Robert Townson: "Strast za filmsku glazbu koja se izvodi uživo samo nastavlja rasti"

Robert Townson jedno je od najpoznatijih imena u industriji filmske glazbe i gotovo je nemoguće naći ijednoga svjetskog filmskog skladatelja teške kategorije kojemu Townson nije producirao soundtrack iz nekog filma. U nevjerojatno plodonosnoj tridesetpetgodišnjoj karijeri ovaj je losanđeleski producentski gigant prosječno izdavao po jedan album filmske glazbe svaki tjedan, dakle, ukupno gotovo 1500 soundtrackova (!) i to u suradnji s najvećim i najpoznatijim skladateljima koje možete zamisliti, od Jerryja Goldsmitha, Elmera Bernsteina i Johna Williamsa do Hansa Zimmera, Jamesa Hornera ili Dannyja Elfmana. 

Godinama je bio i čelnik Varèse Sarabande, najveće izdavačke kuće za filmsku glazbu na svijetu, a koja inače djeluje u sklopu Universal Music Group. Nakon karijere u Varèseu napravio je korak dalje i osnovao vlastitu izdavačku kuću pod nazivom Robert Townson Productions te tako nastavlja biti jednim od najvrjednijih i najcjenjenijih svjetskih ambasadora filmske glazbe i to ne samo kroz produkciju i izdavačku djelatnost, već i organizaciju koncerata širom svijeta.

Zaista bih volio da se omogući više mjesta za žive skladatelje, kao i velike, legendarne filmske skladatelje. Uistinu je vrijeme za to. Ustvari, već je odavno bilo.

Robert Townson također ima i snažne poveznice s Hrvatskom, i to kao stalni član umjetničkog odbora Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (International Sound & Film Music Festival | ISFMF) koji se prvih nekoliko godina održavao u Samoboru i Rovinju, a od 2017. je u Puli. Townson je svake godine djelovao kao neizmjerna podrška ISFMF-u koji je naposljetku postao i jedan od tek pet najvažnijih svjetskih festivala te vrste.

Osim toga, Townson je bio i producent soundtracka iz filma Sky Bandits iz 1986. (ove se godine obilježava 35. obljetnica), čiju glazbu potpisuje naš Alfi Kabiljo.

S obzirom na sve to, neizmjerno me veselilo razgovarati s Robertom u želji da njegov fascinantni profesionalni život i istinsku ljubav prema filmskoj glazbi još više približim hrvatskim (kao i svima ostalima, kako bi se reklo, music has no boundaries) ljubiteljima glazbe i filma.

Kako bi opisao tijek svoje karijere tijekom svih ovih godina? Kako su izgledali tvoji počeci? Jesi li ikada želio biti u nekoj drugoj profesiji kad si bio mlađi?

Koliko god da je moja karijera bila raznolika, mislim da je također bila dosljedna i jedinstvena u svom fokusu. Kroz sve svoje izdane soundtrackove, koncertnu produkciju, pisanje i podučavanje, moj je cilj uvijek bio učiniti sve što mogu da proširim svijest o tom nevjerojatnom svijetu filmske glazbe i skladatelja koji je stvaraju. Gotovo se sve vraća na to, tako da na taj način stvarno osjećam da je cjelokupan moj posao međusobno povezan.

Naravno, moja vizija možda nije bila tako razvijena kad sam tek počinjao. U početku je moj ulazak u profesionalnu stranu svijeta filmske glazbe proizašao iz frustracije koju sam počeo osjećati početkom 1980-ih. Bilo je to u trenutku kada sam počeo otkrivati toliko mnogo svojih omiljenih skladatelja i potom zaronio dublje kako bih istražio njihova starija djela te također obratio pažnju i pratio nove i nadolazeće partiture svakog od njih. U slučajevima Johna Williamsa i Jerryja Goldsmitha, to je značilo ne samo da sam bio očaran njihovim partiturama kao što su Ratovi zvijezda, Superman, Zvjezdane staze i Alien (Osmi putnik), već i potpuno izvan sebe kada sam čuo The Final Conflict, Raggedy Man, Masada, Tajna NIMH-a, Poltergeist i Noćni prijelaz. Od Johna Williamsa to su bili Drakula, Ratovi zvijezda: Imperij uzvraća udarac, Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega, E.T., Monsignor i Heartbeeps.

Robert Townson i Jerry Goldsmith, Whitfield Street Recording Studios, London,1995.

Moj apetit za filmsku glazbu bio je prilično nezasitan! A tri partiture s ove liste koje su me doista i motivirale na nešto konkretno su The Final Conflict, Raggedy Man i Heartbeeps. Iako su to bile nove partiture dvaju najuspješnijih i najpoznatijih skladatelja, od kojih je svaki proizveo neke od svojih značajnih partitura u karijeri i najvećih djela u to vrijeme, to još uvijek nije bila garancija da će svaka od njihovih novih partitura biti komercijalno objavljena kao, konkretno, album sa soundtrackom. I upravo je to bila moja inspiracija.

Postoji čitavo tržište ljudi koji prate skladatelje i kupuju njihove albume bez obzira na to je li sam film bio uspješan ili ne

Vjerovao sam da ove partiture apsolutno zaslužuju objavljivanje i da postoji čitavo tržište ljudi koji prate te skladatelje i kupuju njihove albume bez obzira na to je li sam film bio uspješan ili ne. To je ono što me navelo da u dobi od 19 godina osnujem svoju diskografsku kuću Masters Film Music u Kanadi i počnem postavljati stvari na mjesto za produkciju svog prvog albuma, koji je na kraju postao partitura Jerryja Goldsmitha za The Final Conflict iz 1981. godine. Album sam objavio u travnju 1986. i to je označilo početak moje karijere. U početku nisam imao cilj karijere kao takve, samo sam želio producirati album ove veličanstvene glazbe kako bismo ja i drugi obožavatelji Jerryja Goldsmitha mogli uživati ​​u njemu. Sve je prošlo jako dobro s ovim prvim albumom. Dobro se prodavao. Recenzije su bile divne, a obožavatelji oduševljeni. Tada sam imao i distribucijski odnos s Varèse Sarabande Records u Los Angelesu, tako da je nakon albuma za The Final Conflict očito pitanje bilo… što sada? Što je sljedeće?

Dakle, moj prvi korak u ovaj svijet doveo je do mog drugog koraka u isti, što je bila još jedna partitura Jerryja Goldsmitha, ali ovaj put za novi film, i to pod nazivom Lionheart, redatelja Franklina J. Schaffnera. To je bilo 1987. godine i uspostavilo je pravi smjer za mene i uvelo zamah, onaj istinski ‘okretni moment’. Počeo sam potom razmišljati o više novih, pa i raznovrsnih projekata u isto vrijeme. Ubrzo sam u svoju produkcijsku seriju počeo uvoditi još skladatelja… Georges Delerue, Bernard Herrmann i John Williams. Bilo je to 1988. s prijelazom u 1989. i tada sam jednostavno bio svoj na svome.

Robert Townson i Jerry Goldsmith, Glasgow, 1997.

Koji su, sveukupno gledajući, bili najznačajniji trenuci tvoje karijere i zašto?

Pretpostavljam da bih mogao reći da bi ih ima i više od nekoliko. Pa krenimo redom…

Prvo, svakako je tu već spomenuto formiranje kuće Masters Film Music 1985. i produkcija mog prvog albuma 1986. godine.

Drugo, godine 1988. stvorio sam CD Club Varèse Sarabande i koncept iza toga bio je imati ‘izlaz’ za CD izdanja koja se ne oslanjaju na masovno tržište i globalnu distribuciju kao što su obična izdanja, bila je to izdavačka serija isključivo za publiku koju čine pravi, kako bi se reklo, aficionado ljubitelji filmske glazbe. Ovo je bila prva serija CD-a, proizvedena u ograničenim izdanjima, a prodavana putem direktne poštanske narudžbe, ali i dalje po cijeni redovnih izdanja. Naposljetku je suvremeni pristup prodaji CD-a s filmskom glazbom stvarno i strukturiran tako da prati taj tada pokrenut poslovni model koji je u to vrijeme doista bio revolucionaran. A to je ustvari bio trend koji traje do današnjeg dana.

Treće, kad sam postao potpredsjednik i producent za Varèse Sarabande Records u svibnju 1989. Stvari su stvarno krenule gotovo istog trenutka. Tijekom ljeta radio sam na Bezdanu (The Abyss) redatelja Jamesa Camerona sa skladateljem Alanom Silvestrijem, a za Božić sam radio i na filmu Moje lijevo stopalo (My Left Foot) s Elmerom Bernsteinom i Vozeći gospođicu Daisy (Driving Miss Daisy) s Hansom Zimmerom, dva filma koja su te godine dominirala na Oscarima. Do sljedeće godine radio sam na sedam od jedanaest najboljih ljetnih filmskih hitova i takoreći nije bilo načina da zaustavim vlak nakon tog trenutka. I nije da sam to imalo želio. Bilo je to uistinu nevjerojatno vrijeme! Od tada sam godišnje producirao pedeset albuma ili više.

Nadalje, četvrto, u siječnju 1993. Jerry Goldsmith i ja smo otputovali u London kako bismo snimili neiskorištenu partituru Alexa Northa za Kubrickovu Odiseju u svemiru (2001.: A Space Odyssey) s Nacionalnim filharmonijskim orkestrom od 105 članova u studiju Abbey Road. Sviđa mi se koliko je pažnje dobila ova snimka te kako je doista potvrdila genij Alexa Northa, otkrivajući i da je za Odiseju uistinu skladao još jedno revolucionarno remek-djelo. Jerry i ja smo čak bili u emisiji The Today Show na NBC-u, kao i na CNN-u, govoreći o rezultatu i priči iza svega toga. Ovaj projekt otvorio je još jedan novi smjer moje karijere što je rezultiralo produciranjem novih snimaka klasičnih filmskih partitura, s orkestrima kao što su National Philharmonic, Seattle Symphony, London Symphony i Royal Scottish National Orchestra (RSNO).

Koncertni aspekt moje karijere samo se nastavio razvijati i širiti do danas, zbog čega sam proputovao cijeli svijet. A ta strast za filmsku glazbu koja se izvodi uživo samo nastavlja rasti.

Peto, veza sa RSNO-om bila je posebno uzbudljiva i definitivno mi je donijela još jednu prekretnicu. Prilično brzo nakon što sam u Glasgowu započeo ono što je preraslo u seriju snimaka od 40 albuma, a kad sam dolazio u grad s takvim legendarnim skladateljima kao što su Jerry Goldsmith i Elmer Bernstein, pa Joel McNeely, John Debney i Cliff Eidelman, iz orkestra su me pitali bih li razmišljao o tome da počnem producirati i predstavljati koncerte filmske glazbe kad sam bio tamo? Bilo je to 1995. Naravno, rekao sam ‘da’, i to je bio početak cijeloga koncertnog aspekta moje karijere koji se samo nastavio razvijati i širiti do danas, zbog čega sam proputovao cijeli svijet. A ta strast za filmsku glazbu koja se izvodi uživo samo nastavlja rasti.

Robert Townson i Elmer Bernstein, Glasgow, 1996.

Još jedan moj RSNO snimak otvorio mi je druga vrata. To je bio Star Wars: Shadows of the Empire 1996. godine, kada sam prvi put naručio novu glazbu umjesto snimanja ili ponovnog objavljivanja nečega što je prije postojalo. U ovom slučaju, moja je ideja bila da Joel McNeely sastavi originalnu glazbu za novu ‘knjigu’ Ratova zvijezda, ali da je tretiramo kao da snima film, iako samog filma nije bilo. To me postavilo na moj novi put da naručujem posebne aranžmane za svoje snimke, kao i koncertne produkcije, dajući skladateljima priliku da prošire ili preispitaju svoju raniju partituru, ili možda nekog od prošlih majstora koje čiji rad iznimno cijene. To je dovelo do djela poput Spartacus Love Theme Fantasy za flautu i orkestar Leeja Holdridgea, Ghost Rider Christophera Younga za heavy metal bend, orkestar i zbor te Božićna suita Charlieja Browna Williama Rossa.

Zatim, moja uloga na mnogim svjetskim festivalima filmske glazbe također bi se svakako mogla smatrati prekretnicom. Zaista cijenim sva prijateljstva i veze koje su dovele do ovoga. To je počelo 2006. godine i traje do danas. Bio bi to dugačak popis i ne bih volio nikoga izostaviti, pa ću ovaj put biti kratak, ali mi svakako predstavlja izuzetno važan dio života.

Godine 2010. izdao sam svoj tisućiti album.Dvadeset godina ranije, davne 1990., obećao sam Alexu Northu da ću objaviti posebno izdanje njegove partiture za Kubrickova Spartaka koji mi je oduvijek bio najdraži soundtrack. U trenutku kada sam shvatio da ću uskoro izdati svoj tisućiti album, znao sam da to izdanje ne može biti ništa drugo nego upravo Spartak. Ono što mi se jako sviđa kod tog projekta način je na koji se isti pretvorio u čitavu filmsku i glazbenu proslavu Alexa Northa i ove veličanstvene glazbe. Želio sam na albumu odraziti što je on uistinu značio za umjetničku formu i zato sam počeo zvati ljude i pisati im kako bih ih pozvao da budu dijelom toga. Apsolutno nitko nije rekao ‘ne’. Dobio sam ih sve! Bilo da su sjedili na intervjuu ili bili dio dokumentarca koji sam snimao, ili radili poseban aranžman Alexove Spartakove ljubavne teme, pisali posvetu ili razmišljanje o Alexu za bilješke ili moju knjigu, baš su svi željeli dati svoj doprinos. A lista je pozanašna, bili su tu John Williams, Lalo Schifrin, Alexandre Desplat, David Newman, Brian Tyler, Mark Isham, Christopher Young, Dave Grusin, John Debney, Patrick Doyle, Joel McNeely, Nathan Barr, Lisbeth Scott, Diego Navarro, Randy Edelman, Alan i Marilyn Bergman, Bruce Broughton, David Shire, John Corigliano, John Mauceri, Pino Donaggio i Ennio Morricone! Također sam uključio bilješke koje su Jerry Goldsmith, Elmer Bernstein i Henry Mancini napisali o Alexu za moj album Odiseje u svemiru. Možeš li zamisliti sve te ljude koji su dio istog projekta i slave uspomenu i doprinos jednog skladatelja? To toliko govori o Alexu Northu, i koliko je bio cijenjen, i koliko jest.

Kad gledamo novije datume, jedna od prekretnica bila je formiranje Robert Townson Productions i sve što to podrazumijeva. To je svakako vrlo uzbudljivo vrijeme. Nakon trideset godina, era moje karijere u Varèse Sarabandeu završila je 2019. nakon što ju je preuzeo Concord Music. Sretan sam što mogu reći da su prilike koje se otvaraju za Robert Townson Productions iznimno uzbudljive. Moje prvo snimanje nakon Varèsea bio je prekrasan projekt koji sam napravio sa Sony Classical pod nazivom Cinema Morricone: An Intimate Celebration, sa Sarom Andon na flauti i Simoneom Pedronijem na klaviru. Tako sam ponosan na tu snimku.

Također, naručio sam novo epsko simfonijsko djelo pod nazivom The Abrahamic Symphony: Unity of Three, s Johnom Debneyem (nominiranim za Oscara za glazbu u Gibsonovoj Pasiji, op.a.), Davidom Shireom i Ihabom Darwishem kao skladateljima, koje ću producirati 2022. u Poljskoj i Abu Dhabiju. A 2022. dolazi i nova suradnja Robert Townson Productions s Entertainment in Music Association, koja uključuje Golden State Pops Orchestra. O svemu tome, kao i o drugim novim inicijativama i projektima, bit će više detalja tijekom godine.

Ako se osvrnemo baš na rad u Varèse Sarabandeu, na koji dio si najponosniji?

Svakako bih sva divna prijateljstva koja sam stekao tijekom godina u Varèse Sarabandeu označio kao postignuće na koje sam najponosniji. Bila je to jedinstvena prilika, raditi ono što sam radio, kao i način na koji sam to radio, tijekom toliko godina, da na kraju radim s gotovo svima u tom svemiru filmske glazbe. Osobito skladateljima s kojima sam provodio toliko vremena i dao sve od sebe da ih podržim koliko sam mogao.

Naravno, postoji bezbroj snimaka koje bih mogao spomenuti i na koje sam iznimno ponosan, ali ono što me možda posebno dirne kad razmišljam o tome, saznanje je da su mi se tijekom posljednjih mjeseci i godina u životima Alexa Northa, Jerryja Goldsmitha, Elmera Bernsteina i Georgesa Deleruea svi oni mogli u bilo kojem trenutku javiti na telefon i ponuditi mi projektnu ideju, a u 99% slučajeva ja bih to mogao i ostvariti. I u to su imali povjerenja. Proveo sam toliko vremena sa svakim od te četvorice, a i s toliko drugih, naravno. Svi smo imali toliko strasti i taj drive prema glazbi. Teško je barem malo ne žaliti malo za tim ranim vremenima… 1989., 1990., 1991…. kada su svi još bili živi i radili. Bilo je to tako dragocjeno vrijeme, a život nikad ne ostaje isti. Prvo smo izgubili Alexa, a onda, šokantno i tragično, Georgesa Deleruea.

Robert Townson i Alex North,1990.

Toliko sam zahvalan što su sve moje godine u Varèseu, kao i sva razdoblja, bile jednako produktivne kao što su bile; stvarno nisam dopuštao da i trenutak prođe uzaludno.

Koliko se razlikuje posao nezavisna glazbenog producenta od položaja kojeg si imao u Varèseu?

Hmm. Zanimljivo pitanje. Sve do posljednje godine u Varèseu, stvarno sam bio prepušten mogućnosti da odredim vlastiti raspored i vodim tvrtku na način na koji sam smatrao prikladnim. Pretpostavljam da je najveća razlika između ovoga što radim sada i onoga što sam tada radio ta što sada mogu preuzeti još veće projekte, kao što je The Abrahamic Symphony, a ne imati neprekidni tempo izdavanja novih originalnih zvučnih zapisa o kojima treba brinuti. Vremenski zahtjevi The Abrahamic Symphony su toliki da to vjerojatno ne bih mogao učiniti dok sam, kao onda, izdavao po album tjedno.

Definitivno imam i druge stvari na kojima radim osim te simfonije, ali ne bih mogao raditi pedeset drugih stvari istovremeno kao što sam običavao. Sviđa mi se ova evolucija. Imam i drugih velikih ideja, a naravno da uopće nemam pojma što bi mi se još moglo dogoditi, pa mi je drago što sam sada u poziciji da mogu preuzeti ili potaknuti takve projekte. Jako sam uzbuđen zbog svega. Ali, sve u svemu, još uvijek postoji velika dosljednost između onoga što radim sada i onoga što sam radio u Varèseu. Različite svakodnevne aktivnosti, ali slični ciljevi.

Bio si producent i soundtracka za film Sky Bandits kojeg je skladao Alfi Kabiljo. Kakvo mišljenje imaš o glazbi za taj film? Jesi li ikada upoznao Alfija uživo?

Da! Sky Bandits je tako divan i zabavan score. I volim što ga je Alfi snimio s Nacionalnom filharmonijom. Bio je to orkestar koji je Sidney Sax stvorio u Londonu kao studijski orkestar sastavljen od prvih solista i ostalih izvanrednih svirača iz drugih londonskih orkestara poput LSO-a, LPO-a, RPO-a i Filharmonije. Nacionalna filharmonija bila je londonski orkestar svih zvijezda i imala je tako slavnu povijest, snimajući među ostalima s Charlesom Gerhardtom, Bernardom Herrmannom, Jerryjem Goldsmithom, Alexom Northom i Michaelom Kamenom. Ali tako je cool biti dio te povijesti. Svakako se tako osjećam prema vlastitim snimkama koje sam s njima napravio. I zasigurno su u Sky Bandits dali najbolju moguću izvedbu.

Sjećam se razgovora s Alfijem prije mnogo godina. Sjajan i uistinu drag čovjek. Mislim da se nadao da bih mogao objaviti i njegovu partituru za Gymkatu iz 1985., ali to na kraju jednostavno nije bilo moguće.

Nažalost, on i ja se nikada nismo osobno sreli, ali bio sam tako sretan što mu je nedavno pripala čast kad je dobio nagradu Crystal Pine za životno djelo na vašem ISFMF Međunarodnom festivalu zvuka i filmske glazbe. Toliko je to zaslužio! Hvala Bogu na društvenim mrežama!

Kako gledaš na utjecaj koji globalna pandemija ima na rad i stvaralaštvo u svijetu šoubiznisa? Kako si se ti sâm nosio s tim? Kako je to sve utjecalo na tvoje prijatelje skladatelje?

Kakva je to nadrealna stvar za sve nas, a na kraju i tragična za mnoge. Kad se to prvi put počelo događati, bilo je teško uopće povjerovati ili u potpunosti shvatiti što se zapravo događa. I sigurno nikada nismo mogli zamisliti da ćemo se i dalje boriti s tim u 2022. godini.

Tijekom 2020. upravo sam bio pokrenuo svoju novu web stranicu i najavio osnivanje Robert Townson Productions. Nakon što sam vidio kako su svi planovi za travanj, svibanj i dalje otkazani zbog covida, na isti način kao i svi ostali skutrio sam se kod kuće gdje sam praktički ostao do kraja godine. Pomogao sam Sari Andon da osmisli svoju novu web stranicu, a također sam počeo na daljinu snimati prekrasan komad Ennija Morriconea pod nazivom Return to Life. To je zapravo bio komad koji sam prvobitno planirao uključiti u album Cinema Morricone, ali pijanistu Simoneu Pedroniju bio je izazov smisliti kako skladbu koja je izvorno napisana za flautu, orkestar, orgulje i zbor – aranžirati samo za klavir i flautu. Bilo je tada prekasno za album, ali Simone je to shvatio i bio je apsolutno briljantan. Jedva sam čekao da to snimim.

Skladatelji zapravo nisu trebali raditi ništa drugačije od načina na koji su uvijek radili. Sama priroda onoga što rade društveno je distancirana i, uglavnom, ‘osamljena’.

Srećom, prvi Sarin projekt pandemije bio je izgradnja kućnog studija kako bi mogla snimati na daljinu, nakon što je sav rad na sesijama uživo došao do kraja. Ovo je također bio proces za Return to Life. Simone je snimao iz svog doma, blizu Milana, a Sara je snimala od kuće ovdje u Los Angelesu. Tijekom tog procesa snimanja Ennio Morricone je nažalost preminuo. Tako golem gubitak. Predložio sam kući Sony Classical da ovaj komad objavimo kao digitalni singl i kao nastavak našeg albuma Cinema Morricone. Ideja im se svidjela, kao i nova snimka te su pristali.

Pandemija je doista natjerala ljude da pogledaju što rade i, ako je moguće, pronađu novi način za to. Za glazbenike je to značilo snimanje na daljinu. Za inženjere je značilo da moraju shvatiti kako sastaviti orkestralnu snimku snimanjem svakog pojedinačnog instrumenta zasebno. A skladatelji zapravo nisu trebali raditi ništa drugačije od načina na koji su uvijek radili. Sama priroda onoga što rade društveno je distancirana i, uglavnom, ‘osamljena’.

Nakon što su cjepiva postala dostupna u prvoj polovici 2021., sesije snimanja uživo su se počele vraćati, ali očito s cijelom hrpom novih protokola i mjera. To je još uvijek slučaj. Do rujna 2021. napravio sam svoje prvo međunarodno putovanje, leteći u Krakow za skraćeno izdanje tamošnjeg festivala filmske glazbe. Tako mi je drago što sam otišao. Bila je to prekrasna prilika za toliko lijepih susreta s dragim prijateljima. Morao sam biti s redateljima i svim mojim prijateljima iz FMF-a, također s timom španjolskog Fimucité i timom World Soundtrack Awards iz Genta. Bio sam tužan što sam ove godine propustio World Soundtrack Awards, ali nadam se da ću se vratiti 2022.

Imaš li još neku neostvarenu ambiciju ili cilj koji tek čeka na svoje ostvarenje?

Imam još toliko toga za napraviti! Postoji jedan konkretan projekt koji sam smislio prije mnogo godina, a koji je dugo bio moj projekt iz snova; izgleda kao da bi konačno mogao ugledat svjetlo dana. Vidjet ćemo! Ovaj bi bio jako uzbudljiv. Imam i druge nove ideje za projekte snimanja, od kojih je jedan već u tijeku.

Također, u koncertnom svijetu, jedna od stvari koju bih jako volio učiniti jest doprinijeti promicanju koncepta da filmsku glazbu treba postavljati češće, na više koncerata, ali ne samo na onima čiji program čini isključivo filmska glazba. Još jedna od stvari na kojima sam radio tijekom pandemije bili su deseci programa klasične glazbe koji na divan način i nekako prirodno utkaju filmsku glazbu u sebe. Zaista bih volio da se ovaj pristup suvremenim klasičnim koncertima počne primjenjivati ​​i da se omogući više mjesta za žive skladatelje, kao i velike, legendarne filmske skladatelje. Uistinu je vrijeme za to. Ustvari, već je odavno bilo.

Filmsku glazbu treba izvoditi češće, ne samo na onima čiji program čini isključivo filmska glazba

Opet, sve što radim vraća se na odavanje počasti velikim skladateljima, tako da je to ‘baklja’ koju ću nositi zauvijek. Kad sam tek krenuo sa svime ovime, nikad nisam mogao zamisliti trenutno stanje svoje karijere, a ni danas ne mogu zamisliti što bih mogao raditi za pet godina. Još uvijek ima iznenađenja. To je sjajna avantura u kojoj volim biti dio i koju volim živjeti!