Nina Jukić: „Kad bismo svi mogli bolje slušati, svijet bi bio ljepši”

Vikend usred veljače okupio je raznoliku grupu od dvadeset ljudi na dvodnevnoj radionici Deep Listening prakse, koju je razvila američka skladateljica Pauline Oliveros (1932.–2016.), istražujući razliku između nenamjerne recepcije zvuka (hearing) i svjesnoga slušanja (listening). Pod vodstvom muzikologinje i umjetnice zvuka Nine Jukić, ova je radionica održana u prostoru udruge KONTEJNER, a u nastavku sve zainteresirane očekuje još i zanimljivo predavanje koje će Nina Jukić održati u ponedjeljak, 17. veljače u 18 sati, također u Kontejneru (Odranska 1/1).

Deep Listening nudi okvir za zajedničko stvaranje, improviziranje i eksperimentiranje, slobodno i zaigrano. I sama usvojivši Deep Listening kao izvor inspiracije za vlastitu umjetničku i pedagošku praksu, promijenivši svoju profesionalnu putanju više puta, iskoristili smo susret na radionicama kako bi Nina ovom prilikom i javno podijelila svoja iskustva na glazbenom putu koji u njezinom slučaju prelazi žanrovski, aktivnošću, ulogama i zahtjevima vrlo različite situacije.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Natrag u Zagrebu, gradu glazbenih početaka. Bila si aktivna u različitim sastavima – bendovi, dua, solo rad, bio je to žanrovski širok luk. Kako danas gledaš na te aktivnosti i što je „preživjelo“?

Čim dođem u Zagreb, uvijek razmišljam o tome. Zagreb je grad moje mladosti, tu sam pohađala srednju glazbenu školu i Muzičku akademiju. Nakon studija preselila sam se u Beč i taj grad gledam kao grad svog „odraslog života“. Na svim glazbenim etapama znala sam se pitati kako sam završila ovdje: npr. zašto sam tako dugo učila klavir ako ga sada više baš i ne vježbam na klasični način; je li sve to imalo smisla. Ali, danas vidim da me sve vodilo do toga gdje sam danas i da se svaka etapa dogodila s razlogom.

Klavir je moj instrument, kao dijete sam puno svirala u crkvi, što je bilo odlično iskustvo za vježbanje improvizacije i snalaženja u trenutku; bile su to praktične vještine koje nisu bile učene u školi. Ipak, znala sam da neću studirati klavir, da posvećivanje jednom instrumentu nije moj put i muzikologija me više zanimala.

Svirala si s najbližim osobama iz privatnog života – može li to funkcionirati bez oštećivanja ijedne strane, da se glazbeno napreduje i uspije razvijati ideje, a bez unošenja neslaganja ili pak uzmicanja pred kritikom nekoga tko ti je ujedno i dio privatnog života, a ne samo kolega glazbenik?

Većina klasično obrazovanih ljudi, pogotovo muzikolozi, imaju zadršku oko ideje da bi na instrumentu na kojem su poučavani klasičnoj glazbi slobodno improvizirali ili svirali neku pop pjesmu koju su sami napisali, pa je tako u početku bilo i meni. Moja prijateljica, glazbenica i glumica Lea Đido Božak i ja smo tada više bile okružene nekim muškim sastavima u kojima bismo se pojavile kao pjevačice, ali to nas nije dovoljno kreativno ispunjavalo.

Ona je bila ta koja me nagovorila, ohrabrila i motiviralana na taj poseban angažman, na stvaranje lo-fi pop dua ChocoJazz u kojem smo svirale samo nas dvije i zajedno pisale pjesme. Bilo je to nepretenciozno, htjele smo osjetiti slobodu.

Igrom slučaja je ispalo da mi je i muž Alexander Forstner glazbenik, pa smo po preseljenju u Austriju i mi počeli zajedno svirati kao duo Don’t Go, to je bilo nekako i logično. Nije uvijek lako stvarati glazbu s nekim s kime živiš i dijeliš svakodnevni život i ostale obaveze. Sve je emocionalnije, i slaganja i neslaganja. S druge strane, zaista je ispunjujuće zajedno nešto stvoriti na čemu ste dugo radili i na što ste na kraju oboje ponosni.

Foto: Marijana Klasan

Je li razvoj autorskog repertoara u tim projektima, možda izvan neke akademske domene, doveo do otkrivanja potrebe za komponiranjem te vraćanja u tu istu akademsku domenu, gdje danas studiraš?

Taj je poriv uvijek bio tu. U glazbenom obrazovanju se to možda moglo isto dogoditi u nekoj ranijoj fazi da je netko od pedagoga pokazivao to kao mogućnost, proširenje i promjenu fokusa, ali i da sam ranije bila upoznata sa suvremenim skladateljicama kao uzorima i izvorom inspiracije.

U mom je slučaju za početak pop žanr bio pristupačniji, bliži, ali uvijek sam tražila avangardnije zvukovne svjetove.

Za početak je pop žanr bio pristupačniji, bliži, ali uvijek sam tražila drukčije zvukovne svjetove

Alexander i ja smo dugo i puno svirali, snimili album (Jasmine, 2021., Seayou Records), zatim sam zatrudnila sa svojom kćeri, pa je došla pandemija tik pred turneju s našim novim albumom, ukratko – sve se preokrenulo.

Istovremeno sam konstantno tražila umjetnički medij u kojem bih se mogla izraziti. Tek sam, zapravo, igrom slučajnosti, preko učenika kojeg sam podučavala teorijskim glazbenim predmetima, saznala za ELAK.

Tako sam se pojavila na prijamnom s cijelim portfoliom, bila sam pomalo i u šoku što sam primljena i prvih godinu dana sam imala tzv. sindrom uljeza. Imaju ga i uspješniji ljudi od mene, ali s vremenom sam se toga riješila. Moja prva skladba Wiegenlied došla je u finale natječaja za Soundtrack Europe 2025 kojega je proveo Raster Media, renomirani label za eksperimentalnu elektroničku glazbu, među šest djela u kategoriji Elegiac, odabranih iz više od tri tisuće prijava.

Pomislila sam: možda ipak postoji nešto što imam za reći, a da je nekome to i zanimljivo za čuti. Svakako imam veliku želju za stvaranjem i čini mi se da sam pronašla konačno svoj medij – zvuk.

Imam veliku želju za stvaranjem i čini mi se da sam pronašla konačno svoj medij – zvuk

Što za tebe znači muzikologija i uopće predstavljanje (među ostalim i) muzikologinjom? Budući da si zapravo i diplomski rad pisala o popularnoj glazbi, preusmjerila svoj put višekratno i sada navigiraš različitim interesima, gdje se tu uklapa muzikologija koju smo nekoć studirali i ono što mislimo da je ona danas?

Ono na što ću uvijek ostati ponosna je razina našeg tadašnjeg studija u smislu kvalitete razmišljanja, pisanja i sposobnosti promišljanja o glazbi, ali i vrlo pažljivog slušanja glazbe. Vidim da sam dobro „istrenirana“ u tom pogledu. Često se u tom smislu sjetim svog dragog profesora i mentora, pokojnog akademika Nikše Gliga.

S druge strane, tu je činjenica da su neke vrste glazbe imale prioritet, dok neke nisu nužno bile dobrodošle u struku. Vjerojatno je to danas drukčije, barem se nadam. Žao mi je da, primjerice, Pauline Oliveros nismo nikad ni spomenuli na studiju. Stali smo na povijesti glazbe ondje gdje sam ja sada nastavila na ELAK-u.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr

Je li studij elektroakustičke i eksperimentalne glazbe opravdao tvoja očekivanja, pokazao da je nešto drugo, preusmjerio ili nadopunio tvoj smjer kamo si odlučila ići? Zašto si se odlučila upravo za taj studij, a ne, tako reći, konvencionalni studij kompozicije te kako se ondje uči, primjerice, eksperimentalna glazba?

Nisam znala točno što očekivati, ali prijamni ispit bio je dosta otvoren. Opsegom je bio manji nego neki klasični studij, što mi je, s obzirom na fazu u životu, odgovaralo (moja kćer tada je imala nepune dvije godine). Bila sam oduševljena što je našoj profesorici na prvoj godini, Katharini Klement, bio važan individualan pristup.

Svi smo dolazili iz različitih dobnih skupina, predispozicija i obrazovanja. Jako je raznolik profil ljudi koje primaju, a u odabranima očito vide mogućnost za ostvarivanje potencijala. To je platforma gdje sam uvijek vidjela da me se kao umjetnicu shvaća ozbiljno i uvijek sam osjećala da od ideje do realizacije imam potporu. Minimalno invazivni bili su utjecaji samih profesora, ali je podrška bila velika.

Studente se motivira na eksperimentalan pristup npr. samom procesu snimanja zvuka i ophođenju s glazbenom tehnologijom, ali i oblikovanju forme, na njegovanje improvizacije i pomnoga slušanja, proširenje tehnike sviranja instrumenata, na slobodno istraživanje, itd. Uvijek se polazi od zvuka samoga. Neki od studenata niti ne znaju čitati note, što im nije nikakva prepreka.

Tvoji su radovi prepoznati i na natječajima pa je Austrijsko udruženje skladatelja upravo kompoziciji “Everything I Learned About the Stars” odlučilo dodijeliti nagradu phonoECHOES Prize – o kakvom je natječaju riječ i što ti u ovoj fazi znače takva priznanja? Daju li takvi natječaji uglavnom potvrdu i vjetar u leđa ili uz to i kakve mogućnosti prepoznavanja na sceni, nove kontakte i slično?

Mislim da daju, svakako. Radi se o nagradi za umjetnost zvuka, improvizaciju i eksperimentalnu elektroničku glazbu. Finale natjecanja bilo je kad sam bila u postporođajnoj fazi, sin mi je imao tek mjesec dana, i to priznanje mi je bilo velika inspiracija, svojevrsno tapšanje po leđima u fazi kad zaista nije lako voditi svakodnevni te profesionalni, pogotovo umjetnički život, uz dvoje male djece.

Elektroakustičnom i eksperimentalnom glazbom sam se počela baviti relativno kasno, studij sam upisala tek sa 36 godina, ali možda baš zbog toga nemam pritisak skupljati nagrade i graditi karijeru u tom nekom tradicionalnom smislu. Nadam se daljnjim prilikama, ali ovo radim doista za svoje potrebe, istodobno se dakako nadajući da će netko to prepoznati i poželjeti čuti ili surađivati sa mnom.

Hrvatske skladateljice koje su se ostvarile na sceni njemačkog govornog područja, točnije u Beču i Njemačkoj, polučile su velik uspjeh i još su na uzlaznoj putanji; je li posrijedi svježina zraka iz drugih sredina i kako ti to doživljavaš?

Naše skladateljice, Mirelu Ivičević, Saru Glojnarić, Margaretu Ferek-Petrić, jako cijenim, pratim ih već dugo, naravno, to su već odavno etablirane umjetnice. Moj je put bio ipak nešto drugačiji. Privatni me život odveo u Beč i zato sam se ondje nastavila i profesionalno razvijati. Hrvatska jest manja sredina i svaki put kad se ode u neke veće sredine, više je mogućnosti, događanja i to je logično. Isto mi je uvijek žao da sam dio priče o ljudima koji su se odselili (to je jedan od razloga zašto nisam promijenila prezime nakon udaje, iako bi mi bilo možda lakše u Austriji da jesam, ali i to je nekakav moj mali bunt).

Jesmo manja sredina, ali možda valja razmišljati u nekom više kozmopolitskom kontekstu

Teško mi je komentirati situaciju u Hrvatskoj jer predugo ne živim ovdje, od 2013. sam u Beču. Gubi se doticaj sa scenom, kontakti ostaju privatni i vezani za obitelj i odmor. Koliko pratim, vidim da se nešto ipak pokreće, vi koji ste ovdje ste neumorni. Važne su i suradnje – mi jesmo manja sredina, kao takvi dosta smo opterećeni tim pitanjima, ali možda nema razloga toliko, možda valja razmišljati u nekom više kozmopolitskom kontekstu.

Što čuješ kao najzanimljivije što se trenutno događa u glazbi danas, kakve smjerove, pristupe, tehnološke ili stilske ideje koje postaju nekom vrstom trenda…?

Bilo bi to nešto suprotno od umjetne inteligencije. Možda je utopijska budućnost da svi postanemo eksperimentalni skladatelji. Ako umjetna inteligencija može imitirati bilo koji postojeći glazbeni žanr, ljudska bi inteligencija i kreativnost trebala biti nešto drugo. Razvoj te kreativnosti bih poželjela budućnosti. I Pauline Oliveros je slično razmišljala o toj temi još 1990-ih.

Na recentnijim festivalima suvremene i eksperimentalne glazbe, ali i općenito (prikazivanja filmskih radova o Pauline Oliveros, uključivanje radova na festivalske programe poput Maerzmusika i sl.) zamjećujem porast zanimanja za temu slušanja, koja zatim, dakako, dovodi mnoge upravo do Pauline Oliveros i Deep Listeninga. Što misliš, je li posrijedi slučajnost ili postoji nešto u današnjoj kulturi, glazbi, društvu, što provocira potrebu za posvećenijem slušanju?

Svi smo danas konstantno izloženi podražajima, stalno smo prisutni na mrežama, sve se odvija iznimno brzo, pažnja nam je raspršena.

Slušanje je usmjeravanje pažnje, a često nam je teško izdržati situacije u kojima bismo mogli upravo to vježbati. Primjerice, dulju vožnju tramvajem bez gledanja u mobitel. Zatvaranjem očiju i slušanjem, otkrivanje zvučnog okoliša dođe kao iznenađenje. Ako se prepustimo i fokusiramo samo na to što čujemo,  to postaje izazovom i momentom koji utječe na doživljavanje vlastitih, a zatim i tuđih misli i osjećaja. Slušanje rezultira empatijom. Za Pauline Oliveros je krajnji cilj prakse Deep Listening bio svijet bez rata. Završi se tako na romantičnom, ali istodobno nužnom momentu. Kad bismo svi mogli bolje slušati, svijet bi bio ljepši.

Zašto se Pauline Oliveros fokusirala na slušanje i danas ostaje jednom od glavnih referenci kada je u pitanju pitanje slušanja?

Ona je rano u svom životu primijetila da su nam uši poput mikrofona, da neprestance primaju zvučne valove. Preslušavavši snimku koju je u mladosti snimila kroz svoj prozor, primijetila je da je mikrofon zabilježio mnogo više zvukova nego što ih je ona svjesno bila primijetila. Stoga je sama sebi zadala mantru: Slušaj sve što se u nekom trenutku može čuti, cijelo vrijeme, i primijeti kada ne slušaš.

Slušanje je usmjeravanje pažnje, a često nam je teško izdržati takvo što

Čitavu je svoju karijeru kao skladateljica, instrumentalistica, improvizatorica, pedagoginja, te autorica brojnih tekstova posvetila razvijanju filozofije, teorije i prakse slušanja, s improvizacijskom i meditacijskom praksom Deep Listening kao krunom svega toga.

Što metode i alati koje nudi Deep Listening mogu ponuditi nekome tko glazbu stvara, programira, snima, piše o njoj, a što nekome tko se smatra primarno slušateljem i ljubiteljem?

Deep Listening je za svakoga, bez obzira na aktivno glazbeničko iskustvo. Ta praksa može otvoriti nove uvide u to što se sve može smatrati glazbom, odnosno, glazbenike može inspirirati na uzimanje u obzir zvukova iz čitavog vanjskog, ali i unutarnjeg okoliša kao glazbenog materijala. No, baš svima pomaže iskusiti ljepotu sadašnjega trenutka, zaigranost, slobodu, opuštenost i povezanost sa sobom i drugima, kroz zvuk, zvučanje, pokret, slušanje i maštanje.

Koriste li tome i radionice poput ove u kojoj smo tijekom vikenda imali priliku sudjelovati? 

Apsolutno! Svjesno slušanje možemo prakticirati uvijek, i sami, ali nešto je posebno osjetiti tu energiju koja nastane u grupnim aktivnostima Deep Listeninga. Neke od njih ćemo iskusiti i na mom predavanju o Pauline Oliveros večeras u KONTEJNER-u koje će biti interaktivnije od uobičajenog formata predavanja, pa se nadam da će ljudi doći u što većem broju!

Foto: Sanja Bistričić Srića/Glazba.hr