Mirko Krstičević: „Sebe prije svega doživljavam kao kompilatora, sakupljača, a ne kao skladatelja“

Nakon četrdeset i više godina, splitski skladatelj, glazbenik i aranžer Mirko Krstičević poput njegove pjesme Da mi je biti morski pas i dalje uspješno plovi nepregledanim oceanima glazbe. Upravo orkestrira svoju četvrtu operu – pjevanu bajku s figurama i maskama Atlantida II – Lu’blis Kaoamos, a ove srijede, 13. rujna u zagrebačkom Teatru &TD, s početkom u 20 sati, očekuje ga autorski koncert za koji je okupio sjajnu ekipu vrhunskih glazbenika (Srđan Bulat, Zoran Velić, Cantus Ansambl). Tim koncertom, jednim u seriji koncerata kojima Hrvatsko društvo skladatelja redovito predstavlja istaknute osobnosti hrvatske autorske scene, obilježit će i 75. rođendan.

Osnivač legendarne grupe Metak, nekad uspješni rocker, danas uspješni autor scenske i filmske glazbe, kao i četiri opere (izvođene u splitskom HNK-u) te opusa suvremene glazbe.

„Teško da postoji neka grupa koja je u Jugoslaviji uspjela u tako kratkom periodu (1978.-1981.) ostaviti toliko dobrih pjesama”, piše u povodu 75. Krstičevićeva rođendana poznati beogradski rock kroničar Petar Peca Popović.

“Film i kazalište ne mogu bez Mirka Krstičevića”, zaključuje o tome značajnom dijelu Krističevićeva skladateljstva ugledni filmski kritičar Željko Luketić.

Za svoj rad godine 2010. primio je Posebno priznanje za umjetnost Slobodne Dalmacije, a 2013. i Nagradu Silvije Bombardelli za izniman skladateljski doprinos hrvatskoj glazbenoj umjetnosti. Koncert u &TD-u, za koji je Krstičević odabrao instrumentalne skladbe nastale u protekla dva desetljeća, razotkrit će barem jedan dio te snažne i samosvojne skladateljske osobnosti.

Mirko Krstičević / Privatna fotografija

Povod ovom razgovoru je Vaš 75. rođendan, obljetnica iznimno važna za sve glazbene znalce i ljubitelje glazbe, ali tema razgovora ste, dakako, Vi i Vaša glazba. Kada bismo se u ovom razgovoru osmjelili pratiti bogat i sadržajan vijek jednog skladatelja, kakav trag vidite iza sebe?

Trag koji ostaje za nama ovisi o putu i putevima kojima se čovjek kreće. Ja sam mnoge glazbene puteve obilazio, neke zaobilazio, neke krčio. Mnoge sam tragove ostavljao, na putu, pokraj puta… Još uvijek sam na putu. Osluškujem, sakupljam, zapisujem. Sebe prije svega doživljavam kao kompilatora, sakupljača, a ne kao skladatelja. Svaki put kada sjednem za klavir i započnem novo putovanje, pomolim se Kristu, zatvorim oči i kažem: „Šalji…“ Koliko su mi „prijemni kanali“ čisti u tom trenutku, utoliko je i glazba koju „primam“ ljudskoj duši i srcu bliža. Jer, „najveći je cilj glazbe da poveže nečiju dušu s njenom Božanskom prirodom, ne zabava“ (Pitagora).

A što se tiče traga i hoće li ostati iza mene, ovisi isključivo o vremenu. Ono ide, prolazi i kaže što ostaje, što ne… Ono što će ostati ni u jednom trenutku ne ovisi o ljudskoj procjeni. Tako će biti i s mojim tragom…

Okušali ste se u različitim glazbenim žanrovima, od početaka u rock glazbi do većih glazbeno-scenskih formi koje su svakako i najmarkantniji dio Vašega opusa? Nerijetko ste, međutim, stapali naizgled nespojive estetičke provenijencije i u zvukovnom smislu ostali vjerni onom „ogoljenom“ rocku koji je eruptivan, iskren, hrabar, doživljajno intenzivan i nepokoriv?

Došavši kao klinac od devet godina s otoka Lastova u Split, roditelji su me odmah upisali u glazbenu školu, na odsjek za violončelo (prof. Anton Bučan). Četiri-pet godina kasnije otkrio sam Radio Luxembourg i to je bio moj prvi susret s rock glazbom. Od tada pa nadalje klasična/suvremena i rock glazba nerazdvojive su u mom životu. To je postao moj zaštitni znak. Znak koji se često na prvo slušanje mojih skladbi ne prepoznaje, jer je uronjen duboko u glazbeno tkivo.

Ovdje želim naglasiti da govorim o novom impulsu koji je rock donio u glazbu. Sva ona izvanjska događanja vezana uz rock glazbu nikada me nisu interesirala i u potpunosti ih odbacujem. Logično je da me taj naglašeni impuls ritmičnosti u rock glazbi, koji je mladom čovjeku djelovao kao adrenalin, doveo do Stravinskog i njegova Posvećenja proljeću, koje je do današnjeg dana ostala jedna od mojih najdražih skladbi. A to me je dalje odvelo k Bartoku.

Od današnjih mladih skladatelja suvremene glazbe koji koriste rock riffove najdraži mi je David John Roche. On pak koristi heavy metal riffove. Dodao bih još da ovaj moj skladateljski stil kod dijela struke i glazbenih kritičara ne prolazi. No ja i inače mnoge od njih, što bi rekao Schopenhauer, doživljavam kao svojevrsni contradictio in adiecto.

Govoreći s aspekta onog sloja povijesti u kojem je redoslijed nastanka notnih zapisa nevažan, a kategorije napredak, razvoj, novo i staro nisu relevantne za motrenje djela, kao ni za vrijednosni sud, možete li istaknuti svoje glazbene uzore?

Iz dijela odgovora na prethodno pitanje dade se zaključiti da su Stravinski i Bartok dva ključna skladatelja u mojem umjetničkom razvoju. Dodao bih tu i Debussyja. Iz nekih francuskih glazbenih krugova, koji su imali prilike čuti moja djela, dolazi mišljenje da je moj glazbeni jezik vrlo sličan Ravelovu. Za primjer uzimaju moju skladbu Himna br. 2 (na Novalisov tekst) za bariton, gudački orkestar, klavijature i udaraljke.

Mnogi kolege skladatelji izbjegavaju u svojem glazbenom govoru sve ono što bi eventualno podsjećalo na glazbeni govor prošlih vremena. Nastoje biti pod svaku cijenu novi. Po meni nije cilj biti nov. Što reče Ivo Malec, jednom mladom kolegi dvije-tri godine pred svoju smrt (a to je ono što ja ponavljam cijeli svoj život): „Dragi kolega, napišite skladbu koja će ostati!“

Izvanglazbena nadahnuća i poticaje često nalazite u mislima velikih pisaca i filozofa? Za mnoge skladatelje riječ znači nešto magično. Što Vas potiče na izbor određenog tekstnog predloška?

Veliki dio mojeg glazbenog stvaralaštva vezan je uz riječ. Moram se opet vratiti na svoj dolazak u Split. Osim što su me roditelji odmah upisali u glazbenu školu, vodili su me često i u kazalište lutaka. Nikada neću zaboraviti svoj prvi susret s tim čarobnim svijetom lutaka. Detalje i prizore iz te prve predstave, a radi se o Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić, pamtit ću dok sam živ. To je bila ljubav na prvi pogled. Nešto kasnije otkrio sam veliko kazalište i poželio biti dio tima koji stvara te čarolije.

Tako sam negdje u dvadesetpetoj godini života započeo svoj profesionalni put skladatelja scenske i filmske glazbe. Iako je glazba koja se piše za film i kazalište uglavnom instrumentalna, ona zapravo daje toj izgovorenoj riječi na sceni ili u filmu potpuno novu dimenziju. Uostalom, mnogi su filmovi ostali zapamćeni samo po glazbi.

Dobar dio rock glazbe iz mojeg djetinjstva bio je instrumentalnog karaktera, no mene je više privlačila vokalno-instrumentalna rock glazba pa sam negdje u osamnaestoj godini počeo skladati svoje prve rock pjesmice. To bi uglavnom završilo u košu, dok jednog dana nisam upoznao pjesnika Momčila Popadića i s njim ostvario unikatnu suradnju na području rock glazbe. Tako sam, malo po malo, došao do Lorce, Tina Ujevića, Novalisa, Goethea, Rudolfa Steinera… Moram napomenuti da velik dio inspiracije za svoja djela nalazim u Bibliji i Novom zavjetu, što se najbolje dade iščitati u mojim glazbeno-scenskim djelima.

Mene je očito nešto karmički vodilo do sljubljivanja riječi i tona. Osim toga, čovjek u životu uvijek nešto traži. Oko sebe, u sebi, od Boga. Traži ono nešto što će ga nadopuniti, učiniti boljim, sretnijim. U tom traganju nailazite na mnoge stvari. Neke vas odbiju, a neke privuku jer u njima prepoznate sličnosti s vlastitom dušom. Upravo to prepoznavanje onog zajedničkog privuče vas određenom piscu, filozofu, mistiku, jer shvatite da smo svi jedno, da je jedan Bog i da samo zajedno činimo savršeno. To vas čini sretnim. Jer kako kaže Herman Hesse: „U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti sretan.“

Ako čovjek može biti dobar, može to samo onda kad je sretan, kad u sebi ima sklada, dakle kad voli, ljubi, a ljubav nas dovodi do Novalisa i njegova fragmenta: „Ljubav je konačni cilj povijesti svijeta  –  Amen svemira.“

Kakav je Vaš stav prema onima koji tvrde da veliki pjesnici, filozofi, pisci, općenito velika literatura, na neki način isključuju glazbu? Kako, naime, shvaćate proces stvaranja, je li konstrukcija glazbenog djela dovoljan razlog da se napiše djelo ili je to uvijek neka vrsta subjektivne sinteze između poticaja zvuku i samoga zvuka?

Sve je stvar percepcije. Ne opterećujem se nikakvim stavovima ni usporedbama. Samo osluškujem svoju dušu. Ja možda i nisam osoba koja bi vam mogla odgovoriti na to pitanje. Kod mene je nekako sve drugačije raspoređeno. Ja često glazbu vidim, a sliku čujem. I kao što rekoh: sebe doživljavam kao kompilatora, sakupljača i sastavljača, a ne kao skladatelja.

Znači li to da pri stvaranju pomirujete i/ili ujedinjujete svijet glazbe s drugim svjetovima koji nas okužuju?

Da. Po mnogim misliocima, filozofima, svetim ljudima, glazba je iznad svega, ona je jedini djelić raja koji imamo već sada na zemlji. Stoga je i logično da je ona vezivno tkivo koje može povezati i koje povezuje svjetove koji nas okružuju. Njezina je dužnost, kao uostalom i svih umjetnosti, slati svjetlo u ljudska srca i duše. Bez toga sva umjetnost (pa i glazbena) je besmislena.

Što možemo očekivati u bliskoj budućnosti? Na čemu trenutačno radite?

Ovo ljeto bio sam dijelom projekta ARTHESIS koji sam uz pomoć životne partnerice Jadranke i osmislio. Riječ je o koncertu, odnosno, zajedničkoj skladbi na kojoj su radile dvije skladateljice, Svjetlana Bukvich (New York) i Soltan Nyssia (Pariz) te četiri splitska skladatelja: Ivan Božičević, Blaženko Juračić, Vlado Sunko i Mirko Krstičević. Zadani motiv nije bio glazbenog tipa nego filozofska misao, odnosno fragment mojeg najdražeg pjesnika, filozofa i mistika Novalisa: „Ljubav je konačni cilj povijesti svijeta – Amen svemira”.

Prikaz iz baletne opere Atlantida: Legenda o Dan’zoru

Ono na čemu ovoga trenutka radim jest orkestracija drugog dijela trilogije Atlantida: Lu’blis Kaoamos. Za kraj ovog našeg razgovora dodao bih nešto, zapravo nekog tko je moja sadašnjost i moja budućnost, nekog tko je uistinu imao najveći utjecaj na mene kao skladatelja i kao čovjeka. Nekog tko je bio moj stalni poticaj i moje ohrabrenje. To je moja životna partnerica Jadranka Štrbić Krstičević. Nije ovo isprazna floskula s dodjele Oscara na kojoj se nagrađeni zahvaljuju svojim bližnjima i daljnjima. Doista, sve ovo što sam skladao ili, kako ja volim reći, kompilirao u zadnjih četrdeset i pet godina ima njen dodir. Ne samo dodir nego i konkretan rad.

Sudjelovala je kao savjetnica, između ostalog, na izradi sva četiri libreta za moja glazbeno-scenska djela. Štoviše, ne bih vjerojatno nikada ni započeo pisati vlastita libreta da nije bilo njezina poticaja. Nakon Krvave svadbe dugo sam razmišljao o novom libretu. Sve dok ona jednog dana nije preda me iskrcala gomilu knjiga i rekla: „Sjedi i piši!“ Mislio sam da me zafrkava, no bila je ozbiljna. I tako sam sjeo i u roku mjesec dana napisao svoj prvi libreto za Legendu o Dan’zoru.

Zajedno sa mnom osmislila je projekt SPLITHESIS, a sad i najnoviji ARTHESIS. Njezine slike rese skoro sve naslovnice programskih brošura projekta SPLITHESISA i ARTHESISA.

____________________________________

Preuzeto iz teksta programske knjižice nadolazećeg autorskog koncerta Mirka Krstičevića autorice i urednice Ivane Tomić Ferić