09
pro
Intervju

Nenad Borgudan (Detour): „Kod nas je definitivno prisutna ta feniks fora“

Nenad Borgudan (Detour)

Nenad Borgudan (Detour)

share

Nenad Borgudan autor je profiliranoga umjetničkog glasa koji doista zna napisati kvalitetnu pop pjesmu. Njegov bend Detour periodično doživljava preobrazbe i skreće s neke zamišljene uobičajene karijerne putanje, ali uvijek se vrati svojoj publici, dosljedno imenu, nekim obilaznim putem – promijenjen, a opet isti. O novim metamorfozama i singlovima kojima najavljuje rad na novom albumu, o umjetnosti i kreativnosti općenito, razgovarali smo posve opušteno.

“Nekad si klaun. Nekad si pozitivac, a nekad ispadneš smiješan, nekad kriv”

Povod našeg razgovora objava je posljednjeg singla ”Klaun”. Molim te, približi nam priču koja stoji iza njega.
”Klaun” je krenuo kao ljubavna pjesma o nepomirljivim razlikama između dvoje ljudi, s time da je nekako postala opet aktualna, a da to nisam ni znao. Tekst sam napisao prošle godine, ali nije htio ići u smjeru koji se sad može iščitavati iz nje. Sad se iz nje može iščitavati i neki društveni kontekst. Riječ je o zabludama, o puno loših stvari koje nisu društveno korisne, o sebičnosti, o skepsi. Sve što je ljubavno, to je i društveno, a zapravo se je riječ o jednoj polarizaciji kojoj smo svjedoci na društvenim mrežama. Toliko se prijateljstava razvrgnulo upravo oko teme Covida i to je društvena pojava koja je poprilično zastrašujuća. Nikad prije nisam vidio takvu lavinu. Tu ne govorim o osuđivanju, nego o postavljanju pitanja o tome tko je u pravu. Klaun je groteskni lik koji može predstavljati radost, ali znamo da postoje i fobije od klauna, kao i filmovi o strašnim klaunovima-čudovištima.

Ljudi zapravo u drugima vide ono što nose u sebi, pa tako i u tom klaunu.
Upravo to! To je ta dualnost. Nekad si klaun. Nekad si pozitivac, a nekad ispadneš smiješan, nekad kriv. Nitko nije samo jedno. Ovisi o situaciji.

Što te potiče na pisanje? Što te tjera da se pokreneš s mjesta?
Inspiracija ne pada s neba. Mislim da treba puno raditi. Ponekad me ‘zaplahne’ inspiracija pa dobijem neki rezultat bolji od svog prosječnog. Meni inspiracija dosta dolazi iz preokupacije, a ne nekog sanjarenja. U posljednje sam vrijeme pod utjecajem svega što se događa, pa tako i posljednje četiri pjesme koje smo objavili nose tu neku apokalipsu u sebi, osjećaj kraja, nereda, bez obzira na to što im je naziv puno lepršaviji. Nijedna pjesma ne priča izravno o tome, ali kuži se upravo ta atmosfera. Cijeli nadolazeći album nekako će tako izgledati.

Napisao si cijeli album?
Imam dvadesetak pjesama između kojih odlučujem. Imam forme svih pjesama, ali odmah slažem aranžmane i zato mi cijeli proces stvaranja dugo traje. Ovaj prvi dio, ekspresivni, uglavnom je brz, ali onda dolazi artikulacija, brušenje, taj fine tuning, i to je nešto što kod mene traje jako dugo. Pišem tekst po godinu dana, a ako je frka, onda ga moram napisati u dva mjeseca.

Dva mjeseca tebi je brzo?!
Kako je malo teksta u pitanju, onda mi sve nekako treba biti na mjestu. Pokušavam dobiti to da pjesma ima apsolutni smisao.

Mogu ti reći da se to u ”Klaunu” baš jako osjeti! Vidi se da su riječi promišljene, ali da se skroz prirodno uklapaju u pjesmu.
Užasno mi smeta u pjesmama kad osjetim da nešto izleti, da nije spretno napravljeno. Pokušavam dobiti tu finu liniju. Drago mi je da si dobila taj dojam, da je pjesma tečna, a da je samo izrečena. Ništa preveliko, a smisleno.

Ti si jedan od onih autora koji pazi da su naglasci na pravom mjestu. To jako cijenim!
Čini mi se da je to sve dio jedne vještine! Puno je nijansi koje treba uskladiti da bi se dogodio sklad, da bi onda nastala skladba.

Vjerujem da to ima dosta veze i s tvojom strukom, arhitekturom.
Ima, apsolutno! Mislim da je filozofska ideja totalno identična. Stvaranje skladbe, stvaranje savršenog oblika.

“To je naše igralište i hoću da bend postoji”

Imaš li strah od praznog papira?
Imam, i to jako veliki! Zato toliko dugo traje proces mog stvaranja. Dosta sam sistematičan i pokušavam dobiti barem to neko svoje savršenstvo. Unatoč tome, danas ipak lakše donosim neke odluke. Ne znam jesam li spustio kriterije ili samo postao vještiji. Strah postoji jer uvijek imam ideju o nečemu što će ostati, pa pokušavam da ne bude baš banalno.

Što ti je lakše pisati, angažirane ili ljubavne pjesme? Ima li uopće smisla pisati angažirane pjesme u današnje vrijeme?
Nemam puno angažiranih pjesama, ali na prošlom albumu bilo je nekoliko takvih uronjenih u ljubavnu tematiku. ”Biram” je možda najnaglašenije aktivistička. Treba li pisati takve pjesme? Ne trebaš ako nemaš potrebu. Reagiram na stvari oko sebe na način da je to moja preokupacija. Teško je odvojiti to neko autorstvo od toga u kojem si stanju i što proživljavaš. Znam da je ”Biram” izašla u jednom trenutku kao brojalica. Nikad nisam tako brzo napisao tekst.

Znaš li odmah da je pjesma dobra kad je napišeš ili se nekad ipak predomisliš?
Ja uglavnom pišem pjesme koje su meni dobre. Događalo mi se da napišem pjesmu za koju sam mislio da je dobra, ali onda je nešto zapelo u provedbi. U produkciji ili miksu stvari znaju stradati, kao i ako eventualno nešto u aranžmanu nije dobro riješeno. Nakon određenih godina shvatim da su neke stvari možda bile manje spretno izvedene, ali ne događa mi se da zažalim.

Koliko bend ima upliva u samo stvaranje?
Ja definiram pjesmu i tekst, imam sugestiju aranžmana, a bend onda daje svoje glazbeno viđenje jer nisam ni basist, niti bubnjar. Bend je bitna karika nakon nastanka pjesme, ali stvaralački je dio isključivo moj. O osnovnim se stvarima zapravo ne raspravlja, nije to stvar mog ega, ali nitko zaista nije pokazivao afinitet. Naš basist Alen Križaj radi s Ivanom Kindl, to je njegovo igralište. Imamo definirane uloge. Ljudi mi znaju poslati svoje pjesme, ali nema to nekog smisla. Detour je to kaj ja radim.

Koliko su te promjene pjevačica utjecale na atmosferu u bendu, na neku viziju i cilj?
Puno su utjecale i na atmosferu i na posao, na kredibilitet. Svaki taj odlazak pjevačice značio je novi početak. Ljudi su se pitali što je ostalo od benda. Svaki put je nečiji odlazak naštetio bendu i bend je otišao korak unazad, ali se dosad svaki put uspio vratiti. Ta feniks fora kod nas je definitivno prisutna. Meni je to toliko bitno da neću dozvoliti da stane. To je naše igralište i hoću da bend postoji. Razumijem da je to problem za imidž i zato sam odlučio sada uzeti dvije pjevačice, Doru Mijat i Karlu Krmpotić, kako više ne bismo brendirali pjevačicu nego ih postavili kao članove benda, kao vokalistice. Svaka izvodi pola repertoara i pazili smo da su to po komercijalnosti jednako jake pjesme. Kod nas su dok god se osjećaju dobro, a svaka sljedeća promjena više neće značiti medijsku pažnju.

Nije dolazilo u obzir da sada ti budeš u prvom planu?
Nije dolazilo u obzir jer smo od samih početaka krenuli sa ženskim vokalima i 90% repertoara je ženski repertoar. Ne vidim se kako pjevam ”Zaljubila sam se”. To je napravio Pero (Mayales) i kad su to napravili, otpao im je cijeli repertoar s prvog albuma. To bi zahtijevalo neku drastičnu promjenu, a mi imamo neki kontinuitet. Sada, kada imamo dvije pjevačice, skroz se promijenila energija na pozornici, ali i u bendu općenito. Veselija je komunikacija i harmonijski je zanimljivije. To mi se trenutno čini jedino ispravno za Detour.

“Ljetos smo imali šest nastupa, a nekad smo ih imali dvadeset”

Osjećaš li da si sada na umjetničkoj razini na kojoj si uvijek htio biti?
Nažalost, ne. Iskreno, cilj mi je prestati se mučiti s pjesmama. Volio bih uroniti u to da mi postane tečno, ugodno i da nisam opterećen svim ostalim stvarima. Još uvijek osjećam taj stvaralački grč, strah od bijelog papira. Autorski pokušavam ne taktizirati, ali artikulacijski itekako jer gledam na glazbu kao i na posao. Na kraju krajeva, dobar dio mojih prihoda dolazi upravo od toga. Bend živi od toga.

Kako bend preživljava doba korone?
Na razne načine. Još uvijek su svi okej, međutim blagajna se prazni. Imamo dvije svirke u prosincu i nadamo se da će se dogoditi. Nekad smo ih imali dvanaest! Ljetos smo imali šest nastupa, a nekad smo ih imali dvadeset. Sve to ostavi trag. Zalihe ne mogu trajati vječno. Nadam se da će se čim prije sve srediti.

Tko smišlja medijsku priču benda, vizualni dio, glazbene spotove?
Strategiju, promociju i artistički odabir definiram s našom menadžericom Emom Gušavac, a dio strategije i promocije s našim izdavačem Aquarius Recordsom. Redatelju uvijek prepuštamo videospotove i na temelju sinopsisa samo kažemo sviđa li nam se ili ne. Bitno nam je da to bude onako kako mislimo da treba biti. Fotografi su isto umjetnici kojima dajemo slobodne ruke. Uglavnom, svojim kriterijem utječemo na finalni proizvod i to sigurno rezultira nekakvim našim vizualni potpisom.

Kada se dogodio taj trenutak kada si poželio pisati baš autorske pjesme, da te drugi slušaju, da ti pjesma bude na radiju, a spot na televiziji?
Iskreno, ne znam. Živio sam u stanu s gitarom od nulte godine. Moj stari je svirao gitaru. Iako mi je nudio tu gitaru, nisam pokazivao nikakav interes sve do jedanaeste godine kad sam u nekom trenu počeo pisati i svirati prve akorde. Nikad nisam išao skidati nekakva sola, nego sam odmah krenuo stvarati vlastite pjesme s tri akorda. Već sam u petom razredu imao prvi bend kad je frend dobio neku klavijaturu iz Nizozemske. Imao sam rokabili bend, kasnije neki žešći bend, zatim funk bend s perkusijama, brassevima. To je bila uvertira u ono što smo kasnije radili.

Tko te glazbeno definirao?
Ranih osamdesetih dobio sam prvi walkman iz Njemačke i onda sam stalno preslušavao kazetu Cyndi Lauper. To mi je bilo jako dobro. Čisti mainstream pop osamdesetih, a naravno i jugoslavenski novi val…

Koji je najbolji koncert na kojem si ikad bio u životu?
Odmah se mogu sjetiti dva koncerta. Manu Chao je bio na Šalati ranih devedesetih. Nisam mogao vjerovati da se to uistinu događalo koliko je bilo sjajno. Jednostavno osjetiš tu energiju. Onda mi se slično dogodilo s društvom kad smo bili u Barceloni na Bruceu Springsteenu. Tada sam cijelo vrijeme bio pola metra iznad zemlje, doslovno! U zadnje vrijeme, prije dvije godine, slušao sam koncert Michaela Kiwanuke u Šibeniku.

“Volim multitasking pa trebam više stvari u životu”

Kada se dogodila ta pupčana vrpca između Detoura i Pavela? Čini mi se da vas uvijek svi spajaju. Ako na radiju svira Detour, znaš tko je sljedeći na plejlisti.
Kad smo mi, kao Yammat, izbacili pjesmu ”Tvoje lice se promijenilo”, onda je Ramirez imao ”Iste cipele” u to vrijeme. Bili smo na Ceneru, top listi Radija 101. Sjećam se da smo sjedili u Spunku kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice i samo smo u jednom trenutku skužili da svi iz Ramireza sjede u autu i isto slušaju Cener. Tako smo se nekako povezali, zatim smo svirali neki koncert zajedno i tu je počela družba.

Jesi li poželio biti isključivo glazbenik?
Jesam, dobio sam nekakve uzorke takvog življenja. Živio sam tako par mjeseci i shvatio da takav život nije za mene. Shvatio sam da je to previše glazbe za mene. Volim multitasking pa trebam više stvari u životu. Nemam tu potrebu raditi samo jednu stvar. Tako je bilo oduvijek. Možda jednom u zrelijoj dobi kad mi postane samo ugoda.

Moglo bi Vas zanimati