21
pro
Intervju

Silvio Foretić: „Manje se pjeva zato što se sve više zlo misli”

Silvio Foretić

share

Silvio Foretić

Muzički biennale Zagreb još je ovoga ljeta na programu imao Semi-mono-operu Silvija Foretića koji je trebao ‘odraditi’ ulogu autorskog koncerta skladatelja koji danas, 21. prosinca, navršava 81 godinu.

Ali taj se događaj nije zbio, zbog skladateljeva pogoršanog zdravlja, gubitka supruge i odlaska u Njemačku. Intervju koji donosimo vođen je netom uoči trećega bloka MBZ-a, dok se nije znalo da do te izvedbe na kraju neće doći. A riječ je o djelu praizvedenom na istom festivalu prije više od četrdeset godina.

Samo veteranski biennalski slušatelji pamte vedrinu te izvedbe u Maloj dvorani Lisinski za skladatelja u glavnoj ulozi. Mnogo je vode proteklo, djelo je i danas aktualno i autor nam priča kako je stvarao svoju prepoznatljivost i individualnost kao interpret i autor, majstor tzv. instrumentalnog teatra, po kojemu je šira publika prepoznavala osobitost Muzičkog biennala Zagreb.

Poštovani gospodine Foretiću, dragi Silvio, kako ste prionuli pripremi svoje gotovo prije pola stoljeća stvorene Semi-mono-opere za sebe kao interpreta i magnetofonsku vrpcu, sada za izvedbu u naše doba?
Znao sam je izvoditi uz snimljeni materijal. No nisam napravio ekstra matricu. Djelomično je u nju bio uključen i glas pa je danas to neupotrebljivo za izvedbu uživo. Može poslužiti samo kao informacija. Morao sam ponovno cijelo djelo montirati. Recimo, početne dijelove u kojima još nema telefonskih razgovora, u prvim izvedbama sam djelomično improvizirao. Zato sam sada, kako bi djelo bilo pripremljeno za izvedbe drugih, morao sve fiksirati pa je posao oko Semi-mono-opere bio kao da pišem novo djelo.

Vaš opus ima prepoznatljivost, individualnost. Kako biste opisali svoj pristup stvaranju?
To je moj stil života, jednostavno uzimam u razmatranje ono što mi je taj čas u središtu zanimanja, što mi je važno, to radim. Moja djela su često angažirana. Zapravo ne volim toliko izravno angažirana djela, ali još manje volim neangažiranog autora. Mora se biti kao čovjek angažiran, pa su automatski i djela takva. Ako se s namjerom odluči biti angažiran oko nečega, može se dogoditi da istom melodijom možeš slaviti Boga, slaviti Hitlera… Iz samog autora mora zračiti neki angažman koji ne smije biti prenaglašen. No glazba ostaje uvijek u prvom planu, a angažman tek u drugom, ovisno o koncepciji djela.

Radio u cabaretu

Zacijelo ste na tom poslu fiksiranja matrice, pa i pripreme novoga živog izvođača-pjevača u prerađenom djelu, trebali suradnike?
Da, trebala mi je tehnička pomoć, sve ponovno snimiti i obraditi. Uglavnom klavir i sintesajzer, nešto malo i gudački kvartet. Zapravo sam u kompozicijskom smislu radio ‘novu stvar’. Početak je potpuno nov, u drugom je dijelu sve fiksirano. Ja sam tenor, a moram pjevati baritona, mezzosopran smo malo tehnički dizali, snimili govorne uloge na talijanskom…

Većinom ste u bogatoj karijeri voljeli sudjelovati u izvedbama, a otkad ne možete pjevati, to se promijenilo.
Pomalo mi nedostaje to sudjelovanje. Još uvijek mogu svirati klavir, bolje reći  sviruckati, uvjetno mogu dirigirati. Pjevati više ne mogu, no ima boljih skladatelja od mene, boljih pijanista, boljih pjevača, boljih glumaca, ali sve u jednom nije tako često. Otkad sam izgubio glas, tu operu nisam izvodio, a to je sad već 25 godina.

Često se stječe dojam da slušatelje želite i zabaviti.
Želim ih zabaviti, ali ne pod svaku cijenu. Osnovna zamisao kompozicije je prisutna, a onda se može garnirati nekim dosjetkama prema potrebi. Neko sam vrijeme radio i u cabaretu i tamo sam malo naučio plasirati poante. Svugdje sam nešto naučio.

Pamti Cagea

Osobito vam je privlačna glazbena scena u raznolikim oblicima na koncertnom podiju, zar ne?
Da, privlači me glazbeno-scenski pristup. Rođen sam na glazbenoj sceni, moj otac je bio tenor u operi. Moji prvi zvučni doživljaji bili su mješavina opernih arija i rata, grmljavina topova na početku rata dok bi otac pjevao, vježbao. To je već možda bila jedna operna scena za sebe i to me možda predodredilo.

U svojem opusu ipak imate razne faze.
Moj prvi opus, ali ne i prvo što sam uopće napisao, šest je klavirskih dvanaesttonskih komada kad sam imao petnaest godina. Takve klavirske komade piše svaki početnik, ali bili su u dvanaesttonskoj tehnici koja se kod nas sredinom pedesetih godina još malo poznavala.

U nekim skladbama izravno upozoravate na goruće probleme, nerijetko s dozom humora.
Kao što rekoh, nikad to zabavljanje nije samo sebi svrhom. Često i ražalostim ljude.

Koga najviše pamtite iz duge povijesti Biennala u čijim ste programima i sami redovito sudjelovali?
Pamtim najviše one s prvih Biennala, kad su primjerice Cage ili Kagel bili u naponu stvaralačke snage. Cage je autor svega, govorio bi čudesne stvari. Očekivao bih agresivni glas, a on je imao lijep glas kojim je govorio. Napisao je deset odgovora na sva moguća pitanja o suvremenoj glazbi i uvijek ih od riječi do riječi ponavljao, ovisno o prilici.

Puno klapa

I vi ste u svojim glazbenim djelima vezani uz riječi. Kako ih birate?
Kad preuzimamam tekstove drugih autora, onda su to oni s kojima se mogu identificirati, za koje mogu reći: ‘Uh, šteta što ja nisam ovo napisao!’, a mnoge tekstove sam pišem. Tekst Semi-mono opere je moj, doduše na talijanskom jeziku koji su popravili bolji i kompetentniji znalci. Znam nešto talijanskog, a opera je povijesno talijanska vrsta. Sama riječ opera znači rad, a izbor talijanskoga jezika znači da ne moram svaki put u djelu montirati hrvatsku verziju, njemačku, englesku, ovisno o mjestu izvedbe. To je operni jezik koji će svi bar napola razumjeti. Libreta nisu nikad na nekoj velikoj literarnoj razini. A ako prevoditelj ima ambicija na drugim jezicima, u prijevodu može ispasti ponekad i bolje. Za oca sam recimo prevodio Wagnerova Lohengrina s njemačkog. Nastojao sam da ključne riječi dođu točno na mjesto na kojem su u originalu i tako sam uvijek slagao rečenice. Talijanski je operni jezik, pa sam tako i zamislio djelo.

No najprije sam pisao na hrvatskom i njemačkom, ovisi o tome u kojoj sam se zemlji tada našao. Onda sam dio koji je bio na njemačkom morao prevesti na hrvatski, da prevoditelj može sve prevesti na talijanski. Opera je praizvedena prije više od četrdeset godina, točnije 1979. godine na Biennalu. Poslije sam je izvodio možda još dva puta kod nas, jednom u Teatru &TD, a poslije relativno dosta u Njemačkoj. I onda je počeo nestajati glas i dijagnosticiran mi je karcinom glasnica. Operiran sam i sva sreća što sam relativno optimističan pa sam tu nedaću prihvatio. Nedostaje mi i danas, ne samo u izvedbi vlastitih skladbi nego i u društvu zapjevati, ali sve manje se inače pjeva. Nekad su pjevale domaćice, moja mama, tete uz rad.  Sad pjevaju samo profesionalne klape i svako mjesto ih ima dvije-tri. Manje se pjeva zato što se sve više zlo misli. Arsen je rekao da ima više klapa nego što Dalmacija ima stanovnika.

Koliko vam je stalo do komunikativnosti vaših djela, koliko se obraćate slušateljima?
Prepostavka je da nešto izvodim za nekoga. Sada su zbog pandemije ove okolnosti izvođenja bez publike. Tako se mogu izvoditi tzv. objektivna djela, primjerice neka sonata, ali i to je perverzno. No djela s tekstom u kojima nekom nešto govoriš je više nego čudno. Neka bude troje ili četvero slušatelja, to je već publika, ali ovo bez ikoga nikako ne funkcionira.

Koliko vam je važna suradnja s izvođačima? Ovaj će vas put zamijeniti novi protagonist-pjevač.
Margareta (Ferek Petrić, umjetnička ravnateljica 31. MBZ-a, op. ur.) mi je našla jednoga austrijskog pjevača s tenorskim i baritonskim rasponom. Još se nismo susreli, no nadam se najboljem.

Pluralizam stilova

Koliko danas u doba opće dostupnosti glazbe imaju još smisla festivali poput Biennala?
To je veliko pitanje. Festivali su dobili drugi smisao. Provokativno u Novoj glazbi se iscrpilo i festivali imaju smisao kad uspiju biti pregled događaja. Danas još ima smisla, još se ide na koncerte, u operu, ali drugo su koncerti preko radija i live streama. Ne samo što je zvuk drugačiji, nego je komunikacija upitna. Drugo je koncert, pripremiti se, odjenuti, tamo sresti poznanike, biti zadovoljan ili ne, kratko porazgovarati o djelu, izvedbi. Ovako za vrijeme koncerta možeš otići popiti čašu vode, otići na toalet. Nisam prorok, ali mogu zamisliti da glazba jednom potpuno nestane.

Kako vam danas izgleda glazbena scena u svijetu, imate li neke uvide?
Nema jednog stila, što otežava uvid. Stil ne postoji. Današnji stil je pluralizam. To otežava stvaranje jer unutar tog pluralizma treba uvijek tražiti nešto novo. Ne mora to biti nova tehnika, ali traži se novi izraz, nova poanta. Možda je stimulativno, a možda je i lakše kad se piše primjerice scenska glazba, ne mora se misliti o stilu. Kod pravog skladanja je dosta otežavajuća ta tobožnja sloboda, sloboda koja na neki način sputava.

To je već Stravinski govorio, ne izravno o stilovima. U svakoj skladbi mora biti neki problem koji se mora riješiti. Primjerice problem sastava, kao recimo u njegovoj Priči o vojniku, ili problem neke tehnike, organizacije tonova ili neke boje, tehnike sviranja. Mora biti neki zadatak. Kad sam pisao, recimo, Koncert za drugu violinu i orkestar, rješavao sam problem drugih violina. Druge violine su, pogotovo u klasičnoj glazbi, dio pratnje, oponašanja prvih dionicu niže, a koncertom sam htio riješiti taj problem, ali tako da druga violina ne postane prva. Uvijek postoji neki zadatak koji si sam postavljaš.

Nešto vas muči pa to rješavate…
Djela nastaju uglavnom na dva načina: čisto glazbenim – neka tema, melodija, ti se vrti po glavi ili pak imaš neku izvanglazbenu misao, poput rješavanja problema drugih violina u Koncertu koji sam spomenuo. A onda je problem i kako početi. Kad se uspije razjasniti jedan element ili više njih, tada počnete komponirati.

Dvosjekli mač

Rano ste došli u doticaj s elektronikom. Kako vam se čini razvoj te glazbe?
Nisam samo studirao, nego i diplomirao elektroničku glazbu, ali ne bih danas mogao biti voditelj nekog studija. Tehnika je zaista napredovala. Završio sam, ali nisam tipični skladatelj za elektroničku glazbu. Upotrebljavao sam je kao zamjenu za orkestar jer je praktičnija recimo za scensku glazbu, s obzirom na to da ne iziskuje mnogo izvođača. Elektronika je otkrila mnoge zvukove koje nismo znali ni upotrijebiti. Za razliku od pojma kompjutorske glazbe, koji mi nikad nije bio jasan, glazba je napravljena kompjutorski, ali nema novih zvukova. Elektronička glazba je već ispunila sve te zvukove. Ima zanimljivih djela, ali su mi na rubu interesa.

Svaki vaš nastup je bio osmišljena cjelina. Koliko nastojite na tome?
Nastojim napraviti dramaturgiju tako da su i gegovi nužni. Kao da pišem dramu ili operu, tako da i te poluscenske stvari imaju određenu dramaturgiju. Kroz te gegove dolazi do humora koji je kod mene važan. Samo, humor je dvosjekli mač. Recimo, nikad za takvo što nećete dobiti nagradu. Nagrade su za ozbiljne stvari. Nastojim popularnu glazbu uozbiljiti, a ozbiljnu popularizirati.

Što mislite o kvaliteti popularne glazbe? Jeste li upućeni?
Pokret rock-glazbe je bio veliki napredak: Beatlesi, Rolling Stonesi, Pink Floyd… ili… Ima doista važnih djela nasuprot ovim ‘eurovizijskim’ šlagerima, gdje je važnija scenografija, kostimografija, koreografija… Rock-glazba je veliki napredak jer je osamostalila instrumentalne dionice, imala je elektroničke umetke, poliritmiju, polimetriju. Svašta se nađe i možda će se nešto razviti iz toga. Nova ozbiljna glazba označava kraj jedne epohe, premda pojedinačno ima dobrih djela. Kao što je uvijek bilo. Jedna se glazba iscrpi i onda uvijek ponovo ‘odozdo, iz naroda’ nastane nešto novo. I ja umećem ponekad elemente jazza i rocka pa mi je sad žao što se time nisam intenzivnije bavio. Čitao sam u jednom intervjuu pokojnog kolege Igora Kuljerića da mu je također bilo žao što se nije prije posvetio zabavnoj glazbi.

Srozavanje školstva

Što vam je sad u fokusu?
Izgubivši glas, počeo sam više pisati instrumentalnu glazbu. Koncert za drugu violinu, Crveni koncert za klavir, Koncert za orgulje

Je li vam važno za kojega izvođača pišete?
I jest i nije. Kad je pravi, čisti solist, onda mi je važno, ali nije mi toliko nužno. U glazbenom i organizacijskom smislu možda jest, da se zna hoće li biti više ili manje proba, hoće li te izvođač tjerati da završiš djelo. Zahvalan sam malom Detoniju (pijanist Danijel Detoni, op. ur.) što me nikad nije požurivao za Crveni koncert. Nosio sam mu malo-pomalo novoskladane ulomke.

Kako doživljavate ovo Biennale podijeljeno u ‘četiri toma’?
Čini se da u ovim uvjetima drukčije nije bilo moguće. Kad je bilo zgusnuto u nekoliko dana, stvorila bi se grupa studenata s raznih fakulteta koji su redovito dolazili. Ovako ni sam više nisam siguran kada je što.

U jednom ste se razdoblju intenzivno bavili odgojem studenata kao profesor na visokoškolskoj glazbenoj ustanovi. Kakve su vaše uspomene i iskustva?
Nakon pedagoškog angažmana, posvetio sam se drugim stvarima. No kad sam radio s mladim ljudima, bilo je zanimljivo da su iz godine u godinu dolazili sve manje pripremljeni, iako su tvrdili da se u životu žele profesionalno baviti glazbom. A to postavlja pitanje glazbenog školstva. Zanimljivo je da su bolje pripremljeni dolazili iz istočnih zemalja, Rusije, Ukrajine, pa i Turske, nego iz Njemačke. Svako malo mjesto tamo ima glazbenu školu, ali se u njoj uči samo instrument. Samo najveće škole imaju teoriju i povijest glazbe koja nije obavezna. Događalo se da na prijamni dođu kandidati koji ne znaju tko je bio Debussy. Bilo mi je drago pedagoški raditi, ali mi nije nedostajalo kad je prestalo.

Objavljeno u časopisu Cantus 229.

Moglo bi Vas zanimati