Miroslav Škoro: „Bez "Ravnice" ne bi bilo Škore kakvog danas poznajete“

Miroslav Škoro priprema veliki koncert u zagrebačkoj Areni, 28. prosinca

Zrinko Tutić nazvao ga je “službenim glasnogovornikom srca i duše”, ali Miroslav Škoro nema problema izraziti svoje mišljenje o nizu tema, pogotovo onih vezanih za glazbenu industriju. Nakon političkih i gospodarskih ekspedicija, u posljednje vrijeme svoj je fokus najviše usmjerio na glazbu: nakon pojavljivanja na YouTube trendingu, 28. prosinca čeka ga, po svemu sudeći, puna Arena za koju su tribine već rasprodane.

U sadržajnom intervjuu pokrili smo brojne teme, od trendinga i tambure do “pecanja” i (r)evolucionarnih pogleda na glazbenu industriju u Hrvatskoj…

Prije nekoliko mjeseci, hit “Baja” našao se na YouTube trending listi, u društvu Breskvice, Cobyja, Baby Lasagne i Grše. Što je, po vašem mišljenju, rezoniralo s digitalnom i mahom mlađom publikom?

Nisam mogao vjerovati. Ne samo da mi je čast biti u istom kontekstu s mladim i talentiranim ljudima, nego ovo moje žanrovski nema veze s vezom. Hvala svima koji su “Baju”, na neki način, “dovukli” do četvrtog mjesta u trendingu na YouTubeu.  

Nedavno ste pozvali na stvaranje “ozbiljne suradničke platforme” kako bi se na tamburaškoj glazbi aktivno radilo cijelu godinu. Imate li već neku ideju kako bi ta inicijativa trebala izgledati? Treba li se i na koji način tamburaška glazba prilagoditi da “Baja” ne bude izolirani incident na trending listama u budućnosti?

Svaku scenu, pa tako i tamburašku treba pratiti neka vrsta glazbene logistike. Pri tome mislim na radijske i televizijeske kuće, tisak, portale, glazbene kritičare, influensere, društvene mreže i onda stvar hoda. Ovo moje je stvarno izolirani incident. Ja sam već dugo godina na sceni i pišem svakakvu glazbu, pa to može biti jedan od razloga, ali ima puno dobrih tamburaških pjesama koje prođu ispod radara. Nema logistike. Neću sad lamentirati o tome tko je napravio logistiku za druge i od kud novci, ali ako to neće napraviti nitko drugi, pa ajmo mi. Razgovarao sam o tome s Veljkom Valentinom Škorvagom koji predaje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji baš prije nekog vremena. Trebamo mi stari malo pomoći. Nekako je stvoren dojam da je tambura seljačija i nema tamburaša uistinu više nigdje, osim oko stola.

“Baja” je nastao u suradnji s vašim suradnikom Ivicom Plivelićem. Na koji način danas nastaju vaše pjesme u odnosu na prije 20 ili 30 godina? Imate li neku svoju autorsku rutinu, “autorsko radno vrijeme”, koristite li pritom digitalna pomagala ili ste tip “gitara, papir i olovka”?

Bez Ive i mog sina Matije ne bi baš tako često uzimao gitaru u ruke. Velika su mi podrška i neizmjerno sam im zahvalan na tome. Nisam vam ja obrazovani i profesionalni ni glazbenik, ni skladatelj. Ja sam naturščik i definitivno sam model “gitara-papir-olovka”. Probao sam na drugi način ali ispadne gore nego ovako.

Glazbeno pecanje

Koliko se oslanjate na muze kada su u pitanju inspiracija i kreativnost ili autor treba biti “pecaroš” koji će naporno i uporno raditi kako bi na kraju došao do pjesme?

Pecaroš je najbolji opis mene kao autora. Ne umijem objasniti kako i gdje pjesme nastaju… U srcu? Duši? Mozgu? Nemam pojma. Mislim da je to kombinacija svega i da, u stvari, baš kao i na pecanju, zabaciš, gledaš u plovak i čekaš… Pa šta se ulovi. Očito sam par puta bio u glazbenom pecanju kad su plivale krupnije ribe. Pokojni Leonard Cohen je jednom zgodom izjavio da se kod pisanja pjesama osjeća kao bog jer iz ničega stvara nešto. 

Je li “Ne dirajte mi ravnicu” pecaroška ili onozemaljska pjesma? Tu pjesmu ste svojedobno nazvali “Suncem svog sustava” – što ona konkretno doprinosi vašem “sustavu” i kako danas gledate na nju?

Bilo je to jedno razdoblje u studenom 1989. godine kada sam živio u Pittsburghu. Taj mjesec mi je i inače težak za preživjeti jer me podsjeća na preranu očevu smrt, a uz to sam, baš te godine, dobar dio dana bio doslovce sam jer je Kim radila u svom odvjetničkom uredu. Našao sam gitaru njezine sestre i u neka dva tjedna napisao cijeli prvi album. “Ravnica” je nastala među prvima i to u dahu. Od onda do danas, ona i je centralna i stožerna pjesma, ona je taj helios u mom malom, glazbenom heliocentričnom sustavu. Bez nje ne bi bilo Škore kakvog ga danas znamo. 

Pred vama je zagrebačka Arena, 28. prosinca – možete li komentirati trend da domaće zvijezde pune Arenu oslanjajući se na bogati katalog, dok regionalni izvođači igraju na akutalni trending? Što sve podrazumijeva “napad na Arenu”?

Meni je ovo drugi put u karijeri i sretan sam zbog toga. Znači, živ sam, pjesme mi još žive i u pravu ste, to je “punjenje na katalog” i mišiće. Srbi su daleko odmakli u produkciji i imaju ozbiljnu logistiku i to ne samo u Srbiji. Oni i u Zagrebu imaju svoj radio, a u televizijskom i digitalnom svijetu doslovce razvaljuju. Ukus publike je takav da su voljni izdvojiti pristojnu sumu novaca za kartu tih izvođača i ja bi sad bio najveća budala da taj ukus komentiram. S druge strane, konstatirat ću samo slijedeće: naše dvije privatne nacionalne televizije uopće nemaju emisija s glazbenim sadržajem koji bi proizvodio zvijezde, a državna radiotelevizija “odgaja” publiku po standardima svojih urednika. Sve ono što nastupa u njihovim elitnim terminima s vrhunskom produkcijom nije u stanju napuniti ni vlastitu garažu, na žalost. Ljudi ne razumiju da je to biznis od kojeg svi mogu imati dobrobit.

Kada je zapravo neki izvođač zreo za taj prostor?

Zagrebačka je Arena prije petnaest godina bila izazov, a sada je obavezno gradivo. Vremena su se promijenila. Izvođač je zreo za prostor kad može prodati barem deset tisuća karata po cijeni od 20 eura jer mu toliko novaca treba samo za dvoranu, produkciju, zaštitare i malo reklame.

Košnja livade

Koliko u svemu tome ulogu igraju mediji? Izjavili ste kako vaš koncert u Areni “ne podupiru nikakvi veliki sponzori niti jake medijske ili producentske kuće”? Kako izgleda poslovni dio cijelog pothvata i koliko ga je danas moguće ostvariti bez takve podrške?

Koliko ja znam, ovo što radim sa svojom ekipom je prvi ulazak nezavisne produkcije u taj prostor. Mi nismo platili samo CMC-ju i radio Kaju, sve drugo smo platili. U međuvremenu nas je podržalo Vukovarsko pivo, ali su zauzvrat dobili ekskluzivitet i dio ulaznica. Ne smijem otkrivati sadržaj ugovora, no nije ništa spektakularno, ali im velika hvala što su se uopće odlučili na ovaj korak. Mislim da mlad izvođač teško može ići u ovakav projekt bez podrške. Ja sam poprilično neovisan i kosim ovu livadu jako dugo, no većini nije lako i moraju sklapati teške i nepovoljne aranžmane. Moj savjet mladima je da od prvog trenutka paze što potpisuju, da pokušaju kontrolirati svoj katalog i karijeru i da strpljivo čekaju trenutak u kojem mogu kapitalizirati svoj talent.

U svojim ste intervjuima poprilično oštri prema uređivačkoj politici radijskih postaja. Možete li na ovom mjestu malo konkretnije objasniti svoje stavove prema hrvatskom radijskom eteru? Također, s obzirom na svoje glazbeno i diskografsko iskustvo, koje biste promjene u tom pogledu predložili?

Već sam vam rekao da je stav dobrog dijela onih koji odlučuju u našem kulturnom prostoru, pa tako i urednika, da je njihovo poslanje “odgajati” slušatelje i publiku. Često svoj glazbeni ukus nameću kao mjerilo vrijednosti, što je krivo. Tako gubimo velik broj potencijalnih slušatelja i publike jer se okreću onim medijima koji im daju ono što oni žele. Naravno da se kreiranje playlista po željama slušatelja može nazvati podilaženje i da treba ipak pomalo i odgojno djelovati, ali ne valja biti ekstremno krut. Pa i ja privatno slušam dosta glazbe koja nije srednjostrujaška, ali to nemam potrebu javno nametati kao glazbeni etalon, pa il’ tako ili nikako. Teško je naći mjeru, ali valja je tražiti jer ovo što sada imamo nije nešto na što ti koji “odgajaju” publiku mogu biti ponosni. Može im se samo čestitati na uspješnom “odgajanju”. Bravo majstori!

Kako tumačite segmentiranost hrvatske glazbene industrije na radijski eter, koncertne pozornice i streaming tržište? Kako pomiriti te svjetove i treba li ih uopće miriti?

Mirenje je nužno, samo mi, kao i obično, kasnimo. Zakonodavac nije prepoznao trenutak pri donošenju novog Zakona o autorskom i srodnim pravima, što je dodatno zakompliciralo odnose. U svijetu odavno više ne gledaju na glazbu kao proizvod, to vrijeme je prošlo. Glazba je ponovno usluga, pa čak bih rekao, projekt. Potpisuju se takozvani 360 ugovori u kojima svi pokušavaju uloviti što je više moguće od svega. Vrijeme klasične komadne prodaje je prošlo. Dobro jutro! Probudimo se i počnimo svi zajedno puhati u isti rog i bit će svima bolje. Treba nam nužno dogovor i mislim da tako nešto može napraviti samo Hrvatsko društvo skladatelja. Da sam na njihovm mjestu, krenuo bih s okupljanjem koje će zasigurno proizvesti dogovor. Autori su i inače motor ove industrije, htjeli mi to priznati ili ne.

Snaga kataloga

Autor ste knjige “Glazba i autorsko pravo”, kako ta dva pojma funkcioniraju zajedno u Hrvatskoj, na pragu 2025.? 

Pravo, tamo od kraja prošlog tisućljeća, kaska za razvojem tehnologije. Kod nas se dodatno zakompliciralo s nedorečenim, već spomenutim Zakonom. Svojevremeno nisam bio zadovoljan s radom HDS ZAMP-a, pa sam istupio iz redovnog članstva. Nemam pravo glasa i mnogi će reći da je to dobro i nek tako ostane (smijeh). Smatrao sam u tom trenutku da HDS nije ni hrvatsko, ni društvo ni skladatelja. Hrvatski autori se moraju u vlastitoj zemlji štititi zakonskim kvotama kao što se štite vukovi i magarad, a hrvatske glazbe je najmanje na državnoj radioteleviziji. Društvo nisu bili jer su bili socijalno neosjetljivi prema starijim klegama, posebice oboljelim i umirovljenim, a skladatelja nisu bili jer su punopravni članovi društva bili i oni koji se glazbom bave, ali skladatelji nisu. To se, koliko vidim u međuvremenu, mijenja, ali, po meni, sporo. Zagovaro sam i češće isplate autorima i razdvajanje HDS-a od ZAMP-a. Možda sam bio prerevolucionaran za to vrijeme. U spomenutoj knjizi i disertaciji sam prilično utemeljeno ukazao na probleme u funkcioniranju sustava, ali na tome je stalo. U svakom slučaju, sad sam u statusu doktora znanosti iz tog područja, ali ne sudjelujem institucionalno. To proizvodi gomilu sreće. Prije svega kod ljudi u industriji, jer ih ne gnjavim, i još više u mojoj obitelji jer imam više vremena za njih i za naše poslove.

CMC 200 Slavonija fest – Miroslav Škoro

Mnogi vaši inozemni kolege u posljednje se vrijeme odlučuju na prodaju svog autorskog kataloga. Koje je vaše mišljenje o tome i biste li se sami odlučili za to ukoliko bi se pojavila neka ponuda?

Da, to postaje trend i mislim da je mudro postupiti tako. Bob Dylan je među prvima to uradio i mislim da razumijem zašto. Naime, zakonski je zaštita limitirana na određeni broj godina nakon smrti autora, kod nas je to sedamdeset godina. Znači, nakon isteka tog vremena, pjesme postaju javno dobro. U tih sedamdeset godina pravni nasljednici raspolažu manje ili više uspješno i pametno s autorskom ostavštinom nekog svog pretka. Zna tu biti svašta i počesto se iz fokusa gube i autor, a naročito njegovo djelo. Ekonomski gledano, bolje je uzeti novce odmah i ostaviti ih svojim nasljednicima, pa u konačnici i sam uživati do svoje smrti, nego sve prepustiti nekom neizvjesnom vremenu. Uostalom, katalog prodaješ nekome tko će se za njega brinuti, a ne koristiti ga kao razlog za svađe i ostale gluposti

Zajedničko vama i mnogim mladim glazbenicima danas je DIY pristup u kojem ste istovremeno vlastiti autor, izvođač i diskograf. S obzirom na dosadašnje iskustvo, koje su prednosti, a koji nedostaci tog pristupa?

Rekoh već, u ovom je poslu jako važno zadržati što je više moguće udjela u svim agregatnim stanjima glazbe: autorskom, izvođačkom i diskografskom. Dodao bih još i koncertnom i komercijalnom. Daleko je više prednosti jer je daleko više dohodovnih kanala. Velik je nedostatak, posebice u početku, činjenica da nemaš velik i jak sustav koji te podržava. Poslije se taj nedostatak pretvara u dragocijenu prednost. Ne možeš ni u kojem poslu sjesti za stol i pregovarati s nekim ako nemaš neku težinu i argumente na svojoj strani. Najbolje je imati katalog ili dio njega, pa ajmo onda trgovati. Svojevremeno sam mislio da će se dogoditi prava glazbena revolucija sa svim tim novotarijama i da ćemo uistinu moći biti neovisni. Na žalost, dogodila se samo evolucija i jedino je dionika više. Da skratim, to je kao pojava života na Zemlji. Jako se puno toga mora sretno i spretno poklopiti da bi se taj život dogodio, ali je zato, kada se dogodi, neponovljiv i savršen, svim svojim nedostatcima unatoč.

Postoji li nešto što biste na glazbenom planu htjeli ostvariti, a da to još niste uspjeli?

O, ja sam već odavno postigao daleko više nego sam se ikada usudio pomisliti. Rekao mi je nedavno moj prijatelj Sunara iz grupe Dalmatino: “Dabogda svima bilo bolje, a nama nek ostane ovako kako je sad!” Tako se i ja osjećam.

Kako izgleda glazbena suradnja s vašim sinom Matijom u bendu? Što biste savjetovali njemu i ostalim mladim glazbenicima (i autorima) u Hrvatskoj?

Tipično: otac i sin. Ponekad imam osjećaj da će prije poslušati savjet slučajnog prolaznika na autobusnom kolodvoru nego moj. Imamo iste karaktere, ustvari. Obožavam svoju djecu i znam da sam puno puta u krivu i da nemam takta, ali to je tako i trudim se biti strpljiviji i razumniji. Što se tiče savjetovanja, nemam ja što savjetovati njih, dapače, mislim da mi matorci moramo malo oprat uši i poslušati njih. Nije to lako, ali se isplati, vjerujte mi!