Petrit Çeku: „Komorna glazba je moja velika ljubav"
Nakon mjesec dana provedenih u Grčkoj, što na glazbenom festivalu, što na zasluženom godišnjem odmoru, Petrit Çeku vratio se u Zagreb ususret novim koncertnim izazovima. Tih mjesec dana pričao je na albanskom i engleskom jeziku pa se malo pobojao hoće li uspjeti naći potrebne hrvatske riječi kako bi mogao komunicirati sa zagrebačkom publikom na koncertima koje je za njih pripremio. No, strahu uistinu nije bilo mjesta jer sve je prošlo besprijekorno.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Inače, kada je prvi put kao srednjoškolac doselio u Zagreb nije mu bilo teško naučiti hrvatski jezik. I to zahvaljujući obitelji koja ga je prigrlila kao svoje treće dijete, obitelji s kojom je blisku prijateljsku vezu počeo njegovati još Petritov djed prije šezdesetak godina. Ipak, ako nekad i osjeti malu nesigurnost, voli poslušati glas nekoga tko lijepo govori hrvatski jezik. Taj netko za Petrita je čuveni hrvatski prevoditelj i pjesnik Mate Maras. Tako je i uoči koncerta u Atriju Klovićevih dvora Petrit Çeku listao po snimkama upijajući zvuk i boju Marasova glasa.
Povod razgovoru s Petritom Çekuom njegovi su ovogodišnji nastupi na Sceni Amadeo. Krajem kolovoza održao je dva koncerta, prvi sa svojim gitarističkim Triom Elogio i gošćom na udaraljkama Ivanom Kuljerić Bilić (u istom sastavu nastupili su i na Osorskim glazbenim večerima), a drugi je bio njegov solistički recital naslovljen Putovanje gitare kroz stoljeća. Prijatelj je Scene Amadeo već niz godina, a od prvog koncerta 2009. godine do danas nakupilo se, kaže Petrit, sigurno dvadesetak nastupa, budući da je nekih godina održao po dva ili tri koncerta.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Koji je motiv Vašeg vraćanja Sceni Amadeo, po čemu je ona posebna?
Ja sam zaljubljenik u Zagreb, pogotovo ljeti. Imam takva iskustva, pogotovo nekada kada je bio potpuno prazan, kada bih sreo prijatelja ili prijateljicu na cesti bio bi to doživljaj kao da se susrećemo na nekom otoku. U tako velikom gradu imati takav doživljaj zaista je nešto posebno. Smatram da je važno da se ljeti održava kulturni život u Zagrebu i zbog toga volim imati ovaj ritual ljetnoga koncerta u Zagrebu.
Posebna je to atmosfera, imam mikrofon i najavljujem skladbe, što daje drukčiji, malo opušteniji dojam u odnosu na druge koncerte koje imam tijekom sezone. To je moj poklon zagrebačkoj publici koja me vjerno prati.
View this post on Instagram
Primjećuje se da i drugi gitaristi posjećuju ove koncerte.
Mi smo veliki sretnici. Gitaristi se osjećaju malo udaljeni od velikog svijeta glazbe i zato se držimo blizu jedan drugoga, jer smatramo da nas nitko neće podržati ako se mi ne podržavamo. Apsolutno postoji bratstvo među gitaristima, bez obzira kojoj školi pripadaju, s kim su studirali, koje su generacije. A svi se okupljamo kad netko od nas svira i ja idem na njihove koncerte.
Apsolutno postoji bratstvo među gitaristima, bez obzira kojoj školi pripadaju, s kim su studirali, koje su generacije
Da riješimo odmah jednu nedoumicu – zašto ozvučenje? Naime, bila je jedna reakcija iz publike pred kraj koncerta s Triom Elogio.
Razumijem tu reakciju zato što je atrij vrlo akustično mjesto. Međutim, fizionomija tog prostora tako je neobična da kada smo probali svirati bez ozvučenja doista se čuje do polovice prostora, a zvuk ne dođe ni do trećine publike. Nakon toga samo se nazire da netko nešto svira, ali se ne čuju konkretni tonovi. Nažalost, prostor ne funkcionira za gitaru. Svaki instrument ima svoj domet, a domet zvuka gitare je kratak. I zbog toga je nemoguće bez ozvučenja.
Glazbenicima to nikada nije drago, nama je najteže kad sviramo s ozvučenjem. No, glazba se mora čuti. S obzirom na opuštenu atmosferu, mislim da je to prihvatljivo. Osim toga, mislim da eventualni kritičari ozvučenja moraju uzeti u obzir da u Zagrebu više nemamo ni alternative jer mnogi su prostori ili u obnovi ili ih nema.
Kritičari ozvučenja moraju uzeti u obzir da u Zagrebu više nemamo ni alternative jer mnogi su prostori ili u obnovi ili ih nema
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Gitara danas
Kada se pogledaju programi dvaju koncerata koje ste održali na Sceni Amadeo, vidi se širina Vašega repertoara, od renesansne literature do Marka Ruždjaka kao recentne suvremene literature. Je li ta širina nešto što Vas inače zanima ili se radije volite fokusirati na pojedino razdoblje, stil, skladateljsku školu?
Kada me pitaju koja je moja profesija, onda ukratko kažem da sam gitarist. Ali dulji odgovor bi bio: interpret glazbe napisane od renesanse do suvremene glazbe. Jednom prilikom, za dnevne novine u Prištini, pitali su me kako da opišu moju profesiju i ja sam upravo tako odgovorio. Svi mi koji se kao izvođači bavimo glazbom zapravo smo čitatelji i održavatelji glazbe. Bez sviranja skladbi uživo, glazba nije živa, ne može opstati. Što se gitare tiče, imamo i renesansni repertoar i smatram da je to također moje područje, moja odgovornost da i tu glazbu prenesem publici.
Solističkim koncertom na kojemu sam svirao po dvije skladbe iz svakog stoljeća htio sam pokazati starost našega instrumenta. Jer zbog okolnosti u 20. stoljeću te popularizacije gitare u Americi i u pop svijetu došlo je do zbunjujuće percepcije gitare kao novoga instrumenta u svijetu klasične glazbe, što apsolutno nije istina. Želio sam to publici pokazati.
Ističete da je gitara jedan od najstarijih instrumenata, no jasno je da se ona znatno mijenjala tijekom povijesti. Mislite li, poput nekih glazbenika koji su se orijentirali na traženje autentičnosti, tzv. povijesne obaviještenosti u interpretaciji, da je važno prilagoditi instrument razdoblju iz kojega je autor, skladba, stil?
Stari instrumenti su bogatstvo i sviranje na njima daje posebnu svjetlost, ali ista je situacija i s drugim instrumentima. Isto pitanje možemo postaviti jednom pijanistu, vrijedi li svirati Beethovenove klavirske sonate na Steinwayju ili na puno drugačijem klaviru koji je tada bio aktualan.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Ili Bacha uopće na klaviru.
Tako je. Ili na „klaviroidnom“ instrumentu. Mislim da je u tom smislu zanimljiv pijanist András Schiff koji svira i na starim i na novim instrumentima. U jednome intervjuu rekao je da on sebe informira na starim instrumentima i inspirira, kako bi se na modernom instrumentu uspio prisjetiti onog zvuka kojeg je dobio na originalnom instrumentu. On zaista ide za tim, nađe klavir kakav je Schubert koristio i zatim to iskustvo prenese na modernom Steinwayju. Sličan pristup imam i ja. S tim da Schiff tu i tamo koristi i autentične instrumente.
Nedavno sam ga čuo u izvedbi Beethovenovih koncerata na jednom autentičnom klaviru iz razdoblja, no taj zvuk je dosta slab, on nije prikladan za današnje koncertne dvorane, što također moramo uzeti u obzir. Ja nemam ambicije izvoditi glazbu na starim instrumentima u današnjim dvoranama. Ali ne isključujem mogućnost da ću možda u nekim posebnim okolnostima, nekoj posebnoj maloj publici izvesti nešto na staroj gitari. Bavio se jesam starim tipovima gitare, ali samo za inspiraciju, da bih dobio dojam kako su npr. Aguado i Sor došli do određenih rješenja, što onda pokušavam publici prenijeti putem modernog instrumenta.
Komorna glazba – komunikacija i čarolija muziciranja
Od početka ove godine imali ste već velik broj nastupa, posebno s Hrvatskim gitarskim kvartetom i s Triom Elogio, sudjelovali ste na festivalu u Grčkoj, predstoji Vam i festival u Austriji. A većina tih koncerata bila je u znaku komorne glazbe. Znači li to Vašu posebnu posvećenost komornom muziciranju?
Komorna glazba je moja ljubav jer komunikacija do koje dolazi u glazbi putem komornog muziciranja za mene je nešto čarobno. I to upravo onaj model komorne glazbe koji su, čini mi se, započeli u Verbieru, a to je da se glazbenici sastaju tik prije početka festivala, tamo započnu intenzivne probe i tamo nastaje izvedba. Na prvi pogled čini se nemoguće i ne tako savršeno, i nije savršeno, ali po meni na takav način dolazi do iznimnih izvedbi jer su svi jako mobilizirani i svi pokazuju velike kapacitete koje su dostigli tijekom godina iskustva.
Prošlo je vrijeme Richtera ili Oistrakha koji su svoje uvjerenje pokušavali do kraja provesti i izvesti. Sada je vrijeme prilagodljivosti…
Mislim da su takvi festivali danas jako zanimljiva pojava. Prije pedesetak godina nisu bili mogući jer glazbenici nisu imali takvu vještinu komunikacije. Sada se može doći do vrhunske izvedbe u jako kratkom vremenu, upravo zato što su svi jako otvoreni i prilagodljivi. Prošlo je vrijeme Richtera ili Oistrakha koji su svoje uvjerenje pokušavali do kraja provesti i izvesti. Sada je vrijeme prilagodljivosti, što se možda ne čini idealnim, ali smatram da je to pozitivan razvoj u komunikaciji među glazbenicima.
Jako sam sretan da sam kao gitarist uspio ući u svijet komornih festivala i nastupao sam na mnogima diljem Europe. A najvažnije je to da sam kao solist puno naučio iz komorne glazbe. To je nešto što stalno govorim svojim studentima, kroz komornu glazbu popravit ćete i svoje solističko sviranje.
Svojim studentima stalno govorim: kroz komornu glazbu popravit ćete i svoje solističko sviranje
Sličan koncept imao je Zagrebački festival komorne glazbe.
Taj festival mi je puno značio jer, osim što sam imao sjajne koncerte, od glazbenika s kojima sam svirao mnogo sam naučio i ostvario mnoge profesionalne veze. Puno toga dugujem Zagreb KOM festivalu i veliki je gubitak za Zagreb što taj festival više ne postoji.
Foto: Vedran Metelko / Zg Kom
Ove godine održali ste koncert u Njemačkoj s violinistom Linusom Rothom. Što znači za Vas sviranje u drugačijim, negitarskim, komornim varijantama?
Na mnogim spomenutim festivalima ja sam obično jedan jedini gitarist. To je posebna prilika za mene. S Linusom sam već ranije surađivao, bio sam gost na njegovom festivalu u Ibizi. On je vrhunski violinist koji svira na krasnom Stradivariju. Međutim, sviram s nekoliko violinista, nekoliko violončelista i ta instrumentalna raznolikost me jako zabavlja. Posebice je zanimljivo kada sviram gitarske kvintete, najčešće Luigija Boccherinija i Marija Castelnuovo-Tedesca. Budući da sviram s različitim ljudima, svaki put moram sasvim promijeniti svoju izvedbu. I to me zapravo obogaćuje.
Posebno me veseli što ću 25. rujna na Samoborskoj glazbenoj jeseni svirati oba spomenuta kvinteta s vjerojatno mojim omiljenim sastavom s kojim sam do sada izvodio ovaj repertoar. To su violončelist Kian Soltani, violinisti Sara Domjanić i Marc Bouchkov te violistica Sindy Mohamed. S njima sam već nekoliko puta svirao ove kvintete i nadam se da će biti što više publike na ovome koncertu.
Komorna glazba uvela Vas je u svijet pedagogije jer predajete taj kolegij na sveučilištu u Grazu. Otkud baš komorna glazba, a ne gitara?
Činjenicu da je komorna glazba moja velika ljubav objasnio sam sebi prije mnogo godina. U Grazu se prije tri, četiri godine otvorilo mjesto i za komornu glazbu i za gitaru. Prijavio sam se na oba natječaja. Bili su to veliki natječaji, prijavilo se više od 200 gitarista iz čitavog svijeta, što i nije neobično jer je jedini stalan posao kojeg mi gitaristi možemo imati pedagoški posao. Kada sam prošao sve faze natječaja koje su trajale godinu dana, nekoliko audicija, nekoliko intervjua, dobio sam upit: ako bih imao izbor između komorne glazbe i gitare, koje bih mjesto preferirao? Odmah sam odgovorio, apsolutno komorna glazba.
Pedagoški posao mi je veliko zadovoljstvo. Svaki glazbenik započne obrazovanje s otprilike devet godina i taj put koji traje niz godina je vrlo posebno stanje. Ograničeni broj ljudi ima privilegiju, dobije sve te informacije koje se prenose već stoljećima od generacije do generacije. Smatram da je jako važno da glazbenici koji posjeduju to blago, znanje, prenesu ga drugima. Bilo bi jako sebično ne davati ga dalje jer bi onda znanje nestalo.
Svaki glazbenik ima odgovornost prenijeti znanje drugima
S tim da treba „imati žicu“ za pedagogiju. Naprosto, neki vrhunski instrumentalisti ne odlučuju se za pedagoški dio karijere, posvećuju se vlastitom sviračkom umijeću znajući što mogu i što žele, ali nemaju tu posebnu sposobnost prenijeti znanje drugima.
Slažem se, ali to se mora promijeniti. Ne možemo si više priuštiti takve glazbenike koji samo solistički izražavaju ono što znaju. Svaki glazbenik ima odgovornost prenijeti znanje drugima.
Kakav bi, po Vama, trebao biti pedagog odnosno kakve bi kvalitete trebao imati zbog tog suptilnog rada s učenicima i studentima?
Prvo, znanje mora biti vrlo temeljito i kritički promišljano. Mora biti temeljita i tehnička strana tog posla. Često čujem prijezir spram bavljenja tehnikom, kao da je to nešto izvanglazbeno. A izvodilaštvo je vrlo tehnička stvar jer nitko se ne može izražavati putem instrumenta ako ga nije tehnički savladao. Važno je, zatim, mnogo više razgovarati o estetici, o ljepoti u glazbi i vrsti ljepote koju želimo prenijeti publici. I na kraju, naći inspiraciju. Znati kako potaknuti inspiraciju u mladim ljudima. Ne smijemo ju uzimati zdravo za gotovo jer inspiraciju se može pokrenuti, a ne samo čekati hoće li doći ili neće. Treba demistificirati inspiraciju.
Važno je mnogo više razgovarati o estetici, o ljepoti u glazbi i vrsti ljepote koju želimo prenijeti publici
Foto: Matej Grgić
Tijekom svoga umjetničkog školovanja susreli ste se s nekoliko takvih istaknutih profesora. Čemu Vas je specifičnom svaki od njih naučio, a da ste to ponijeli dalje sa sobom?
Krenut ću kronološki. Moj prvi učitelj gitare Luan Sapunxhiu dočarao mi je svijet klasične gitare tako da sam upijao svaku njegovu informaciju, usadio mi je zaljubljenost prema gitari kao instrumentu. Drugi učitelj bio je Xhevdet Sahatxija koji je potpuni genijalac u smislu pedagogije. Toliko mi je proširio vidike i dao temelj svemu na čemu sam gradio poslije, i to u vrlo kratkom vremenu.
Kada sam došao u Zagreb, točno na dan 1. rujna prije dvadeset godina, zaista sam bio nespreman za svijet gitare. A on me je za tri-četiri mjeseca pripremio za državno natjecanje na kojemu sam osvojio prvo mjesto. To je zaista čudo. Zatim je slijedio Darko Petrinjak, koji je jedna od najzanimljivijih ličnosti u svijetu gitare uopće. Obogatio je svijet gitare ne samo svojim izvedbama, nego širinom znanja, radom na komornoj glazbi, a u pedagoškom smislu stvorio je neke od najboljih gitarista danas. Nastavio sam studirati u Baltimoreu s Manuelom Barruecom s kojim sam dobio priliku proći zadnji finiš za svjetski nivo. On je na pijedestalu klasične gitare već desetljećima.
Ono što se ne vidi u biografiji je velik utjecaj koji je na mene imao Valter Dešpalj. Kroz rad na njegovim obradama Bachovih violončelističkih suita, ali i prije toga na seminarima Strings only, Dešpalj mi je posvetio puno vremena. Znanje i način razmišljanja koji mi je prenio je neprocjenjiv. Ali takav odnos s gitaristima Dešpalj je imao i prije mene, s Petrinjakom i Römerom, tako da smo svi mi pod velikim utjecajem Valtera Dešpalja.
Što je Vaš cilj u odnosu prema studentima?
Čujem se stalno kako citiram svoje pedagoge, još nemam svoj stil. Možda će to biti dovoljno jer zaista ima toga puno i to ne samo glazbenih uputa, već i pošalica, inspirativnih gesti, riječi koje su odraz karaktera tih pedagoga. Ja prenosim ono što su me naučili. Čak i moj posao izvođača nije otkrivanje tople vode. Najsličniji je poslu bibliotekara ili arhivista. Upravo tako se vidim, kao arhivista.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Suvremenost i kontinuitet u glazbi
To je ono vječno pitanje je li moguće nešto novo u glazbi izmisliti, pitanje na koje nema odgovora niti je potrebno na njega odgovarati. Sadašnjost je uvijek neka vrsta sinteze prošlosti, a novo se ionako događa skoro mimo nas.
To osjećam kod suvremene glazbe. Jako mi je važno u suvremenoj glazbi čuti da je skladatelj informiran o svoj glazbi koja je do tada napisana. Haydn je, mislim, rekao da je proučio svu glazbu koja je do njegova vremena napisana. Mislim da je kontinuitet važan. S druge strane, imam poprilično zanimanje i za glazbu koju stvaraju ljudi koji nemaju veze s klasičnom glazbom, koji nisu čuli Stravinskog, Bacha i Mozarta, ali opet stvaraju glazbu koja ima zanimljive elemente. Lijepo je da se danas svi mogu baviti glazbom. Ali kada skladamo, kada se radi o glazbi koja je umjetnička, ona mora sadržavati informiranost o kontinuitetu razvoja.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Na koncertu s Triom Elogio izveli ste vlastitu obradu četiriju Schubertovih impromptua. Nije to jedino što se obrađivali, bile su tu dvije Beethovenove sonate, još Schubertovih skladbi, izvodite obrade Bachovih Goldberg varijacija na festivalu Arsonore u Grazu. Je li to buđenje nekog novog interesa?
Ne bih mogao pristupiti obrađivanju da nisam imao priliku učiti iz dva izvora, obrada Darka Petrinjaka za gitarski trio i obrada Valtera Dešpalja za gitaru solo i gitaru uz violončelo. Njih dvojica su davno snimili Schubertovu Arpeggione sonatu, a prije desetak godina Dešpalj ju je želio revidirati. Budući da je Petrinjak bio zauzet, Dešpalj se oslonio na mene, što se tiče gitarskoga aspekta obrade. Valter Dešpalj je vjerojatno među zadnjim ljudima koji imaju takav široki obzor znanja, a meni je zaista velika čast imati pristup tome. To široko znanje dolazi s velikom slobodom, što se najbolje vidi u obradama koje su radili skladatelji iz 19. stoljeća poput Franza Liszta.
Dešpalj je na tom tragu, on tako razmišlja, na kreativan način obrađuje. To sam i ja nastojao primijeniti, što je možda i drsko od mene jer današnje je vrijeme uglavnom vrijeme autentičnosti i intelektualizacije, ali mislim da je zanimljivije ako se preuzme i malo rizika. Inače, opsjednut sam Beethovenovim opusom, a odlučio sam obraditi Pastoralnu sonatu jer sam jedino u njoj vidio mogućnost prilagodbe za gitaru. Osim toga, to je, po meni, jedina od njegovih sonata koja nije posve klavirska, ona je apsolutna. Zato sam se uopće i usudio.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Spomenuli ste Liszta koji je često uzimao poznate teme iz opera ili djela svojih kolega te ih obrađivao. U gitarističkom svijetu, da nije bilo Segovije, ne bi bilo Bacha na gitari. Mogao bi to biti argument za širenje repertoara, dakako, bez narušavanja izvorne partiture, kako bi i drugi izvođači dobili pristup toj glazbi.
S tim se slažem. Kada čujem neku obradu, osobito se veselim jer ću čuti to djelo u nekom novome svjetlu. Kada obrađujem za trio, ako je rezultat toga taj da ću potaknuti samo jednog slušatelja da odluči potražiti i poslušati djelo u izvorniku, smatram to uspjehom jer sam probudio u slušatelju interes.
Petrit Çeku – skladatelj?
U radijskoj emisiji Putovi hrvatske glazbe na Hrvatskom radiju rekli ste da niste skladatelj, nego gitarist, koji i obrađuje glazbu. Koliko skladatelja treba biti u aranžeru, odnosno koliku ulogu ima skladateljski impuls u poslu obrađivanja djela?
Svoj posao zaista radim kao zanat. Volim majstorstvo u glazbi. Ne znam je li to skladateljski, ali obrađivanje je posao koji me stavlja u položaj u kojemu moram razmišljati u više dimenzija istovremeno – gitarska tehnika, opća zvukovnost, harmonijski slog, kontrapunkt. Pisao sam glazbu za film Vera sanja more, premijerno prikazan 2021. godine na Venecijanskom filmskom festivalu, koji je do sada dobio već dosta nagrada, ali bez obzira što sam skladao za film, odbijam reći da sam skladatelj.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Ostavljate li mogućnost za taj skladateljski impuls?
Skladao sam, zapravo, odmalena, u tajnosti. Nikad nikome ništa od toga nisam svirao. U trenutku kada smo hodali crvenim tepihom na premijeri filma u Veneciji, odjednom sam čuo glazbu, svoju glazbu pred svim tim ljudima i to je bio veliki šok za mene. Sumnjam da ću ikada skladati zato što previše glazbe znam, to me koči. Previše postoji predivne glazbe. Ja doista nemam vremena do kraja svoje karijere ni izvesti sve što je u malom gitarskom repertoaru, a što bih želio svirati.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Ovoga ljeta promovirali ste novo CD izdanje Hrvatskog gitarskog kvarteta, Bagatelle za kućnu upotrebu, posvećeno djelima hrvatskih skladatelja.
Svake godine Kvartet ima po jednu turneju. Već nekoliko godina sviramo zajedno, Zoran Dukić, moj idol i idol svih gitarista danas, Maroje Brčić, Tvrtko Sarić i ja, a uvijek sviramo hrvatske skladatelje. Kada smo odlučili izdati ovaj CD, saznali smo, na naše iznenađenje, da skladbe Miroslava Miletića i Anđelka Klobučara koje smo odabrali, nisu nikada snimljene. Dodali smo oktet Ive Josipovića, nove skladbe Zorana Juranića, Gordana Tudora i Viktorije Čop, koji su napisali djela za nas, tako da je nastao CD s originalnim skladbama za četiri gitare.
Također bih želio istaknuti nedavno snimljen i objavljen CD sa zadnjim skladbama prerano preminuloga Gorana Listeša. Izuzetno sam počašćen što sam mogao biti dio ove glazbene posvete. Listeš je bio jedinstven čovjek, to je jedina riječ koja mi dolazi na um kada ga se sjetim, jedinstven gitarist i jedinstven skladatelj.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Vaša baza jest u Zagrebu, ali zbog prirode Vaše karijere orijentirani ste prema Europi i svijetu. Održavate li i dalje bliske umjetničke veze s Kosovom?
Na Kosovu postoji jako zainteresirana publika za klasičnu glazbu. Svi su koncerti filharmonije prepuni, postoji nekoliko festivala na kojima sam slušao prve koncerte u životu. Rođen sam u Prizrenu pa sam znao otići na tjedan dana kod prijatelja u Prištinu i tih tjedan dana upijati sve koncerte. Zato mi je održavanje veza s Kosovom jako važno i održim otprilike svake dvije godine koncert tamo. Ja sam čovjek koji je stalno u pokretu, živim u Zagrebu, ali to često znači da mjesečno tek nekoliko dana boravim ovdje. No, s obzirom na to da jesam u pokretu, često znam posjetiti obitelj.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
Pred Petritom Çekuom buran je završetak kalendarske godine. Posebno ga veseli sudjelovanje na koncertima posvećenima skladateljima Marku Ruždjaku i Zoranu Juraniću u Zagrebu, koncerti 23. i 25. rujna na Samoborskoj glazbenoj jeseni, zatim jesenska gostovanja u Sloveniji, Engleskoj, Italiji, Austriji, a posebno valja istaknuti debitantski nastup s Triom Elogio u čuvenom Concertgebouw u Nizozemskoj na kojemu će svirati Mozarta, Ruždjaka, ali i Schuberta i Rahmanjinova u njegovim obradama.
U Španjolskoj je snimio CD posvećen Franzu Schubertu koji će biti objavljen iduće godine, no glazbenog programa ima spremnog još sigurno za tri CD izdanja. Samo još treba naći vremena kako bi sve to snimio i ponudio publici koja ih, uvjereni smo, željno iščekuje.
Petrit Çeku / Foto: Matej Grgić
