Mojmir Novaković: „Glazba i ples neobjašnjiv su poriv čovjeka“

Kao bend koji nadahnuće pronalazi u tradicijskim pjesama u slavenskoj mitologiji, Kries je izvrstan primjer uspješne simbioze tradicionalne i moderne glazbe

Vođen arhaičnim hrvatskim napjevima, u izvedbi energičnog frontmena Mojmira Novakovića, Kries svojim instrumentima gradi vezu između prošlosti uz gajde, diple, lijerica ili udaraljke, kao i sadašnjosti uz gitaru, bas, bubnjeve. Mojmir Novaković jedan je od rijetkih umjetnika koji zna što radi, a što totalno odudara od uobičajene, svakodnevne produkcije glazbe, zabavne i umjetničke. Veliki samostalni koncert Kries zakazuje više od godinu dana nakon posljednjeg nastupa, i to za petak, 10. svibnja u zagrebačkom klubu Boogaloo, a bit će to prilika da premijerno čujemo nekoliko novih pjesama.

Foto: Matej Grgić

U kojoj dobi života i u kojem kraju si uopće došao u doticaj s krijesom, kako te se to dojmilo, i kasnije, pretpostavljam, navelo da to postane nepresušni izvor tvojega glazbeničkog i ne samo glazbeničkog, nego i plesnog djelovanja? Ples je u tebe dio performansa kao što je to dio Zorana Badurine iz Jonathana ili ako ćemo i Michaela Jacksona…

Kod mene na selu pali se krijes na Ivanje. U djetinjstvu to pamtim kao jedan od najljepših događaja. Daleko je to bilo od „folklornog pristupa” tradiciji. Palio se kries ili svitnjak na Sv. Ivana. Mi bi ko dica brali travu koju smo palili i radili male vatromete od tih svežnjeva. Ono što mi je ostalo kao „glavni okus“ tih događanja jest to da nije bilo racionalnog objašnjenja zašto se kries pali. Jedini smisao bila je sreća.

Puno godina kasnije, za promociju prvog albuma grupe Legen, organizirali smo koncert i paljenje kriesa na Bundeku. To je bilo nadrealno iskustvo. Legen je održao koncert i nakon ponoći se nastavio party na kojem je Ilko Čulić puštao glazbu. Sjećam se dobro policajca koji nas je doslovno zamolio da ne prekidamo party naglo, nego da ako ikako možemo, kroz pola sata polako privedemo party kraju. U tom trenutku Ilko upravo pušta remiks ”Yeke Yeke” od Mory Kanta, a cijeli Bundek i okolna šuma pleše. Bundek je tada bio prirodni rezervat ptica, od pristupnih cesta samo makadam na kojem su ljudi parkirali automobile tako da policija nije mogla niti prići bini. Party je bio besplatan. Nije bilo nikakvog drugog razloga osim Dana planeta Zemlje i Jurjeva, što nam je bio povod za koncert. Kad smo nakon raspada Legena razmišljali o imenu za novi bend, sjetili smo se krijesa na Bundeku i bend nazvali Kries.

Ime je dovoljno jednostavno i to je bilo to, ali ta sloboda vezana za Kries je dakako, bar meni, ostala važna. Glazba i ples neobjašnjiv su poriv čovjeka, a u današnje vrijeme, i vjerujem oduvijek, najveći prostor slobode.

Ali pričati o tome je – što bi Elvis Costello rekao – kao „plesanje o arhitekturi” (Writing about music  slike dancing about architecture)

Foto: Matej Grgić

Još davno izjavio si za Kries: „U drevnim napisima i napjevima skriveni su mnogobrojni ključevi za razumijevanje života. Na svakom je od nas da otkrije simboliku tih ključeva i nađe ih u primjenjivanju u svakodnevnim postojanjima“.

Možeš li reći neka vlastita saznanja, otkrića tih ključeva razumijevanja života, i jesi li pri tome svjesno ili nesvjesno kroz glazbu i performans – ples na pozornici – prenio/prenosiš današnjim generacijama koje osim preko Kriesa uopće nisu upoznati s bîti običaja krijesa?

Da, drago mi je da upravo tu izjavu spominješ. Mi svi imamo potrebu razumjeti. Glazba, ples koji u svojoj osnovi proizlaze iz kulture ponašanja ljudi prije nas, prije nego je postojala pisana riječ, razumijevali su pjesmom i plesom. Danas smo pretrpani značenjima definiranih kroz riječ i razumsku logiku, a zaboravljamo da postoji cijeli jedan svijet zbog kojeg sva ta logika i pisana riječ uopće imaju smisla. Jednom sam čuo izreku da „čovjek samo dok pjeva ne može lagati”. Upravo zato su svi „sveti” tekstovi oduvijek bili pjevani, nikada samo izgovarani.

Imam osjećaj da osobno sebi tumačim značenje tih pjesama svaki put kad ih izvodimo pred publikom. Zato Kries doživljavam prvenstveno kao glazbenike koji sviraju, sudjeluju s publikom na koncertima, a manje kroz studijske snimke. Ima nečeg magičnog u sviranju uživo, što niti jedan medij ili glazbena produkcija ne može prenijeti niti oslikati.

Začudna je kombinacija tradicijske glazbe koju inkorporiraš u svoje stvaralaštvo koje mnogi označavaju kao world music, ili ja bih radije folk rock, premda ne marim za te stilske definicije ili opise. Navodno ti ne pišeš tekstove, ili ne barem sve ili u cijelosti? 

Ja narodnu poeziju doživljavam kao svete tekstove. Radi se uglavnom o određenom „sloju“ narodnih pjesama. Narodna umjetnost ima puno različitih vrsta i pristupa tekstu. Ja nekako uvijek biram one malo mističnije. Najljepše u njima je to što nemaju nikakvog smisla u kontekstu današnjeg svijeta, ali ga savršeno mogu objasniti kroz svoje simbole. Ništa novo, netko bi rekao, pa to radi poezija oduvijek. Razlika je vrlo bitna, narodne pjesme su nastale zajedno s melodijom. Tekst, melodija (i ritam) izrasli su jedno iz drugog. To nije inspiracija jednog čovjeka, to je inspiracija generacijâ. Svi u Kriesu već desetljećima, svjesno i s namjerom, slušamo pjesme sa starih etnografskih traka. Kries svira ono što članovi Kriesa slušaju, u nekoj našoj interpretaciji svijeta u kojem živimo.

Već sam ti jednom prilikom rekao da je tvoja emisija Po vašem izboru bila najveći povod da se danas bavim glazbom. Ta raznolikost pristupa glazbi koju sam otkrio slušajući tvoju emisiju dala mi je iluziju da ja sâm biram što slušam i što sviram, a zapravo sam pred-definiran onime što sam slušao i što me inspiriralo. Sama odluka da slušamo etnografske snimke naša je svjesna odluka. Zato ja pjevam samo narodne tekstove. Ako se neka izmjena i dogodi, ona je više-manje ili proizvod greške ili takva intervencija da niti ja ne znam gdje završava original, a gdje počinje moja odnosno naša intervencija.

Foto: Matej Grgić

Poticaje dobivaš ponajviše u hrvatskoj baštini, ali i z čitave regije. No jedan od vaših fanova napisao je da nitko više nije napravio za Liku i ličku kulturu od Mojmira Novakovića i Kriesa. Kako bi to komentirao? Jesi li uopće svjestan te svoje i kulturološke uloge novostvorenom umjetničkom vrijednošću Kriesa?

Naravno da laska kad te netko hvali, ali – što se Like tiče – ja u šali velim da sam Ličanin jer je moj otac iz Zagore, a majka Slovenka, pa sam ja na pola puta Ličanin.

Jednom prilikom, najvjerojatnije na nekom od tuluma, izgovorio sam da bih mogao postati australski Aboridžin ako uložim dovoljno truda i vremena, i znam da sam to mogao. Naša odluka da izvodimo hrvatske tradicijske pjesme nije političke naravi već više filozofske. Pitanje identiteta je pitanje odakle dolazimo i kamo idemo. Ako bih se potrudio da budem Aboridžin, izgubio bih previše vremena i energije da naučim što je netko dobio odrastanjem u toj kulturi, dok za to vrijeme kao pripadnik ove tradicije tu energiju mogu iskoristiti efikasnije. Puno glazbenika (i umjetnika) potroše svoj život da bi bili džezeri, rokeri… Ili u kazališnom/filmskom/slikarskom/itd. svijetu da slijede trendove produkcija koje dolaze iz velikih kulturnih centara ili kazališta, filmskih produkcija… pritom zaboravljajući da je to samo forma. Sadržaj je u vlastitoj kulturi u kojoj si rođen. Kao što si ti donio odluku što ću ja slušati „po vašem izboru“, tako su moji preci dali da ja pričam, pjevam… na svom jeziku. Narodno pjesništvo i melodije su prozor u spoznaju o sebi. Ne o Mojmiru koji ima vlastitu volju, već o Mojmiru koji želi razumjeti sebe i svijet oko sebe. Ako ikada ikome budem inspiracija, volio bih da to bude inspiracija za potragom o sebi, a ne recept za hrvatsku ili ličku glazbu.

Nastupali ste diljem Zapada, u Europi i Sjevernoj Americi, dobili komplimente u Guardianu („Kries je upario rock energiju i iskonsku silu”), ali mene posebno zanima kako su vas primili u Aziji na festivalima u Maleziji i Borneu. To je ipak jedan sasvim drugi kraj svijeta mada je Kries „svemirski band“ i na našoj sceni! 

Od devedesetih godina prošlog stoljeća (točnije ’87. nakon prvog sastanka nekolicine entuzijasta u Velikoj Britaniji koji su definirali taj termin) world music je djelovao kao ideja da je svijet prepun genijalne glazbe čija su snaga i ljepota istinsko bogatstvo čovječanstva. Taj termin, world music, samo je kategorija u vinyl/CD shopu ili MP3 playlista s jedne strane, ali s druge strane world music je okupljao ljude koji su znali slušati, i tim znanjem pomogli širenje glasa o dobroj glazbi. Puno sam vremena proveo s ljudima s te scene, razmjenjujući ideje, glazbu pa i prijateljstva s njima. Iz toga su proizašla i gostovanja na festivalima diljem Europe i svijeta. Isto tako su mnoga imena na world music sceni svoju karijeru započeli upravo na Ethnoambient festivalu u Solinu.

Publika na tim festivalima, bilo to u jazz klubu u Londonu, ruralnoj Kanadi ili na Borneu, usmjerena je upravo energijom ljudi koji su organizirali naš koncert ili festival. A to su moji odnosno naši prijatelji i (isto/slično)mišljenici. Svi zajedno smo se trudili ljudima donijeti malo svijetla (Kriesa) i proširiti obzore.

Scena se danas dalje razvija i neki novi mladi ljudi i dalje rade (poput našeg Emira Fulurije). World music kao termin gubi na snazi i značenju (iz puno razloga za čije bi objašnjavanje trebao malo dulji esej ne samo o glazbi već i diskografiji), ali sjeme koje je zasijano tih devedesetih i dalje nosi plodove.

Načuo sam da pripremate novi album za kraj godine i da ćete neke nove pjesme izvesti u Zagrebu 10. svibnja 2024.? Možemo li dobiti barem nešto bitnih informacija o novim pjesmama/albumu? 

Da, istina je. Novi album se polako slaže.

Mislim da sam već ionako previše filozofirao u ovom intervjuu. Mislim da bolje pjevam nego što opisujem riječima pa je najbolje da ti, ali i svi koji budu čitali dođu u Petak u Boogaloo i poslušaju.