Novo ruho emo glazbe
Luka Tomaš (Kinoklub, Problemi): „Onlinecore je dobar opis onoga što radimo“
Osjećajnost je opet in, pokazuju Problemi, novi bend sa svima poznatim temeljima
Problemi, ili – stilizirano u maniri digitalnog svijeta u kojem živimo – pro8lemi novi su projekt Luke Tomaša, kojeg se možda sjećate iz pop punk hit-mašine Kinokluba. S njim sada surađuje i partner Pinkasso, kojem ne znamo stvarno ime, ali znamo da sviraju onlinecore jer tako opisuju svoju glazbu. Do sada su izdali tek šačicu singlova popraćenu kreativnim DIY spotovima, ali polako postaju sve važnijim djelićem nove inkarnacije emo pokreta, koji je na našoj nezavisnoj sceni sve glasniji.
Premda mu to možda neće laskati, Luka Tomaš veteran je scene u čije se najnovije poglavlje ponovno pokušava upisati slatkorječivim, žargonski nabijenim, pomalo patetičnim, ali nadasve iskrenim i jednostavnim tekstovima. S ovim stilom razlaganja svakodnevnih situacija i druženja, ali i simplifikacijom kompleksnih međuljudskih odnosa možemo se poistovjetiti danas, kao što smo mogli i prije petnaest godina kad je Tomaš osvajao brucošijade i klupske pozornice s Kinoklubom.
Na zalasku dvijetisućitih za svakim smo trendom u glazbi pomalo kaskali pa tako i za fenomenom pop punk bendova s prenaglašenom emotivnošću i senzibilnošću koje su krvarile kroz tekstove i prštale kroz imidž suzama razmazanog tuša oko očiju. Kaskali smo sve dok se grupa likova iz hardcore bendova u Zagrebu nije krenula zajebavati s tabuom koji se zvao emo. Tabuom je, naravno, ovaj pokret i način izražavanja bio i ostao samo kod posve nesigurnih muškaraca koji svoju krhkost i osjećaje čuvaju uspješnije nego svoje djevičanstvo. A to kod takvih, bogme, nije lak zadatak.
Kao svaki iskren proboj emocije kroz glazbu, upravo su studenti bili oni koji su prvi prigrlili Kinoklub i njegove, nekad jeftine, nekad iznenađujuće duboke i sirove, ali uvijek zarazne refrene o studiranju u Zagrebu, požrtvovnoj ljubavi, izgubljenim prijateljstvima, cuganjima u parkovima i kavama na Cvjetnom. Uskoro se polu-ironičan glazbeni projekt ovih likova s hardcore i nezavisne scene počeo vrtjeti po radijskim eterima i cijelu nevinu priču nanjušili su korporativni diskografski divovi (haha, divovi, barem, za naše gabarite – u pravom svijetu totalno zanemarivi igrači, bili i ostali).
Vrisak srednjoškolki počeo je diktirati uspjeh, snimale su se reklame, intervjui, suradnje sa sponzorima i sve ostalo što ide s u tom paketu. Glazba je, pomalo, pala u drugi plan, kako to i biva kad bend izgubi gušte, a dobije posao. Bilo kako bilo, prošlo je desetljeće i pol, i Kinoklub je sad predmet nostalgije. Hit koji svi vole čuti na partiju i prisjetiti se dana Zabranjene ljubavi, Big Brothera, Story Super Nove, Purgeraja, FER-ovih brucošijada i mobitelâ s tipkama. Luka Tomaš tim je ljudima onaj njihov pjevač koji je bivši od Franke Batelić, a „problemi“ su im puno odrasliji nego kad su imali šesnaest i pili bambus pred Melinom ili na Martinovki kod Kseta.
Problemi / Matej Grgić
Ali u tih petnaest godina neke su se stvari na našoj sceni promijenile. No, na neki način, napravile su i puni krug. Kinoklub, barem njihova nekolicina hitova iz tog vremena, danas su popularniji nego ikad. Neki novi klinci izvode ih na svojim koncertima, prave obrade i navode ih kao inspiraciju. Također, emo kao način izražavanja prisutan je, u neku ruku, u svakom projektu koji se pojavi. Osjećajnost je opet in, a način na koji se dijeli sa slušateljima je kroz jednostavne, žargonom nabijene, ponekad patetične, ali posve iskrene tekstove. Zvuči poznato? Normalno, kad ih je takve pisao Tomaš u Kinoklubu, a sad ih piše Antun Aleksa u IDEM, Vilim ili Blaž u Tidal Pullu, Pokle u Pokleu, Sjena u svojim stvarima, Goca ili Dipsi u Luzerima, mrzimteluka… Koga god preferirate više ili manje. Stil u tekstu je sličan. Blizak i intiman, ali jednostavan i razumljiv mladoj osobi bez puno kompliciranja i filozofiranja.
E pa Luka Tomaš ponovno piše ovakve tekstove i pronalazi glazbene kanale kojima plasira te svoje tekstove jednako uspješno generaciji Z, ali i milenijalcima koji su ga slušali u Kinoklubu. Dobro došli u Probleme. Zasad su izdali četiri singla, popratili ih kreativnim spotovima. O tekstovima više neću, a glazba kojom ih prate mješavina je elemenata popa i punka, midwest indie rocka, folka, hyperpopa i trapa. Ovakvom nečemu Tomaš i njegov producent i glazbeni partner Pinkasso skovali su ime onlinecore, a ja imam osjećaj da bi moglo postati dosta popularno jer slični su primjeri vani već nekoliko godina jako uspješni.
Ali evo nas opet, malo kaskamo, kao i uvijek. Pređimo na stvar. Ovo predstavljanje novog poglavlja u glazbenoj karijeri Luke Tomaša završit ću kratkim intervjuom kojim sam si probao približiti i objasniti pro8leme.
Problemi / Matej Grgić
Ajmo krenut klasično. Kako su nastali Problemi? Ili „pro8lemi”? Reci mi o kakvom je projektu riječ?
Oboje je primjenjivo jer se nismo mogli dogovorit sami sa sobom. Nastali smo u Zagrebu 2023. kad nas je zajednički prijatelj upoznao, našli smo se na seshu i klinknuli, freestajlali smo gluposti, smijali smo se i tlo je bilo podmazano za svakakve debilane. Trudimo se radit ono što nam padne na pamet; Pinki je izmislio kovanicu Onlinecore što je dobar opis onog što radimo. U planu je izlazit iz okvira kvazi-normalne spike još više, ali o tom po tom. Buduće trake će pokazati.
Nije Slatka tajna da te svi znaju iz Kinokluba. Što se dogodilo s bendom? Postoji li barem mala šansa za neki koncertni reunion? Siguran sam da bi interes bio ogroman. Za nju je postao nezaobilazan klasik u klubovima na raznim slušaonicama.
Kinoklub se razišao ima već ohoho. Bilo je upita kroz godine, ali mi nismo bili spremni i sposobni okupit se. Mislim da je Kinoklub izrokao svoj tijek i bio je odraz vremena i prostora u kojem je postojao i to je super. OK je imati životni vijek, uvijek se možemo osvrnut na to što je bilo i često nas se podsjeća na utjecaj koji se dogodio uslijed životnog vijeka tog benda. Kako je pisalo na Dinkovom bubnju: Nothing gold can stay.
Problemi / Matej Grgić
Emo/indie, pa čak i hardcore, scena i glazba nije ti strana. Kako je došlo do ove nove interpretacije nježnih i sjetnih lirika kroz hyperpop/trap elemente?
Odrastao sam pa se sad mogu kvalitetnije izrazit kroz jednu zrelu trap estetiku. Sve je to OK, nikad nam nisu bili strani razni žanrovi, tako da je šansa za izrazit se kroz neki drugi zvuk dobrodošla. Također, workflow dvojca je više prijateljski nastrojen ovakvom projektu gdje stvaramo glazbu de facto sjedeći za ekranom. Malo drugačiji pristup od benda, ali mi sviramo instrumente na tim pjesmama, nadopunjavamo se, tako da imamo nama zadovoljavajući kreativni miks. Šta god nam je fora pokušat ćemo crpit iz toga i bit inspirirani izrazit se kroz tu estetiku, nismo dogmatski vezani za jedan zvuk, dapače, želimo biti žanrovski što rasprostranjeniji.
Pratiš li rad drugih bendova kod nas danas koji se bave sličnom tematikom? S izvođačima poput Tidal Pulla, Poklea, Trophy Jumpa, ali i mrzimteluka ili Sjene mogli bismo reći da se događa neki mali revival emo scene kroz pop punk, indie rock i trap. Ima li nekih planova ili želja za suradnje?
Zasad funkcioniramo pomalo u vakuumu, ali to je do nas. Baš smo neki dan govorili kako bismo se trebali pojavit na nekim od tih koncerata, upoznat s ljudima koji rade stvari i trude se i organiziraju koncerte. Svjesni smo izvođača koje si naveo i neke smo gledali uživo, neke čuli online. Oduvijek smo bili prisutni na nekoj sceni u varirajućim intenzitetima kroz godine. Drago nam je vidjet da ljudi snimaju, sviraju, sretni smo kad vidimo da ekipa gura svoje kreativne vizije. Svakako totalno podržavamo svačiji rad i trud. Fora je da postoji revival, to je na neki način ciklična pojava, sad je ova zika došla na red. Vrlo je moguće da smo mi bili inspirirani novim valom jer smo možda osjetili zov stare muzike u novom ruhu, tko zna?!
Koliko su tekstovi inspirirani vlastitim odnosima? Može li se netko specifičan pronaći u njima ili više ciljaš na to da pogodiš sve nas u određene feelse?
Sve dosadašnje pjesme su inspirirane jednim odnosom, jer svi ti liriksi su izfristajlani s jednom osobom na umu, a takvu situaciju može imati bilo tko i može se naći u tim tekstovima. Ne bježimo od banaliziranja emocija, jen’ dva tri. Ja bih ponekad htio tekstove koji zvuče k’o narodna glazba pa Pinki baci veto, a ponekad tekstove koji nemaju koherentnu strukturu, ni sintakse ni gramatike, ali su vibe, možda je to sljedeće, dekonstrukcija, samo filing. Meni je uvijek bilo bitno pronaći se u tuđim tekstovima jer bi mi to dalo do znanja da nisam sâm u tome što prolazim. Kad čujem da je netko drugi imao iste, slične probleme, iskustva, doživljaje, emocije, to je spektakularan osjećaj koji ti daje do znanja da nisi sâm u tome što prolaziš.
View this post on Instagram
Tko je pinkasso? Tko je zadužen za što? Ili je zajednički rad prisutan od lirika do produkcije?
Pinki je jedna polovica Problema, on je glavni za kompom, bavi se tehničkom stranom snimanja koliko i kreativnom, potpomaže u workflowu. Oboje doprinosimo glazbi i stvaramo je skupa – gitare, syntheve, bas, kucamo bubnjeve, nadopunjujemo se. Pinki baci veto na neki fristajl stih jer mu bude previše cringe i onda se dogovorimo da bude manje cringe. Zajebavamo se u real timeu. Te pjesme su proizvodi novonastalog prijateljstva, a kreativno stvaralaštvo je dar. Sretni smo što se možemo izrazit na taj način i cijenimo tu mogućnost.
Ajmo malo o spotovima. U ”Sjetim se” smo doživjeli emo farmere i divlje svinje, moglo bi se reći i nekakav redneck doživljaj, u ”Fkt sam zabrijo” imamo urbanu briju i malo skejtanja, a u ”Ova kuća nije dom” imamo jednostavno kauč i prikaz intimnog odnosa. Tko stoji iza ideja i provedbe spotova i što se tim spotovima želi poručiti? Samo stil tvog života ili nešto dublje?
Spotove izmislimo kad se družimo, većinom bacamo neke debilane i onda se nešto iskristalizira i onda to idemo izvest. Ubacujemo elemente koji su nama bliski, želimo prenijet neki vibe koji nam je prirodan i fora, gdje smo svoji. Pristupamo Problemima kao kreativnom pothvatu, sami radimo videe, vizuale, muziku, stajlinge. Videe radimo u suradnji sa prijateljem Filipom Romcem, on je legit DP (Director of Photography/direktor fotografije, op. a.), i uvelike nam pomaže u tom aspektu. Shout out PRO MAC. Pričali smo da bi se bacili na socijalne mreže više, ali nismo još našli nama zadovoljavajući način da se autentično izrazimo. To je možda sljedeći korak.
Od nekoliko singlova koji su izašli, što se tiče glazbenog usmjerenja, imamo malo trapa, malo hyperpopa, malo midwest clean rifova na gitari i malo akustične. Što se još kuha? Hoće li biti povratka na barem malo žešće stvari, više instrumenata u aranžmanu, live benda, ili idemo i dalje u bedroom studio/lo-fi stilu?
To što si naveo je zasad bilo najprirodnije što je proizašlo od nas dvojice kad skupa stvaramo muziku. Upravo dovršavamo jednu traku s distorziranim gitarama, tako da nemamo neka stilska ograničenja. Radimo sve što nam zvuči dobro, zakuhamo u studiju, smijemo se i zajebavamo se. Live bend je ideja koja treba organizacije, ali u mislima nam je za budućnost. Moguće je da samo pustimo trake i deremo se preko njih, u duhu vremena. Ne opterećujemo se tradicionalnim formatima izdavaštva jer izbacujemo pjesmu po pjesmu, jer je svaka stvar kreativni projekt za sebe, vizualno i glazbeno.
Problemi / Matej Grgić
Za kraj. Kad izlazi neko konkretno izdanje? Hoćemo li skupa s tim uskoro doživjeti i neke nastupe?
Nešto najbliže konkretnom izdanju bit će EP gdje ćemo ustvari samo sublimirat sve stvari koje smo izbacili, nemam pojma hoćemo li radit fizičko izdanje, ipak smo onlinecore. Otvoreni smo ideji sviranja, to bi trenutno bilo realno napravit s pjevanjem preko trake, ubacivanjem lajv gitara i nekih hibridnih aranžmana. Kaj, zaš’ ne?
