Mišo Limić: „Najjača mreža su pjesme koje sam napravio“

Marin Krešimir Limić – legenda o kliškom bardu i njegovoj stini

“Bez menadžera, politike, glamura, love, još od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Često sami, zaboravljeni pa ponovno poput feniksa živi, puni sjajnih pjevačica, svirača, pjesama, albuma… Nisu li i oni kao svi mi obični, a opet tako posebni” – stoji na stranici posvećenoj legendarnom sastavu Stijene, sažimajući sve što oni predstavljaju.

Govori li se o Stijenama, neizostavno se mora spomenuti Marina Krešimira Limića, profesora, pedagoga, beskrajno talentiranog slikara i kipara, tekstopisca i skladatelja. Njegov unutarnji svijet je bogat, a i pogled na ljepotu izoštren. Njegov „krimen“ i osnovna dijagnoza su nepresušni entuzijazam i neproračunata ljubav prema glazbi. Uz mladenački duh, i danas se usuđuje duboko osjećati i povezivati s unutarnjim svijetom iz kojeg crpi inspiraciju. Nikada nije tražio slavu kao bit, niti je slijedio trendove koji su mu mogli donijeti brzu popularnost. Njegovo stvaralaštvo bilo je posvećeno dubljoj misiji – stvaranju glazbe koja ima trajnu vrijednost, koja nadmašuje prolazne komercijalne zahtjeve.

Nije čudno stoga što su iz njegovog pera nastali klasici hrvatske domaće glazbe. Jedan susret dovoljan je da shvatite da je on glazbeni bard koji ne skriva svoju posebnu povezanost s a svojim Klisom i obiteljskim korijenima. Ako ste se ikada pitali koja mu je najdraža pjevačica grupe Stijene, iako možda on to nikada neće izreći, ne skriva da ga s Belom (Izabelom) Martinović veže iskreno prijateljstvo, pa je od milja naziva i svojim menadžerom.

Razgovor s Mišom Limićem odvio se u njegovom omiljenom kafiću Dvije palme u Solinu, kojeg opisuje kao „mali gradić u Njemačkoj“. Kao vrsnom pedagogu, ništa mu ne promiče – od promjena u prirodi do izbora stola za kojim ćemo provesti iduća dva sata. „Ti si sada izabrala ovaj kutak. To je tvoj emocionalni doživljaj prostora. Znaš da će ti tu biti najugodnije, zar ne! Tako rade skladatelji, tako rade kipari, umjetnici… Sve je to po prirodnom osjećaju. Ti možeš naučiti slagati harmonije, ali trebaš osjećati!“

Razgovor smo nastavili o Stijenama, glazbenoj industriji, poziciji autora, korijenima, njegovoj glazbenoj školi, skladanju i glazbenim natjecanjima…

Javnosti ste najprepoznatljiviji kao autor pjesama grupe Stijene…

Najbolja je “Ljubav će me ubiti”, posvećena dalmatinskoj ženi i čekanju. Otišli smo s njom na međunarodni festival u Kazahstan nakon pobjede na Splitskom festivalu 1999. Tu pjesmu struka nije prepoznala, no ima priču i nenadmašnu emociju u sebi. Za tu prigodu smo napravili još dvije pjesme: “Obećanje” i “Koncert za bušilicu i orkestar”. Svirao sam cijelu ljestvicu na kamenu. To je bio štos koji se može upotrijebiti samo kao šećer na kraju, jer štosovi, kao i hitovi, ne traju dugo. Nije lako biti originalan. To je borba sa sobom. Moraš biti spreman dobiti, ali i gubiti! Pune arene nisu nešto što traje vječno. Iza tebe vrlo brzo dolazi netko drugi i napuni arenu još više. Danas postoji natjecanje oko toga, a više ne vidimo jesensko lišće kako mijenja doba, tako se trebamo mijenjati i mi i iznutra, da bi ostali prisutni i povezani sa kreativnošću. U protivnom, smišljaš arene.

Kako su nastajale vaše pjesme i što je autoru potrebno da bude dobar autor?

Ako emocionalno doživljavaš prostor, ti ćeš u svakom dijelu tog prostora naći svoju priču. Tako sam radio glazbu. Uzeo bih tekst od nekoga tko bi me uvjerio u tekst. Sjećam se kako mi je profesor Mirošević dao zadatak da za jednu od kasnije najtiražnijih pjesama raspišem klavirski izvadak. Nije htio čuti snimku. Rekao mi je: ‘Marine, nisi svjestan što si napravio’. Ja sam pomislio da će me opet izgaditi kao na ispitu. No, rekao mi je da sam napravio pjesmu za anale. To je bio hit, ali sam u tom momentu sumnjao u sebe. Nisam imao takav dojam. Profesor Mirošević je već tada vidio ono što je ključno, a to je struktura pjesme. Važno je da pjesma ima svoju unutarnju strukturu, da bude emocionalno nabijena i da izaziva snažnu reakciju kod slušatelja.

Vaše pjesme, a posebno “Ima jedan svijet”, često se izvode u pjevačkim talent showovima. Kako reagirate na te izvedbe, koji je vaš stav prema takvim emisijama?

Jeste li me ikada vidjeli u žiriju? Ne, jer bih napravio nered. Tko će danas razumjeti kada mu kažem što smatram bitnim? Ja sam davno napravio pjesme koje će generacije uzimati. Neke čak iz inata. Bez obzira na komentare urednika i umjetničkih direktora, vrijeme je pokazalo i mi danas još uvijek slušamo “Sve je neobično ako te volim”, “Ti si more, ja sam rijeka”, “Korida”, “Kako ću pjesme pjevati”, “Znaj, volim te”… Za autora je važno da pjevač zna o čemu pjeva.

Koja je priča iza pjesme “Ima jedan svijet”?

Puno se govori o njenom tekstu. Ta pjesma ima duboku simboliku, govoreći o čovjeku od soli, odnosno Dalmatincu posvećenom svom kraju, zemlji i moru. Danas rijetko tko može otpjevati tu pjesmu kako treba. Takav rijetki primjer je Ilma Karahmet koja ju se izvela s 13 godina. Izvedba te pjesme joj je donijela milijune pregleda. Ne zato što je bila dijete, nego je razumjela emociju. Danas je ta pjesma na njenom albumu. Smatram kako mladi pjevači najprije moraju vjerovati u to da mogu pjevati, a onda se usuditi i probati.

“Sve je neobično ako te volim”…?

Postoji priča iza pjesme “Sve je neobično ako te volim”. U vrijeme kada nije bilo mobitela, mi smo svirali u baletnoj školi. Tamo je bila jedna djevojka koja je čitala pjesmaricu u kojoj je bila pjesma Zvonimira Goloba. Poslala mi je pismo u kojem je bila pjesma “Sve je neobično ako te volim” i potpisala se kao Vanda. Ja sam tu pjesmu prekrojio i prilagodio. Golob je nakon početnog negodovanja, odobrio pjesmu koja je na koncu pobijedila. U Beogradu smo je ponovno snimili za singl i nastupili u vrlo gledanoj emisiji zbog čega nas je čula cijela tadašnja država. Ta pjesma je prodana u 60 tisuća primjeraka samo četiri mjeseca nakon izdavanja i Stijene su preko noći postale poznati sastav!

S obzirom na to da ste na glazbenoj sceni od kraja sedamdesetih, kakav je vaš pogled na cjelokupnu glazbenu industriju iz današnje perspektive?

Sad kad je, u principu, aktualno sve ono što mi nismo voljeli, moramo se prisjetiti vremena kad smo se trudili ostaviti trag i u glazbi i u povijesti. Ni tada se nije pjevalo sve samo o seksu, već se promovirala emocija i istinska vrijednost. Mi smo stvarali iz srca i emocija. Danas je sve fast food. Glazba je postala proizvod, i na kraju većina izvođača nastupa samo zbog novca i slave. To mi nije bila motivacija.