10
pro
Intervju

Prazna Lepinja: „Kad ekipa brije na koncertu zajedno s nama, mi ostavljamo sve!“

Prazna Lepinja

Prazna Lepinja

share

Prazna Lepinja jedan je od bendova koji se pojavio na našoj sceni prije desetak godina, a nakon što su izdali svoj prvijenac DANASUTRA, žarili su i palili po underground klubovima. No, uskoro su, na veliku žalost svih ljubitelja underground scene, odlučili prestati s radom.

Iako je zatišje trajalo čak sedam godina, vijest o povratničkom koncertu Lepinje u KSET-u odzvonila je glazbenim ‘podzemljem’, a koncert je rasprodan u roku od dvadeset i četiri sata. Nakon što su shvatili da publika traži još, dodan je i drugi koncert koji se, na veliko oduševljenje benda, još brže rasprodao. U dogovoru benda i organizacije uslijedio je logičan, ali u nas ne tako često viđen potez – dodan je i treći dan.

Sve su ove činjenice bile povodom za razgovor s bendom dva dana prije ‘Dana D’. Srijeda je, vani je već mrak, a ja ulazim u Drito bar. Tamo me dočekuje frontmen i saksofonist benda, Ivan Hilje, široj publici vjerojatno poznatiji pod umjetničkim imenom Hiljson Mandela pod kojim djeluje kao član legendarnih KUKU$A. Uskoro nam se za stolom pridružuju i gitarist Denis Glogović, basist Adrian Jug te bubnjar Luka Šantić. Drugi nam se gitarist, Tin Crnogorac, nažalost nije mogao pridružiti. Sjedamo za stol i već počinjemo razgovor.

„Mi smo dali sve za tu glazbu i bilo nam je važno samo da mi sviramo. To je bilo drukčije vrijeme“

Kažem im da sam istražila sve što se o Praznoj Lepinji istražiti dalo, ali da su i dalje poprilično misteriozan bend s obzirom da na internetima ne postoji mnogo informacija o njima, a da me zbog nepostojanja intervjua zanima sve od samih početaka. Nisam ni uključila diktafon, a Denis već počinje s anegdotama iz prošlosti. ,,To je bila fora da nam je promocija albuma bila u Mediki, u Attacku. Mi smo tad bili klinci, imali smo ono devetnaest, dvadeset godina. U principu, bili smo samo klinci kojima je bilo bitno samo da dođemo svirat’, da dobro prašimo i da se ekipa dobro zabavi.

Nama je na koncert uvijek dolazilo brdo ljudi, bili smo dosta povezani s bendovima iz Zaprešića jer smo tamo često svirali i imali smo dosta frendova u tim krugovima. Na našu bi svirku uvijek došlo dvjesto, tristo ljudi. A Mediku smo za promociju rasprodali, bilo je tu i šesto ljudi, nisi mogao ni disati unutra. Ekipa je još stajala vani ispred ulaza.“

Unatoč svim nepravdama i dječjoj naivnosti koje su ih u to vrijeme zadesile, ali su se uvijek i činile nebitnima, bend se tog doba prisjeća s velikom dozom nostalgije i ljubavi: ,,A znaš koja ti je to spika bila – mi smo se kao dio te underground scene dobro znali s ljudima iz cijelog Zagreba i okolice koji su imali bendove, a kasnije je u tu priču ušao i JeboTon. Mi smo uvijek podržavali jedni druge. Prije nije bilo tog hype faktora koji utječe na to da ideš negdje samo zato što je to sad kul. Frend bi ti rekao ‘E, bili smo na prošlom koncertu, bio je jeben, hoćeš ić’ tu?’ i tako bi se skupljala ekipa koja ima između 16 i 25 godina.

Uvijek smo se trudili da svi koncerti budu jebeni, pa ih je dolazilo sve više i više. Na kraju smo, i kao JeboTon i kao Prazna Lepinja punili i KSET, i Boogaloo i Purgeraj, dakle – klubove u kojima smo prešli i dvjesto, tristo ljudi. I onda je to zapravo već neki uspjeh. Mi smo dali sve za tu glazbu i bilo nam je važno samo da mi sviramo. To je bilo drukčije vrijeme.“

Istaknuli su i kako tad nije bilo društvenih mreža, nije postojao Instagram, a Facebook je bio tek u začecima i gotovo ga nitko još nije koristio. Hilje je, kao osoba koja već dugo sudjeluje u raznim sferama naše scene, nastavio uspoređivati publiku koja je dolazila na koncerte nekad i danas: ,,Svaki smo tjedan svirali u Totem baru u Zaprešiću koji sad već dugo ni ne postoji. I svaki je tjedan dolazilo po stopedeset ljudi koji se druže tamo, gazda je kluba bio sretan što punimo klub, a mi smo bili sretni što možemo svirat’.

„Danas mora postojati neki hype, neki razlog, a prije su ljudi tu bili samo zbog glazbe“

Zasićenje se nije događalo jer je u tim krugovima bilo normalno da se svaki vikend negdje svira. Ne znam na čiji bi koncert danas ekipa dolazila svaki tjedan. Danas mora postojati neki hype, neki razlog, a prije su ljudi tu bili samo zbog glazbe. Okruženje u kojemu smo mi nastali i rasli kao bend bilo je puno drugačije. Nisi trebao ni novce, trebao si samo ljude koji ti nakon koncerta dođu i kažu da je bio brutalan, pa sljedeći put pozovu još i dva frenda kojima isto bude brutalno, i onda smo svi zajedno na nekom afteru na kojem već planiramo sljedeći koncert. Sve je bilo prirodnije i više u skladu s tim nekim vremenom. Naša je generacija možda čak i posljednja u kojoj se vide neki ostaci Woodstock kulture u kojoj su klinci još naivno vjerovali u glazbu kao glazbu.“

Osvrnuli su se i na činjenicu da ljudi – čim dođu na koncert – iz džepova vade mobitele kako bi brže-bolje snimili bend, dok je istinsko glazbeno iskustvo postalo sekundarno. Ističu kako ni s glazbenicima situacija nije drugačija, pa se tako interakcija s publikom nakon koncerta često svede na ‘Daj da vidim snimku!’. U tom su se kontekstu prisjetili i zanimljive scene u kojoj je jedina snimka koju su imali bila izgubljena.

,,Svirali smo u VIP klubu i odradili smo najbolji koncert u životu. Ne znam ni sam koliko smo se pripremali za njega, ubili smo koncert do kraja, a jedan je frajer snimao profesionalno. Za mjesec dana javio nam je da je stajao na vratima tramvaja i, taman kad su se na stanici zatvarala vrata, tip mu je maznuo torbu s laptopom i izletio van.“

Osim što su uzbuđeni zbog povratka na pozornicu, jako ih zanima i tko će sve doći na koncert te ‘ima li u tim klincima istog žara’ ili su tu ‘zbog Hiljsona Mandele, KUKU$A, da vide trepera sa saksofonom’. No, neovisno o razlozima, Hiljson zaključuje: ,,Meni je samo bitno da oni kuže briju. Cijela je ta spika u vezi Lepinje, nevezano za mene, bila žešća brija. Ako klinci kuže briju (a ja vjerujem da kuže) i ako smo mi došli do njih na bilo koji način – nama je to vrhunski. Nas ta brija ispunjava. Kad ekipa brije na koncertu zajedno s nama, mi ostavljamo sve!“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Prazna Lepinja (@praznalepinja)

Nakon toga objašnjava da oni to sve gledaju kao neku metafiziku i osvrće se na činjenicu da je glazba Prazne Lepinje zbog njegova statusa sada došla do većeg broja ljudi. ,,Metafizika danas više nije toliko napeta ljudima jer je znanost nova religija koja ima svoje dogme i ništa se ne propitkuje. Mi to sve gledamo kao neku metafiziku od koje se i razvila znanost i cijela kontemplacija o naravi realnosti. Ako je ekipa u briji s nama, onda može otkriti neku veću dubinu u toj glazbi od onoga da sam ja Hiljson koji ima stari bend s kojim sam prije svirao kvalitetniju glazbu. To je sekundarna priča.“

Iznenađena žarom kojim mi prepričavaju sve o prošlosti benda, direktno pitam što je onda zapravo dovelo do razilaženja benda, ako nisu pare. Denis mi objašnjava da su prvenstveno prestali svirati jer je u njima samima došlo do nekog zasićenja. Hiljson je, još dok su svirali u garaži, repao s ekipom, pisao tekstove i crtao grafite, a s obzirom na to da je Lepinja već odradila toliko koncerata, osjetili su krizu umjetničkog stvaralaštva.

„Bilo nam je važnije da se dođemo družit’ i igrat’ šah“

,,Prvi smo put došli do problema, a bili smo premladi da ga riješimo. Prvi smo put došli do barijere i suočili se s činjenicom da je stagnacija stalna. Došli smo do trenutka kad smo trebali napraviti step up ili više ne svirat’. Mi smo, jebi ga, izabrali lakši put. Bilo nam je užasno i nepojmljivo što nekoliko mjeseci nismo napravili novu stvar. I onda je bilo kao ‘Kaj mi tu radimo, dođemo na probu i sviramo samo iste stvari?!’ Bilo nam je važnije da se dođemo družit’ i igrat’ šah. Mi smo se nastavili družit’ i kad smo prestali svirati. Onda je svatko krenuo svojim putem – posao i faks“, razlaže mi Luka.

,,Bili smo čak i nezadovoljni načinom na koji smo realizirali svoj album jer smo znali da možemo puno bolje“, priznaje mi Hiljson i nastavlja: ,,Da smo tipa još tri mjeseca dodatno svirali svaki dan, bolje bismo ga instrumentalno odsvirali. Ali, mi smo imali neki body of work koji nam je bio referenca i bili smo ponosni što smo samo izdali album.“

Iako su bili samo klinci, već su imali perfekcionistički stav i uvijek su težili tome da svoju glazbu učine još boljom. No, s obzirom na to da im se, kako sami kažu, mindset nije promijenio nakon objave albuma, pojavila se određena doza nezadovoljstva te su u ključnom trenutku odlučili potražiti easy way out. Uostalom, i sami su to opjevali: ‘Um je takav, ima padove i letove.’

,,Bilo je kao, ‘Hiljs, kak nemreš napisat’ taj tekst?’ – Ma ne da mi se buraz, daj dodaj ovu pivu, idemo jamat nešto.’ Sva ta neka neozbiljnost, a istovremeno i pretencioznost i visoko mišljenje o tome što bismo mogli, umjesto realnog gledanja kako da poboljšamo glazbu. K’o neke nafurene, umišljene bebe koje su tu briju gledale samo s vrha, a nismo mogli prijeći normalnu prepreku kao odrasli ljudi jer to nismo bili.“

„Hrvatska je mainstream glazba otišla u jedno prezasićenje istih ritmova koji nemaju briju. I sad se, nakon deset godina, opet pojavila neka brija“

Za povratnički su koncert odbili ponudu da sviraju u većem prostoru, a za cijenu ulaznice stavili simboličnih 50 kuna jer žele da dođe što više ljudi i ‘da osjete neku neopisivu lakoću postojanja na glazbenom koncertu.’ Istaknuli su i koliko su sretni što su oni jedan od rijetkih bendova koji su sudjelovali u tom ‘novom Novom valu’ koji ima priliku vratiti se na scenu.

„I taj je koncert za sve njih!“, dodaje Hiljson i nastavlja priču o tome kako su svi bendovi na sceni prije bili puno povezaniji. Postojala je određena sirovost i izravnost, jer je i način hejta bio drugačiji: ,,Prije je za hejt trebalo imati muda. Danas je sve u komentarima, anonimno je i lako je biti keyboard warrior i pisati sranja. Mi smo prije fakat znali doći ekipi i reći ‘Gle, jebi ga, frende, urlanje ste! Na isti bi način ekipa i nama govorila.’“

Mnoge ih uspomene vežu za bend i vrijeme u kojemu je djelovao, a žale i za tim što nema nikakve dokumentacije o tome. No, navodno netko iz JeboTona piše knjigu o tome pa postoji nada da će to vrijeme ipak ostati osvjedočeno. Hrvatska je glazba, kaže Hiljson, ,,otišla u nekom poluplastičnom smjeru s nekim autorima koji su dosta stari u svom zanimanju. Hrvatska je mainstream glazba otišla u jedno prezasićenje istih ritmova koji nemaju briju. I sad se, nakon deset godina, opet pojavila neka brija.“

Kad su stvarali album DANASUTRA, razmišljali su o tome što će reći netko kada ga čuje za deset godina. Iako im se tada ta ideja činila dalekom i možda čak neostvarivom, to je sada njihova realnost. Feedback koji su od slušatelja dobili na album i sada, nakon deset godina, jednako je pozitivan kao i tada, a Lepinja je i dalje izrazito ponosna i zadovoljna jer, kažu: ,,Nikad nismo radili kompromise oko svoje glazbe. Naša glazba bila je naš izričaj, koliko god ona bila mladenačka i koliko je god mi nismo bili spremni još više lansirati. Uvijek smo imali mistični element na kojemu smo gradili sve ostalo.“

Iako kao bend nisu svirali čak sedam godina, čitav su život čvrsto povezani prijateljstvom koje nije počelo jenjavati čak ni nakon što se bend razišao, a svaki put kad bi se našla ‘ekipa s kvarta’, prva bi asocijacija bila Prazna Lepinja. Ideja o ponovnom okupljanju čitavo se vrijeme nalazila u njihovoj podsvijesti i strpljivo čekala pravi trenutak da opet ispliva na površinu.

Dečki su došli na ideju da ponovno ožive ‘iskustvo iskristalizirano u 2D hobotnici na coveru albuma’. Shvatili su da više od svega žele podsjetiti ljude na glazbu koja ih motivira na neke stvari iz nevidljivih svjetova te da je upravo to ono što moraju napraviti u društvu koje je sve više materijalno i koje sve više srlja u neku propast.

,,Svi smo znali da smo se mogli dignuti na novu razinu. I sad se to dogodilo spletom okolnosti, sudbine, serendipity, nazovi to kako hoćeš, da svi opet odemo na probu. U određenom nam se trenutku svima dogodilo isto i rekli smo – ajmo sad! Ostala je nekakva nedorečenost u zraku“, nadodaje Denis i nastavlja: ,,Ja sam godinama sanjao taj koncert koji se treba dogoditi. Ja sam nas vidio na tom koncertu. Cijelo je vrijeme to stajalo u meni. Šanti (Luki Šantiću, op. a.) sam stalno govorio da ću okupiti Lepinju i da ćemo svirati.“

„Publika ne može biti bend ako je taj isti bend njima previše nedostižan“

Isti je taj Denis zaslužan za mnoge stvari vezane uz administraciju benda, a unatoč tome što je u trenutku kad je svirao s Praznom Lepinjom bio jedan od najboljih solo gitarista na sceni, odbio je svirati sa svima osim s Lepinjom. ,,Mi smo dosta introvertirani i držali smo se zajedno čak i kad nismo svirali. I onda je spika da, kad osjetimo neku unutarnju sigurnost, neki taj nalet energije, kao hobotnica idemo s tim kracima i malo zahvaćamo i pokazujemo ljudima kak’ brijemo i malo ih razbacamo.“

Uz sve to, bend se osjeća dužnim publici vratiti sve ono što je ona njima dala u vrijeme kada su nastupali, ali i zbog činjenice da još uvijek vjeruje u njih. Imaju potrebu podsjetiti ljude zašto su bili tu i dijeliti s njima energiju. ,,Mi i dalje imamo taj energetski pristup glazbi koji pokušavamo dodatno obrazložiti svojim novim stvarima na kojima tek radimo. Cilj je ostvariti taj normalniji način razmjene između publike i benda. Jer, publika je bend. Publika ne može biti bend ako je taj isti bend njima previše nedostižan. Ako je bend brija, brija je nešto što je iznad benda. Ako fanovi briju i ako skuže, onda i oni mogu sudjelovati u koncertima i u pjesmama jer je to sve povezano. U tom trenutku možemo napraviti nezamislive stvari za jednu malu državu kao što je Hrvatska. Možemo napraviti svjetsku glazbu.“

Iz tog su razloga i izabrali KSET kao prostor u kojemu su svirali već nekoliko puta, a koji im je ostao urezan u pamćenje. Iako su neke od opcija bile čak Tvornica ili Boogaloo, Lepinja je izabrala intiman prostor KSET-a. ,,Kad imaš tristo ljudi možeš i onom liku u zadnjem, kao i onom liku u prvom redu prenijeti istu energiju. Volimo KSET i ljude koji rade tamo. (volontiraju, op.a.)“, rekao je Denis. Jedan je od glavnih aktera također i Luka Zadro s kojim su se čuli kada su odlučili da se vraćaju.

,,Mi smo skužili, pa jebote, Zadro nije stao kad smo mi stali prije deset godina. Zadro i dalje prati cijelu alternativnu scenu. Onda smo se posavjetovali s njim, jer još uvijek igra veliku ulogu u organizaciji na alternativnoj sceni. On je rekao da možemo KSET, ali da možemo pronaći i veći prostor. Mi smo rekli ‘Ne, buraz, stavljaj datume i rokat ćemo u KSET-u oldschool rokenrol!’“

Bend kaže da nisu znali hoće li uopće rasprodati prvi koncert. ,,Nismo svirali sedam, osam godina, pa mi nismo uopće više relevantni na sceni. (smijeh) Prazna Lepinja se činila kao samo jedna stara priča. Svi smo se potajice nadali da će ulaznice otići, ali bili smo vrlo rezervirani. I kad nam je Zadro javio da karte nestaju i da će se rasprodati do sutra, već je bila spika hoćemo dodavati datume ili ćemo sve prebaciti u veći prostor.“

„Već smo si uzeli ponedjeljak slobodno na poslu. Moramo preživjet’!“

Zanimljiva je i činjenica da se, nakon što su ljudi shvatili koliko brzo ulaznice odlaze, drugi dan rasprodao brže nego prvi. ,,I pratimo mi šta ekipa piše u komentarima. Pišu da hoće još jedan dan jer nisu stigli kupiti karte, da kupuju pet karata za bilo koji dan. Mi nismo mogli vjerovati da još ljudi želi doći na koncert!“, rekao je Luka s osmijehom na licu. Kako bi i starija ekipa koja je od prije bila uz njih mogla doći na koncert, dodali su još jedan datum. I ovo je prvi put da će svirati tri koncerta za redom.

,,Mi još ne znamo kako će to ispasti. Bit će jebeno sva tri dana jer za sva tri dana imamo malo drugačiju briju. Jedino ne znamo kako ćemo to fizički izdržati jer na svakom koncertu damo cijelog sebe. Već se zezamo da ćemo u nedjelju doći u invalidskim kolicima to odraditi. Ali, idemo sto posto, svaki dan“, rekao je Denis optimistično, a Luka je nadodao: ,,Već smo si uzeli ponedjeljak slobodno na poslu. Moramo preživjet’!“

Morala sam se osvrnuti i na posebnu najavu koncerta koju su izveli na festivalu u organizaciji JeboTon kolektiva za 10 godina JeboTona na kojemu su nastupili kao gosti iznenađenja. ,,Antun nas je pitao tri mjeseca prije hoćemo li svirati na tome i rekli smo da nema šanse, da će prvi koncert Lepinje biti solo koncert. Zato smo najgori likovi. Ali, kako je vrijeme odmicalo, tri dana prije odlučili smo da bismo ipak mogli odsvirati tri stvari kao najavu za povratnički koncert.“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Prazna Lepinja (@praznalepinja)

Kažu i da su shvatili da trebaju doći i dati podršku JeboTonu jer su ipak s njima prvi svirali na ulici te ih za njih vežu neke najranije glazbene uspomene. Dok je pričao o povratku, Denisu osmijeh nije silazio s lica: ,,Kad sam vidio te ljude u publici i kad sam čuo te urlike – nije mi bilo dobro. Rekao sam da sam to sanjao sedam godina, više mi nije bilo ni bitno kako ću odsvirati. Samo sam htio doživjeti taj trenutak da se penjem na stage i da vidim te ljude koji jedva čekaju da mi krenemo svirati.“

Dečki iz Lepinje ispripovijedali su mi i o svojim počecima suradnje s JeboTonom: ,,Mi smo svirali u svojoj garaži kod placa na Trešnjevci, a dečki iz Spremišta svirali su u zgradi do nas. U jednom smo trenutku svirali s njima u KSET-u na Demonstratoru i tako smo upoznali dečke i bili su nam super. Tada smo tek skužili da sviraju u zgradi do nas. U jednom sam trenutku otišao do njih u garažu i tako smo se počeli malo družit’. Nakon toga smo svirali s njima na Mikulićima na Demo Festu.

Tada su JeboTon kolektiv činili bendovi Spremište, Antidepresiv, Lobotomija i Hren. Pitali su nas bismo li htjeli u JeboTon. Shvatili smo to kao super kolektiv bendova, kao mi bismo si međusobno pomagali, njihova bi publika dolazila na naše koncerte, naša na njihove, i rekli smo ‘Jebeno, može!’ i tako je to krenulo. S njima smo išli na fešte i započeli taj Ansambl i to je to. Danas se svi družimo i super smo frendovi, nije bilo nikakvih konflikata i sve još uvijek začuđujuće dobro funkcionira.“

„Prazna Lepinja će zadržati svoj prepoznatljivi zvuk koji ćemo se potruditi podignuti na višu razinu“

Hilje je na to dodao da je Lepinja uvijek dio svega, da su s njima nastupali po cijelom Jadranu, na ulici i spavali s njima u rupama, no da se ipak gledaju na neki način zasebno. Kao i većina glazbenika, odbijaju žanrovsko određenje i svrstavanje u bilo kakve kutije. ,,Ak’ si preslušala album, onda znaš da je žanrovski nemoguće odrediti. Znaš da je to rokenrol brija. Volimo brijat da je naš sound specifičan. Kad čuješ prvi takt pjesme, da znaš – aha, to oni sviraju! Nema nekog žanra. Naš kreativni proces ne ograničava se nekim žanrovima. Ako je punk, onda je taj dan punk. Ako je reggae, onda je reggae.“ Hiljson, međutim, kaže da puštaju kritičarima i audiofilima da određuju žanrove. Jedino što su otkrili o novom albumu jest da definitivno ima prepoznatljivi zvuk Lepinje i da se definitivno nastavlja tamo gdje je stalo.

,,Tako da, to nas jako veseli. Mislio sam da, s obzirom na to da sam više u nekim žanrovima koji su, ajmo reći, limitiraniji unutar hip hop kulture, možda sve gledam kroz tu prizmu. Međutim, na moje oduševljenje – uopće nije tak’! Sve je k’o da nikad nije ni stalo. Sve kaj možemo reći je da neće biti hip hop. Možda moja ritmičnost u pjesmama bude bolja kao rezultat toga što se bavim time, ali Lepinja će zadržati svoj prepoznatljivi zvuk koji ćemo se potruditi podignuti na višu razinu. To je praktički to što možemo reći. Rokenrol, jebi ga.“

Iako je budućnost u glazbenoj industriji najčešće prilično neizvjesna, otkrili su da im je želja da ‘hobotnica može ići dalje svojim putem, u razna mora i plivati do svih krajeva svijeta i svih galaksija’. Kada je riječ o inspiraciji, na njih najviše utječe to je li brija dobra ili ne, jer ‘brija je način života.’, i kako su mi rekli, ,,Slično kao u psihodeličnim iskustvima, inspiriraju te stvari iz viših sfera. Ali, one su u našem životu jednostavne – one jesu naši životi. I one su naše borbe, naše patnje, pogled kroz vlastite oči. Inspirira nas sama glazba kao iskustvo. Kroz to iskustvo mi prenosimo svoje vlastito viđenje života i svega u čemu se nalazimo. I opet se vratiš na to da nas inspirira brija.“

Uz to ih, kaže Šanta, najviše inspirira njihovo prijateljstvo. ,,To kaj se znamo cijeli život, od vrtića, barem nas trojica. Teško je i opisati riječima. Mi dođemo na probu i osjećaš taj duh naše prošlosti. Na kraju se sve spoji u jedno. Ljubav koju imamo međusobno jedan za drugoga i povjerenje. Čudno ti je to.“

Adrian je ovdje povukao paralelu sa svojim iskustvima i zaključio da se u metal bendovima uvijek svira hladnog srca, hladne glave i razmišlja se kakvi će biti riffovi, hoće li spustiti dropove i slično, što je zapravo vrlo ograničavajuće te izjavljuje da je u Praznoj Lepinji doživio vlastitu kreativnu renesansu. S Lepinjom se, kaže, može povezati na višoj kreativnoj razini, i na kraju zaključuje: ,,Iako je sve već klišejasto što pričamo – glazba u službi brije, ne znam kako bih drugačije opisao.“

Šanta kaže da će ljudi koji dođu na koncert to i osjetiti. Osim što pripremaju trilogijski spektakl u KSET-u, dečki su počeli raditi i na novom albumu. ,,Materijal je još u pripremi. Par stvari koje smo napravili sad nakon osam godina zvuče nam jako zadovoljavajuće, kao da nismo ni stali s brijom. To zapravo znači da imamo neke blagoslove. A tu je i novi član, naš basist Adrian koji nam je na toj ritam-bas sekciji donio dosta svježine koja nam je dala dodatan vjetar u leđa za neke nove ideje“, rekao je Hiljson.

Objasnili su mi da je, u to vrijeme kad je djelovala Prazna Lepinja, Adrian svirao u metal bendovima, pa je upoznat s pričom. Bend je vrlo brzo shvatio kako je Adrian idealan član jer, kako kažu, ,,brutalno svira i prošao je tu briju kroz svoje oči sa svojim bendovima. Kliknuli smo na prvu jer mu nije teško prenijeti tu briju koju mi imamo jer je iz vrlo sličnih sfera, samo što je Lepinja još bolja brija. (smijeh).“

Tvrde da nisu mogli naći boljeg basista i bolju osobu za svoj bend. Adrian potvrđuje i nastavlja iz svoje perspektive: ,,Sjećam se Lepinje još kad su svirali. Svi su moji frendovi išli na koncerte. Moj najbolji frend je uvijek išao na JeboTon i kad sam mu rekao da ću svirati u Lepinji – frajer je odvalio! Doma sluša Lepinju svaki dan. Ja sam isto tako išao na koncerte JeboTona, i čak sam gledao Praznu Lepinju u jednom navratu, ali ne sjećam se točno ni gdje je to bilo. Taman sam bio između bendova kad sam čuo da traže basista. Svi  iz ekipe rekli su mi da se odmah prijavim, a ja sam se nadao da ću im nekako sjest’. I kad sam došao, to se i dogodilo, sve je sjelo na svoje mjesto.“

„Radimo neočekivani obrat i presedan u rokenrol glazbi u Hrvatskoj nakon dugo vremena šutnje!“

Sve ih to još više nabrijava i motivira za koncerte koji će se održati ovoga vikenda. Što se tiče novih stvari i budućnosti Lepinje, dodaju da na koncertima planiraju odsvirati tri, četiri nove stvari, dok će ostatak čuvati za album. Nakon KSET-a planiraju uzeti kratku pauzu za blagdane jer svatko ima i svoje poslove i fakultete. Cilj im je prvenstveno odsvirati stare stvari za sve koji nisu imali prilike čuti Lepinju u tome nekom prošlom vremenu, ali i podsjetiti stariju ekipu na neka druga, njima draga vremena. Za kraj ovog zanimljivog razgovora, zamolila sam ih da na svoj način najave tri koncerta u KSET-u!

,,Ekipa, petak, subota, nedjelja, KSET, rokamo po svim planovima tlocrta do kraja i uzdižemo taj tlocrt u svemirske visine uz pomoć kolektivne svijesti koja će na prostoru KSET-a biti kao jedno, sva tri dana. Radimo neočekivani obrat i presedan u rokenrol glazbi u Hrvatskoj nakon dugo vremena šutnje!“

Moglo bi Vas zanimati