Mile Kekin: „Muze su za amatere”

Mile Kekin svoju turneju “Soundtrack za život” zaključuje u zagrebačkoj Tvornici, 9. studenoga

Mile Kekin i njegov bend proteklu su godinu proveli uglavnom u kombiju, uz prigodni meni hot dogova s benzinske pumpe i vode s okusom koji ih je pratio na putovanjima po Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Sloveniji. Nakon zaključnog koncerta turneje u zagrebačkoj Tvornici, 9. studenoga, Kekin se opet zatvara u studio te najavljuje novi album, možda već za 2025.

Što je prethodilo njegovoj autorskoj renesansi, koja je razlika između Mile Kekina autora i Mile Kekina glazbenog obrtnika, kako izgleda život na cesti i u studiju te postoji li šansa za koncertni reunion sa Savršenim marginalcima, otkriva nam u intervjuu rubrike Glas autora…

Jedan si od koncertno aktivnijih izvođača u Hrvatskoj, proteklu godinu svirao si gotovo bez prestanka…

Bilo me svuda. Kao i s Hladnim pivom, s kojim sam svirao gdje god bi nas pozvali i gdje god je bilo struje na području bivše nam države. Volim dolaziti fanovima, bez obzira jesu li to mala ili velika mjesta. Ako ima ljudi koji bi nas gledali i ako ima uvjeta za svirku, dolazim. Zadnji koncert smo svirali na jednom malom festivalu u selu Ruski Krstur u Vojvodini i mislim da baš takva događanja treba ispoštovati jer iza njih stoje ljudi koji su pravi entuzijasti. Oni to rade da se odupru narodnjačkom trešu i dovuku rock and roll u svoja mala mjesta. Takvih mjesta ima svuda, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Sloveniji, a sve se radi bez stroge tržišne logike.

Smatraš li da si, nakon dosadašnjeg iskustva s Pivom i velikih koncerata, opet na početku, u kombiju, na pozornicama malih klubova?

Ne mislim da sam baš opet skroz na početku. Imamo angažiranog izdavača, ljudi mi pomažu, bend je uigran, imamo ton majstora kojeg furamo sa sobom, kombi. Nadam se da ćemo iduće godine već imati komfor za jedan kombi s opremom, a drugi s ljudima. Zanimljiva je ta priča i način na koji bendovi putuju. Pokušavamo zadržati neki standard gdje god dođemo, od razglasa, rasvjete, bine i tako dalje. Moj trenutni cilj, kao “starom početniku”, je puno svirati i pokazati kako ovaj bend zvuči uživo, a da se opet ispoštuju neki minimalni tehnički uvjeti. Ove godine smo svirali oko 30 posto više nego lani i nadam se da će se taj trend nastaviti.

Nedavno ste bend i ti zasvirali u Oslu. Kako je došlo do tog gostovanja?

Svirku u Oslu organizirala je ex-yu ekipa, to su mahom zaposleni IT-jevci koji vladaju online targetiranjem publike. Bio je fino popunjen klub s ulaznicama od 37 eura što je njima bilo dovoljno isplativo da plate sedam avionskih karata i sedam honorara. Sve je bilo na vrlo visokom nivou, kao uostalom i sve na sjeveru. Nažalost po ove krajeve, nastavi li se trend iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi, mi ćemo sve više svirati s one strane Alpa.

U bendu svira i tvoj producent, Mark Mrakovčić – kako je zapravo došlo do vaše suradnje, gdje si ga zapazio?

Mark i ja smo sada pravi tim, srasli smo. Negdje sam naletio na pohvalnu kritiku njegovog albuma, malo se raspitao o njemu i nazvao ga. To je još bilo vrijeme dok je Hladno pivo sviralo, no ja sam osjetio da se dogodio kreativni zastoj i da je vrijeme da glazbeno krenem dalje u nekim drugim smjerovima. Htio sam osvježiti svoj umjetnički izraz, skrenuti s nekih utabanih staza i pobjeći od rutine. Imao sam pjesmu “Zubić vila” kojoj je Mark dao svoju verziju koja mi se jako svidjela. Kad sam se razišao s Pivom, doselili smo se u zajednički studio. Mark je vrhunski multiinstrumentalist, ali i jako muzikalan, ima osjećaj za nijanse, zna prepoznati pravi smjer za pjesme. Ugodno mi je s njim raditi i mogu reći da sam umjetnički svježe zaljubljen!

Usudi li ti se Mark ponekad reći: “Čuj, Mile, ovo baš i nije sjajno, probajmo drukčije”?

Jako je potrebno imati takvu osobu uz sebe. Najopasnije je raditi okružen tzv. “yes men”. Znam kad imam dobru pjesmu, međutim, kad dođem do aranžmana, onda je dobro imati nekog tko je tu malo više doma nego ja. Treba znati primiti kritiku, a s druge strane, ta kritika zahtijeva biti artikulirana na pravi način. Volim kad me netko konstruktivno iskritizira, da mi da materijala za razmišljanje.

Kako danas izgleda tvoje pisanje pjesama, imaš li neke ustaljene rituale i metode?

Tu sam potpuno analogan, da ne kažem rustikalan. Napravim pjesmu na akustičnoj gitari, zapišem je i donesem bendu na probu. Imam i kućni studio, ali tu ne trošim puno vremena. Važnije mi je da svaka riječ bude na svom mjestu i da štima melodija. Kada to štima, onda će netko muzikalan i zanatski potkovaniji moći napraviti čudo. No, bitno je prvo odraditi domaću zadaću. Važnost srži pjesme se često gubi iz vida u kreativnom procesu. U količini opcija kućnog studija prelako se izgubi važnost samog sjemena. Kvalitetno sjeme je važno!

Koliko se za to “sjeme” oslanjaš na inspiraciju i muze, a koliko na naporan rad i “grijanje stolice”?

Muze su za amatere! Moraš sjediti i razmišljati, moraš biti potpuno mentalno fokusiran. Osobno, imam taj nekakav prekidač između Mile Kekina izvođača/organizatora/malog poduzetnika i Mile Kekina autora. Nakon zagrebačkog koncerta opet prelazim u  kreativni modus. Već imam ideje, ali njihova razrada troši puno vremena, a trenutno sam potpuno u društvenim mrežama, pozivima za intervjue i sličnim distrakcijama.

Ima li taj Mile Kekin autor radno vrijeme, kako izgleda tvoja kreativna svakodnevica?

Moram se osamiti, rijetko radim pjesme s drugima. Ponekad znam s Markom razraditi nešto, ali kao i u 90 posto pjesama Hladnog piva, ja bih započeo sam s gitarom i tekstom, a kasnije bi tome dodavali bubanj, bas i gitare. Pisanje pjesme nije nikad stvar kompromisa, eventualno aranžmana. Ja sam taj koji treba riješiti problem praznog papira što je najveći problem. Kad to riješiš, mogu se dogoditi čuda.

Kad smo kod kompromisa, koliko se u svom autorstvu prilagođavaš “zakonima” radijskog etera i formata?

To je stvar vrhunskih zanatlija, što ja nisam. Ima ljudi koji štancaju hitove bez problema, ja nisam od te sorte i ne prepoznajem trenutne radijske trendove. Takvo znanje iznimno poštujem jer treba biti i inteligentan da to prepoznaš. Ako osjetim da pjesmi treba refren tek na kraju, onda će biti tek na kraju pjesme. Ne želim zvučati omalovažavajuće, ali ja to ne znam i nisam siguran da je to škola iz koje dolazim.

Primjećuješ li trendove u domaćoj glazbi i razlike između glazbe koja se emitira na radiju i one koja puni dvorane i arene?

Treba razlikovati između tražene i nuđene glazbe. Na radiju se forsira glazba koja previše ne smeta. Iskreno, nije mi jasna ta diskrepancija, od izvođača koji se jako puno vrte na radiju, a ne mogu skupiti ljude na koncertima do izvođača koji pak rasturaju na digitalnim servisima. S druge strane pitanje je želimo li uopće da sve što vlada Spotifyem vlada i radijskim stanicama i treba li inzistirati na tome?! Budući da su najslušanije stanice danas privatne, njima je teško propisivati što emitirati. Ako žele od jutra do mraka puštati jedan bend, oni imaju pravo na to. Pričamo li o javnim radijima, mislim da bi tamo trebalo biti više emisija koje ne puštaju isključivo ono što ljudi žele čuti. Moje glazbeno obrazovanje se djelomično sastojalo i od takvih radio emisija s renomiranim glazbenim urednicima. Premda danas svega ima na internetu i YouTubeu, treba mi netko čije mišljenje cijenim, netko više naslušan koji će me uputiti na neki bend. Treba mi neka hijerarhija, neki putokaz, trebaju nam emisije za educiranje slušatelja i gledatelja.

Na koji način ti dolaziš do nove glazbe i novih bendova?

Mahom frendovi, YouTube i glazbeni portali poput vašeg i Ravno do dna su mjesta na kojima otkrivam bendove za koje ranije nisam znao. Prije mene u Tvornici će svirati Smrdljivi Martini, bend kojeg sam otkrio surfajući po portalima. To su energični i duhoviti brucoši koji me po nekim forama podsjećaju na nas s početka karijere. Lijepo balansiraju zabavu i duhovitost bez da idu niz dlaku. Nadam se da će im nastup u Tvornici pomoći da ih otkrije i moja publika.

Na pretposljednjem albumu imao si suradnju s Bajagom, nedavno je objavljen tvoj duet s Darkom Rundekom. S kim bi još volio surađivati u budućnosti?

Htio bih sad malo surađivati s mlađima. Sviđa mi se Antun IDEM i njegov optimistični punk. Sviđa mi se M.O.R.T., volio bih nešto s njima napraviti i malo skrenuti sa svojih utabanih staza.

Tvoja samostalna priča započela je zapravo 2001. projektom Mile i Putnici te zapaženim albumom U dva oka. Kako gledaš na taj album iz današnje perspektive, više od 20 godina kasnije?

Emotivno sam bio rastresen, to je bilo nakon prekida jedne duge veze. Već tada sam s Hladnim pivom došao do respektabilnog broja fanova, nakon albuma Pobjeda iz 1999. godine. Međutim, to je bio prvi put da sam se osjetio žanrovsku i umjetničku stiješnjenost. Svi su očekivali igranje jedne te iste uloge do kraja karijere, publika te ne voli tražiti u drugim ladicama. Onda sam napisao neke pjesme koje nisu odgovarale Pivu, ponudio sam ih bendu, međutim, oni nisu znali što bi s njima. Zapravo sam “ukrao” Mayalesima cijeli bend, Putnici su bili Vlado Mirčeta, Viktor Lipić, Mario Rašić i Kristijan Zebić. Imali smo probe u mojoj “kući bez krova”, snimali smo u studiju kod Truloga, a producent je bio moj prijatelj iz Pule, Edi Cukerić. Drag mi je taj album, međutim, kad ga sad čujem, prisjetim se svih ljubavnih i privatnih sranja, posudio sam novce od bivše cure da ga snimim, dosta je mračnih trenutaka. To je dobar pop album, neke sam pjesme vratio u repertoar, bend me nagovorio da sviramo “Dolje je bolje”.

Odnedavno si i redovni član Hrvatskog društva skladatelja. Namjeravaš li se aktivnije uključiti u rad Društva?

Dugo sam bio pridruženi član, ali uvijek sam bio šlampav s papirologijom pa sam tek sad među redovnim članstvom. Definitivno se želim angažirati oko osvježavanja scene, super mi je Superval festival i njihova kreativna energija. Što se tiče sustava autorskog prava u Hrvatskoj, to funkcionira okej, ali iskreno dosad se nisam stizao podrobnije baviti time.

Tvoji inozemni kolege posljednjih godina odlučuju se na prodaju svog kataloga pjesama. Postoji li ponuda zbog koje bi razmotrio prodaju svojih pjesama, odnosno autorskih prava?

Uvijek postoji cifra, naravno. Autorska imovina je imovina kao svaka druga, sa svojom emotivnom i tržišnom vrijednošću. To nije ništa apstraktno, premda govorimo o idejama, ali to je isto kao da želim prodati svoj automobil za kojeg sam emotivno vezan jer sam u njemu prvi put ljubio, pa čak i više od toga. Trenutno nisam u financijskoj stisci da sam prisiljen prodati svoje pjesme, ali ako si nekad odlučim priuštiti neku vikendicu ili mjesto u staračkom domu, zašto ne?!

Uskoro izlazi i jedno posebno izdanje, zbirka tvojih pjesama… O čemu se točno radi?

Naslov je “Soundtrack za život”, u izdanju Profila. Bit će službeno predstavljena na Interliberu, ali naći će se i na mom merch štandu u Tvornici. U dvjestotinjak stranica bit će predstavljeno oko 120 pjesama, od “Džinovskog”, “Princeze ispod neona”, “Treninga za umiranje” pa do zadnjeg albuma. Nisam htio opisati pjesme jer to često rezultira demistifikacijom koja je onda kontraproduktivna. Htio sam opisati situacije koje čitatelju nude kontekst iz kojeg su nastale pjesme. Fokus je na samim počecima i prvim pjesmama, mom djetinjstvu, odrastanju i glazbenim utjecajima. Riječ je o kratkoj formi, par kartica teksta obogaćenih slikama i originalnim rukopisima. Htio sam da knjiga ne bude preskupa, da bude punkerska i to je najbliže autobiografiji što ćete dobiti od mene. Svi će sada konačno imati priliku saznati tko je zapravo princeza ispod neona i zašto baš Reno 4, a ne Audi 80.

U filmu “Dražen”, imamo te priliku gledati u ulozi trenera Mirka Novosela, a film prati i tvoj posljednji singl “1 na 1″… Kako je došlo do tog angažmana?

Zvao me producent filma i pitao bi li htio biti Mirko Novosel. Scenarij mi je bio jako zanimljiv jer balansira bratski odnos i Draženovu kasniju karijeru. Bez obzira na tragičan kraj, nadam se da će to biti jedan feelgood film za široku publiku, od 6 do 66 godina. Pjesma “1 na 1” tematizira Draženovu potrebu da bude bolji i impresionira, da dokaže da nije ničiji “manji broj”. Stvar je nastala tijekom jedne vožnje u autu i govori o univerzalnoj ljudskoj potrebi da impresionira starijeg od sebe, oca ili brata, sestru, majku. To je u filmu zapravo jako lijepo prikazano jer smo svi bili u tim situacijama.

U tijeku je predsjednička kampanja u Hrvatskoj u kojoj sudjeluje i tvoja supruga, Ivana Kekin. Razmišljaš li u tom kontekstu o autocenzuri u svojim intervjuima ili novim pjesmama, brine li te to?

Ne razmišljam. I dalje radim svoj posao kako sam ga radio oduvijek. Čak i da želim to napraviti, nisam siguran bi li mi uspjelo jer sam prestari konj za nove trikove. Pjesme pišem ne razmišljajući o kontekstu bez obzira na naše karijere. Oboje smo politične osobe, ja dolazim iz angažiranog songwriterskog miljea. U Tvornici sam već 1999. poručio ljudima da glasaju za koga hoće samo da to ne bude HDZ. Umjereno sam lijevo, ne planiram se mijenjati ni prilagođavati publici niti političkim opcijama.

Koji su ti planovi nakon koncerta u Tvornici i završetka turneje?

Već radim na albumu koji je zapravo povratak na “tvorničke postavke”. Želja mi je predstaviti pjesme onako kako su zvučale kad su nastale uz akustičnu gitaru, od “Reno 4” do “Samo za taj osjećaj”. Nedavna suradnja s Darkom Rundekom, “Trening za umiranje”, je zapravo s tog albuma, ali smo je na kraju ipak ukrasili s previše elektrike. Album će, nadam se, pokazati koliko su na mene utjecali izvođači izvan punka, od Joan Baez, Johnnyja Casha, Krisa Kristoffersona i drugih.

Za kraj, postoji li mogućnost da ti na koncertu gostuju Savršeni marginalci?

U ovom trenutku, mislim da to ne bi bilo pametno ni za jednu stranu, a ne bi imalo ni smisla. Svatko ide svojim putem i tako je najbolje. Imat ću par gostiju u Tvornici s kojima sam kroz ove godine surađivao i s kojima se želim družiti i nakon koncerta.