22
sij
Intervju

Pascal Rophé: "Moramo biti znatiželjni i pomoći publici da bude znatiželjna"

Pascal Rophé

Mo. Pascal Rophé / Foto: Matej Grgić

share

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ove godine dobiva novog šefa dirigenta koji svoju trogodišnju misiju i zajednički stvaralački put s ovim orkestrom započinje u jesen. Riječ je o Pascalu Rophéu, iskusnom dirigentu bogatog znanja i širokog repertoara, zavidne međunarodne karijere, a koji je svoje dosadašnje iskustvo povremenog gostujućeg dirigenta ovog orkestra na poziv vodstva orkestra odlučio pretočiti u suradnički odnos koji će oblikovati nadolazeće razdoblje Simfonijskog orkestra HRT-a. Ovaj francuski dirigent ravnao je nizom izvedbi zahtjevnih simfonijskih djela klasičnog, ali i suvremenog repertoara zabilježenih na brojnim diskografskim izdanjima, ali i snimkama koje su putem mreže Europske radijske unije slušane na radijskim postajama diljem Europe.

U povodu proteklog koncerta koji je ostvario uz svoj budući orkestar, uz sjajnu interpretaciju novog djela rezidencijalnog skladatelja Simfonijskog orkestra HRT-a Krešimira Seletkovića, proveli smo s maestrom kišno nedjeljno prijepodne u razgovoru o glazbi, uspješnim i onim manje uspješnim suradnjama sa skladateljima, o njegovu afinitetu prema radijskim orkestrima i percepciji nove glazbe. Dotaknuli smo se teme društvenog i političkog odnosa prema kulturi, a maestro Rophé posebno je istaknuo važnost obrazovanja, slušanja i komunikacije uopće te podijelio svoja razmišljanja o perspektivama današnjih glazbenih obzora.

Pascal Rophé

Pascal Rophé, Foto: Matej Grgić

Maestro, vratili ste se u Zagreb ravnati francusko-hrvatskim programom koncerta Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, ali i dalje kao gostujući dirigent. U istoj ulozi vraćate se još jednom, u ožujku sljedeće godine, prije nego što naposljetku dođete kao novi šef dirigent orkestra u rujnu. Koje su vaše zadaće u međuvremenu?

Privodim kraju vrijeme sa svojim francuskim orkestrom, napuštam ih nakon gotovo deset godina. Ove sezone obilježavamo i pedeseti rođendan orkestra, tako da ću sljedeće godine biti prisutniji i istovremeno dostupan za početak rada u Zagrebu.

Sjećate li se svojega prvog dolaska u Zagreb i kontakta s hrvatskom glazbom?

Prvi put sam posjetio grad zbog Muzičkog biennala Zagreb; Berislav Šipuš bi znao više detalja od onih kojih se ja sjećam, ali mislim da je to bilo prije dvadeset godina. Od tada smo postali dobri prijatelji, i privatno i profesionalno. Zajedno smo radili, primjerice, na Messiaenovoj Turangalili, a dogodili su se i razni projekti.

S druge strane, moj prvi kontakt s hrvatskom glazbom bio je tijekom jednog od mojih prvih ugovora na francuskom radiju s Orchestre National de France za koncert posvećen Ivi Malecu. On je bio fantastičan profesor kompozicije na Pariškom konzervatoriju i svi moji prijatelji skladatelji koji su bili njegovi studenti voljeli su ga.

Kakvi su bili Vaši tadašnji dojmovi o gradu, ako ih se možete prisjetiti, i je li se nešto od tada puno promijenilo, što se tiče grada, ali i što se tiče glazbe?

Da, bez obzira na potres, grad se promijenio nabolje, pa tako i orkestri. Smatram da ovdje ima mnogo mogućnosti i puno potencijala.
Slično je bilo i s mojim orkestrom u Francuskoj. U deset godina zaposlio sam četrdeset novih glazbenika u orkestru od 97 ljudi. U većinu orkestara u Francuskoj stižu nove generacije, ta svježa krv dobar je izazov. Stariji ljudi važni su za orkestar, imaju kulturu i tradiciju, ali i mladi ljudi su također važni, dobro je imati novu energiju. I žene su više prisutne, ne samo među gudačima, već i među drvenim i limenim puhačima, što je jako dobro. Postoji mogućnost, nova dinamika i nova ambicija, što je uzbudljivo. Morate se susretati s ljudima i ima puno posla, što jako volim. Orkestri nisu muzeji, oni su živi organizmi. Potrebno je razmišljati o onome što rade, kako to rade, i to je uzbudljivo.

Mnogi orkestri pokušavaju očuvati svoj identitet i biraju šefa dirigenta sukladno tome. Koja je uloga šefa dirigenta, što je važno da javnost zna o toj ulozi?

Šef dirigent ima svoju viziju i osobnost u jednom razdoblju života orkestra, ali on je samo u prolazu. Zapravo, mislim da nije dobro da se zadrži više od deset godina, ni za orkestar ni za dirigenta. Doneseš perspektivu, energiju, zadužen si za program i formacije, audicije i odabir novih glazbenika. Tako da je za šefa dirigenta najvažnije ono što sam sinoć na probi rekao orkestru – moram znati tko ste, ne samo glazbeno, već i kao ljudi. I tek tada mogu raditi s ljudima. Šef dirigent nije tu da nameće svoje ideje i bude veliki šef.

Orkestri nisu muzeji, oni su živi organizmi.

To je slično glavnom kuharu u kuhinji, riječ je o svakodnevnu radu uživo. Možda se razlikuje od poslovnog svijeta utoliko što imate izravan kontakt s glazbenicima, licem u lice, na probi u trajanju i do šest sati. Ljudi imaju svoje osobnosti i kulturu. Vrlo je teško, primjerice, jako dobro svirati flautu ili violinu u orkestru i održati svoju poziciju. Stoga je zadaća šefa dirigenta da objedini svu tu energiju i sve te kvalitete da postigne nešto što publika može osjetiti. Naravno, ja ću donijeti svoj glavni repertoar (koji je puno širi nego što ljudi misle). Dakako, ja sam Francuz, imam određen ukus, precizno uho, kao i francusku kulturu. Dirigent je poput filtera. Morate nešto predložiti glazbenicima, ali, na kraju dana, riječ je o timskom radu.

Jeste li ovaj put na probama za koncert detaljnije mapirali potencijale HRT-ova orkestra, primijetili nešto, uočili različite osobnosti u orkestru, potencijale…?

Naravno! Znate, kad stanete pred glazbenike, oni smjesta stvore mišljenje o dirigentu. Isto vrijedi i za dirigenta. Odmah vidite tko ima najjaču osobnost u orkestru, sve vidite i čujete. Tako da, to je razmjena, to je avantura, povezanost. Glasno govorenje samo s podija nikad ne funkcionira.

Pascal Rophé

Foto: Matej Grgić

Dovesti odlučnost i kvalitetu

Postoji li nešto posebno kada je riječ o radijskim orkestrima, koja je njihova specifičnost? Znamo da ulažu puno truda, pažnje i vremena na snimanje, ali postoji li razlika u radu s takvim orkestrima u odnosu na druge orkestre?

Postoji vrlo velika razlika. U više od trideset godina svoje karijere dirigirao sam mnogim radijskim orkestrima. Oni su vjerojatno inventivniji od klasičnih simfonijskih orkestara. To je jedan od zadataka radijskog orkestra: biti znatiželjan. Gotovo svake godine radio sam s velikim francuskim radijskim orkestrima, Orchestre national de France te Orchestre Philharmonique de Radio France. Oni su uvijek različiti.

Kako možemo misliti da danas nema skladatelja i da priča o glazbi mora stati? Moramo biti dio te priče.

Ponavljam, orkestar nikad nije muzej i ako uvijek svirate u istom orkestru, glazba koju izvodite svake je godine sve starija – Beethovenova Deveta simfonija svake je godine sve starija. Kako možemo misliti da danas nema skladatelja i da priča o glazbi mora stati? Moramo biti dio te priče. Neki su ljudi razumjeli da moraju pomoći Beethovenu da ga se izvodi, neki su pomogli Wagneru da sklada. U to doba radilo se o donacijama bogatih ljudi, a danas je, u današnjoj Europi, više riječ o javnu novcu, i za to se i dalje moramo boriti.

Govorio sam svojoj djeci: možeš voljeti McDonald’s, ali šteta je uopće ne znati da postoje divni restorani

Dakle, to je naša uloga, naš posao kao glazbenika. Naravno, volimo Beethovenovu glazbu, volimo klasičnu glazbu i to je dio naše kulture, ali moramo biti znatiželjni i moramo predložiti publici – da bude znatiželjna. Čak i ako isprva ona to ne želi uvijek. Ne nametati, ali moramo objasniti, predstaviti perspektivne programe, malo-pomalo publiku dovesti do sljedećih stoljeća. Isto je i s kuhinjom. Kada su moja djeca bila mlađa, znao sam im govoriti – možeš voljeti McDonald’s, ali šteta je uopće ne znati da postoje divni restorani s tri Michelinove zvjezdice. Tako je i s vizualnim umjetnostima, književnosti… Moramo biti znatiželjni i moramo pomoći publici da bude znatiželjna, što nije lako, s tim se slažem. Ali moramo dovesti odlučnost i kvalitetu.

Foto: Matej Grgić

Publika ponekad i dalje nije uvjerena u program, možda ga i dalje vidi kao nešto što nije za nju. Kako bismo trebali pristupiti takvim stavovima i što se može učiniti – što može orkestar učiniti – da bi se premostio taj jaz koji i dalje postoji?

Vjerojatno svi mi nosimo dio odgovornosti u pogledu umjetnih društvenih ograničenja. Kada čujem da ljudi govore kako misle da koncerti klasične glazbe nisu za njih, to me iznenadi. Obrazovni programi također su važni, to funkcionira tako dobro. Mladi od 15 do 22 godine – što je dobna skupina koju obično izgubite – reagiraju jako dobro na adaptirane programe.

Xenakis je najrokerskiji skladatelj kojeeg poznajem

Prije nekoliko godina svirali smo, neformalno odjeveni, na sveučilištu, ispred dvije tisuće mladih ljudi. Bili su potpuno zadivljeni. Kada čujete Posvećenje proljeća uživo, to na vas fizički utječe, što je više u skladu s glazbom koju oni slušaju, više nego Schubertova simfonija. Suvremena glazba dobar je primjer – Xenakis je najrokerskiji skladatelj kojeg poznajem, više od jedne Brahmsove simfonije, iako je ona apsolutno remek-djelo. Upravo stoga u programu mora biti nova glazba i glazba iz 20. stoljeća, to mora biti miks. To je također zadatak radijskog orkestra.

Upravo ste zahvaljujući suvremenoj glazbi prvi put došli ovdje i vraćali se nekoliko puta. Često se smatra egzotičnim posvetiti joj posebnu seriju koncerata, ali važna je i u redovnu programiranju. U tom je smislu kontakt sa skladateljima važan, ali pomaže li to u rješavanju problema koji ljudi imaju s ‘novim’?

Postoje dvije stvari: kao prvo, ako dobro razmislite o repertoaru – sav repertoar je u nekom trenutku bio suvremen. Nema razlike između klasičnoga i suvremenoga: Beethovenova Deveta simfonija bila je suvremena u vrijeme kada je premijerno izvedena. Sva klasična glazba koju sada slušamo i volimo u nekom je trenutku bila suvremena, stoga nema razlike – suvremena je glazba samo glazba današnjice, glazba živućih skladatelja. Ono malo ljudi koji su slušali Devetu simfoniju kada je izvedena po prvi puta morali su pomisliti: „OK, ovaj tip se čini pametan, ali je potpuno gluh i ovo je nešto potpuno nerazumljivo, ne razumijemo o čemu razmišlja.”

Sva klasična glazba koju sada slušamo i volimo u nekom je trenutku bila suvremena

Prije samo mjesec dana radio sam na izvedbi Brahmsova Prvog koncerta za klavir i orkestar. Tjedan dana nakon što je taj koncert imao premijernu izvedbu, napisan je dug članak o njemu u kojem je stajalo: „Gospodin Brahms opet je napravio neke pogreške. Ovo djelo je teško, nerazumljivo, potpuni kaos. Gospodin Brahms bi trebao razmisliti bi li trebao pisati glazbu…” I što onda!? To ne znači da je sva nova glazba dobra. Cijena znatiželje jest ta da postoji vrlo kratak, mali dio u stvaranju suvremene glazbe koji je zanimljiv i koji bi se mogao opet odsvirati. Moramo preuzeti taj rizik i moramo osigurati da publika to razumije. A ja zaista želim biti selektivan u ovome, jer važno je i zadržati povjerenje publike.

Pascal Rophé

Foto: Matej Grgić

Danas, kada svi idu studirati u inozemstvo, žive i stvaraju glazbu u mnogim dijelovima svijeta, je li i dalje ispravno koristiti termine poput ‘našeg’ ili ‘njihovog’ skladatelja, skladatelja koji pripada ovoj ili onoj školi? Je li to održiv način razmišljanja o glazbi i je li to uopće važan element koji bi trebalo neizostavno spominjati kada se govori o nečijem stvaralaštvu?

Smatram da je glazba sve osim nacionalizma. Kao dirigent uključen u novu glazbu, ono što me zanima nije nacionalnost skladatelja, već ono što čitam i ono što čujem. Ja sam zainteresiran samo za dobre skladatelje koji imaju uho, koji su izrazito odlučni i koji znaju što pišu. Moraju biti dovoljno duboki da zadovolje moj um, moje uši i moju glazbenu želju, ostalo je nevažno. Ne zanima me jesu li Finci, Južnoamerikanci, Japanci ili štogod drugo. Jeste li ikad vidjeli dirigenta koji dirigira samo glazbu skladatelja iz određenog mjesta? Razumijem, međutim, određene zadatke orkestara i kulturne politike. Finska je jedan od dobrih primjera takve prakse.

Ako netko dobro svira Mozarta, to nije dovoljno da se kaže da ta osoba dobro svira. Potrebno je više od toga.

Jedna od sličnosti između Vašega trenutačnog orkestra i Simfonijskog orkestra HRT-a jest ta da imate skladatelja na rezidenciji. U trenutnoj sezoni Simfonijskog orkestra HRT-a to je Krešimir Seletković. Koje je Vaše dosadašnje iskustvo s tom vrstom suradnje?

Kada sam stigao (u orkestar kojemu je trenutno šef-dirigent, op. a.), predstavio sam tu ideju orkestru. Mi imamo jednu od najširih publika u Europi. Kaija Saariaho, Pascal Dusapin i Michael Jarrel sudjelovali su u tom programu. U okviru programa Kaija Saariaho je čak išla po manjim školama na ovom području, Dusapin je napravio neke elektroničke instalacije koje smo koproducirali po gradovima itd. Dakle, važno je da je njihova uloga šira, a ne da tek dođu i naklone se nakon izvedbe. Uz to, i orkestar se naviknuo na drugu vrstu pristupa i s time su se i razvili. Ako netko dobro svira Mozarta, to nije dovoljno da se kaže da ta osoba dobro svira. Potrebno je više od toga.

Pitanje povjerenja

Ponekad skladatelji pomažu glazbenicima i slušateljima da se približe glazbi, ali neki to i otežavaju. Kako stvoriti dobru komunikaciju – onu između onoga što skladatelj želi prenijeti i Vas koji to prenosite orkestru te, naposljetku, i komunikaciju s publikom?

Pa, to ovisi o skladatelju. Neki imaju sposobnost dijeljenja, neki baš i ne. Stoga je moj posao kao dirigenta vidjeti koju distancu držati u odnosu na skladatelja te treba li je skratiti. Neki skladatelji, primjerice, mogu na probama potpuno uništiti orkestar, pa ih morate držati podalje. U tom pogledu imao sam zanimljivo iskustvo kada sam bio na turneji sa Simfonijskim orkestrom SWR za osamdeseti rođendan Helmuta Lachenmanna.

On je tako drag čovjek, svima je poput djeda. Njegova je glazba zaista radikalna i teško shvatljiva glazbenicima, jer moraju naučiti neke nove načine. On je bio na svim probama, čak je uzeo violinu i pokazao neke detalje. Kontakt s njim puno je pomogao. Jer, koliko puta biste se puta – kada vježbate Beethovenovu sonatu – voljeli okrenuti i reći: „Hej Beethovene, radim li ovo dobro? Je li to dobra artikulacija? Je li ovo dobar tempo?” Kada je skladatelj prisutan, to možeš učiniti! Puno puta u orkestrima pitaju: „Želiš li da skladatelj bude ondje?” Pa da, naravno! Želim da bude ondje od prvog trenutka! Ako samo dođe na glavnu probu, prekasno je.

Moramo smanjiti distancu.

Želim raditi sa skladateljima, to je tako važno. To daje dubinu, naravno, ako je skladatelj dubok na taj način. Ako nema interesa, ostavim ga na dnu dvorane i nastavim s radom s orkestrom. Ali važno je biti u kontaktu s ljudima, i zbog publike. Na rezidencijama su mi skladatelji znali dolaziti čak i na pozornicu da kažu nekoliko riječi, tako da ih ljudi upoznaju i shvate da su oni obični ljudi, da jednostavno pokušavaju nešto podijeliti, to je važno. Moramo smanjiti distancu. Na taj način, čak i ako je neko djelo teško i nemoguće za odsvirati ili tako nešto, dirigent mora biti vrlo profesionalan, pragmatičan i učinkovit. I tada, s vremenom, glazbenici ti počnu u potpunosti vjerovati. Bez obzira na to što imaju pred sobom, vjeruju ti jer su sigurni da znaš što namjeravaš učiniti s tim materijalom. Zato je to i pitanje povjerenja.

To je velik pritisak za dirigenta, na profesionalnoj i osobnoj razini, zar ne?

To je u opisu posla. Ako ti ništa ne predlažeš, oni neće ništa ni svirati. To je dužnost dirigenta i svi su različiti. Vi napravite svoj dio s orkestrom i onda dođe netko drugi, tako to mora biti.

Pascal Rophé

Foto: Matej Grgić

Koja su neka od obilježja današnje mlađe generacije skladatelja koje ste primijetili u svojem radu?

Sve više mladih skladatelja sklada samo na laptopu, to se može vidjeti od prvog pogleda na partituru, kao što su moji kolege skladatelji potvrdili, s obzirom na to da smo svi često angažirani na pregledavanju partitura u žirijima festivala, za prijem u IRCAM itd. I to je problem, obično bi trebali koristiti samo komad papira i olovku. Trenutačno se u vezi toga odvija velika rasprava, računala donose procese i vode skladatelje za ruku.

Slušanje je vrlo važan element u svim fazama glazbenog stvaralaštva i izvođenja, imate li posebno mišljenje u vezi toga?

Mnogi novinari vole pitati što je toliko posebno u francuskoj glazbi – svakako nije jedinstvena ni najbolja, ali je drugačija. Pa onda krenemo razgovarati o harmonijama, francuskoj kulturi itd., ali to je i do načina na koji učimo glazbu. Kada učimo solfeggio, kontrapunkt i tako dalje, moramo raditi bez pomoći glasovira, pa se unutarnji sluh aktivno razvija na taj način. Da bismo proizveli neko djelo, trebali bismo to moći učiniti bez stalnog slušanja, ali i bez sugestija koje nam daju softveri i programi dok radimo na računalu.

Mnogo važnosti stavlja se na praizvedbe, ali što je sa životom djela, pitanjem hoće li ono postati dio repertoara ili ne? Tko se bavi ovim pitanjem i tko bi se možda trebao njime baviti?

Od 100 % napisane glazbe, gotovo 97 % nije zanimljiva glazba i vrlo je rijetko pronaći ta 3 %. To nije pitanje jezika, već osobnosti skladatelja i njegove sposobnosti da priča s ljudima njihovim jezikom.

Ima jako malo ‘Lachenmanna’ i tako puno epigona

Na primjer, Lachenmann je potpuno drukčiji od mene, ali je tako uvjerljiv i ima tako jaku osobnost, pa volim dirigirati na njegovu glazbu, čak i kada je prije toga bilo borbe. Čak je i on rekao: „Da opet prođem kroz sve to, ne bih napisao istu glazbu jer to je bila borba od šezdeset godina.” Ali, istina je da ima jako malo ‘Lachenmanna’ i tako puno epigona.

Imate puno iskustva u Donaueschingenu, sigurna sam da to sa samopouzdanjem možete reći.

Ono što volim kod Donaueschingena jest to da su ljudi tamo ekstremni. Dusapain je publiku iz Donaueschingena znao zvati zubarima. Sljedeće godine ponovno ću ondje dirigirati, ali sviđa mi se to, i iako se često nađem u situaciji da se smijem nečemu u skladbi, orkestar je odličan, grad je odličan, tako da ga volim.

Znatiželja vas dovede do različitih mjesta i to je zanimljivo, ali kada ste šef dirigent nekog orkestra, morate stvoriti neku vrstu povjerenja između publike, orkestra i sebe. Kao što sam na početku rekao, morate zajedno raditi i dovesti ljude negdje. To nije lako i to će biti stalni rad, korak po korak.

Uvijek postoje očekivanja, sigurno postoje očekivanja s ove strane, ali koja su Vaša? Čemu se nadate u nadolazećem razdoblju? Što ovo može donijeti Vama, profesionalno i osobno?

Mnogo je razloga. Možda me ne znate osobno, ali jako sam odan, a druga stvar je ta da ja ne tražim pomak u karijeri, volim ići tamo gdje ljudi žele raditi. Tu je također i pitanje povezanosti. Kada ti se netko odjednom sviđa i ne znaš zašto, nema objašnjiva razloga. Imali smo neka zajednička iskustva. Osjećam da ima puno potencijala i da ima želje da se ide u nekom pravcu. Vidim to jer ja sam radnik u orkestru – možda nisam najglamurozniji dirigent koji se pravi važan, ali sam posvećen orkestralni radnik i znam što raditi s orkestrom, gdje ga odvesti te kako odgojiti orkestar. I to je ono što volim raditi. Volim raditi s grupom i negdje je odvesti.

Ne volim orkestre čiji je repertoar uzak. Otvoreni um je zanimljiv.

Uz to, volim raditi s radijskim orkestrima zbog njihove znatiželje i širokog repertoara. Ne volim orkestre čiji je repertoar uzak. Otvoreni um je zanimljiv. Stoga mi je drago da sam tamo zbog toga i, dok god možemo proizvoditi dobru glazbu zajedno – i možda imati i pokoju borbu – volim izazove. Ne trčim za novcem niti ičim za samog sebe, više trčim za nečime što bi mogla biti zajednička ambicija za glazbom. Ili ne, ne znam, ali nadam se da će tako biti.

Pascal Rophé

Foto: Matej Grgić

Koji su sljedeći koraci? Kako izgleda taj cijeli proces preuzimanja uloge novog šefa dirigenta, jeste li već počeli razgovarati o programu?

Već smo počeli, da. Ja obično tražim program za čitavo razdoblje mandata, dakle tri godine. Ali smatram da je važno prvo saznati tko smo, i onda nakon toga preoblikovati naš program. Bolje ću poznavati orkestar i možda saznati gdje su spremni ići. Zbog nekih sam skladbi šest godina čekao da moj orkestar bude spreman da ih krene svirati i učini to na dobar način. Stoga radimo na sljedećoj sezoni. Morao sam dati neke prijedloge i programe, ali to ništa ne mora značiti, ništa nije uklesano u kamen.

Razgovarao sam i s Muzičkim biennalom Zagreb zbog suradnje. Još uvijek moram upoznati šefa dirigenta Zbora. Postoje ograničenja u sredstvima, što razumijem, stoga je situacija takva kakva jest i trebat će vremena. Glazbenici koje bih želio ugostiti obično su uvijek rezervirani mnogo vremena unaprijed, dostupni tek nakon tri godine, ali radimo na tome s Ivanom Kocelj i malo pomalo stvari će krenuti u pravom smjeru. Važno je ići korak po korak.

Svi smo dio šire situacije koja utječe na kulturu. Što mislite, koja su neka od ključnih pitanja u pogledu atmosfere u Europi kada je riječ o kulturi u kontekstu trenutačnih promjena u prioritetima i na kraju, naravno, u financiranju?

Mislim da je možda naš posao da razgovaramo s političarima i drugim dionicima i kažemo: „Ljudi, slušajte, što želite za svoju djecu? Što želite za sljedeću generaciju? Želite li samo da mogu ići redovno u shopping i trošiti ono malo novca koji imaju na najnovije telefone i jeftine stvari proizvedene u Kini ili želite da vaša djeca budu u kontaktu s Ljepotom? Želite li da budu skloni destruktivnim idejama jer nemaju ideale, perspektivu, i ne vide svoju budućnost, ili želite da budu svjesni šire slike i, naprimjer, da budu u kontaktu s glazbom?” Ovo je odluka koju kreatori politika moraju preuzeti na sebe. Nadam se da je jasno što mislim pod time, ali možda smo mi ljudi ti koji ih možemo suočiti s njihovom odgovornosti.

Treba imati snažan umjetnički projekt, kvalitetan rad i jak obrazovni program koji se odnosi na kulturu

Ako se svjesno odluče za drugu opciju, onda smo mrtvi kao društvo, a orkestri (opere, kazališta i muzeji) su svakako mrtvi. Ali prvo moraju preuzeti tu odgovornosti i odluku na sebe. Međutim, treba prvo imati snažan umjetnički projekt, kvalitetan rad i jak obrazovni program koji se odnosi na kulturu, što je jako važno. To je budućnost i odgovor na sva osnovna pitanja, obrazovanje. Velika je to ambicija, znam.

Foto: Matej Grgić

Moglo bi Vas zanimati