, pa je glazba tog vremena imala najveći utjecaj na formiranje mog glazbenog ukusa. Slušala sam Princea, Sade, Michaela Jacksona, Roxy Music, Whitney Houston, a od domaćih izvođača voljela sam Bajagu, Haustor, EKV, Stijene i njihov album sa Zoricom Kondžom, ali i Denis & Denis i Nove Fosile. Oduševljava me sposobnost Rajka Dujmića da pod utjecajem ABBA-e napravi pjesme koje su ipak bile samo njegove.

Jedna ste od pratećih vokala Tajčinog eurovizijskog pohoda – kako danas gledate na tu epizodu? Što ste iz tog iskustva naučili o glazbenom biznisu?

Bilo je to važno iskustvo, pomoglo mi je da sazrem i da na vrijeme spoznam težinu koju donese slava. Glazbeni svijet je nesiguran, iscrpljujući i surov, naročito prema ženama. Urezala mi se u sjećanje epizoda u kojoj sam shvatila da zvijezda uvijek mora ispunjavati fantazije i očekivanja publike i da ljudi lako zaborave kako je ona ljudsko biće. Žene u glazbenom biznisu prisiljene su sebe više puta izmišljati i pronalaziti, dok se muškarci češće i duže mogu držati lika koji je nastao u stanovitom vremenu.

Možete li se sjetiti svoje prve pjesme koju ste napisali?

Moja prva pjesma zvala se “Pisma ljubavna” i objavljena je na prvom albumu Vesne Pisarović “Da znaš”. Žao mi je što nije dobila aranžman s kojim bih bila zadovoljna u toj mjeri da je iskoristimo kao singl. Taj prvi album snimao se u potpunosti uživo, ništa nije bilo programirano, a producent mu je bio Bruno Kovačić. U to vrijeme sam živjela u Španjolskoj i bilo je teško utjecati na gotov proizvod, sjećam se primjerice da sam inzistirala da Vesna otpjeva iznova vokalize za “Da znaš”. Kasnije smo radili drugačije, fizički sam bila prisutna u studiju i korigirala ono što mi se nije sviđalo.

Jeste li ikada imali izvođačke ambicije nastupati kao kantautorica?

Kad sam napisala svoje prve pjesme bila sam majka dvoje male djece. Iako sam imala samo 26 ili 27 godina, osjećala sam se puno starijom. Imala sam velike životne obaveze i odgovornosti i bilo mi je nezamislivo da počnem pjevati svoje pjesme, zato mi je bila bliža ideja da ih dam nekoj pjevačici.

Kako su nastale prve pjesme za Vesnu Pisarović, odnosno jesu li prvo postojale pjesme, pa ste tek onda tražili nekoga tko bi ih pjevao ili…?

Postojale su pjesme za prvi album. Razmišljala sam da bi bilo dobro da ih otpjeva neka već poznata pjevačica, ali uskoro sam došla do zaključka da je bolje da to bude mlada osoba koja će na scenu donijeti svježinu. Vesna je u to vrijeme nastupala na festivalima sa svojim autorskim pjesmama. Kad nas je Ivana Plechinger upoznala, prepoznala sam ne samo njen neupitan pjevački talent nego i unutarnju vatru i želju za uspjehom. Od tog trena sam se stvaralački nastojala prilagoditi njenoj pojavi I glasu.

Što biste savjetovali (mlađim) kolegama koji se nađu u poziciji s fondom pjesmama koje treba „udomiti“ kod nekog izvođača? Na što i koga se osloniti u tom trenutku?

Na intuiciju koja ti govori kome ta pjesma pripada. Jako je važno hoće li netko biti interpretativno uvjerljiv, a ponekad je potrebno samo pružiti šansu nekoj osobi da je otpjeva kako biste se u to mogli uvjeriti. Vesna i ja smo se izvrsno razumjele u studiju, izvan kojeg se nismo puno družile. Kad smo počele suradnju bila je studentica, imala je samo 19 godina, a ja sam živjela obiteljskim životom isprva u Španjolskoj, a potom i u Grčkoj. Vjerojatno smo se zbog toga rijetko privatno družile.

Kako je nastala pjesma „Jutro donosi kraj“, koja se inspiracija krije iza nje?

Tekstualno sam nastojala uobličiti ležernu ljetnu pjesmu na melodiju koja mi je iznenada došla. Dogodilo se da je pjesma potrajala dulje od jednog ljeta. Uvijek mi je bilo teže napraviti kvalitetnu i brzu pop pjesmu nego baladu. Tekst pjesme govori o ljetnoj avanturi ispričanoj iz ženskog ugla, iza koje nije ostala nikakva gorčina. Željela sam da to bude novo i drugačije u odnosu na muške ljetne avanture koje su dotada bile opjevane.

S pjesmom „Sasvim sigurna“ nastupili ste na Eurosongu. Postoji li recept za uspješnu eurovizijsku pjesmu?

Recepta nema, ali postoji nekoliko sastojaka koji su obavezni. Mora se raditi o dobroj pjesmi koja ne smije podsjećati ni na jednu koja je izvedena u proteklih nekoliko godina, a njena produkcija bi trebala biti svježa i originalna.

Koliko ste imali upliva u aranžman i produkciju tih pjesama?

S Antom Pecotićem dobro sam se razumjela, napravio je aranžman i produkciju za tri moje pjesme s kojima je Vesna nastupila na Dori. “Ja čekam noć” bila je balada s kojom smo željeli pokazati njene pjevačke mogućnosti, cilj nam je bio predstaviti na Dori tu mladu pjevačicu. Druga pjesma “Za tebe stvorena” bila je napravljena s većim ambicijama. No, nakon zatvaranja natječaja završili smo na mjestu prve rezerve, baš kao Baby Lasagna ove godine. I onda se te 2001. godine dogodilo da je Ivana Banfić povukla svoju pjesmu, pa smo Vesna i ja ipak ušle na Doru. Osvojile smo 4. mjesto, a ta pjesma i danas na koncertima sjajno prolazi kod publike. Njen drugi albuma se zvao “Za tebe stvorena” i imao je zlatnu tiražu. Ne znam jesu li ljudi koji sjede u tom žiriju svjesni koliko je to odgovorna i moćna pozicija jer doslovno odlučuju o tome hoće li netko dobiti životnu šansu. Iduće godine smo pobijedile na Dori s pjesmom “Sasvim sigurna”.

Jedna od zapaženijih je i duet Lane Jurčević i Luke Nižetića „Prava ljubav“. Koja se priča krije iza te pjesme?

Kad sam je napisala, nisam bila sigurna u to da Lana može uvjerljivo interpretirati tu pjesmu. Dvije godine sam razmišljala o tome kome bih je trebala ponuditi, pa je zato stanovala samo u mojim mislima. Naposljetku sam odlučila snimiti njen demo, otpjevala sam je producentu Predragu Martinjaku, našli smo se u studiju nešto ranije, a Lana je tek trebala doći na snimanje druge pjesme. No, ona je uranila i na stubištu je čula njen dio. Uletjela je kao furija u studio i rekla da je to njena pjesma. Morala sam je pustiti da je otpjeva. Čim ju je počela pjevati, Pegi i ja smo se pogledali i zaključili da joj leži. Nakon nekog vremena sam predložila da to ipak bude duet, jer sam pišući njen tekst ostavila tu mogućnost.
Dok smo u studiju snimali Lukin vokal ježila sam se od osjećaja da radimo nešto što će potrajati. U godini poslije izlaska tog dueta, u Hrvatskoj je najviše djevojčica dobilo ime Lana, a dječaka Luka.

Razlikujete li pjesme koje su produkt inspiracije i onih, uvjetno rečeno, „po narudžbi“?

Ne znam napisati pjesmu namjerno niti po narudžbi. One same odnekud dođu i nasele se u mojoj glavi, ne daju mi mira dok ih ne zapišem i ne snimim ih barem u vidu demo snimke.

Kako su nastajale vaše pjesme, koje ste alate i instrumente koristili pritom? Jeste li imali „radno vrijeme“ za pisanje?

Nikad nisam imala radno vrijeme za pjesme, sačekivale su me na najneobičnijim mjestima, u autu dok sam čekala zeleno svjetlo na semaforu, u kuhinji, pa čak i u snu. Tako sam duet “Bježi od mene” Vesne i Giuliana jedne noći sanjala. Sve što tada imam su moja memorija i glas. Da bih zapamtila njihove melodije, bila sam prisiljena istodobno napisati i tekstove jer tako se lakše pamti.

Kako tumačite novi koncertni uzlet Vesne Pisarović i današnju popularnost pjesama s kraja devedesetih i početka nultih? Zbog čega su te pjesme preživjele do danas i rado se puštaju na tulumima i koncertima?

Zbog toga što u njima postoji hrvatsko zabavno-glazbeno i pop nasljeđe koje je formirano pod dugogodišnjim golemim utjecajem talijanske kancone i San Rema. One održavaju kontinuitet koji je početkom 2010. naovamo ozbiljno narušen. No, publika očigledno želi čuti hrvatsku pop glazbu.
Refreni tih pjesama su pjevni, Vesna ih danas izvodi u aranžmanski moderniziranom ruhu. Bio je to ozbiljan rad, snimile smo tri albuma tijekom tri godine. Njen prvi album imao je srebrnu, a druga dva su prodana u zlatnoj tiraži što je jasno ukazivalo na to da ona ima svoju publiku. Kasnije je sama napisala svoja dva velika hita, “Dolje na koljena” i “Neka ljudi govore”. Sve se to dogodilo unutar pet godina, ljudi su je željeli uživo gledati i slušati, ali za to nije bilo puno prilike. I onda ju je, u doba društvenih mreža, publika sama vratila. Vesna godinama obilazi gradove i mjesta koje tijekom prvog dijela svoje karijere nije posjetila, u svima su karte rasprodane, koncerti se nerijetko ponavljaju i iduće večeri, a publika od početka do kraja pjeva s njom. Nikada se ovakav glazbeni povratak – praktički bez uloženog centa – nije dogodio.

Posljednjih godina posvetili ste se književnom i novinarskom pozivu nauštrb onog glazbenog…

S Lanom Jurčević sam, po završetku suradnje s Vesnom, također snimila tri albuma. Bilo je to ukupno 6 glazbenih albuma koje sam autorski potpisala tijekom 9 ili 10 godina. No, moj rad se nikako nije mogao svesti samo na pisanje pjesama. Ogroman je posao izvući nekoga iz anonimnosti, stvoriti novo ime u glazbenom svijetu, osigurati mu prepoznatljivost i publiku, pa sam se u tom razdoblju bavila i mnogim drugim stvarima. Negdje 2010. ili 2011., paralelno sa značajnom promjenom trendova u domaćoj glazbi, osjetila sam zamor. Svoj prvi roman objavila sam već 2007., a kada sam 2011. objavila i drugi, postalo mi je jasno da se želim povući iz glazbenog svijeta. Pisanje me i dalje privlačilo, ali kroz novinarski i književni rad koji me u potpunosti zaokupio. Kao što su mi dotada odnekud dolazile melodije, sada su se u mojim mislima sudarale rečenice i dijalozi koje je trebalo zapisati.

Recimo da sam danas mladi izvođač/ica koji želi pjesmu Milane Vlaović Kovaček, što trebam napraviti? Što općenito treba imati neki artist da vas inspirira na rad i suradnju?

Uz pjevački talent i vokalnu prepoznatljivost, podjednako treba imati želju za uspjehom i želju da pjeva moje pjesme.

Kako gledate na održivost glazbenog i autorskog rada danas? Koliko je tu bitan sustav kolektivne zaštite autorskih prava?

Autorska prava su dobro regulirana, predvidiva i sigurna u jednom nesigurnom svijetu – baš kao i poticaji u poljoprivredi. No, istodobno znamo da hrvatska poljoprivreda nije konkurentna. To je dovelo i do toga da su današnji mladi izvođači više fokusirani na svoje autorstvo, nego na odabir dobrih pjesama, bez obzira na to tko ih je napisao. I Oliver i Mišo tražili su kvalitetne autore i pjesme, zato su do danas nenadmašni. Svake godine u talent show emisijama istakne se nekoliko sjajnih pjevača koji potom žele postati kantautori, a ne pjevačke zvijezde. Naša je glazbena scena nekoć vrvila i autorima i pjevačima, a danas je puna pjevača bez hitova. Oni možda ubiru autorska prava, ali ne mogu napuniti nijednu veću koncertnu dvoranu. Istodobno, nema novih etabliranih mladih autora niti postoje emisije koje bi ih proizvele. Pitam se koliko će vremena biti potrebno da shvatimo kako se dominacija srpskih izvođača događa zato što njihove pjesme i dalje pišu dokazani i provjereni autori. Tamo nema izdašnih autorskih prava, sve se svodi na pitanje imaš li hit ili nemaš, odnosno hoćeš li koncertno funkcionirati. I doista koncertno funkcioniraju, u što se svake godine možemo uvjeriti.

Kako tumačite podvojenost domaće glazbene scene i činjenicu da izvođača koji vladaju top listama uglavnom nema među koncertno najuspješnijim imenima, dok je digitalija gotovo scena za sebe? Može li se i treba li se uopće tu nešto napraviti?

Ako izvođači koji vladaju službenim top listama ne funkcioniraju na koncertima, onda nešto ne štima s top listama, a Aleksandra Prijović nam je sa svojih pet Arena pokazala koliko su irelevantne.

Za kraj, imate li neki savjet kojeg ste dobili od svojih starijih kolega, a htjeli biste ga podijeliti s ostalim autorima i glazbenicima?

Đorđe Novković je smatrao da glazba mora biti komercijalna. Kad bi slušao pjesmu, razmišljao je o tome hoće li se svidjeti masama, pa ipak bi napravio pjesmu poput “Ostala si uvijek ista” kojoj je trebalo deset godina da bi se nametnula i postala evergreen. U razgovoru s Marinom Tucaković shvatila sam da ima sličan princip, ali pojačan individualnim pristupom. Pisala je ciljano za određenu osobu, podredila bi tada svoj raskošni talent onima s kojima je odlučila raditi. Bili su to veliki, primijenjeni umjetnici, vrsta koja polagano izumire.