Miran Kurspahić (TV EYE): „Vrijeme za eksploziju“

S glumcem i redateljem Miranom Kurspahićem, frontmenom i vokalom benda TV EYE, posljednjeg zanimljivog straight forward rock and roll benda na domaćoj sceni, popričali smo netom prije objavljivanja novog albuma Explode

O svim aspektima sedlanja živih i mrtvih konja na izdisajima rock and roll scene, osvrnuli smo se na ne tako davnu prošlost, bilježili trenutak i projicirali što album i turneja bendu donose.

Novi album je gotov i, da parafraziramo naslov, „about to explode“. Iz autorske i frontmenske perspektive – što je bitno znati, a da je vama važno prenijeti kao rokenrol evanđelje s ovim djelom?

Miran: Da svakoga dana, u svakome pogledu, sve više napredujemo. I dalje smo infantilni, možda čak i dalje glazbeno utopistički naivni, ali se unatoč tome razvijamo. I dalje stvaramo i sviramo prvenstveno iz užitka, jer volimo sav taj cirkus i u našim glavama on i dalje ima smisla. Sad taj peteroglavi Kerber zvuči bolje nego ikad i isporučuje eklektičniji, rekao bih i kvalitetniji sadržaj u odnosu na ranije. Sve je to r’n’r, ali sada tu ima i bluesa, darka, funka, čak i primjesa ozbiljne glazbe u nekim pjesmama. Stoga je album i nazvan Explode, sugerirajući kreativnu eksploziju i energiju, premda i jedna osvetnička pjesma na albumu nosi isti naziv.

Singlovi od “Alone“ preko “Friend Zone“ do najavnih aktualaca predstavili su korijenski rock and roll gang čiji angažman seže od Stoogesa, NY Dollsa, Misfitsa mahom do američke škole utjecaja garažnog rock and rolla. Nedostaje li nam tko bitan u definiranju TV EYE zvuka?

Miran: Iz izvorne postave TV EYEa preostali smo Ćuso (Saša Mitrović) i ja, ritam sekcija (nakon Dubiozine druga najbolja na Balkanu) s nama je već dvije godine (od promocije prvog albuma), a sada je već preko devet mjeseci s nama i novi lead gitarist Tom „Profesor“ Šlogar, koji nam je ujedno i producent. Nas dvojica inicijatora ujedno činimo i autorsku okosnicu benda, pa je inicijalno zvuk i bio definiran našim glazbenim afinitetima.

Obojica volimo protopunk, punk i općenito prljaviji zvuk, no također se i razlikujemo – Ćuso preferira osamdesete, grunge devedesetih i prije svega Nick Cavea i QOTSA, dok ja više naginjem bluesu, izvornom r’n’r-u Little Richarda pedesetih, Britanskoj invaziji šezdesetih, naravno moćnim sedamdesetima te skandinavskom garažnom valu s početka ovog stoljeća. To me ujedno čini i najnostalgičnijim i najanakronijim u bendu.

Šlapica (Igor Cecelja) je metalac, Zli Črni (Alan Mance) je darker, a Tom predaje glazbenu produkciju, pa je možda i glazbeno najraznovrsniji među nama (obojica obožavamo Rival Sonse). Svaki od njih donio je dio sebe, a to unosi nove boje, zvukove i afinitete u tkivo benda i, naravno, odražava se u finalnom produktu i zvuku. Tako da se izvjestan pomak može čuti i na ovome albumu u odnosu na prvi. Iskorak je učinjen i u procesu snimanja te miksanja, s time da smo ovaj put bili gotovo samodostatni, izuzev dvije pjesme koje nam je miksao i masterirao Mark Mrakovčić.

Miran Kurspahić – TV EYE/foto: Julian Labrović

Ako ćemo još malo po korijenima – buraz Mislav je svirao od Babiesa preko Erotic Biljana & His Hereticsa, a i ne tako davno s Nikšom Marinovićem i ekipom si preko teatra grmio rock and roll u kazališnoj predstavi… Što je toliko moćno i magnetično komunikativno u rokenrolu kroz tvoje oči?

Miran: Moj otac je postavio neku zdravu glazbenu bazu bratu i meni s klasičnim r’n’r-om: L. Richardom, C. Berryjem, J. L. Lewisom, Elvisom, Cashom, Beatlesima, Stonesima, Kinksima i Who-ovcima, tako da je onda Mislav nastavio daljnju nadogradnju u tom procesu odrastanja i glazbene edukacije. On je šest godina stariji, posve opčinjen glazbom od malih nogu i nije prošla večer da nije preslušavao neki album, tako da sam htio-ne htio bio inficiran glazbenim crvom od početka. Vukao me na probe, koncerte, čak sam znao i s Babiesima zapjevati Stoogese, no nisam tome pridavao neki veći značaj.

Nastupao sam i na nekim priredbama, dodjelama nagrada, na Zvijezde pjevaju, ali to je ipak bilo samo pjevanje tuđih pjesama. Kako sam prvenstveno kreativac i autor, logično je da me i takav pristup glazbi više privlačio. Upravo je rad na Fury Revolution Revival Touru u &TD-u bio ključan moment koji je donio promjenu paradigme i gurnuo me u smjer „pravljenja“ glazbe. S kantautorski iskusnim Nikšom upustio sam se u osmišljavanje autorskih pjesama za predstavu i tu me taj proces posve obuzeo i pružio mi jedno novo, posve neistraženo polje stvaranja, što me neizmjerno razveselilo. Uostalom, na toj predstavi me Ćuso i zapazio te pozvao u svoj gerijatrijski bend.

U poznim godinama pronaći novi kreativni outlet je nešto posve divno i silno ispunjavajuće. Oduvijek sam, od sporta, preko dramske umjetnosti, slikarstva, mode, pa sve do glazbe, bio skloniji činjenju, djelovanju, tj. osobnom iskustvu, a ne samo pukoj admiraciji drugih, pa je ta priča s glazbom nekako prirodno došla baš kad je trebala. Sad, sa 46 godina u guzici, mogu ustvrditi kako svakoga pokreće neki drugi ritam, neki specifičan zvuk – i to je lijepo. A ja bez sumnje znam kako organski reagiram na konkretni r’n’r, na režanje gitare, basa i bubnja, koji rifovi uzburkaju moj DNA i što je za mene „istina, put i život“ – Aleluja!

Kao i dječaci iz benda, pripadam generaciji kojoj je glazba bila jako bitna determinanta u životu – određivala je s kime ćemo se družiti, gdje ćemo izlaziti, što ćemo čitati ili gledati na TV-u i u kinu. U tom smislu smo doista dinosauri, jer uz časne iznimke mladih dinosaurića, današnjoj generaciji je glazba samo usputni, nevažni soundtrack dok skrolaju društvenim mrežama ili piju za šankom. Njima se svakako ne mislim opravdavati što iskonski uživam u glazbi koju izvodimo – kad ih ionako nije briga.

I onda se desi Hipodrom. Pa drugi. I kolega po njegovanju određene varijacije rock i symfo metal zvuka nabilda brojke na 281.000 posjetitelja – i što se desi na prostoru hrvatskog rokenrola? Opet podjela na desno i lijevo? Ili je rock centralan i nedodirljiv političkim svinjarijama po habitusu?

Miran: Rekao bi Mao: „Neka cvate stotinu cvjetova.“ Neki bi rekli kako se o ukusima ne raspravlja, no ta stereotipna tvrdnja stoji sve dok postoje neki standardi koji bi determinirali taj isti „ukus“. Standardi su nestali, pa sukladno tome imamo i nimalo eruditsku i nimalo znalačku, posve nekritičku eklektiku – drugim riječima, sve prolazi. Profesor Solar bi rekao: „Pitanje ukusa nije isto što i ljudska prava pa da se sve može tolerirati, a predugo se toleriralo svašta.“

Na tragu toga postoje izvjesne, nimalo suptilne razlike unutar samog r’n’r-a, koje će neupućenima, bez poznavanja materije i određenih znanja i referenci, biti posve nedokučive. Kao i u drugim umjetnostima, brojke ne mogu i ne smiju biti jedini meritum stvari, ali to je danas teško dokazati masi koja glavnu valorizaciju traži u broju pratitelja. Loš ukus treba adekvatno kritizirati, a ne mu se povinjati ili, još gore, ulagivati.

Znanje čini razliku. Količina poslušanog, pročitanog i pogledanog, reference, komparativna analiza tog sadržaja – i onda eventualno možemo raspravljati o „ukusu“. Mislim kako smo kod nas, u odsustvu kvalitetnog sadržaja, a da ne kažem i konkretnih planova za rješavanje nekih gorućih problema, skloni ideologizaciji svega, pa tako i glazbe. Premda mislim kako je Hipodrom prije svega bio lakmus papir neukusa i gluposti, a ne ideologije. Parareligijski buljuk kiča, površnosti, neobrazovanosti, mitomanije i kulturnog kompleksa.

Mlađima i svakako naivnijima MPT dođe kao neka vrsta buntovnika, zabranjenog voća, pa je samim time i atraktivan. Što se starijih tiče, on je vješto iskoristio ispražnjeni prostor i postao bard nezadovoljnih i razočaranih, predstavljajući se kao neki martir sistema, zrcalivši tako dominantni osjećaj svoje publike. Zbog toga je on znatno bogatiji, a njegovo idolopoklonstvo znatno duhovno siromašnije.

A TV Eye završi na Slavonija Festu. Na tragu naših off-razgovora, koliko pojavnost na takvom estradnom Minea meets Branko Uvodić danas Dalibor Petko festivalu ima mjesta za punokrvni rokenrol bend? Oduzima li vam to autentičnost u očima publike koja bi domaćeg Iggyja radije gledala kako flexa bicepse po Tvornicama?

Miran: Mi znamo tko smo i što smo kao bend, što i kako sviramo i ne sumnjamo u vlastitu autentičnost, a svakako se ne povinjavamo ukusu publike, jer bismo u tom slučaju vjerojatnije nastupali na Hipodromu, a ne na uistinu lijepom lokalitetu slavonskobrodske Tvrđe. Uostalom, to je rock festival Croatia Recordsa čiji smo izvođači, a ako je dovoljno dobar za Partibrejkerse prije kojih smo nastupili, onda je dovoljno dobar i za nas.

Premalo smo tržište za manifestiranje takve vrste puritanizma. Ja volim velike pozornice, premda ću s jednakim guštom i strašću nastupiti i u nekom manjem klubu. Ako pitanje ide u smjeru tzv. komercijalizacije, tj. eventualnog gubitka neke „reputacije“, dozvolite mi da citiram jednog od apostola r’n’r-a Lemmyja Kilmistera:

„Komercijalno je smiješna riječ za korištenje kao uvreda, jer komercijalno samo znači da više ljudi kupuje tvoju glazbu. Što je ono što pokušavaš postići kada kreneš stvarati glazbu i želiš da je čuje što veća publika. Zato to i radiš, znaš. A ako netko kaže ‘Ne želim slavu i bogatstvo’, taj je pun govana. Baš me briga tko si – to je čisto sranje. Ako ne želiš da itko čuje tvoju glazbu, ostani u prokletom dnevnom boravku: nitko ni neće, nema problema. Ali nemoj se praviti važan na pozornici i govoriti mi da ne želiš da te itko čuje.“

Iako niste mladi, relativno ste novi bend, a ušli ste u Croatia Records ergelu bendova. Koliko to pomaže i za što je dobro, a u čemu može biti odmažući element?

Miran: Sve što nam nedostaje u talentu, mi kompenziramo starošću. Dobra strana je svakako to što ćemo dobiti fizičko, vinilno izdanje. Mislim da svakog pravog ljubitelja glazbe to posebno veseli, a mnogima među nama to je neki vlažni dječački san – držati vlastitu ploču u rukama ili na regalu u stanu.

Postoji i neka financijska podrška za spotove i potencijalno lakše umrežavanje s domaćim radio postajama. Bez obzira na sve, CR je i dalje naša najveća diskografska kuća i njihovo ime i dalje ima neku težinu u javnosti. To, naravno, ne donosi nikakve garancije, ali lijepo je znati da su nas željeli u zrelim godinama, čvrstom r’n’r-u i engleskom usprkos. Mi se odužujemo odličnim albumom i još boljim nastupima.

A generalno na sceni? Koji vam sistem medijsko-singlično-spotovskih i koncertnih dokazivanja treba da bi vas publika ubola kao ozbiljno postojani bend? Ili to već jeste…

Miran: Kao i u svemu danas, bitna je stalna medijska prisutnost, ali i kontinuitet rada. Naravno da je lakše dogovoriti nastupe kad imaš nešto aktualno što se vrti, ili još bolje – novi album. Pomažu i nagrade, dobre recenzije, TV nastupi, ali i redoviti materijali poput videa i fotografija na društvenim mrežama. Mimo tog nekog „virtualnog“ sadržaja na mrežama, mislim da je izuzetno bitno isporučiti svakoj publici, u svakoj prilici, najbolji mogući nastup. To je svakako najbolji način da se bend dokaže i sagradi neku reputaciju.

TV EYE/foto: Julijan Labrović

Koliko vam promjene članova otežavaju moment koherentnosti ili se ne odražavaju previše na vaš model rada?

Miran: Svaka promjena unutar tako fragilnog organizma kao što je bend donosi svojevrsnu mikrotraumu. Lijepo je kad promjene donesu neki napredak, ali uvijek postoji izvjesno „nedostajanje“, jer ste s nekime sagradili vrlo specifičan ljudski odnos, a tog nekog u bendovskom smislu više nema. Naučiš se na nečiji zvuk, način sviranja, efekte – to zna dosta utjecati na samu dinamiku unutar sastava. Treba vremena da se ljudi nauče jedni na druge, da prihvate određene specifičnosti, a povrh toga neminovno dolazi i navikavanje na drugačiji, novi zvuk, bez obzira o kojem se instrumentu radilo. Za to je potrebno određeno vrijeme i to onda nužno usporava neke procese.

Iskreno, mislim da ova aktualna postava TV Eyea zvuči uživo, ali i na snimkama, bolje nego ikad – u što ćete se, uostalom, moći uvjeriti 16.10. u Tvornici kulture.

Uskoro se nastavlja i već traje svojevrsna promo turneja benda po RH i regiji uz novi materijal, ali obzirom na engleski kao izražajni jezik – koliko su prisutne ambicije sviranja i plasmana po inozemstvu?

Miran: Naravno da takve aspiracije postoje, štoviše, vrlo rado bismo nastupali tamo, no to je daleko kompleksnije ostvariti nego što se čini. Držite nam fige da se otisnemo preko granica regije, dok smo još ovako mladi i nevini.

Vaša vizualna prezentacija i spotovski rad stalno ocrtava bend u pokretu, na stageu, na svirci, pa makar i u staračkom domu. Koliko je taj segment bitan u kontekstu rokenrol paljevine?

Miran: Mi svakako jesmo bend koji dosta svira ili se barem trudi što češće svirati, jer samo tako možemo postati bolja verzija sebe, a pritom izgraditi neku zdravu bazu fanova. Ponavljam – dinosauri smo, pa imamo i takav sustav vrijednosti gdje se publika gradi organski, nastupima, a ne kupovinom botova na društvenim mrežama i PR fabrikacijama.

Neki izvođači su u smislu vidljivosti jako zastupljeni u medijima, na mrežama i radiju, a vjerojatno ne bi bili u stanju okupiti ni šačicu ljudi na koncertu, pa se niti ne trude izaći iz te iluzije. Mi sviramo od jazbina tzv. štakorana do velikih pozornica s jednakom strašću i skupljamo svoju publiku jednog po jednog. Taj uloženi trud se isplati, jer se ta uzajamna transmisija energije s publikom nikakvim objavama ne može kompenzirati.

Vodimo se premisom kako će netko tko nas je jednom pogledao, svakako doći i opet ako mu se pruži prilika. Svjesni smo ograničenosti broja publike na ovom području što se tiče ovakve vrste glazbe, nemamo nikakvih iluzija o nekom tržišnom uspjehu, ali uspjeh ionako subjektivno definiramo sami, pa nas činjenica izdavanja već drugog albuma i nekih lijepih koncerata već sama po sebi dovoljno raduje i ispunjava. Koncerti su naša glazbena svetkovina i ako se mi veselimo i zabavljamo, lako ćemo i publiku uplesti te inficirati tim zaraznim osjećajem.

A koliko je tebi teško ili lako bilo skidati pozu rokenrol frontmena, jer te dobar dio publike prvo doživljavao kroz glumu i kazališnu režiju? Ili je sve zapravo vrlo organski i iskonski, bez šanse zapadanja u Juliette Lewis zamku acting the acta i rock pozeraja?

Miran: Umjetnosti nema bez ega, sve drugo su floskule. Ti vjeruješ kako je to nešto što ti radiš ili izvodiš dovoljno dobro i zanimljivo da bi to netko drugi gledao, slušao, čitao – dakle, moraš biti uvjeren i zastupati svoj rad. Zato i prezirem lažnu skromnost, to mi je jedna od odioznijih pojava kod tzv. umjetnika – ili jesi ili nisi, čemu se skrivati, pretvarati i pecati komplimente?

Moja istovremeno prednost i mana je što vjerujem u sebe i svoj rad, znam koji trud i priprema stoje iza toga i ne libim se i ne sramim to i pokazati. Ljude to često smeta ili nervira, jer uglavnom padaju na taj lažni malograđanski modalitet „skromnosti“. Ja sebe i svoj autorski rad, koji je često kolektivan s obzirom na medij (kazalište, film, bend), volim prezentirati i svakako ga zastupam s punim uvjerenjem. Tu nema lažiranja.

Izvedbene umjetnosti brzo razotkriju lažljivce, muljatore i one koji glume pozu. Ne možeš glumiti energiju na sceni – ili je proizvodiš ili je nema. Ne umišljam si da sam neki posebno dobar pjevač ili kantautor, svakako ima daleko talentiranijih, doduše i mnogo znatno lošijih, no s obzirom na r’n’r formu imam dovoljno sluha, kondicije, ali i izvođačkog iskustva kao redatelj, glumac i voditelj, da sve iskombiniram, izvučem maksimum iz minimuma svog talenta i kapitaliziram to na sceni.

Komunikacija s publikom, stav, ali prije svega humor i autoironija tu silno pomažu, jer koncerti prvenstveno trebaju zabaviti ljude, rasplesati, a potom možda i uzbuditi, ganuti – u najboljem slučaju potaknuti na nesputani seks kao posljedicu odgledanog (hanč hanč, nod nod).

Za mene je glazba, a radi se o mom autorskom ili koautorskom radu, pogotovo u kontekstu izvedbe, onaj dionizijski, vrlo impulzivni, iskreni moment gdje se otpuštaju kočnice i manifestira se moj scenski alter ego. Sad već dovoljno dugo nastupam da bih mogao ustvrditi kako to jednostavno imam u sebi i to prirodno izlazi iz mene – prepuštam se unutarnjem ritmu. Nema treme, samo čisto uzbuđenje i užitak nastupanja; kad stanem gore, sam jebeni faraon, ajatolah r’n’r-a Gejpardić i vodim glazbeno liturgijsko slavlje koje će napojiti žednu pastvu željnu plesa, zabave i r’n’r-a.

Nužna je zajebancija, uigranost, fizička sprema i spremnost da se daš i potrošiš do kraja – onda publika to i prepoznaje. Glumljenje poze rock zvijezde ostavljam Riperu, on to ipak bolje radi.

Koje je mjesto TV Eyea na domaćoj rock sceni? I gdje? Među Majkama, Valjkom, Kazalištima, Vatrama, Adastrama, Općim opasnostima? Ili imate nekolicinu bendova za povući revival zvuka?

Miran: Mislim da u Hrvatskoj ima sjajnih bendova, samo je pitanje kakvu vidljivost imaju i kolika je publika za, recimo, taj glazbeni izričaj. TV Eye svakako nema tu masovnost ili prepoznatljivost nekih od gore spomenutih izvođača, što je donekle i razumljivo s obzirom na engleski jezik i čvršći zvuk.

Mislim kako ipak postoji izvjestan broj ljudi koji i dalje preferiraju takav r’n’r zvuk i čeznu za konkretnim rifovima i pjevnim melodijama – i takvu publiku se svakako nadamo privući na koncerte i slušanje. Već smo se dotakli pitanja nekog šireg, masovnog glazbenog ukusa koji nam definitivno ne ide u prilog, no to svakako nije razlog da se ne trudimo i da ne guštamo iskreno u onome što radimo.

Danas je doista velika ponuda glazbe na mrežama i dolazi do zaglušenja komunikacijskog kanala i disperzije pažnje, pa se puno toga pogubi putem. Baš zato priliku nekako vidim u tim nastupima uživo, gdje su ljudi ipak u kontaktu i organski se doživljavaju. Ali i tu publiku nekako treba pridobiti, a ništa ne ide bez truda i ulaganja.

Nedostaje nam nekadašnji Fiju briju ili neki sličan festival da malo kolektivizira r’n’r scenu koja ipak postoji – da se na nekom višem produkcijskom nivou ipak redovito, makar anualno, predstavi ta scena, jer svaku publiku treba odgajati i navikavati. Superval je hvale vrijedan pothvat koji radi upravo na tome, pa možda u kontekstu publike pruži šansu i nama gerijatriji, stvarajući u inkubatoru buduće dinosauriće. Evo, npr. i Heretici uskoro objavljuju novi album, pa u kombinaciji s još nekim bendovima možemo posložiti neku garažnu feštu.

I za kraj – ima li TV Eye alternativu i koja je, ako da?

Miran: Glazbu sam relativno kasno, na pragu četrdesete, otkrio kao još jedan vid svog kreativnog izražavanja, ali moram priznati kako sam se brzo navukao i naviknuo na nju kao integralni dio života. I premda sam realiziran kao umjetnik u nekim drugim poljima, glazbena sfera mi donosi neku posebnu vrstu unutarnjeg ispunjenja i zadovoljstva i teško mi je sad zamisliti se bez tog dijela sebe – previše me zabavlja.

Rad u takvom kolektivu kao što je bend donosi izvjesne beneficije: lakše raspoređivanje i obavljanje zadataka i obaveza, zajednički fokus i usmjerenost te formiranje posebne povezanosti, zajedništva i bratstva. Doduše, tu su i gotovo neizbježni konflikti, no dok se radi o zdravom okruženju, dešava se zanimljiva stvar – uslijed takvih konflikata često dolazi do novih, kreativnih, drugačijih kreacija i rješenja, koja nastaju upravo kroz takvu koliziju ideja i vizija.

Bivanje u bendu te svakako uči toleranciji, uviđavnosti, balansiranju ega i vrijednosti postizanja kompromisa. Nije za tankoćutne, pravovjerne, hiperosjetljive, zadrte i egomanijake – njima uvijek preostaje solo karijera i glazbeni plaćenici.

Neumitno je kako jednoga dana TV Eyea više neće biti, no taj dan svakako još nije stigao i pokušat ćemo ga prolongirati što dulje, barem onoliko koliko biologija to dopusti. Dajte da ovi mladići u najboljim godinama barem još malo uživaju u novom albumu, te slavi i glamuru nadaleko poznatog dekadentnog života rock zvijezda u Hrvatskoj.