16
sij
Intervju

Silvije Glojnarić: „Glazba je bezvremenska kategorija koja će zauvijek obogaćivati naše živote"

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić /Davor Hrvoj

share

Silvije Glojnarić, u povodu dodjele Multi-platinum awarda HDU-a za iznimna diskografska dostignuća u jazz glazbi, prigodom reizdanja albuma The Zagreb Jazz Quartet (Croatia Records)

Dirigent, skladatelj, aranžer i bubnjar Silvije Glojnarić bubnjeve je, kao samouk, svirao u tadašnjem Plesnom orkestru RTZ-a te u najpoznatijem hrvatskom jazz sastavu, Zagrebačkom jazz kvartetu, kao i u Zagrebačkom jazz kvintetu. Svirao je s najpoznatijim hrvatskim, ali i glasovitim svjetskim jazzistima poput Johnnyja Griffina, Arta Farmera, Slidea Hamptona, Stana Getza, Johna Lewisa i brojnima drugima te je bio stalni član SFB Big Banda u Berlinu.

Pisao je glazbu za naše, ali i poznate strane jazz orkestre, primjerice za NDR Big Band, SFB Big Band, Big Band RTV Slovenija i druge. Kao aranžer sudjelovao je u dramskim i zabavnim programima te u radijskim i TV emisijama. Godinama je djelovao kao šef-dirigent Big banda HRT-a.

Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada, među ostalima odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te nagrada Porin i Status. Za skladbu Sun Ergos za tenor saksofon i big band dobio je nagradu Miroslav Sedak Benčić Hrvatskog društva skladatelja u kategoriji autorskog stvaralaštva u području jazza. Osim jazza, sklada za tamburaški orkestar, kao i na području suvremene ozbiljne te komorne glazbe.

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić/Davor Hrvoj

Koji su najvažniji događaji u Vašoj glazbenoj karijeri?
Rano sam postao član tadašnjeg Plesnog orkestra Radio Zagreba (danas Jazz orkestar HRT-a, op.a.), što je ujedno bila i prva stožerna točka. Nakon toga, također u relativno kratkom vremenu, postao sam član Zagrebačkog jazz kvarteta. Treći, možda najvažniji moment susret je i rad s Johnom Lewisom, šefom Modern Jazz Quarteta.

Ta tri događaja imala su presudan utjecaj na sve ono što se događalo poslije – susreti s velikanima jazza, suradnje i zajedničke svirke, snimanja za radio i TV, ploče, odlazak u Berlin i rad sa SFB Big Bandom…

Što se i kako promijenilo u Vašem autorskom stvaralaštvu tijekom svih tih godina?
Počeo sam s oponašanjem idola: Counta Basiea, Dukea Ellingtona… Savladavši osnove koje su bitne za glazbeno stvaralaštvo, počeo sam razmišljati o svom načinu pisanja i došao do zaključka da sadržaj nije bio upitan; radilo se, jasno, o jazz glazbi, ali sada o glazbi koja nije bila oponašanje, odnosno upotreba tuđih glazbenih idioma.

Iz tih početnih koraka razvio se vlastiti autorski pristup koji je počeo dobivati obilježja originalnosti te su moja djela zvučala maštovito i zrelo u željenom idiomu “Uravnoteženog Modernizma”. U igri su, naravno, i promišljanja o strukturalnim promjenama koje obilježavaju kontekst, formu i jezik te želju da glazba bude privlačna, inspirativna, odnosno neka vrsta “Estetske Propozicije”. 

Zašto i kako spajate razne stilove?
Spajanjem raznih stilova dolazi do neočekivanih simbioza, što s provjerenim umjetničkim načelima rađa nastanak novih i neočekivanih amalgama. Tu je i pitanje dovršenog, odnosno zauvijek fiksiranog djela i slobodne neponovljivo izvedene instiktivne improvizacije u jazzu, ali i u suvremenoj glazbi općenito.

Nisam od onih koji neprestano ponavlja isti obrazac bez želje za napuštanjem kreativne zavjetrine koja osigurava svakodnevni život. Treba znati da se ništa ne može stvoriti ni iz čega, ali nešto mogu pretopiti u nešto drugo, što omogućuje stvaranje kompleksa koji kreće u svoj riskantan, ali obećavajući put. Je li to što radim dovršeno djelo, izvedba, skica ili samo nacrt projekta, pitanje je za muzikološke stručnjake.

„Studirao sam jer nisam htio nekvalificirano raditi posao koji zahtijeva profesionalnost, naobrazbu i znanje” 

Kako ste se odlučili školovati za skladatelja?
Počeo sam pisati slučajno. Jednom dok sam prćkal’ po klaviru, Miljenko Prohaska upitao me zašto nešto ne napišem. Rekao sam da se to meni ne da jer za to treba papir i olovka, treba šiljiti olovke… Međutim, to mi je ostalo negdje u malom mozgu i kuckalo je: „Napiši nekaj, napiši nekaj!” Kao da me vrag kuckao po ramenu.

Počeo sam pisati po uzoru na moje bigbandaške ljubimce poput Counta Basiea, Dukea Ellingtona i Buddyja Richa. Pokušavao sam ih oponašati, međutim, na klaviru sve odlično zvuči jer je dobro ugođen, no orkestar je nešto posve drugo. Orkestar ima svoje zakonitosti koje sam u početku previdio pa sam došao u situaciju da mi kolege govore:

„Čuj, dečec, tu bi ovo trebalo malo popraviti, nije to baš tako dobro, daj to malo doradi.” Tada sam shvatio da to ne ide tako, da najprije moram savladati osnove, saznati tajne orkestra, kako se radi s orkestrom, gdje se što piše, koje se glazbalo s kojim slaže bolje ili slabije, u kojoj oktavi…

To su sve elementi koje treba znati prije nego i jednu notu staviš na papir. Išlo je to neko vrijeme, čak sam počeo pisati aranžmane za neke televizijske emisije, no bilo je to na muzikantski instinkt. Nažalost, taj je instinkt lutao praznim prostorom u kojem ničega nije bilo. Tako sam upisao akademiju na kojoj sam završio kompoziciju i glazbenu teoriju.

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić/Davor Hrvoj

U kojoj ste dobi bili kad ste upisali Muzičku akademiju?
Imao sam trideset i osam godina.

Kako to da ste se u tim godinama odlučili posvetiti školovanju?
Akademiju sam upisao zato da nekvalificirano ne radim posao kojim sam se htio baviti. To bi mi bilo neugodno. Po zvanju sam profesor glazbe, a po zanimanju dirigent. To jedno s drugim ima veze, ali to nije isti studij, nisu to iste stvari. Danas čovjek nauči jedan akord na gitari i napiše dva takta i kaže da je skladatelj. To je prestrašno. To jednostavno ne mogu prihvatiti jer što će nam onda akademija.

U suprotnom svi bi mogli biti skladatelji, dirigenti i aranžeri. Akademiju sam upisao jer nisam htio nekvalificirano raditi posao koji zahtijeva profesionalnost, određenu naobrazbu i određeno znanje. Naravno, na akademiji nisam naučio ništa iz područja jazza. Naučio sam zanat i proširio horizonte. Upoznao sam neke glazbene situacije koje sam ne bih nikad upoznao jer mi se to ne bi dalo.

Sve od klasičnih situacija do nove bečke škole i Schoenberga. Proučavanje i analiziranje toga poslije mi je puno pomoglo u čitanju i analizi partitura. Već izdaleka vidim što treba, gdje nešto nije dobro, a gdje je. Vidim to po postavi glazbala i drugim detaljima. To je također profesionalni posao. Mnogi se nazivaju dirigentima.

Nikad nisam dao da me oslovljavaju s maestro jer nisam diplomirao dirigiranje. Tijekom studija počeo sam ozbiljno razmišljati o skladateljskom poslu, saznao sam o čemu se radi, na što treba obratiti pažnju, koji su osnovni postulati da neka osoba može tako nešto raditi, kakve su formalne situacije, jer svaka skladba ima formu i sadržaj koji su jednako vrijedni.

„Neslućeni prostori novih zvukovnih mogućnosti”

Što Vam je najvažnije u skladateljskom stvaralaštvu?
Mašta, kreativnost, znanje i intuicija, a modus operandi nalazim u “Organiziranom Modernizmu” koji proizlazi iz povijesnog kontinuiteta glazbenih epoha. S nekim osobinama se rađamo, međutim, neke stvari treba učiti. Najviše držim do znanja. Znanje nam daje moć.

Mnogi velikani došli su do spoznaje da znanje započinje formulacijom opravdanog istinskog vjerovanja, što nas dovodi do spoznaje da znanjem možemo ovladati, između ostalog, glazbenom materijom. Divim se mašti i kreativnosti, ali poštujem znanje te nastojim sva tri elementa spojiti u smislenu cjelinu koja će zračiti mojom osobnošću. U toj igri poželjno je i poštovanje prema podsvijesti. Posebno je zanimljivo skladati za big band jer se tu upliće i aranžman. Najbolje je to raditi paralelno.

 Što Vas vodi u pisanju aranžmana?
Jazz orkestar moj je instrument kojeg uvijek sviram. Aranžiranje je način gledanja na skladbu iz nekoliko kutova. On kreativnost definira kao proces putovanja glazbenih ideja. To je glazbena rekonceptualizacija prethodno skladanog djela, napuštanje osnovne ideje i istraživačkog koncepta. Može se razlikovati od originalnog djela u harmonijskom smislu, melodijskim parafrazama, orkestraciji ili čak formalnoj strukturi, iako treba reći da je aranžman zapravo sve što čujete osim melodije.

Bez obzira prenosite li ideju, osjećaj ili emociju, aranžman donosi određenu priču, zbog čega je odabir snažnog tonalnog centra važan dio njegovog osmišljavanja. Aranžer radi ono što se od njega traži, tj. kako i kada će svaka nota biti svirana od svakog glazbenika. Važno je reći da je aranžman autorski rad kojeg svaki skladatelj priznaje i konstitutivni je dio svakog glazbenog djela.

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić/Davor Hrvoj

Zašto i kako spajate jazz s klasičnom glazbom?
Klasiku doživljavam kao inspiraciju, a jazz kao način izražavanja. Jazz je glazba slobode, ali organizirane slobode. Nije uvijek ono što se naziva freeom u potpunosti slobodno. To je free do određene granice, ali u konačnici se nešto ipak mora organizirati. Teško mi je biti sudionikom usputnih efekata tipa blue note ovdje – ritam tamo, jer to smo već naučili u radovima Stravinskog, Ravela i Milhauda, kao što smo već sve naučili od jazz glazbenika koji nastoje inkorporirati klasičnu formu u jazz.

Stoga nije čudno da je jazz i službeno promoviran u ozbiljnu glazbu dvadesetog stoljeća. Na osnovu teoretskih spoznaja nastojim spojiti dvanaesttonski sistem sa suvremenim jazzom gdje ne postoji tonalni centar, a prisutne su sve osnovne značajke klasike i jazza. Sve to možemo čuti u mojim radovima za simfonijski orkestar, kao i za jazz orkestar. U oba slučaja postoje fiksirani, kao i improvizirani dijelovi.

Zašto i kako spajate jazz s hrvatskom tradicijskom glazbom?
To je pitanje odrastanja u nekoj sredini. Normalno mi je da za big band priredim skladbe Lepo ti je Zagorje zelene ili Klinček stoji pod oblokom, jer je to dio moje pripadnosti kulturi koja njeguje tradicijsku glazbu u pjesmi i plesu, a pjesma i ples su značajan dio i jazz glazbe.

Zašto ste u tom kontekstu spojili Jazz orkestar HRT-a i ansambl Lado?
Taj mi se spoj učinio prirodnim i potrebnim jer oba ansambla djeluju u istom ili sličnom glazbenom idiomu. Povijesni iskorak u tom smislu predviđa zapravo generacijski iskorak iz tekuće sadašnjosti u blisku budućnost, kad ona može biti dosegnuta spojem tradicionalnih jazzističkih elemenata s tradicijskim čimbenicima narodnog melosa.

To stvara situaciju u kojoj se poništavaju glazbeni idiomi, koja naznačava formulu nečega što je tek u nastanku. Tako nastaje novi idiom, čak možda novi pokret, poput neoklasike u suvremenoj glazbi prošlog stoljeća, što stvara neslućene prostore novih zvukovnih mogućnosti.

„DVD Jazzla(n)do donosi potpuno novi glazbeni spoj američke i hrvatske glazbene tradicije”

Koliko se Vaš autorski rad na području jazza razlikuje, a koliko je blizak s ostalim žanrovima u kojima djelujete?
Ritam, dinamika, melodija, harmonija, tekst i forma – kad pišem nešto izvan jazza na različite načine kombiniram ove elemente. Klasična glazba u usporedbi s drugim žanrovima ima veću dinamiku, domet, duže trajanje i, naravno, veću notacijsku preciznost, hip-hop ima jači ritam, karakteristika jazza je izmjena melodije i improvizacije, a pop glazba ima relativno kratko trajanje i lako pamtljive melodije.

Osim toga, sve je dostupnija glazba koja se sluša u javnosti: na aerodromima, na ulici i sl., što pokazuje sve veći interes za slušanje glazbe. Slušanje jazza ipak traži koncentraciju i mir dok neki drugi žanrovi imaju efekt poboljšavanja raspoloženja, jer jazz je glazba u čijem sadržaju postoji kreativnost koja definira sposobnost pretvaranja inventivnih, maštovitih ideja u stvarnost i traži određenu vrstu pažnje.

U svakom slučaju, dok ljudi slušaju glazbu, razina stresa im se smanjuje, raspoloženje se poboljšava, bez obzira na vrstu glazbe, što u određenom smislu povećava njihovu kreativnost pa možemo reći da koliko god ima razlike, toliko ima i zajedničkih elemenata.

Kako ste osmislili album Četiri lica jazza koji obuhvaća veliki dio vaše svestranosti?
Skladba Četiri lica jazza nastala je prije više od pedeset godina kao rezultat suradnje Plesnog orkestra Radio Zagreba, Zagrebačkog jazz kvarteta i Zagrebačkog gudačeg kvarteta. Noseći pečat svojega vremena pisana je zbog vlastitih osjećaja, provokativnog je sadržaja, a pri slušanju zahtijeva veliku pozornost jer sam koristio prošireni tonalitet, a povremeno i više tonaliteta istovremeno.

Osim toga, skladba ima sve značajke mog odnosa prema jazz glazbi kao ozbiljnoj glazbi 20. stoljeća. To su elementi koji su me i subjektivno i objektivno doveli do odluke da album dobije taj naslov. Slijede blues, balada te latin i traditional kao jedna cjelina. Naglasak je na preokupacijama prošlog stoljeća jer se bez poznavanja prvih desetljeća 20. stoljeća ne može shvatiti današnja umjetnost. Suprotno stajalištu da je nova umjetnost prekinula kontinuitet logičnog smjenjivanja stilskih smjerova, jazz je zadržao kontinuitet, a promijenio je jedino način izražavanja kroz pluralizam koncepcije.

Na albumu je objavljena i skladba Mystic Soul koju sam uvrstio kao znak ljubavi i poštovanja prema bluesu koji je nastao na jugu SAD-a u krajevima, gdje su živjeli Afroamerikanci sa svojom afričkom glazbenom tradicijom. Stilski gledano, blues je „work song” pjevan na radnim poljima s velikim utjecajem na sve forme kao što su classic female blues, jazz, rock and roll. To se snažno osjeća u stihovima koje je Leena Conquest napisala za skladbu Mystic Soul, što daje autentični sound 12-taktne glazbene forme, specifične harmonijske progresije s „blue” notama, male terce i snižene kvinte.

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić/Davor Hrvoj

Blues i balada dva su nerazdvojna pojma koji predstavljaju „all about jazz”, te nije slučajno da se na ovom izdanju izvode čak tri balade. One imaju autentičan sound zahvaljujući najpoznatijim američkim glazbenicima, kao što su alt saksofonist Leo Wright koji izvodi skladbu U snovima, tenor saksofonist Johnny Griffin u Anabela i pjevačica Leena Conquest u Waiting For Sunrise. Balada je nešto bezvremenski i treba reći da se svaka skladba može izvoditi kao balada, što slušatelju daje vremena „prepoznati” specifične akorde, solisti imaju prilike odmaknuti se od zadane harmonije, a uho slušatelja ima više vremena za prilagodbu, ali se harmonijska napetost kao 9s, 11s i 13s mora koristiti ukusno.

Latin jazz Suita Latina pokušaj je korištenja tzv. „straight rhythm“ ili even-eights koji u svom izričaju koristi „backbeat” s clave. Plovi barka je druženje s hrvatskim tradicionalnim napjevima kao prirodni nastavak mojeg DVD izdanja Jazzla(n)do u kojem sudjeluju Big band HRT-a i ansambl LADO s potpuno novim glazbenim spojem američke te hrvatske glazbene tradicije.

„Jazz je umjetnički izričaj u kojem skladatelji ne kreiraju glazbu već proces stvaranja glazbe”

Po čemu su te skladbe posebne?
Posebnost neke skladbe pitanje je njezine umjetničke vrijednosti. Naime, jedinstvenost umjetničkog djela vodi prema posebnosti percepcije, a postignuće percepcije dio je individualnosti umjetnika. Posebnost i percepcija imaju veliku važnost zbog etičke dimenzije koja se konfrontira s dimenzijom prakse.

Stoga moj izbor skladbi nosi značajke odnosa medija i tržišta, a povijesni odmak među skladbama označava odnos forme, sadržaja i njihove konzistencije. Neke skladbe na ovom albumu iz ranijeg su razdoblja kad sam tek počeo raditi na vremenskoj organizaciji zvuka. Kao što se razvija društvo, tako se razvija i glazbeni medij koji uključuje kulturu, umjetnost, emocije, na način da se vrijeme u kojem stvaramo podudara s ljudima koji su u tom vremenu djelovali.

Stoga možemo reći da je glazba bezvremenska kategorija koja će zauvijek obogaćivati naše živote, a stvaralački napredak, odnosno sve što se događalo u ranijim razdobljima, ima veliko značenje na vremensku organizaciju zvuka.

Kako ste osmislili projekt New Wave in Big Band Jazz?
Osmislio sam ga kao svježi, novi pristup u mom opusu big band jazz produkcije. Big band era dogodila se između 1935. i 1945. i postala jedina priča koja je popularnošću jazza zasjenila sve ostale glazbene oblike. Ekspresija „new wave” odnosi se na rock glazbu, ali moje mišljenje je da i big band može biti tako okarakteriziran.

Moja zamisao podrazumijeva novi oblik glazbene forme i orkestracije, koju spajamo sa sinonimom „contemporary” ili „new wave”, što znači da stara forma odlazi, a nove ekspresije dobivaju nove okvire. Naravno da svaki uspješan jazz program mora imati solidne osnove, mora imati sigurnu ritmičku bazu, zanimljive aranžerske zahvate i odlična sola. Sve je to prikazano u ovom programu. Jazz ne treba shvatiti kao misterij, već samo kao drugačiji stil glazbe.

Svaki jazz uradak mora biti skladan u granicama koje su prihvaćene kao „umjetnički izričaj” u kojem skladatelji ne kreiraju glazbu, već kreiraju proces stvaranja glazbe. U tom kontekstu “new wave” ima sve značajke kreiranja procesa stvaranja glazbe, što se posebice osjeća u inovativnim solima.

Silvije Glojnarić

Silvije Glojnarić/Davor Hrvoj

Po čemu je poseban današnji novi pristup big band jazzu i što Vas usmjerava u tim istraživanjima?
Kako smo se okrenuli novom stoljeću, jazz glazbenici nastavili su spajati i miješati postojeće žanrove na način koji otežava pronalaženje jednostavnih oznaka. Dosezi eklektičkih izvora nemaju oznake mojeg pristupa, tako da dosege koje nam pružaju bop, post bop moderne fuzije ne koristim jer se to jednostavno ne uklapa u moj način razmišljanja.

Moj pristup sadrži moje aranžmane, skladbe i improvizatorske dijelove bazirane na novoj primjeni progresija ili potpuno slobodne improvizirane sekcije, na način da se dijelovi skladbe i improvizacije sjedinjuju i stvaraju poteškoće u raspoznavanju. Ritmički gledano, katkad imam osjećaj swinga, katkad internacionalne fuzije, ponekad potpuno free.

Drugim riječima – sve je moguće. Harmonijski pristup ima oznake mojega načina razmišljanja, ali u internacionalnoj primjeni nalazimo tragove bopa, atonalnog free jazza ili obične kvintakorde pa možemo reći: „Everything can happen”.

Kako gledate na budućnost jazz glazbe?
Mi u Hrvatskoj počeli smo s izvođenjem jazza vrlo skromno, malo „poskrivećki”, bez velikih saznanja, a mladi ljudi danas odlaze na školovanje u inozemstvo, mnogi se vraćaju i uključuju u razne hrvatske grupacije te nastoje stvarati značajna glazbena djela koja će nači svoje mjesto i tu glazbu izvoditi na planetarnoj razini.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora