One Dread: Rewind, Play, Repeat

One Dread - Rewind, Play, Repeat

One Dread, jedan od ključnih respiratornih priključaka hrvatskom reggaeu i dancehallu, ima prvi album.

Prvotno oformljen 2007. godine, bend se 2015. kristalizira u postavu u kojoj danas djeluje. Nju čini TNT vocal force – slavuji Tea Anzulović, Nika Starčević i Tena Starčević, dok zvuk u instrumente pumpaju Bad Boys – Goran Egić, Borna Ivezić, Ivan Perković i Matej Smiljanić.

Do pandemijskih sušnih godina obišli su brda i doline, gore i planine izvodeći svoje verzije hitova pripadajućeg žanra, nakon čega ih je nastali manjak ispušnih kreativnih ventila prinudio na stvaranje vlastitog materijala. I tako ide vrijeme, dođe rok, eto prvog albuma skok na skok!

One Dread / press

Ime mu je Rewind, Play, Repeat – kroz osam traka plete priču o dimenzijama ljudskog iskustva, auditivno priziva miris gandže i osvježavajuće vlažne zemlje pod nogama, duhovno tješi i uljuljava u blagostanje, a tijelo poziva na igru.

Ne znam je li One Dread koncipirao album po ovoj ideji, ili je to zaključila čaša vina koja je bila moje odabrano društvo za preslušavanje albuma, ali na pola puta mozak mi je sam pronašao logičnu nit za grupaciju pjesama.

Tri vokala kao jedan

Uvodna ”Timeloop” počinje naslovnim mantranjem Rewind, play, repeat i bez puno zavođenja poziva na pokret koji istovremeno prizemljuje i transcendira. Između melodijskih linija naslućuje se važnost filozofije ovdje i sada uz jamm koji se progresivno zahuktava pa opet vraća u mantrični flow.

Ovdje se prvi put upoznajem s ujedinjenim vokalom iza kojeg zapravo stoje tri, pa iako se daju razaznati jedan od drugoga, pjevanjem iz iste energetske frekvencije troglasje zvuči kao više ličnosti jednog entiteta.

Uvodnu prati ”Remembering”, prvi autorski singl grupe, instrumentalno ispunjena odzvanjajućim reš bubnjevima, arsenalom zvrkova i zvečki. Tekstualno oslikava primarnu potrebu za slobodom i humanosti, prepuštenosti nekom uzvišenom planu jednostavnosti bez stiska opterećenog grča moderne ljudskosti. Prekrasno me iznenađuje upad električne gitare na posljednjoj dionici, koja djeluje kao personifikacija procesa oslobađanja.

”Devil Is Here” vokalno je znatno mekša, a instrumentalno bliža osnovnoj šabloni reggae melosa. Da ova pjesma ima okus, bio bi sladak, baš kao i glasić tog vražićka koji šapće s desnog ramena, na čiji šarm tako lako padamo, a šalje nas u silaznu spiralu.

Jačanje žena

Pucnjevi iz ”Culture of Fear” usmjereni su trulom sistemu. U njoj se otkriva niz zanimljivih i neočekivanih komponentni, od kojih se posebno ističe synth s karakterom osamdesetih. Iako je okosna ritam sekvenca prisutna, zvuk vrlo brzo odrasta u svestranu fuziju. U tangu sa žešćim zvukom, One Dread vodi korak. Ovu pjesmu doživljavam kao nastavak ”Remembering” – ako je ona idila prošlog i zaboravljenog, izvornog ljudskog stanja, ”Culture of Fear” je naoružana sadašnjost pred kojom smo se našli nespremni.

”Mr. Nicey Nice” kao singl je objavljena početkom godine uz videospot. Doživljavam je kao oduzimanje moći koja je smještena u krive ruke iz krivih razloga, pronicljivost u jeftini kalup koji oblikuje šarlatane i lukavce površne uljudnosti iza koje se skrivaju neiskrene i primitivne namjere. I dok većina pjesme zvuči kao tepanje i spuštanje na nivo pristojnosti, oko treće minute se događa prijeko potrebna kulminacija kroz stisnute zube.

S njom u par spajam ”Mighty Lioness”, koja odlično funkcionira kao njezina protuteža. Iako manje instrumentalno slojevita, raskošna je uz prisutnost ponovnog synth momenta iz osamdesetih i solaže električne gitare na kraju. Svaka stvar koja poziva lavice da riču i stanu na svoj nepošteno utabani pijedestal je stvar koja ima moju ljubav.

”Spliffin” je živa introspekcija koja se razvija u gustome zelenom dimu. Vokalizira topli i ohrabrujući glasić, koji trebamo slušati više nego onaj vragolasti iz ”Devil Is Here”. Uz finu dub pozadinu i koji dim naslovnog lajtmotiva, vjerujem da ova stvar učinkovito lišava ovozemaljskih briga.

”Revolution” ft. Chakka (Kali Fat Dub) još je jedna fuzija koju nosi ozbiljnija gitara u rock maniri. Chakkina dionica daje rep sekvencu koja gasi žeđ i ovakvom konceptu sjeda kao kec na desetku. Iz perspektive grupiranja vidim je kao finalni dio trilogije koju čini s ”Remembering” i ”Culture of Fear” u kojoj predstavlja poziv na osvještavanje vlastitih udova i sredstava borbe kojima nam je graditi neku sretniju budućnost.

Ovdje završavaju 32 minute šarolikog i ohrabrujućega glazbenog užitka od kojeg bi se mogao uhvatiti kako nesvjesno hodaš življe, i uspravnije kralježnice. Vjerujem da te 32 minute i slušatelji koji nisu izvorni ljubitelji žanra ne bi doživjeli kao potraćene. Ove 32 minute bih definitivno voljela doživjeti u live izvedbi.