Orest Shourgot: „Rad na sebi je beskonačan“

Violinist i pedagog Orest Shourgot, dugogodišnji koncertni majstor Zagrebačke filharmonije i redoviti profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, umjetnik je respektabilnog životopisa, iznimnog umijeća, nesvakidašnjeg temperamenta i upečatljive osobnosti.

Sve će to još jednom prikazati ovoga petka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na koncertu iz Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije, kao solist u virtuoznom Koncertu za violinu i orkestar u D-duru, op. 77 Johannesa Brahmsa, pod vodstvom šefa-dirigenta orkestra, maestra Dawida Runtza. Tim nas je povodom ugostio u svom domu u središtu Zagreba, u kojem se, građevinskim radovima unatoč, predano priprema za nastup, okružen omiljenim umjetninama.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Povod današnjem razgovoru Vaš je solistički nastup uz Zagrebačku filharmoniju, orkestar u kojem ste od 2001. godine koncertni majstor. Kakav je osjećaj nastupati kao solist ispred kolega iz orkestra?

Nikad nije jednostavno ispred kolega, ispred orkestra. Uvijek je teško jer imate posebne pripreme, neku posebnu, neugodnu, nepotrebnu tremu, kritičnost… Dakle, jako teško, ali to savladavam na svoj način jer prije svakog solističkog nastupa imam vrlo žestoke pripreme, a cijeli život pokušavam održati violinističku disciplinu, svaki dan sviram ljestvice od osam ujutro.

Puno je lakše svirati u drugom gradu, gdje vas poznaje manje ljudi jer je ispred kolega uvijek najteže. S druge strane, u mom gradu – a Zagreb je moj grad, iako ja ovdje nisam rođen, ali ovdje živim puno godina – uvijek mi je lijepo svirati. Ljudi me ovdje znaju i ako dolaze na moje koncerte, posebno mi je zadovoljstvo što ih na neki način mogu usrećiti, a sebe obogatiti samim  nastupom. Prošli put bilo je to s Beethovenovim Koncertom, prije dvije godine. To je bio doista poseban događaj u mom životu, a sad je došao red na Brahmsa. Budući da njega sviram puno, puno godina, od 1991., dugo sam čekao ovaj trenutak.

Brahmsov Koncert jedan je od najzahtjevnijih i najslojevitijih koncerata za violinu i orkestar…

Da, to je simfonija za violinu i orkestar, isto kao i Beethovenov Koncert, a Brahms je nasljednik te violinističke, simfonijske tradicije interpretacije violine kao instrumenta koji nadopunjava jednu simfoniju, simfonijsko platno; u tom smislu riječ je o jednom od najzahtjevnijih koncerata. Imam posebno strahopoštovanje prema takvome simfonijskom platnu.

Je li to djelo uvršteno u program na Vašu želju ili je to bila zamisao maestra Runtza?

To je bilo dogovoreno s maestrom Runtzom jer je posve logično; otkad sam u Zagrebačkoj filharmoniji, svirao sam Paganinijev Koncert u D-duru, Mozartov Koncert u A-duru, koncerte Beethovena, Schnittkea, Dešpalja i Brucha, tako da je Brahmsov Koncert logičan nastavak mojega solističkog djelovanja.

Ali ovo nije prvi put da to djelo sviram u Zagrebu; već sam ga izveo 2009. godine pod vodstvom Sir Nevillea Marrinera, u vrijeme renovacije Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, tako da se to nažalost nije odigralo u Lisinskom nego u Dvorani Kornati u Hypo centru, dvorani za drugu vrstu manifestacije, koja nije akustički prilagođena klasičnoj glazbi, iako je lijepa. Od tada je prošlo više od petnaest godina.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako je izgledao Vaš životni put prije dolaska u Hrvatsku? Kako ste se odlučili doseliti upravo u Hrvatsku?

Rođen sam u Galiciji, u Lavovu, u Zapadnoj Ukrajini, u sastavu tadašnjega Sovjetskog Saveza. Moja majka je violinistica, otac je znanstvenik, profesor na sveučilištu, dakle, potječem iz intelektualno-umjetničke obitelji. Potom sam otišao u Moskvu, a nakon toga došao sam u Hrvatsku.

Zagreb je moj treći grad u Hrvatskoj, nisam odmah došao u Zagreb, ovdje sam od 2001. godine, a tada sam već bio državljanin Republike Hrvatske. Predavao sam na Moskovskom državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski 1995. i 1996. godine, i u to vrijeme dekan mi je ponudio zaposlenje na jednoj visokoj školi koja je imala licencu Moskovskog konzervatorija, što sam prihvatio. Odlučio sam da mi je dosta toga postsovjetskog, postkomunističkog prostora i jednostavno sam želio promjenu, želio sam ići naprijed. Više nisam želio živjeti u istoj sredini i otišao sam u svijet, tako da sam ovdje od svoje 28. godine.

Vaš životopis doista je respektabilan; od iznimno kvalitetnog obrazovanja, preko suradnje s nekima od vodećih svjetskih glazbenika i nastupa u poznatim koncertnim središtima, do mjesta koncertnog majstora u Zagrebačkoj filharmoniji te redovitog profesora na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Što biste izdvojili kao ključne trenutke u svojemu profesionalnom životu?

Svaki trenutak je ključan u određenim okolnostima. Trenutačno mi je ključan Brahms, a prije toga to je bio Beethoven. Kad sam svirao Sonate i Partite Johanna Sebastiana Bacha, imao sam vrlo teško razdoblje priprema kada sam tijekom sedam mjeseci imao po barem sedam, a ponekad čak i deset sati rada. Bilo mi je ključno kada sam svirao na Festivalu sv. Marka, na inicijativu pokojnog maestra Vladimira Kranjčevića, koji me je jako cijenio, kao i ja njega. Posjetio sam ga u njegovu domu kad je već bio  ograničeno pokretan, ali kako je uvijek bio u tijeku sa svim događajima u zemlji i izvan nje, um mu je bio nevjerojatan.

Došao sam kod maestra nakon koncerta da vidim kako je, počeli smo razgovarati o Bachu i bilo je prirodno da sam uzeo instrument, s namjerom da ga pitam nešto u vezi stila. Svirao sam mu fuge iz Bachovih Sonata, pitao me sviram li ih sve, potvrdio sam, a on je rekao da ću onda taj ciklus svirati na festivalu. Bio sam iznenađen tom ponudom jer sam godinama pokušavao izvesti Bachove Sonate za violinu solo u Zagrebu i nisam u tome uspio, a on je rekao kako ću tada za to imati priliku. Sljedeće je godine na red došao ciklus sonata za violinu solo Eugènea Ysaÿea.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

To se odigralo 2018. i 2019. godine, ta dva ogromna, monumentalna ciklusa za violinu. Za izvedbu ta dva ciklusa u razmaku od godine dana imao sam velike tehničke pripreme, olimpijske. Nekako u to vrijeme, Filharmonija je gostovala na Bliskom istoku, na programu je bila i Šeherezada Nikolaja Rimski-Korsakova, a baš sam jako želio svirati Šeherezadu na istoku. Prvi put sam svirao to djelo u Muskatu, u Omanu i bila mi je nevjerojatna povezanost atmosfere istoka sa sadržajem djela, potom smo ga svirali u Kuvajtu itd. Iako nije riječ o solističkom nastupu, no violina je u tom djelu vrlo eksponirana.

A onda je prije dvije godine došao red na Beethovenov Koncert, meni prvi put u životu, o čemu sam cijeli život maštao. Bach, Ysaÿe, Beethoven, Brahms, a 2007. Paganinijev Koncert za violinu i orkestar kao jedan od najtežih koncerata.

Svako natjecanje, svaki recital bili su mi ključni, a sada je to Brahmsov Koncert

Od ranijih uspomena, značajna je 1982. godina, kad sam prvi put pobijedio na natjecanju u Kijevu i svirao Koncert za violinu i orkestar u fis-molu, op. 14 Henryka Wieniawskog koji je brutalno težak, a meni je tada bilo jedanaest godina. Sljedeće godine pobijedio sam na natjecanju u Češkoj, ali to su također bile teške, mukotrpne pripreme; tada s jedanaest godina svirao sam koncert koji bih sada morao intenzivno vježbati mjesec dana. Svako natjecanje, svaki recital bili su mi ključni, a sada je to Brahmsov Koncert.

Je li netko od umjetnika koje ste slušali ili s njima surađivali ostavio poseban trag na Vašem umjetničkom putu?

O da, svakako! Prvo je na mene nevjerojatan utjecaj imao Itzhak Perlman, potom Jascha Heifetz,  genij za svakog violinista. Što sam stariji, to se više želim približiti tom čovjeku. Na mene je velik utjecaj imao i violist Jurij Bašmet, u čijem sam ansamblu Moskovski solisti svirao 1992. godine. Bašmet na violi proizvodi jedinstven, prepoznatljiv zvuk koji ne sliči nijednom drugom. Od instrumentalista tu je i pijanist Glenn Gould, potom violončelist Mstislav Rostropovič, a velik utjecaj na mene imalo je i moje osobno poznanstvo i prijateljstvo s violončelisticom Natalijom Gutman.

Puno sam naučio od svog prijatelja Shloma Mintza, iznimna violinista, a Sir Neville Marriner, s kojim sam imao sreću svirati Brahmsov Koncert, genijalan je glazbenik. To nikad neću zaboraviti. Sjećam se svih trenutaka svake probe i naše komunikacije između njih. Naravno, tu je i moja majka, koja me je naučila svirati violinu, a još uvijek joj svaki dan šaljem snimke, kako bih dobio njezinu ocjenu i komentar. Doduše, sad je manje zahtjevna prema meni jer vidi da pokušavam dati sve od sebe.

Bilo je doista puno glazbenika s kojima sam svirao i surađivao. Ne mogu ne spomenuti violinista Pinchasa Zukermana, kojemu sam bio na koncertima u Moskvi, on je fantastična osoba, violinist i violist, ali i filozof, prema onom što gledam na YouTubeu, što govori, objašnjava i kakav položaj ima u smislu instrumentalizma općenito, smatram da je on veliki živući genij. Nisam imao priliku osobno ga upoznati, ali pod njegovim utjecajem sam već više desetljeća.

Bavili ste se i suvremenom glazbom, a u neformalnom razgovoru spomenuli smo nedavno preminulu skladateljicu Sofiju Gubajdulinu, koja je također ostavila trag u Vašem umjetničkom životu. O čemu je riječ?

Na neki način sam nastupajući u Berlinu na festivalu suvremene glazbe, dobio njezinu preporuku. Bilo je to 1994. godine, kad sam završio Moskovski konzervatorij i spremao ispite za poslijediplomski studij. U međuvremenu sam svirao u Ansamblu suvremene glazbe, kojem je pokrovitelj bio Edison Denisov, i tada smo izvodili Gudački kvartet američke skladateljice Ruth Schonthal, a ja sam svirao drugu violinu.

Na tom koncertu bila je i Sofija Gubajdulina, koja je potom došla do voditelja ansambla Jurija Kasparova, rekla mu da ja sviram bolje od prvog violinista i pitala zašto sviram drugu violinu, na što je on odgovorio kako sam tek došao u Ansambl. Ona mu je sugerirala da bih trebao svirati prvu violinu, nakon toga sam s Ansamblom nastupao u Amsterdamu i Parizu te sam već na sljedećoj turneji bio prvi violinist. Tako da je i to bio jedan od trenutaka koji su me obilježili.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Violina je Vaš životni poziv, no studirali ste i dirigiranje?

Završio sam dirigiranje, da. U glazbenoj školi u Lavovu pohađao sam violinu i dirigiranje. Potom mi je u Moskvi tijekom tri godine to bio fakultativni predmet, ali se pretvorio u drugi predmet, tako da sam imao mogućnost dirigirati simfonijskim orkestrom škole. Već sam tada imao određeno iskustvo kontakta sa živim organizmom kao što je orkestar. Kad staneš za pult ispred svojih prijatelja, to je posebna priprema, poseban stres, poseban rad na partituri… Nakon toga se jedno vrijeme nisam time bavio.

Ono što sam mogu napraviti sa zvukom, ne mogu napraviti s orkestrom

To sam htio učiniti za sebe kako bih postao bolji glazbenik. Smatram da neću dirigirati jer ono što mogu napraviti sa zvukom sam sa sobom, ne mogu napraviti s orkestrom. Prioritet mi je kao glazbeniku raditi sâm na sebi. Poznavanje te struke mi je pomoglo u pristupu učenju novih skladbi i radu na partiturama, pristupam im kao dirigent, ne kao violinist. No to sam napravio kako bih bio bolji violinist.

Koje su osobine, po Vašem mišljenju, najvažnije za funkciju koncertnog majstora orkestra?

Mora imati dobre živce.

Je li teško uskladiti rad u orkestru i solističku karijeru?

Ja sam prvenstveno solist. Moj mentalitet je solistički. Koncertni sam majstor zato što je u tom trenutku bilo slobodno to mjesto i ja sam bio odabran, no nisam se školovao da budem koncertni majstor. Imam još jedanaest godina do mirovine i tada namjeravam otvoriti novu stranicu u životu, kad više neću biti koncertni majstor nego isključivo solist i pedagog. Molim Boga da budem zdrav sa 65 godina i da se mogu u cijelosti posvetiti svojoj karijeri.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Od 2005. godine predajete na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje ste danas redoviti profesor. Što smatrate najvažnijim u prenošenju znanja i iskustva studentima; prenosite li im nasljeđe svojih pedagoga? Jeste li zahtjevan profesor?

Na akademijama sam od 1995. godine, a na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji sam od 2005. Prije toga bio sam docent u Splitu, a još prije u Moskvi. Redoviti sam profesor tri godine. Jako mi je bitno imati emocionalni i psihološki kontakt sa studentima. Posebno mi je važan ljudski aspekt. A druga stvar, instrumentalistički. Uvijek idem na satove s instrumentom i uvijek sve pokazujem studentima, posebno način na koji rješavam određenu problematiku. Svakako, prenosim i iskustva svojih profesora, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.

Pedagogija ima beskrajno puno grana koje treba analizirati

Neke stvari treba brusiti, ne prihvaćati, komentirati, čak i sa svojim bivšim pedagozima. Uvijek se tu može diskutirati; pedagogija ima beskrajno puno grana koje treba analizirati. Zapravo, sve su jednostavne stvari genijalne, ali dok dođeš do te jednostavnosti, prođe jako puno vremena i kroz to vrijeme shvatiš da je rad na sebi beskonačan. Rad i red. Ipak, u sviranju je svakako najvažniji talent. Talent je muzikalnost, temperament, određeni doživljaj glazbe, a onda čovjek sve to kristalizira u sebi.

Osvajali ste najviše nagrade na međunarodnim natjecanjima, a sudjelovali ste i u radu žirija. Potičete li svoje studente na sudjelovanje na natjecanjima? Kako iz današnje perspektive gledate na natjecanja i njihovu dobrobit za mlade glazbenike?

Jako sam puno išao na natjecanja, naizmjenično osvajajući i ne osvajajući nagrade. Mislim da natjecanja nisu korisna i da imaju puno više negativnih aspekata nego pozitivnih. Znam genijalne glazbenike koji nisu nikad osvojili nagradu, a znam i puno umjetnika koji imaju po tri, četiri velike nagrade, nakon čega su u zenitu slave godinu dana, a potom ne „preživljavaju“ kao solisti; imaju nagrade, no završe u orkestrima i više nemaju individualnost. Osobno prezirem natjecanja, smatram da je to nešto najgore što se dogodilo u 20. stoljeću.

Mislim da natjecanja nisu korisna i da imaju puno više negativnih aspekata nego pozitivnih

Možete imati natjecanje iz ljestvica, ali kako ocjenjivati izvedbe Mozartovih Koncerata, što uzeti za kriterij? Sve to ako je natjecanje pošteno, a što ako je natjecanje nepošteno? Bio sam u žiriju i vidio kako neke stvari funkcioniraju. Još uvijek želim preživjeti kao violinist i ne izazvati neku oluju, no kad budem pred kraj svojega puta, htio bih napisati kako to sve izgleda.

Što Vas u Vašem profesionalnom djelovanju najviše veseli i ispunjava?

Novi program, kad sviram program kao što je Brahmsov Koncert za violinu i orkestar. Njega sam počeo učiti 1991. godine i nikad neću zaboraviti to ljeto nakon završetka druge godine studija. Kad glazbenik uči novi program, novo djelo, to mu otvara neku novu perspektivu, u toj mjeri da jednostavno živi s tim programom. Sunce sja na drugačiji način, mirisi su drugačiji, kao i zrak. Kad sviraš program koji izvodiš cijeli život, počneš razmišljati što bi sljedeće svirao, što bi bilo zanimljivo i drugima, što možeš ponuditi ljudima; novi program uvijek je veselje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koji repertoar najradije izvodite, imate li „svoje“ područje?

S godinama sam shvatio da su to uglavnom klasika i romantizam, od skladatelja Bach, Mozart, Brahms, ciklusi za violinu solo Bacha i Ysaÿea, samo što njih zadnjih godina nisam imao priliku svirati. Sljedeće što imam u planu jest osmisliti ciklus komorne glazbe, no to ne znači da bih zanemario svoj solistički repertoar.

Jako volim svirati recitale i djela za violinu solo; na Splitskom ljetu, prije dvije godine, izveo sam remek-djela za violinu solo, počevši od 21. stoljeća, a završivši s 18. stoljećem. To je retrospektivan pogled iz našeg vremena na vrijeme u kojem je stvarao Bach. Tako sam osmislio program, ne od Bacha do Šipuša, nego od Šipuša do Bacha.

U Vašoj biografiji stoji podatak da ste 2014. dobili ekskluzivno pravo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nastupati na Guarnerijevoj violini King. Kako je do toga došlo?

Da, svirao sam na njoj 26 puta. Pokojni maestro Pavle Dešpalj nazvao me uoči svog 70. rođendana i ponudio mi da odsviram njegov Koncert za violinu i orkestar, što je meni bila velika čast i izazov. Isti dan došao sam kod njega po note, a on mi je rekao da ću svirati na Kingu. Bio sam iznenađen, na što mi je on rekao kako će mi HAZU ustupiti instrument. Prvi put svirao sam njegov Koncert za violinu i orkestar 2004., nakon čega sam išao rasviravati taj instrument jer je on u potpunosti nerasviran; to je instrument koji nije u svakodnevnoj kondiciji i jednostavno ga treba godinama rasviravati.

Imao sam otprilike tri tjedna da ga uvedem u stanje u kojem se na njemu može proizvesti kvalitetan zvuk jer tom instrumentu zvuk poprilično kasni, on ne dolazi odmah, no nakon svakodnevnog rada zvučao je sve bolje i bolje. Jednostavno, on je težak za sviranje, ali ima smisla rasviravati ga.

Možete li nam reći nešto više o svojoj sadašnjoj violini, instrumentu na kojem trenutačno svirate?

Svoju violinu posudio sam kolegici, a violina na kojoj sada sviram potječe iz londonske privatne kolekcije Segelman, u kojoj se nalazi 28 violina. Sada sviram na instrumentu koji sam posudio za Brahmsov Koncert. Prvo sam išao u Basel, gdje sam odabrao violinu Nicole Amatija iz 1666. godine; naime, ponudili su mi dva Amatija iz 1662. i 1666. godine. To su bili potpuno različiti instrumenti, s tim da je violina iz 1662. zvučala moćnije, no taj mi model nije bio toliko ugodan. Nevjerojatno je da je instrument iz 1666., na kojem sam svirao Drugu simfoniju Sergeja Rahmanjinova, na koncertu Zagrebačke filharmonije 7. veljače, izrađen devetnaest godina prije Bachova rođenja.

Tononi na kojemu sviram jedan je od instrumenata koji su bili u privatnoj Paganinijevoj kolekciji

Svirao sam na njemu osam dana, a potom sam ga zamijenio za instrument na kojem sada sviram. Riječ je o violini Giovannija Tononija iz 1705. godine, koja mi je bliža po tipu instrumenta, iako je zvuk Amatijeve violine bio fantastičan, no ovaj mi je zvuk bliži i više odgovara mom temperamentu. Tononi kod nas nije toliko poznat majstor, ali zanimljivo je da je Paganini, koji je cijeli život skupljao instrumente, imao sedam Stradivarijevih violina, nekoliko Guarnerijevih te Amatijevu, Bergonzijevu, Tononijevu i Ruggierijevu. Dakle, Tononi je jedan od instrumenata koji su bili u privatnoj Paganinijevoj kolekciji. Oni su vrlo rijetki, tako da je moguće da je i violina na kojoj sviram bila u Paganinijevoj zbirci.

Uz bavljenje glazbom, imate i niz drugih interesa, među kojima dominira kolekcionarstvo.

Da, skupljam umjetničke slike, a u Ukrajini skupljam ikone. Moji roditelji su oduvijek kupovali slike. U Sovjetskom Savezu nije bilo ničega; nije bilo ni hrane, ni obuće, ni odjeće, ni novca, a slike su uvijek bile tu. Kad putujem, ukoliko imam nekoliko sati na raspolaganju, utoliko uvijek posjećujem muzeje, i tako cijeli život.

I za kraj, možete li nam otkriti neke svoje dosad neispunjene želje i planove?

Da, upravo čekam da mi jedan prijatelj izradi violu. Violu sviram za sebe i jako je volim, tako da sad čekam jednu violu manjih dimenzija, prema modelu Gaspar da Salò, manjih parametara i veseli me što ću na ljeto, kad više neću imati ovaj instrument, svirati Bacha na violi. To mi je plan za ljeto. Probat ću naučiti njegov ciklus za violu.

U planu je i moj komorni ciklus, a dalje mi je jako teško planirati sezonu jer nikad ne znate tko će vam što ponuditi, ali u svakom slučaju neću stati, violu ću sigurno imati, i to dobru violu. Izradit će mi je Staša Puškarić, čije dvije violine i jednu violu već imam; on radi vrhunske instrumente. A za kraj, poruka mojim studentima: Molite i radite.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr