Pičke vrište: Nedovršena priča koja se i dalje piše

Pičke vrište zagrebački je punk rock bend osnovan 2011. godine, a poznati su po svojemu električnom zvuku i energičnim nastupima

Kako kažu nisu bend od širih masa, pa je njihovu biografiju i opis malo teže i naći, ali tijekom godina osvojili su mnoga srca istinskih pankera. S obzirom na to da se sad spremaju za novi koncert i da su reanimirali ovaj u zadnjih par godina uspavani bend, intervju se svakako morao odraditi.

„Ime je takvo kakvo je, tu je, nećemo daleko doći s njim, ali to smo mi“, riječi su kojima nas je Raši uveo u ovu Nedovršenu priču, priču o Pičke vrište, o glazbenom petercu koji je prve taktove opalio još 2011. godine u dvorani u Cankarevoj, a sad se nakon duge pauze vraća i s frontmenskom prinovom, Marinom Lugovićem. Sjela sam s dečkima na kavu, a priča je sama od sebe krenula.

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

U cijelu ovu priču ušli ste još 2011. godine, kako je izgledalo to početno razdoblje kada biste ga sada morali opisati?

Raši: To ti je bilo u garaži na Cankarevoj u Črnomercu, svirali smo na puknutim činelama, pojačala su bila mala, spajali smo to nekako s mikrofonom, bio je to totalni DIY, jednom riječju, šupa. Baš je bila šupa i tamo smo smrdili cijelo ljeto, svaki dan, ali sve to iz gušta iz neke zeke peke i tako je to malo raslo, išli smo iz jednog u drugi prostor, pa počeli snimati nešto, simo tamo,  i eto dosta dobro.

Koja je razlika sad u količini proba kad biste morali usporediti, nego prije kad su bila druga vremena, reklo bi se?

Raši: Pa sad imamo manje proba, prije nitko nije radio, neki su išli na faks, neki su radili nešto sitno preko student servisa, klinci smo bili, a sad imamo obitelji, poslove, tako da stignemo jednom tjedno imati probu i to ako. Htjeli bismo više, naravno, ali ne možeš jednostavno uz sve te obaveze izdvojiti još vrijeme i za bend, koji je ustvari hobi, nije to na nikakvoj ozbiljnoj razini da bismo mogli opravdati to doma ženama i djeci. Ja imam dvoje djece, pa ne mogu sad ići okolo, a da oni trpe. Malo je neki sporiji ritam, ali sigurno ozbiljniji i kvalitetniji nego prije. Ozbiljniji je pristup, prije smo išli čisto da se nađemo, pivice pa zezanje, znali smo nekada i igrati samo igrice na kompu, uopće nekad ne bismo ni svirali na probama, to nam je bila izlika da se nađemo. Sad je to malo ozbiljnije stvarno, imamo ta dva-tri sata, to odradimo i onda idemo doma.

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

Sad kad smo se dotaknuli obitelji, kako je to balansirati i bend, i obitelj, i posao?

Raši: Pa, čovjek se navikne na sve. Navikne se čovjek i na gore stvari od toga. Uvijek se mogu naći ta neka dva sata za probu, neki koncert ili slično. Nemamo tako puno koncerata da bih se sad morao odricati previše vremena. To je i dalje na razini hobija.

Kako je došlo do ideje da reanimirate bend, odnosno da ga ponovno oživite, da krenete nakon veće pauze?

Raši: Pa kako je Ivek preminuo 2019. godine, nismo htjeli više svirati, jer ispražnjen si emocionalno totalno i rekli smo nećemo više bez njega ništa, nije to to, možemo nešto ovako bez veze pokrenuti, ali ne nastavljati ovu priču; i tako je svaki otišao na svoju stranu, pa smo se malo i distancirali. Kad smo se odmorili od svega svirali smo jedan božićni koncert s Frakturom mozga i Home Conflictom, pa smo si rekli onda, ajmo probati opet nešto malo svirati. Probali smo opet svirati nas četvero, napravili smo i jednu stvar za Iveka, koju još nismo snimili, ali polako, budemo, ja sam pjevao, odsvirali smo tipa dva-tri koncerta, ali ne snalazim se ja dobro u tome. Rekao sam da je bolje da nađemo nekog drugog, jer to nije moje područje.

Marin dobacuje: Mi smo ti u SlonOffu svirali skupa i onda ti je Raši došao na probu i rekao „Znaš tko bi bio dobar u Pičkama?“, ja sam na to rekao „Tko“ i on mi kaže, „Pa ti“ i trebalo je nekih godinu i pol dana da me nagovore.

Kako i zašto baš Marin?

Raši: Mislim ja sam njega odmah htio pitati jer je naš, frend je, nismo mi ljudi koji će sad tražiti audicije. Marin se ubacuje „Možda ste trebali!“. Uglavnom, cijeli naš bend je kao neko malo bratstvo, intimno je i nema nekih ljudi izvana. Prošli smo svakakve stvari, neke smiješne, neke tužne, pa nismo htjeli uzimati nikakve ljude sa strane jer nismo, kažem, preprofesionalni, nismo imali nekakve rokove, a i u krajnjem slučaju, da smo prestali svirati, ne bi nikome toliko nedostajalo. 

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

Marine, kako se osjećaš sad kad si dio benda, ti si osim ovoga i u još dva benda, je li ti teško to balansirati?

 Marin: Super se osjećam, stvarno super, to su moji prijatelji, to je moj tim, to je moj klub. To je to. Sviramo, družimo se, super nam je, mislim da se dovoljno dobro razumijemo u to tko je kakav, što se može od nekoga očekivati i da to vodi priču.

Mislim u drugim bendovima se događaju neke situacije, tipa SlonOff je sad u nekom procesu snimanja, u Home Conflictu nam jedan član očekuje dijete, pa sad tu malo stajemo, tako da sad, trenutačno nije teško, jer nemam svaki tjedan tri probe, ali uvijek se nešto vrti, uvijek se nešto događa, a sigurno je zanimljivije nego kad sam bio u jednom ili dva benda.

Imate dva albuma iza sebe, Nedovršenu priču, koja slavi sad deseti rođendan i Crnu kutiju, kako gledate na te albume iz današnje perspektive?

Raši: Pa prvi je, znaš, prva beba, to će mi uvijek biti najdraži, mislim najdraže su nam uvijek nove stvari, barem meni, ali ovo će mi uvijek ostati posebno jer je to ta jedna prva, nedovršena priča. Drugi album je bio eksperimentiranje , išli smo probati napraviti nešto drugačije, neke stvari su ispale dobre, neke nisu i tako. Prvi album mi je definitivno draži. To je kao kad prvi put voziš auto sâm, bilo što prvo se pamti i ostaje u nekom lijepom sjećanju.

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

Postoje li pjesme koje su vam posebno drage, a koje sad, na primjer, drugačije doživljavate nakon svih ovih godina?

Raši: Pa sigurno puno stvari drugačije doživljavam jer, pa mogu reći, čak i da se prije nisam toliko recimo obazirao na tekst, mislim znao sam tekst naravno, ali mi nije toliko dolazilo do glave. Prije je Ivek imao potpunu slobodu, kao i Marin sada, znači imaš prazno platno, radi što god hoćeš, mi ćemo to uglazbiti i složit ćemo to nekako zajedno, ali praktički pjesnička sloboda je apsolutna, ne? Sad kad gledam i slušam stare Ivekove stvari, neke su duboke baš, to su njegove ispovijesti, koje tad ne bih tako shvatio i doživio. To je tekst koji je tu oduvijek, a potpuno ga drugačije sada gledam. Imao je baš pjesničku dušu, znao je lijepo zapakirati misli, grde stvari, kao što su depresija, problemi u društvu, ljubavni problemi, stvari koje te zakucaju na pod, on je o takvim stvarima pjevao i sve su pjesme lijepo zapakirane. Sve je autentično, sve se to dogodilo.

Kako vam je sada izvoditi te pjesme?

Raši: Pa ne znam, u početku mi je bilo čudno, a sad sam se već navikao. Mislim, meni je drago da sviramo stare stvari, to je u jednu ruku i homage njemu, svaki put kad to izvodimo on mi je u glavi i bit će zauvijek. Drago mi je da ljudi i dalje žele to slušati, to je pokazatelj da nije ništa radio uzalud.

Marine, imaš li ti najdražu pjesmu?

S prvog albuma sigurno ”Zrno nade” i ”Novi ja”, radi te lirike i s ”Novim ja” mogu se dobrim dijelom poistovjetiti, melodija, ritam, tempo, sve mi to igra neku ulogu. S drugog albuma, na primjer, ”Tko ostaje?” i ”Iznad ponora?”. ”Iznad ponora” je ja mislim daleko najveća poezija možda što je itko ikad napisao, a i kad nisi u bendu drugačija je perspektiva nego kad uđeš u bend, skužiš neke priče iza, ekipu i tako dalje.

Raši: Ti kad čitaš na primjer knjigu, zamisliš si svoju neku perspektivu, ali kad saznaš što stoji iza pjesama, zanimljivije je malo sigurno.

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

Sad kad si ti došao, Marine, imate li u planu nove singlove i možda album?

Pa evo, mogu reći da radimo, doduše, sad se malo više pripremamo za promociju, koja će biti sa Six Packom, koji slavi trideset godina u Vintageu, 28. veljače. Malo više se baziramo na tom prvom albumu, da sve popeglamo kako spada. Radimo na novim pjesmama, naravno, mislim da svaki kvalitetan bend uvijek radi na nečem novome, a ne drži se nečega što je napravio prije deset godina.

Raši se ubacuje: Dvije stvari imamo zasad, kostur imamo, a mislim da će prije biti nekakav EP recimo od pet stvari, nego cijeli album, jer, druga su vremena, više nitko skoro ne izbacuje albume, forma albuma je predugačka za slušati, barem ja tako mislim. Više se isplati izbaciti pet pjesama, pa za tri mjeseca opet pet i tako. Ljudima je danas koncentracija i pažnja smanjena. Druga su vremena, ne kažem to u lošem smislu, samo se treba možda prilagoditi. Ili se prilagodi, mislim ne moraš, ali bolje je. Uvijek će biti priča da ako se prilagodiš, da si se onda prodao, ali to su gluposti, mi radimo ono što mi želimo.

Mislite li da se dosta alternativnih bendova čak i boji otići na društvene mreže i promovirati se?

Raši: Naravno, uvijek se bojiš kritike, publike ili prijatelja, drugih bendova, jer je to sve škakljivo, ego je tu isto u pitanju. Pitaš se što će netko misliti o tebi, ali mi se dugo više time ne zamaramo, jer jednostavno nema više smisla.

Pičke vrište/foto: Matej Grgić

Stekli ste prepoznatljivost na balkanskoj punk sceni, između ostalog i zbog svojih, kako se navodi, „intenzivnih live nastupa“; spremate li ih sad još više?

Raši: Pa imamo sad dogovoreno u ovoj godini dosta, jedno jedanaest-dvanaest koncerata, još je to sve u dogovorima, ali bit će nas posvuda; i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Bosni i Srbiji. Bit će svega.

Kako vi vidite trenutačno stanje na hrvatskoj punk i alternativnoj sceni, postoje li mladi bendovi koje biste posebno istaknuli?

Marin: Pa evo, s obzirom na to da ovaj fosil pored mene ne prati baš društvene mreže, ja mogu reći da mislim da je punk scena uvijek bila okej. Doduše, punk bendova kao takvih nije nikad sad bilo baš toliko, melodičari nisu baš prolazili, ali ima ih i dalje.

Raši: Meni je alternativna scena super, jer uvijek se nešto događa. Kad sam ja bio klinac, onda je bio punk, onda se je išlo u Močvaru i to je trajalo jedno desetak godina i onda je punk uzeo stanku, onda su počeli reperi, pa se svašta nešto tu promiješalo, ali stalno se nešto mijenja. Svi žanrovi, sve moguće stvari se događaju i samo nek se događaju.

Marin: Imaju one cure, Željezne pilule, to su cure koje sam skužio na Supervalu, imaju dečki iz Insomnije, ima i po Istri tih punk bendova. Ima svega za ljude koji žele nešto takvo pronaći, pogledati i poslušati. Alternative u smislu nekog rocka, syntha i tako dalje ima više, naravno, ali ima i punka, nije to loše, samo ne nalazi baš put do malo šire publike.

Raši: Ali dobro, takvo je vrijeme.

Kad bi netko napisao knjigu o Pičke vrište, što mislite da bi bio naslov?

Oboje: Uf, taj se ne bi usrećio.

Marin: Nedovršena priča. Ja mislim da bi baš trebalo biti nešto takvo kakav je prvi album bio, koji je došao do puno ljudi, dirnuo ih, dobar je naziv albuma, mislim da bi bio dobar naslov.

Raši: Ma naslov bi bio Mali maturalac.

Marin: To ti pričaš kaj bi mi stavili, ne kaj bi netko stavio.

Raši: Ma, Mali maturalac najbolje opisuje ovaj bend, zezancija, ništa preozbiljno, nikad ništa nismo shvaćali ozbiljno, niti sebe, ni ništa, baš maturalac.

Ako biste morali izdvojiti lekciju koju vas je ovaj bend naučio, koja bi to bila?

Marin: Mene su naučile da toliko različitih karaktera ljudi može biti i funkcionalan i disfunkcionalan, i to je ta ljepota kad nije ni presavršeno, kad nije ni preloše, kad se može svatko izraziti na svoj način i, ono što je najbitnije, ljubav, međusobna ljubav unutar benda, da to može postojati u tolikoj mjeri, to mi je nešto nerealno.

Raši: Mene je bend naučio da  se ne trebam brinuti što drugi misle i da je dobro održavati nekakve veze, prijateljstva što dulje moguće, ako to funkcionira, ako je dobro, da se ne smije zbog sitnica razilaziti. Da treba raditi na odnosima i da je to dobra stvar. Dobro je imati prijatelje tako dugo.

Što publika može očekivati na ovom koncertu koji nam dolazi?

Raši: Pa sviramo cijeli album, cijelu Nedovršenu priču, s obzirom na to da je deseta obljetnica, a izlazi i vinil. Valjda ćemo uspjeti, nismo neke stvari dosta dugo svirali, ja se moram podsjetiti nekih stvari, ali sve ide lijepo.

Marin: Ja moram dodati nešto, prvi put kad sam ja vidio Pičke, to je bilo za dvadesetu obljetnicu Six Packa, u Tvornici kulture. To je bio prvi koncert kad sam ja njih vidio, a sad sam u bendu. Vidiš kak ti se život poklopi.

Raši: Marin nam je dobro došao kao logistika. Nama ti treba netko da nas pogura, mi smo inertni, tako da smo dobar spoj.

Marin: Disfunkcionalnost i Funkcionalnost.

Raši: On je taj naš boost, to u čemu se mi ne snalazimo, on pokriva. Nije da smo ga uzeli zbog toga. (to nek ostane službena priča)

Za kraj, imate li poruku za publiku koja vas prati sve ove godine?

Marin: Pa ja bih rekao, budite otvoreni novim horizontima i s obzirom na to da radimo na novim pjesmama, očekujte još dobrih stvari.

Raši: Samo veliko hvala svima i puse šaljemo. Hvala kaj ste ikad došli na koncert i pustili pjesmu doma, bilo šta, pa i rasplakali se. Ustvari da, mi radimo takvu muziku, za rasplakati se.