Ususret premijernom hrvatskom nastupu u Lisinskom
Nduduzo Makhathini: „Što uistinu znači razmišljati o jazzu kao globalnom zvuku?“
Nduduzo Makhathini je pijanist, skladatelj, etnomuzikolog i vizionar južnoafričkog jazza čija je glazba duboko ukorijenjena u zuluovsku baštinu, duhovnost i iskustvo Juga svijeta. Njegov jedinstveni zvuk povezuje jazz improvizaciju s afričkim ritmovima, melodijama i ritualnim praksama, stvarajući snažne izvedbe koje publiku vode kroz prostor sjećanja, iscjeljenja i otpora.
Nakon što je 2020. debitirao za uglednu izdavačku kuću Blue Note, njegov glazbeni put nastavlja se s novim albumom uNomkhubulwane (2024.), inspiriranim mitologijom naroda Nguni. Glazbom nastoji, kako sam kaže, „natjerati klavir da progovori jezikom mog naroda”.
Uoči svog prvog zagrebačkog nastupa, razgovarali smo o značenju nastupa uživo, važnosti duhovne prisutnosti u improvizaciji i borbi protiv egzotizacije afričke glazbe u globalnom jazz kontekstu. Nduduzo Makhathini nije tek etnomuzikolog koji se okušava u izvođenju pa ima proširenu perspektivu, već su njegova promišljanja posve utemeljena u izvedbi te je stoga izuzetno zanimljiv. Osim svježih pogleda na tržišne prakse, razgovor s njim donio nam je i neke zanimljive novosti iz svijeta južnoafričke popularne glazbe.
Otvorili smo pitanja sjećanja, improvizacije, duhovnosti i značenja zvuka u svijetu koji još uvijek treba naučiti slušati.
Započinjem ovaj razgovor s čestitkom na nominaciji 2025 German Jazz Prize for “Live Act of the Year: International. Što vam znači ta nominacija i kako to da je upravo njemačka jazz scena toliko sretna da se tamo često nalazite? Upravo ste u Pierre Boulez Saalu u Berlinu (1. svibnja 2025.) imali premijeru nove suite A Return to Essence: Tuning into the Modalities of Humanness. Kako je prošla izvedba?
Hvala vam puno. Naravno, za mene ova vrsta priznanja mnogo znači, osobito zato što se moj rad bavi marginaliziranim znanjima, nasljeđem naroda Khoisan i kulturnim kodovima periferije. Ovo priznanje u Njemačkoj donosi vidljivost toj priči, jeziku i kulturi moga naroda. Zbog toga sam doista s velikom radošću primio vijest o nominaciji.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A u vezi s time, predstavljanje suite A Return to Essence bilo je još jedan sloj u priči o katastrofalnim povijestima afričkog kontinenta, koje nas zapravo pozivaju da razmišljamo o oprostu na različite načine. Ta je izvedba bila jako dobro primljena, a poruka koju sam donio snažno je odjeknula među ljudima — i to mi je uvijek iznimna radost.
Iako ste do sada snimili 11 nagrađivanih i prepoznatih nosača zvuka, zanimljivo je da ste za 2025 German Jazz Prize nominirani upravo u kategoriji izvedbe uživo. Koje su specifičnosti žive izvedbe u doba masovnog slušanja glazbe putem digitalnih servisa? Kako vaša glazba progovara vašim slušateljima kada je izvodite uživo, a kako progovara preko nosača zvuka?
Za mene su digitalna i uživo izvedena glazba jednostavno različiti oblici izražavanja. S jedne strane, u digitalnoj glazbi postoji ta esencija arhiviranja — ona je prisutna online, dokumentirana je u određenom trenutku. Digitalni prostor na neki način ovjekovječuje te određene zvukove.
No izvedba uživo bavi se vremenom na mnogo izravniji i složeniji način. U živom kontekstu priziva se znanje iz prošlosti, a istovremeno se možda naslućuju i stvari koje tek dolaze — sve se odvija u stvarnom vremenu, u jednom koherentnom trenutku.
Kao improvizator, naginjem toj ideji prisutnosti: spontanosti, improvizacije i potpunog bivanja u sadašnjem trenutku. S druge strane, imam i glazbu koja postoji unutar onoga što nazivam “kodiranimm arhivom” — i to je također važno.
Ipak, mislim da su moji koncerti posebni jer postoji određena praksa koja je povezana s izvedbom. Godinama već istražujem nešto drugo — rituale. A ritual, po definiciji, je kolektivni događaj. Ne postoji jasna granica između publike i izvođača. Uvijek tražim načine kako slušati s glazbom, a ne samo slušati glazbu. Publika iz cijelog svijeta prihvatila je taj pristup, i iznimno sam zahvalan na svim prilikama koje sam imao da sviram diljem svijeta.
Globalizacija otvara pitanja autentičnosti, vlasništva i kontrole nad jazzom. Globalni tokovi jazza često skrivaju asimetrije moći, gdje se ‘globalni jazz’ može prikazivati kao neutralan, dok su u stvarnosti određene estetske norme, tržišne prakse i festivalske strukture još uvijek pod snažnim utjecajem zapadnih institucija i tržišta. Kako vi to osjećate? Kako jazz živi u različitim kulturama danas?
Zanimljivo je da se ponovno vraćamo pitanju globalnosti. Mislim da je važno stalno se podsjećati da, kada govorimo o “globalnom”, i dalje razmišljamo unutar euro-američkog okvira. Svijet je, nažalost, podijeljen na tzv. Globalni Sjever i Globalni Jug, podjela je to koja sa sobom nosi duboke traume.
Jedan znanstvenik, Valentin-Yves Mudimbe, jasno je pokazao kako je moć Sjevera na razne načine “izmislila” Jug. Drugim riječima, Jug se često mora oslanjati na epistemologije i okvire koji su nametnuti izvana — kroz kolonijalizam, transatlantsku trgovinu robljem, aparthejd – ti lanci i uvjeti nisu zapravo nestali.
Prije godinu ili dvije sudjelovao sam u jednoj raspravi koju je organizirao Jazz at Lincoln Center, zajedno sa Shabakom Hutchingsom i Esperanzom Spalding. Razgovarali smo o globalnom jazzu i onome što on znači. U tom mi je razgovoru postalo jasno da jazz, na svom putovanju kroz svijet, neprestano dolazi u dodir s novim geografijama i kulturama. Ali postoji praznina — literatura još nije do kraja obuhvatila te nove senzibilitete.
Jug se često mora oslanjati na epistemologije i okvire koji su nametnuti izvana — kroz kolonijalizam, transatlantsku trgovinu robljem, aparthejd – ti lanci i uvjeti nisu zapravo nestali
Sjećam se da sam čitao knjigu — ne mogu se sjetiti autora — bavi se mnogim doprinosima koji dolaze izvan dominantnih centara: primjerice, kako južnoafrički jazz crpi iz tradicijskih glazbi, kako nordijski jazz stvara posve drukčiji zvučni svijet… Sve te mikro scene jazza postavljaju pitanje: što uistinu znači razmišljati o jazzu kao globalnom zvuku?
Naravno, pitanja kontrole i odnosa moći i dalje ostaju — diskografske kuće, festivali i tržišta i dalje djeluju prema zapadnim strukturama. Pred nama je mnogo posla ako želimo iznova definirati što znači “globalno”, pa i “univerzalno”. Vjerujem da jazz mora pronaći svoje mjesto unutar pluraliteta — priznanja višestrukih centara i istina. To je dugoročan projekt, ali osjećam da se pojavljuje svijest da svako mjesto, sa svojim vlastitim znanjima, ima nešto važno za reći u jazzu.
Vjerujem da jazz mora pronaći svoje mjesto unutar pluraliteta — priznanja višestrukih centara i istina
Vaša je glazba duboko ukorijenjena u zulu baštinu. Koje su glazbene specifičnosti te baštine i kako se ona manifestira u vašim izvedbama?
Pa, za mene to je zapravo govor o nasljedstvu, o pamćenju. A u vremenu u kojem živimo, postkolonijalnom, postoji izazov vezan uz pamćenje, s obzirom na to da smo prošli kroz razdoblje amnezije.
Zato mi je važno zadržati te naznake zuluovskog identiteta, znanja o našim praksama — oblikovanju duše, načinu na koji razgovaramo s pamćenjem, pričanju priča, iscjeliteljskim praksama, izangoma (op. a. izangoma su tradicionalni zuluovski duhovni iscjelitelji ili vračevi. Djeluju kao posrednici između svijeta predaka i živih, koristeći trans, rituale i sveto znanje za dijagnozu i iscjeljenje).
Zvukovno odbijanje da zaboravimo ono što nam je bilo važno postaje oblikom protesta
Kad govorim o tome kako je zvuk smješten u naslijeđu, mislim na to da on odgovara kroz načine koji nasljedstvo prenose zvukom. To postaje oblik protesta — odbijanje da zaboravimo ono što nam je bilo važno.
Tradicijski glazbenici u prošlosti Južnoj Africi nisu vidjeli glazbu samo kao umjetnost. Glazba je bila sredstvo izražavanja identiteta, ali i politički čin prisjećanja i povezivanja s precima te način obnavljanja zajedničkog duha otpora i jedinstva protiv sustavnog brisanja kulture. Koliko je u današnje vrijeme prisutan aktivistički nerv tradicijskih glazbenika JAR-a? Baštine li to od ranijih generacija? Gledaju li uopće na svoju glazbu u kontekstu aktivizma?
Kao što sam rekao, sviranje ove glazbe je svojevrsno odbijanje — protest. Aktivizam je prirodno u središtu ove glazbe. A naravno, s imidžem komercijalne glazbe, ljudi uglavnom žele biti zabavljeni, i ponekad se manje bave aspektom aktivizma. No postoji velika većina umjetnika koji i dalje razmišljaju o tome kako unijeti te složenosti u svoj zvuk — bave se duhovnom sviješću, političkom sviješću, univerzalnom sviješću. To se i dalje vrlo jasno očituje u glazbi.
Aktivizam je prirodno u središtu ove glazbe
I ono što je zapravo uzbudljivo jest da postoji jedan novi žanr u Južnoj Africi — zove se Amapiano (op.a. amapiano je suvremeni glazbeni žanr nastao u Južnoj Africi, koji kombinira deep house, jazz i lounge elemente s lokalnim glazbenim izražajem. Iako je iznimno popularan i često percipiran kao „komercijalan“, mnogi izvođači unutar tog žanra uključuju i duhovne i identitetske teme u svoje tekstove i estetiku).
To je komercijalna glazba, ali nešto se zaista događa u porukama koje prenosi. Oni zaista govore o praksama povezanima s precima, o tome kako ostati povezan s tim dijelom — što znači da se čak i na plesnom podiju, čak i unutar najkomercijalnijih žanrova, naša memorija budi. I ljudi žele otkriti tko su. Dakle, identitet je i dalje u središtu.
Osim što ste pijanist i improvizator, vi ste i znanstvenik i muzikolog na Umjetničkoj školi Sveučilišta KwaZulu Natal. Jako je zanimljivo vaše povezivanje duhovne i izvedbene sfere kojom se bavite u svojoj doktorskoj disertaciji. Pojam koji ste uveli, “breaking into sound” označava trenutak kada improvizacija postaje sredstvo za pristup duhovnim dimenzijama.
Dođe li do takvog momenta tijekom svake Vaše izvedbe? Je li on ključan za uspješnost izvedbe ili je neki oblik dodane vrijednosti? Jesu li uključeni i ostali izvođači koji s vama dijele pozornicu ili je zadržan samo za Vas? Može li se isplanirati ili dolazi spontano? Koju ulogu ima publika u takvom trenutku?
Hvala puno što ste odvojili vrijeme da pročitate moju doktorsku disertaciju. Temelji se zapravo na činjenici da ja dolazim do zvuka kroz tri modaliteta. Prvo: kroz socijalizaciju — obrazovanje u glazbi. Drugo: putem loze, što znači pjevanje i pristup pjesmama moga naroda. I treće: kroz inicijaciju — njegovanje praksi stvaranja pjesme. Moje je istraživanje stoga zapravo refleksivno na taj način.
Pojam probijanja u zvuk smješta se unutar mnogo starijih praksi stvaranja zvuka, koje su bile zasnovane na analizi zvuka i zvučnim strategijama kao načinu otvaranja višestrukih svjetova — metafizičkog svijeta, duhovnog svijeta. To je uvijek dio moje glazbe — to čeznuće za drugdje, kako kažem u svom radu — ta želja da se ode onkraj. To je uistinu središte i ono što mi stalno daje energiju za sviranje ove glazbe.
Glazbenici u bendu se ne bave nužno izravno tim stvarima, ali pretpostavljam da sviranjem ove glazbe na neki način stoje uz to znanje i plešu s njim. Oni razumiju kad govorim o tim stvarima. Moja je nada da će jednog dana razviti snažniju povezanost s tim korpusom znanja. Ali, naravno, ljudi imaju svoje različite interese. Što se tiče publike — naravno, moj je cilj na svakom koncertu otvoriti poziv svakome tko dođe da nešto ponese sa sobom.
Ovdje u Hrvatskoj imamo često dojam da se bilo koja afrička glazba često uključuje u globalni tržišni sustav na način da se naglašava njezina ‘autentičnost’ kao egzotičnog proizvoda za zapadnog potrošača, a ne kao ravnopravna umjetnička forma. Kako se Vaša glazba odupire tome i je li se osjeća taj teret i u jazz glazbi?
Da, egzotizacija afričke glazbe je nešto vrlo stvarno što osjećamo diljem svijeta. Jedan veliki znanstvenik, etnomuzikolog, govori o tome kako se u razmišljanju o afričkoj glazbi stalno poziva na ono što nazivaju poliritmijom, i tvrdi da takav naglasak oduzima činjenici da je afrička glazba također melodična.
Egzotizacija afričke glazbe je nešto vrlo stvarno što osjećamo diljem svijeta
Dakle, postoji osjećaj da je na world music tržištu mjesto gdje se afrička glazba nalazi problematično. Pojam je suviše apstraktan i olako postaje potka za sve vrste prikaza afričkih zvukova. Dakle, stalna konverzacija se odvija, ali važno je da umjetnici uvijek pripremaju publiku, pokušavaju, pišu, govore, i mislim da bismo jednog dana trebali negdje stići kada objasnimo kontekst ovih zvukova, ljudi će razumjeti zašto to radimo i neki će biti voljni uložiti trud kako bi izbjegli nasilje egzotizacije.
U Zagrebu nastupate u triju, zajedno s vama su basist Dalisu Ndlazi i bubnjar Lukmil Perez. Kakav je bio Vaš skladateljski pristup za Trio i što možemo očekivati na vašem prvom koncertu u Zagrebu?
Hvala vam još jednom što ste odvojili vrijeme za ova pitanja. Zaista smo uzbuđeni što ćemo svirati u Hrvatskoj!
Izvodit ćemo glazbu s mog prošlogodišnjeg albuma uNomkhubulwane, ali donijet ćemo i nove kompozicije koje još nisu objavljene. Moj skladateljski pristup ovom triju temelji se na međusobnom slušanju i duhovnoj otvorenosti — ostavljam dovoljno prostora svakom članu da donese vlastitu perspektivu u zajednički zvuk, ali sve s jasnom namjerom i unutarnjom strukturom.
Naša glazba nije ograničena formom — više se radi o stvaranju prostora za duboku refleksiju
Teško je reći što točno publika može očekivati, jer naša glazba nije ograničena formom — više se radi o stvaranju prostora za duboku refleksiju, posebno o iskustvima globalnog Juga i mogućnosti za transformaciju. Također, pokušavamo kroz zvuk prenijeti neku vrstu iscjeljujuće, gotovo transcendentalne energije — nešto što može ponuditi olakšanje od težine svakodnevice i otvoriti prostor za novu nadu, za novi dah u životu.
U Zagreb donosimo puno ljubavi. Otvoreni smo za razmjenu, za susret, i radujemo se svemu što ćemo zajedno doživjeti. Vidimo se uskoro!
Hvala Vam još jednom na izdvojenom vremenu!
___
Informacije o koncertu i link za kupnju ulaznica: Nduduzo Makhathini u Lisinskom
