Ususret 30. natjecanju Mladi virtuozi
Ruben Dalibaltayan: „Od temeljnog glazbenog obrazovanja, društvo će biti bolje“
Jedan od najuspješnijih i najtraženijih klavirskih pedagoga na ovim prostorima, cijenjeni pijanist Ruben Dalibaltayan, rođen je u Erevanu, u Armeniji, a od 2005. godine živi u Hrvatskoj. Danas redovni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Akademiji za glasbo u Ljubljani, odgojio je generacije pijanista koji postižu značajne rezultate na međunarodnoj glazbenoj sceni. On sam osvojio je brojne nagrade na međunarodnim natjecanjima, a unatoč gustom rasporedu i predanom pedagoškom radu, aktivan je na koncertnim podijima s kojih publici prenosi svoju iskrenu ljubav prema sviranju klavira.
Uz sve navedeno, Ruben Dalibaltayan suprug je i otac trojice sinova, u čijoj obitelji sa svih strana odzvanja glazba. Ugodan je i odmjeren sugovornik objektivnih očekivanja i realnih pogleda na vlastitu profesiju, ali i svijet koji nas okružuje. S profesorom Dalibaltayanom razgovarala sam dan uoči početka jubilarnog izdanja Međunarodnog natjecanja Mladi virtuozi (za pijaniste) koje 2024. obilježava 30 godina postojanja.
Natjecanje, koje ime Mladi virtuozi nosi od 2014., utemeljeno je 1994. godine u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu, na inicijativu profesorice Jelice Kuzmin, a ove je godine privuklo pijaniste u dobi od 9 do 24 godine iz 16 zemalja. Uz Rubena Dalibaltayana, u žiriju su i Natalija Trull, Michael Davidov, Jelica Kuzmin i Florian Koltun.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Profesore Dalibaltayan, predsjednik ste žirija ovogodišnjeg Međunarodnog pijanističkog natjecanja Mladi virtuozi koje ovim izdanjem slavi 30 godina postojanja. Osobitost natjecanja su izvedbe zadane skladbe, etide hrvatskog skladatelja, pisane upravo za to natjecanje. Ove je godine pet etida pod nazivom Etide za mlade, u izdanju Cantusa, napisao hrvatski skladatelj i kontrabasist Dubravko Palanović.
Kako Vi, iz perspektive nekadašnjeg sudionika natjecanja, a danas člana žirija na brojnim natjecanjima, gledate na izvedbe djela pisanih posebno za određeno natjecanje i jeste li se dosad već susretali s tom praksom?
Susreo sam se nekoliko puta. Sjećam se da je tako bilo na jednom natjecanju u Armeniji i na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Arthur Rubinstein, danas je to dosta rijetka pojava. Mislim da je riječ o vrlo korisnom pothvatu zato što izvođači moraju naučiti nešto potpuno novo u relativno kratkom razdoblju, što može dati nešto jasniju sliku o samom kapacitetu izvođača. U našem kontekstu to ima i drugu dimenziju koja je možda čak i važnija, a to je promidžba hrvatske glazbe i hrvatskih skladatelja pa mislim da je to izvrsna ideja te da će i dalje opstati.
Koliki je interes mladih glazbenika za ovogodišnje natjecanje?
Sama činjenica da postoji takva točka, posebno pisana etida za natjecanje, na neki način smanjuje broj natjecatelja jer je otežavajuća okolnost dodavanje još jedne točke propozicijama uz standardni program koji, više-manje, svako dijete prolazi u školama, odnosno na akademijama.
Ovo se natjecanje, po mom mišljenju, nikad nije isticalo kvantitetom, međutim kvaliteta natjecatelja bila je uvijek na visokoj razini, čini mi se možda i najizraženija na natjecanjima ove regije i ovog ranga, pri čemu govorim o natjecanjima koja se odvijaju u više kategorija, od učenika u dobi od sedam, osam godina do studenata. Ako promatramo takva natjecanja, po kvaliteti, čini mi se da je to zaista možda najjače natjecanje.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Zadržat ćemo se još malo na temi natjecanja. Vaša prva izvedba koju sam uživo slušala kao studentica bila je 2003. u završnici Međunarodnog pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić, na kojem ste osvojili drugu nagradu. Svirali ste Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu, op. 23 Petra Iljiča Čajkovskog, a to je bilo samo jedno u nizu natjecanja na kojima ste osvojili najviše nagrade. Koliko su Vam ona pomogla u izgradnji umjetničke osobnosti, ali i same karijere?
Ne smatram se uopće natjecateljskim tipom, što se tiče umjetnosti i glazbe. Stjecajem okolnosti počeo sam sudjelovati na natjecanjima u zrelijoj dobi. Moja generacija nije imala ni blizu mogućnosti koje imaju današnji studenti, majstorske tečajeve, seminare, sve je potpuno otvoreno; kod mene je to bila potpuno drugačija slika. Imao sam svoje profesore, a u životu sam sudjelovao na jednom jedinom majstorskom tečaju i to Alexisa Weissenberga u Engelbergu u Švicarskoj. Ta uspomena zauzima posebno mjesto u mom životu; bio je to zaista poseban masterclass, ali želim reći kako je tada sve bilo malo drugačije.
Ne smatram se uopće natjecateljskim tipom, što se tiče umjetnosti i glazbe
Dvadeset i pet godina danas se smatra veteranskim godinama za natjecanja, a ja sam tek tada počeo. Ne mogu reći da sam izgradio koncertnu karijeru zahvaljujući natjecanjima, ali činjenica je da nas dvoje, na neki način, sada razgovaramo upravo zahvaljujući natjecanju Svetislav Stančić. Vrlo vjerojatno, da nije bilo tog natjecanja, ja danas ne bih bio u Hrvatskoj; stečeni kontakti, određena poznanstva i okolnosti, na neki su način odredili moj životni put.
Znači li to da je Stančić bio Vaš prvi kontakt s Hrvatskom?
Ne, moj prvi kontakt bio je 1999. godine, kada sam kao pobjednik jednog natjecanja u Italiji dobio tri koncerta u Hrvatskoj. Tada sam još bio student i to je bilo moje prvo putovanje u Hrvatsku, a već 2003., na natjecanju, bio sam drugi put; tada smo supruga, sin i ja već bili u Sarajevu, a sin je imao dva tjedna kad sam svirao na Stančiću.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kao uspješan i vrlo tražen pedagog, smatrate li, unatoč svojevrsnoj poplavi natjecanja, važnim sudjelovanje na njima? Mislite li da ona pružaju bolju perspektivu mladim glazbenicima i preporučate li svojim studentima da se prijavljuju na natjecanja?
Više ne nego da. Ne zbog toga što sam protiv natjecanja, nego sam protiv tendencije, pogotovo u školama, da jedno dijete godinu dana uči jednu etidu, jedan stavak sonate i jednu skladbu po izboru, a potom sudjeluje na 15 natjecanja s istim repertoarom i osvoji nagrade. Tada svi budu sretni, osobito roditelji. Dijete, recimo to tako, dobiva lažnu sliku, a pedagog dobiva slavu i zadovoljstvo. Je li to dobar put za dijete? Sumnjam.
Ako je motivirajući faktor imati dva natjecanja u godini i za to pripremati program te to predstavlja jednu od mogućnosti za izaći na scenu, odsvirati program, održati javni nastup, u tom kontekstu nemam ništa protiv, ali kad to postane pretjerano, onda to ne ide u prilog učeniku ni studentu.
Protiv sam tendencije da jedno dijete godinu dana uči jednu etidu, jedan stavak sonate i jednu skladbu po izboru, a potom sudjeluje na 15 natjecanja s istim repertoarom
Međutim, puno toga ovisi o studentu, npr. u slučaju s Ivanom Krpanom, ja sam bio taj koji ga je potaknuo, budući da on sam nikad ne bi išao na natjecanje jer je on u suštini antinatjecateljski tip, no smatrao sam da je veliki kapacitet i da će mu to biti šansa da ostvari karijerni uspjeh, da mu se otvore vrata. U takvom slučaju, da, na neki način potičem studente, ali kao i uvijek – treba sagledati svaku situaciju zasebno. Pokušavam shvatiti studente, pokušavam shvatiti što bi bilo najbolje za njih.
Danas ste najviše posvećeni pedagoškom radu, no uz to ne zanemarujete koncertnu aktivnost. Tako ste nedavno izveli iznimno zahtjevan Treći koncert za klavir i orkestar u d-molu, op. 30 Sergeja Rahmanjinova, uz Zagrebačku filharmoniju pod vodstvom maestra Ivana Repušića, a prije nekoliko mjeseci održali ste i recital u sklopu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu. Koliko Vam je važno održati kontinuiranim taj aspekt svog umjetničkog djelovanja?
Važno mi je, jednostavno volim svirati i spreman sam svirati samo zato što to volim. Moja osnovna djelatnost u ovom trenutku jest pedagoška i to mi oduzima uistinu puno vremena i strpljenja, ali, eto, pokušavam. Ne mogu imati samo karijeru koncertnog pijanista, to su desetci koncerata koji zahtijevaju ogromnu posvećenost, mnogo vremena i vježbanja te brojne menadžerske aktivnosti, međutim sve bi to bilo teško uklopiti u jedan život jer dan ima samo 24 sata. Stoga pokušavam imati nekakav balans i ipak svirati, jer mi je očito stalo do sviranja.
Jednostavno volim svirati i spreman sam svirati samo zato što to volim
Vrlo davno, još kao srednjoškolac, odsvirao sam prve dvije Chopinove balade, malo kasnije naučio sam četvrtu, ali ju nisam odsvirao, a treću nisam nikad vježbao pa mi je ideja bila objediniti ih u cjelinu. To sam ostvario prije nekoliko godina; čini mi se da sam ih prvi put svirao u Sarajevu, nakon čega sam ih izveo još nekoliko puta, a dobio sam lijepu priliku za koncert u Maloj dvorani Lisinski, uz prvi dio sastavljen od dvije sonate Mozarta i Beethovena, predstaviti četiri balade, što je bilo u otegotnim okolnostima uslijed pripreme Trećeg koncerta za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova.
Vježbao sam Rahmanjinova, a trebao sam svirati Chopinove balade, dok Mozartovu i Beethovenovu sonatu, iskreno govoreći, nisam ni pripremao, budući da sam to već više puta odsvirao.
Rahmanjinovljev Treći koncert je za klaviriste, a pogotovo za klaviriste iz bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno važan. Studirao sam u Moskvi, a sve to stvara jedan poseban osjećaj upravo prema toj skladbi, koja je na neki način kao penjanje na Mount Everest; to je jedan od pijanističkih vrhova, po ljepoti, po zahtjevnosti, po izazovnosti… Uvijek sam ga želio svirati, a nikad nisam imao vremena ili možda strpljenja da ga naučim bez da mi netko to ponudi i tako su prolazile godine. Polako je ta ambicija postajala manjom jer je to repertoar koji je bolje učiti u studentskim godinama, kad se ima vremena i kad je mozak mlad.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Međutim, došlo je vrijeme da moj sin odsvira taj koncert sa Zagrebačkom filharmonijom prije godinu i pol; ja sam ga pripremao i pratio na svim audicijama, koncertima, prosviravanjima. Jedan dan rekao sam svojoj supruzi kako mi nismo odsvirali taj koncert, ali život ide dalje: odsvirao ga je naš sin, a to je naša sreća i zadovoljstvo. Nakon toga, doslovce nakon nekoliko dana, zazvonio mi je telefon, a maestro Ivan Repušić predložio je zajednički koncert, što sam, naravno, vrlo rado prihvatio. Sljedeće pitanje bilo je što ćemo svirati, u planu je bio ruski program, a meni je prvo pao na pamet Prvi koncert za klavir i orkestar Čajkovskog, međutim on ne bi prošao jer je na programu već bila njegova Četvrta simfonija.
Potom sam predložio Rahmanjinovljev Prvi koncert za klavir i orkestar, no Ivan je predložio Treći. Rekao sam mu da ga nisam svirao, istodobno mi je kroz glavu prošlo tih trideset godina od trenutka kada sam ga poželio svirati i u sljedećem trenutku rekao sam: „Ali naučit ću preko ljeta.“ To je bilo u svibnju prošle godine i nakon što sam to izustio, nije bilo povratka. Sve svoje pedagoške aktivnosti odgodio sam do ovog razdoblja i proljeća, kako bih imao više vremena. Naravno, to je bilo vježbanje od minimalno nekoliko sati dnevno, a ponekad i baš puno sati. I eto, izveli smo ga, a lijep je osjećaj da sam to ipak učinio.
View this post on Instagram
Spomenuli ste svog sina Arsena i kako ste ponosni na njegovu izvedbu tog virtuoznog djela. Koliko je izazovno biti profesor vlastitom djetetu?
Mi, srećom, nikad nismo imali s tim problem, s tom ulogom roditelja i pedagoga; nekako smo uspijevali odvojiti naš obiteljski odnos od akademskog. Uglavnom, to sve jako dobro funkcionira. Što se tiče spomenutog Koncerta Sergeja Rahmanjinova, sin mi je bio mentor, savjetovao mi je puno toga vezanog uz prstomete, zajedno smo o tome raspravljali; moram reći da sam nekoliko mjesta promijenio prema njegovom savjetu i to je bilo jako dobro. Tako da smo kao otac i sin odsvirali taj koncert, što me čini ponosnim, jedino je kronologija malo drugačija.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kojem ste repertoaru u tom smislu najpriklonjeniji, Vi osobno i u radu sa studentima?
Što se tiče studenata, gledam što studentu treba za njegov razvoj, s jedne strane, a s druge, što mu treba za njegovu prezentaciju. Tako da to bude sveobuhvatno. Što se tiče mene samog, oduvijek jako volim bečku klasiku, to je nešto što je ostalo nepromijenjeno kroz moj život. Jako volim razdoblje romatizma, najbliži mi je Liszt, odsvirao sam veći dio njegovog klavirskog opusa, a puno sviram i armensku glazbu. Uistinu volim Rahmanjinova, iako nisam svirao puno njegovih djela, ali jako ga volim kao skladatelja.
Uz solističke nastupe, niz godina aktivni ste i na području komorne glazbe, kako u klavirskom duu sa suprugom Julijom Gubajdullinom, tako i u zagrebačkom Triju Amadeus. Mnogi glazbenici ističu kako u tom vidu muziciranja osobito uživaju, da su na neki način i opušteniji. Je li to i Vaš slučaj?
Ne bih rekao da sam opušteniji nego u solističkim izvedbama, ali da podjednako uživam u komornom muziciranju, kao i u solističkom ili uz orkestar, to je apsolutna činjenica zato što mi se čini da nije važno na koji način izlaziš na scenu, već je važno što sviraš, voliš li taj repertoar, je li to lijepa glazba. Za klavirski trio ima toliko skladbi među kojima je jedna bolja od druge, što je slučaj i s repertoarom za klavirski duo.
Čini mi se da nije važno na koji način izlaziš na scenu, već je važno što sviraš, voliš li taj repertoar, je li to lijepa glazba
U slučaju sviranja u duu s mojom suprugom, mislim kako je posebno lijepo kada zajedno sviraju supružnici, to je neka drugačija kemija. Tako da jako volim taj vid muziciranja i rado bih više.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Sa suprugom Julijom utemeljili ste Ljetnu školu u Makarskoj, koju je dosad pohađalo više od 400 mladih glazbenika. Kako se taj projekt razvijao kroz godine?
U kolovozu ove godine proslavit ćemo 20 godina naše ljetne škole i, gledajući unatrag, zaista osjećam zadovoljstvo što je kroz tu školu prošlo puno ljudi koje mi danas smatramo zvijezdama. Sjećam se da je Ivan Krpan u kolovozu došao u Makarsku u ljetnu školu, nakon što smo spremali program za natjecanje mjesecima, tamo smo odradili zadnje pripreme i održali dva recitala na kojima je prosvirao program predviđen za Međunarodno pijanističko natjecanje Ferruccio Busoni. Potom je iz Makarske otišao izravno u Bolzano.
Tada je bio kraj prvog termina naše škole, a na kraju sljedećeg, on je već bio u finalu i ja sam, nakon završnog koncerta drugog termina, otišao u Split te odletio u Milano, a potom otišao u Bolzano slušati finale natjecanja u kojem je on pobijedio.
Potom sam na društvenim mrežama ugledao vrlo duhovitu objavu ravnatelja Glazbene škole u Makarskoj i organizatora ljetne škole, prof. Željka Vlaha, koji je napisao da je pobijediti na Busoniju vrlo lako: samo dođete na ljetnu školu u Makarsku, odsvirate dva koncerta, odete u Bolzano i pobijedite! Uvijek je lijepo, a, usput rečeno, alumni naše škole doći će ove godine i održat ćemo mali festival, zajedničko slavlje dvadesetogodišnjeg jubileja. Tako da je to jedna uistinu lijepa priča. Naša djeca odnose se prema Makarskoj kao prema svom gradu, sve se odvija u ugodnom ambijentu i funkcionira prema ustaljenom planu te rasporedu. To je jedan lijep dio našeg života.
Vaši nekadašnji i sadašnji studenti postižu ili su već postigli značajne uspjehe na međunarodnoj glazbenoj sceni. U čemu je tajna uspješne pedagogije?
Zaista ne znam. Mislim da nema nikakve tajne. Jedino što se meni sviđa, kad danas razmišljam o nekim studentima, naročito bivšim studentima koji su izgradili malo jaču karijeru, jest to što su oni nevjerojatno različiti. Ne mogu pronaći sličnosti, uglavnom su to suprotnosti i to mi je najsimpatičnije. Nema uniformiranosti, to mi je najljepše kod mojih studenata. Mislim da je dobro da tako funkcioniram kao profesor; ne namećem određene stvari ako uočim otpor, pokušam sve prilagoditi studentu. Mislim da je pedagoška profesija usko vezana uz psihološki aspekt.
Ne namećem određene stvari ako uočim otpor, pokušam sve prilagoditi studentu – mislim da je pedagoška profesija usko vezana uz psihološki aspekt.
Koliki je interes mladih pijanista za studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji danas, u usporedbi s razdobljem prije deset godina, s obzirom da su im inozemne akademije postale puno dostupnije?
Možda će moj odgovor biti površinski, ali trend koji ja vidim nije toliko dobar zato što manje djece upisuje srednju glazbenu školu. Recimo, ove godine na Akademiji imali smo kritično malo kandidata, prošle godine bilo je manje-više u redu. Generalno, ako uspoređujem s razdobljem prije deset godina, mislim da smo u silaznoj putanji. Iako, možda smo samo u tom trenutku vala. Na prvi pogled, nažalost, sad je malo lošije. Vjerojatno je to povezano s time kako se razvija svijet, koje su profesije u današnje vrijeme popularnije, u kojima se lakše zaposliti, ne znam.
U svakom slučaju, kad meni dođe netko tko želi ići na Akademiju, obavim s njim/njom kratak razgovor i pokušam mu/njoj objasniti da na ovoj ustanovi može studirati jedino onaj tko jako, jako, jako voli glazbu. Znači, ne onaj tko voli ideju o nastupu u Carnegie Hallu, nego tko baš voli glazbu. Zato što možda ne bude Carnegie Halla. Znam kako je i na neki način sam i svjedok situacija u kojima se napuhane ambicije te neadekvatna očekivanja vraćaju poput bumeranga i pretvaraju se u traumatično iskustvo. Tako da ih želim odmah zaštititi. Ambicija je dobra, sjajno je kad je čovjek ambiciozan, želi postići nešto veliko, no u našoj se profesiji ponekad gubi adekvatnost.
Nije to matematika i ponekad ljudi koji nisu genijalni misle da su genijalni, a (kao što smo se toga dotaknuli na početku razgovora u temi natjecanja) to daje lažnu sliku. To je taj početak gdje ljudi počnu razmišljati, osobito roditelji koji nisu glazbenici, kako je fantastično što je njihovo dijete dobilo prvu nagradu u trećoj kategoriji te misle kako je on izniman pa nastave forsirati. Tako se stvara slika koja, nažalost, nije realna, a kada jednom sve uistinu dođe na svoje, nastane problem.
Svjedok sam situacija u kojima se napuhane ambicije te neadekvatna očekivanja vraćaju poput bumeranga i pretvaraju se u traumatično iskustvo
Imao sam davno situaciju kada mi je došao jedan kandidat: odsvirao je, uočio sam dobru motoriku, bio je jako pametan, no odmah se vidjelo kako mu nedostaje određene fleksibilnosti, mekoće. Ispostavilo se da je počeo vrlo kasno učiti klavir, nakon čega sam ga pitao koju gimnaziju pohađa. Bio je najbolji učenik generacije u matematičkoj gimnaziji. Potom sam ga upitao zašto ne ide dalje u tom smjeru ako je u tome najbolji, a on je odgovorio da je to zato što želi biti glazbenik, jer to voli. Obećao sam mu da ću ga primiti u klasu ako prođe na prijemnom ispitu.
Prošao ga je kao posljednji na popisu, no nakon prve godine, bio je prvi po rezultatima. Bio je vrlo uspješan student i to je jedna lijepa priča, a sve je počelo time da je on sam jednostavnim jezikom rekao kako upravo to želi. To mi je vrlo drago čuti i odmah mi je lakše raditi.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Kada su očekivanja bombastična, tu može nastati problem, pogotovo u današnje vrijeme. U Kini je na jedno natjecanje došlo 30000 prijava. Možete zamisliti koji je problem tamo osvojiti nagradu, koliko videosnimki mora poslušati žiri, nakon čega ide eliminacija. Bio sam u eliminaciji Busonija, u konkurenciji je bio 521 video od 15 minuta. To je trajalo beskonačno. Zatim ostane 100 kandidata pa 25 pa dvanaest, šest i naposljetku tri. Od tih preko pet stotina kandidata, samo je stotinjak bilo baš loše, ostali su svi bili dobri.
Što onda naposljetku presudi u odluci o nagradama?
To je realno vrlo subjektivno i uopće vrlo upitno. Julijana Avdejeva, koja je pobijedila na Chopinovom natjecanju, uopće nije prošla u prvoj fazi na to natjecanje. Stjecajem okolnosti, dodali su još trideset kandidata i ona je s dna ušla u tu brojku, da bi potom pobijedila na tom natjecanju. Sve je to relativno. Netko ima bolji video ili zvuk, netko ima bolje studijske uvjete, a netko snima u svojoj spavaćoj sobi.
Smatrate li da glazbenici mogu i trebaju vlastitim umjetničkim djelovanjem te koncertnom aktivnošću dati svoj obol društvenim zbivanjima?
Mislim da je to pitanje osobnosti. Imamo glazbenike koji su vrlo politički angažirani; primjerice, Robert Schumann bio je itekako aktivan u društvenom životu, a pored njega bio je Frédéric Chopin koji je bio drugačija osobnost, tako da je teško dati odgovor na to pitanje. Kao što sam spomenuo, puno sviram armensku glazbu, snimio sam djela Blagoja Berse i hoću reći da je i to na neki način društvena aktivnost, promoviranje nekih vrijednosti koje su dobre za društvo.
Na kraju, klasična glazba odgaja čovjeka. Siguran sam da će osoba koja je došla na koncert i poslušala ga, izaći bolja s njega. Zašto? Smatram da moraju biti stvoreni uvjeti da što više djece pohađa osnovnu glazbenu školu, da tih prvih šest godina podupire država te da se osiguraju dodatna bodovanja; to bi morao biti poticaj obiteljima da upisuju djecu u glazbene škole jer će to biti kvalitetnija djeca, bolja djeca. To je puno bolje od aktivnosti poput npr. igranja na igraćim konzolama.
Treba li dalje ići u srednju školu, to je individualno, ali s temeljnim glazbenim obrazovanjem će društvo biti bolje. Taj koji će ići na koncerte klasične glazbe bit će bolji predstavnik društva nego onaj koji nije otišao. U tom kontekstu, indirektno, svi mi sudjelujemo u tome.
Moraju biti stvoreni uvjeti da što više djece pohađa osnovnu glazbenu školu, da tih prvih šest godina podupire država te da se osiguraju dodatna bodovanja
Uvijek se govori da je teška ekonomska situacija. Gdje god sam živio, uvijek se govorilo kako je teška ekonomska situacija, nema novca za kulturu, no zaboravljamo kako su primjerice Nijemci odmah nakon Drugog svjetskog rata počeli financirati Berlinsku filharmoniju i razvijati svoju tradiciju. Mislim da je srž njihovog procvata i toga što imaju sada upravo u tome.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
Svoju povezanost s Armenijom potvrdili ste snimivši djela uglednih armenskih skladatelja Komitasa Vardapeta, Arama Hačaturjana i Arna Babadžanjana, a za dvostruki CD s cjelokupnim klavirskim opusom Blagoja Berse primili ste Nagradu Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Kako je došlo do realizacije tih projekata, jeste li se povezali s Bersinim stvaralaštvom i koliko Vam znači to vrijedno priznanje?
Prvo je bio Bersa. Tada je Lovre Marušić bio moj student, nakon čega se vratio u klasu Ljubomira Gašparovića, a upravo mi je Ljubo Gašparović rekao kako je izdano notno izdanje cijelog klavirskog opusa Blagoja Berse i da je muzikologinja, gospođa Eva Sedak, bila zainteresirana za održavanje koncerta moje klase i mene te organizaciju promocije. Ideja je bila da koncert bude djelomično posvećen Bersi, da na neki način bude povezan s Blagojem Bersom.
Uglavnom, to je bila uspješna generacija, tu su bili Aljoša Jurinić koji je tada svirao Meditaciju Čajkovskoga, Lovre je svirao Melodiju Rahmanjinova, ja sam svirao Rahmanjinova, Ljadova i Bersu, što je posebno zanimljivo jer su Rahmanjinov i Bersa rođeni iste godine, a sto godina stariji od mene. Koncert je bio doista lijep.
Nakon toga, prof. Sedak pozvala me na razgovor i rekla kako postoji želja da u budućnosti snimim Bersin klavirski opus, to su bili začetci te ideje. Prvi CD snimili smo u Hrvatskom glazbenom zavodu, a drugi u Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije, budući da je to bio zajednički projekt HGZ-a, Cantusa i HRT-a. Za to sam dobio Nagradu Vladimir Nazor i sretan sam i ponosan jer sam Armenac koji je došao u Hrvatsku i, osim što sam zavolio tu glazbu, upoznao sam novu glazbu hrvatskog skladatelja te, na neki način, imao sam priliku izraziti zahvalnost Hrvatskoj na tome što me prihvatila.
Što se tiče CD-a s djelima armenskih skladatelja, to je ipak moja prva domovina, uvijek imam tu vezu i s te pozicije sam na neki način utjecao na postignut dogovor između zagrebačke Muzičke akademije i Državnog kozervatorija u Erevanu o studentskoj razmjeni u sklopu Erasmusa itd. Dakle, mi sad imamo jednu dosta lijepu i intenzivnu suradnju, a ja pokušavam učiniti sve kako bih povezao svoje obje domovine. I tako, nakon što sam odlučio snimiti djela armenskih skladatelja, pružila mi se mogućnost da to učinim u njemačkom Halleu, na vrlo lijepom instrumentu, starijem Steinwayu, u lijepom studiju.
Iskoristio sam tu priliku i snimio dio repertoara koji je možda pristupačniji slušatelju koji nije iz Armenije, kroz koji je najlakše shvatiti duh armenskog folklora i takav repertoar.
To su Komitas (koji je u suštini osnivač armenske klasične tradicije i koji je to sve započeo, dakle, njegova originalna djela za klavir, njegove klavirske obrade pjesama), zatim Hačaturjan (čiju sam samo jednu skladbu uvrstio, Toccatu, koja je u biti najpopularnija na ovim prostorima, svira ju puno djece i po školama i na akademiji) te sedam skladbi Arna Babadžanjana koji je također jedan od naših najpoznatijih skladatelja. Imali smo promociju u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, a pokojni, dragi prijatelj Zlatko Madžar dosta mi je pomogao oko organizacije, teksta te je vodio tu promociju, tako da imam lijepe uspomene.
Mislim da dosta dobro poznajem Beethovenove ili Mozartove sonate, no već ih je snimio uistinu velik broj glazbenika; njih ću vrlo rado odsvirati uživo na koncertu, ali za snimke bih uvijek više težio repertoaru koji je ipak manje poznat i onda na neki način ostaje.
U tako gustom pedagoško-koncertnom rasporedu, što imate u planu u bližoj budućnosti, a što biste si sami poželjeli?
Spomenuo sam da sam, zbog vrlo koncentriranog rada na Trećem koncertu za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova, sve svoje seminare i majstorske tečajeve prebacio na ovaj semestar, tako da kad me djeca pitaju za planove, zgroženi su jer kod kuće boravim iznimno malo. Samo sam ovaj tjedan, kad sam na Mladim virtuozima, kući jer su se na Muzičkoj akademiji sada održavali ispitni rokovi, nije bilo nastave, tako da sam sve tu ugurao. Uglavnom budem nekoliko dana kod kuće i onda odem nekamo, na neki način tako živim, ali to je, recimo, jedna faza koja je podložna promjenama.
A što se tiče koncerata, nadam se da Rahmanjinovljev Treći neće stati samo na ovoj jednoj izvedbi; tu je uložen ogroman trud, tako da se nadam da ću imati priliku izvesti ga na barem još nekoliko mjesta. Tu je i projekt Chopinovih balada, u koji sam uložio puno truda te bih ih volio izvoditi, tako da će sljedeće ponude najvjerojatnije biti vezane uz to. Želim svirati, a ono što je novo, želim „uroniti“ u Brahmsovo stvaralaštvo. To je moja repertoarna težnja, kao i u Haydnovo.
To već odavno želim i na tom repertoaru trenutno puno radim sa studentima; jako volim tu glazbu i želim ju svirati. Također vježbam Ravelovu suitu Gaspard de la nuit, stao sam na trećem stavku, Scarbo, tako da pokušavam svirati koliko god mogu.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
