Šimun Čarli Botica: „Želim na tradicionalan način donijeti nešto novo, iako ne znam ni je li to moguće”

Iako je studij kompozicije na Umjetničkoj akademiji u Splitu mlad i svjež, student četvrte godine Šimun Čarli Botica uz podršku profesora Ivana Božičevića niže uspjehe skladateljskim radom. Djela ovog diplomiranog magistra glazbene pedagogije iz Otoka kod Sinja izvode studentski ansambli i afirmirani glazbenici, osvaja nagrade za skladateljski rad, a broji i dvije Dekanove te Rektorove nagrade Sveučilišta u Splitu. Posljednje u nizu priznanja stiglo je u vidu prestižne stimulacije za mlade skladatelje HDS-a iz Fonda Rudolfa i Margarite Matz, koje je njemu i Fabijanu Košćaku dodijelilo tročlano povjerenstvo u sastavu: Bruno Vlahek, Davor Vincze i Zoran Jurinić.

Splitski virtuozi i Šimun Čarli Botica / foto: Maja Prgomet

Kako ćeš iskoristiti financijska sredstva iz stimulacije Rudolf i Margita Matz?

Točno onako kako sam naveo u prijavi. Planiram kupiti opremu kako bih proširio opus na elektroničke skladbe te za snimanje, produkciju, mastering i izdavanje albuma solo skladbi koji pripremam s gitaristom Silvijem Bilićem.

Sa Silvijem Bilićem, donedavno tvojim kolegom s UMAS-a, veže te duža suradnja. Hoće li album obuhvaćati već izvedena djela ili i neka nova?

Od izvedenih djela bit će zastupljen Preludij, fuga i allegro, skladba napisana i posvećena baš njemu te Suita elemenata s kojom je na Ciklusu mladih glazbenika mo. Vinko Lesić osvojio prvu nagradu. Suita traje gotovo pola sata pa je za takav tip natjecanja bila neobičan odabir. Rekao sam mu za rizik i smatrao da će biti prvi ili zadnji. Srećom, ispala je prva opcija.

Ta opsežna skladba nosi čitavi album i po njoj će se zvati Elementi. Tradicionalne je građe, moj hommage skladateljima, poput Schuberta i Debussyja, koji su na mene ostavili utisak. Zrak, voda, zemlja i vatra programski su nazivi stavaka s kojima nisam htio postići samo opisivanje elemenata kakve možemo pronaći u prirodi, nego ih smjestiti i u psihološki kontekst karakteristika ljudi u kojem se promatraju još od antičke Grčke.

Uplićeš li se u proces interpretacije kod Silvija Bilića i drugih glazbenika koji izvode tvoja djela?

Volim ostaviti izvođaču slobodu pri interpretaciji. Čak su me znali iznenaditi nekim interpretativnim rješenjima koja mi nisu bila na umu. Nisam rigorozan i volim poslušati različite interpretacije, a nakon nekih izvedbi znao sam uvoditi promjene u skladbu.

Spomenuo si da ćeš dio novca iz stimulacije uložiti i u opremu za skladanje elektroničke glazbe. Koliko je danas nužno da skladatelji u svom opusu imaju i djela za elektroniku?

Ta praksa traje već dosta dugo i većina skladatelja se barem u nekom dijelu stvaralaštva okušala i u elektroničkoj glazbi. Nekoć je to bio trend jer je medij bio nov, kao što je danas slučaj s umjetnom inteligencijom. Moj glazbeni put pratili su zanatski nastrojeni glazbenici, poput Bacha, Beethovena, Brahmsa i Bartóka. Oni su kontrolirali svaki trenutak u glazbi, dok elektronika  kao medij otvara neke nove putove i tu već postoji dio zvukova i alikvota koji se potom kontroliraju.

Reinterpretacija tradicionalnih stilova nema smisla, osim u kontekstu vježbe, dok je potpuna avangarda za mene istrošena te također predstavlja kopiranje već postojećeg

Suosjećam trenutno s Ligetijem koji je rekao da se nalazi u zatvoru u kojem mu je jedan zid avangarda, a drugi prošlost. Pokušavam pobjeći od toga i ne želim ići ni u jednu ni u drugu stranu. Reinterpretacija tradicionalnih stilova nema smisla, osim u kontekstu vježbe, dok je potpuna avangarda za mene istrošena te također predstavlja kopiranje već postojećeg. Želim na tradicionalan način donijeti nešto novo, iako ne znam ni je li to moguće. Danas dosta skladatelja osjeća da se treba okušati u elektronici, kao da se to od njih traži.

Većina natječaja za skladatelje potiče i uključivanje elektronike. Kao medij je još svjež za slušanje. Neki kolege su vrlo slobodni u tom mediju, dok se ja osjećam slobodno u tradicionalnom, zanatskom skladanju. To je vrlo individualno, a meni elektronička glazba trenutno predstavlja izazov.

Kada bi se trebao staviti u neku stilsku ladicu, gdje bi te se kao skladatelja moglo smjestiti?

Neomodernizam. Skladatelji poput Ligetija, Messiaena i Bartóka ostali su tradicionalni, ali modernisti, unatoč potpodjelama. Želim pokušati nastaviti logičnu skladateljsku misao gdje su oni stali svojim djelovanjem, a da pritom budem autentičan.

Kakav je Ivan Božičević kao profesor i mentor?

Nisam mogao pronaći boljeg mentora! Osjeća i zna ono što želim, kao da mi čita misli. Sugestijama me usmjerava tako da svaka moja skladba ispadne najbolja moguća. Možda takve standardne sugestije postoje i kod drugih mentora, ali je on uspio pogoditi u kojem se smjeru želim razvijati. Također mi preporučuje slušanje glazbe i skladatelje koje nisam od prije poznavao, a koji odgovaraju mojoj stilskoj i glazbenoj liniji, poput Henrija Dutilleuxa čija je glazba rasla uz avangardu, ali je neotradicionalna.

Moj me profesor podržava u svim odabirima, a mislim da će naše poštovanje i odnos opstati i nakon studentskih dana. Omogućuje mi da se stilski razvijam u smjeru svog karaktera. Primjerice, da skladam serijalnu glazbu, osjećao bih se lažno. Smatram da svaki skladatelj kroz svoju glazbu piše neku vrstu autobiografije, a osjećaji su glavni sudac.

Duo Tudor-Režić u Hrvatskom domu Split praizveo je skladbu Šimuna Čarlija Botice / foto: Maja Prgomet

U 21. stoljeću vrlo je važno ostvariti kontakte s izvođačima i upoznati platforme za prezentaciju skladateljskog rada. Koliko ti je profesor Božičević, kao produktivan i prisutan skladatelj, pomogao u tom segmentu?

Božičević je odličan primjer skladatelja koji freelancerski dolazi do izvrsnih izvedbi i glazbenika po cijeloj Europi i svijetu. Mislim da svaki glazbenik želi probiti granicu lokalnog. Njegove skladbe se, na primjer, mnogo više izvode u Nizozemskoj nego u Splitu, što je zavidno i motivirajuće.

Kako to postiže?

Radom. Tako se jedino nešto može postići. Potrebno je i malo sreće, ali mnogo više osame, sati skladanja i stvaranja kako bi ti se plodovi rada krenuli vraćati. S jednim djelom nitko nikada neće pokoriti cijeli svijet.

Na UMAS-u je studij kompozicije tek u povojima. Jesi li usamljen među kolegama? Promatraš li tu situaciju kao prednost ili nedostatak?

Bio sam usamljen do ove akademske godine kada je stigao moj kolega Lukša. Dok sam studirao glazbenu pedagogiju uopće nije bilo studenata kompozicije. Najveći nedostatak mog studija je što se teško dolazi do izvedbe djela. Na ostalim akademijama i konzervatorijima djela studenata kompozicije će biti izvedena barem jednom i omogućit će vam se za vas dragocjena snimka. Na UMAS-u se za svaku izvedbu trebate sami potruditi, jer nema institucionalne podrške među odsjecima. Bilo bi dobro da se s vremenom to promijeni pa da, na primjer, studenti instrumentalisti za ispit izvode neku novu skladbu studenta kompozicije.

Najveći nedostatak mog studija je što se teško dolazi do izvedbe djela no prednost koja nadmašuje neke mane je mentor i profesor koji je uvijek tu za vas

Na različite načine sam dolazio do izvođača. Međutim, velika prednost, koja nadmašuje neke mane, je mentor i profesor koji je tu za vas dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. U svim godišnjim dobima i u svako doba dana, prema potrebi, imamo dodatne sate. Na nekim prestižnijim institucijama si samo broj i učiš od sata do sata. Nitko nema toliko posvećenog mentora, koji zna sve probleme i prednosti studenata, kao mi na UMAS-u.

Izgleda da si vrlo uspješan u pronalasku kanala za izvođenje djela. Tvoje skladbe izveo je duo Tudor i Režić, gitarski duo Montegrin, gitarist Petra Čulića i komorni ansambl Splitski virtuozi. Kako je došlo do tih suradnji?

Dobrim kolegijalnim odnosima i poštovanjem, što je najvažnije. Pisao sam skladbu za veliki gudački orkestar u sklopu kolegija i u razgovoru s profesorom Wladimirom Kossjanenkom, s kojim često znam diskutirati o glazbi i repertoaru te karakteristikama viole kao instrumenta, došlo je do spomena mog trenutnog rada.

On je sam rekao da želi izvesti tu skladbu, svidjela mu se i izvedena je nekoliko puta. Profesora Gordana Tudora zamolio sam da svrati na moj ispit iz kompozicije na trećoj godini, nakon čega je naručio djelo za duo s Mislavom Režićem. Čast mi je pisati i imati izvedbe takvih ljudi i glazbenika. Takve situacije samo pojačavaju moj tempo rada.

Unatoč nekim nepovoljnostima koje si i sam istaknuo u sklopu mladog studija kompozicije na UMAS-u, veliki plus je ansambl za suvremenu glazbu S/UMAS koji je osnovao Gordan Tudor. Već su izveli tvoju skladbu Distant Landscapes na prvom Festivalu nove glazbe u Sinju. Planirate li neke nove suradnje?

Sigurno! U Splitu nema mnogo takvih ansambala, a S/UMAS je primjer glazbenika koji su željni suradnje s mladim skladateljima, što je uglavnom fokus njihova rada.

Dio tvog opusa posvećen je i vokalnoj glazbi. Pokorio si posljednja izdanja Međunarodnog festivala zborske glazbe Cro patria. Kakve su skladbe u pitanju?

Skladbu za ženski zbor Es vedrad, na poprilično romantičan tekst Federica Garcíje Lorce, pisao sam iz ženske perspektive te sam ga doživio poprilično ironično. Salvum me nastao je na psalam koji sam napisao još na drugoj godini pedagogije. Turoban je i počinje kaotično, što prati cijelu skladbu. Pater noster bila je drugoplasirana skladba pa je predložena za izvođenje. Recentnija je i inspirirana je užasnim ratom u Ukrajini. Nije meditativnog tipa, kao što upućuje naziv.

Želio sam donijeti mentalnu sliku osobe koja moli Oče naš dok stoji zatočena za vrijeme bombardiranja u strahu, kao zadnji jecaj nade. U repetitivnom dijelu, gdje se spominje kruh naš, krije se osuda konzumerizma. Onih koji samo grabe, a društvu ne daju ništa zauzvrat. Mislim da je konzumerizam najgora pošast današnjeg društva. U završnom dijelu, „izbavi nas od zla i ne dovedi nas u napast“, subjekt koji moli pogine i pretvara se u nešto transcendentalno.

Šimun Čarli Botica sa Vladimirom Sunkom, Blaženkom Juračićem i ravnateljem Glazbene mladeži Split Perom Prosenicom na Cro patriji / foto: Maja Prgomet

Može li se umjetnošću i glazbom boriti protiv konzumerizma?

Ja sam romantik i sanjar. Jednim dijelom smatram da se može, makar promijeniti samo jednu osobu, ali cinični i realističan dio mene smatra da će sve ostati isto.

U sklopu 11. Ciklusa mladih glazbenika mo. Vinko Lesić natjecatelji su izveli tri tvoje skladbe i nagrađen si za poseban doprinos Ciklusu. Koliko su programi Glazbene mladeži Split pomogli u tvojoj skladateljskoj afirmaciji?

GMST je kao gorivo od urana, koje malom količinom pokreće veliki pogon. Svojim sramotno malenim proračunom uspijevaju napraviti impozantno velik program. Po tom pitanju su čudotvorci. Te 2022. godine Ciklus mo. Vinko Lesić imao je preko četrdeset prijavljenih sudionika koji su u Splitu izvodili kratke recitale. Nakon te godine rodila se ideja da se počnu promovirati i odnosi među glazbenicima te mladim skladateljima, čime sve ostaje u gabaritima generacije mladih. Silvio Bilić je u sklopu 11. Ciklusa izveo moju skladbu Preludij, fuga i allegro, a godinu nakon i Suitu elemenata.

Šimun Čarli Botica na Ciklusu mladih glazbenika mo. Vinko Lesić / foto: Maja Prgomet

Skladbu za duo flauta skladao sam za kolegice s UMAS-a koje su se prijavljivale na međunarodni susret flautista u Novom Sadu. Taj dan, kad su mi se javile i tražile neko moje djelo, bio je zadnji dan za prijavu. Tako je nastala skladba Last Minute Peace i na kraju su je izvele nekoliko puta. Ispalo je da nije ni trebala biti skladana u zadnji čas jer se zbog korone odgodio susret u Novom Sadu. Treću skladbu naručila je prof. Mia Elezović s osječke akademije, za brač i klavir.

Koliko ti je bilo izazovno skladati za instrument koji se više veže uz tradicijsku glazbu?

Rijetka je prilika skladati za takav instrument, ali s obzirom na to da sam gitarist, žičani instrumenti leže mi prirodno pa nisam trebao dodatne konzultacije. Međutim, iznenadila me snaga i glasnoća brača, dok je npr. mandolina mekša i ostane tiša u odnosu na klavir. Skladba je groovy, „rasturačina“ u smislu 3. stavka Sedme sonate Sergeja Prokofjeva. Pegla od početka do kraja!

Diplomirao si i glazbenu pedagogiju, a na UMAS-u trenutno predaješ harmoniju. Vidiš li se i u pedagoškom području rada?

Da, a idealno bi bilo u okvirima akademije na kolegijima poput harmonije i orkestracije, koji pružaju rad s glazbenom materijom. Prošle godine sam priliku biti demonstrator iz kolegija povijest glazbe dr. sc. Ivani Tomić Ferić, što mi je bilo neprocjenjivo iskustvo. Užitak mi je bio prezentirati glazbu od dvadesetog stoljeća nadalje. Međutim, ne vidim se u znanstvenim krugovima.

Mnogi imaju odmak i strah od takve glazbe, jer smatraju da je to glazba koja se ne sluša nego samo cijeni

Imaš li ikada strah od egzistencije kao skladatelj?

Iskreno, ponekad da i pitam se: za koga ja ovo radim? Pišem ozbiljnu glazbu u 21. stoljeću u Splitu. Na kraju se ispostavi da pišem za sebe i pritom uživam pa će uzročno-posljedično možda i netko drugi u tome uživati. Da ne skladam iz osobnog zadovoljstva, ne bih bio motiviran. Ne očekujem da će me emitirati na radio postajama. Međutim, smatram da se ozbiljna glazba ipak može približiti širim masama. Mnogi imaju odmak i strah od takve glazbe, jer smatraju da je to glazba koja se ne sluša nego samo cijeni. Kada bi se predstavila kao glazba koja govori jednako, ali i više od popularne glazbe te da se i u njoj može uživati, ljudi bi promijenili mišljenje.

Potrebno je ukloniti pretenciozni i elitistički okvir. Ljudi su danas postali previše ovisni o tekstu i možda je to put kojim se možemo približiti publici. Dugoročni poziv je da ozbiljnu glazbu vratim publici.

Šimun Čarli Botica na Festivalu nove glazbe u Sinju_foto UPSUS

Onda se na sreću baviš i „neozbiljnom“ glazbom sa sinjskim bendom Ljuta kuća, koji je proslavio prvu obljetnicu. Odakle ljubav prema country glazbi?

To je glazba koju ljudi uglavnom ne slušaju aktivno. Međutim, tko god dođe na naš koncert, počne plesati i ludovati. Očito „udara“ na pozitivu. Kao mali imao sam doticaj s Johnnyjem Cashom i Creedenceima, a odrastao sam u radu na polju. Možda smo se mi u Dalmaciji poistovjetili s jugom Amerike. Mišo Kovač pjevao je „južnjačke sam krvi“, a ”Ti si pjesma moje duše” prepjev je country hita. Roštiljali smo uz glazbu na Cetini, a kada je došao bendžo, sve je bilo jasno.

Mislim da bi svaki klasični glazbenik trebao imati ispušni ventil u nekoj drugoj vrsti glazbe

Utječe li takva glazba na tvoj izričaj u ozbiljnoj glazbi?

Nikad. Ona mi služi za resetiranje i opuštanje. Mislim da bi svaki klasični glazbenik trebao imati ispušni ventil u nekoj drugoj vrsti glazbe. Oni koji su preuronjeni u klasiku ponekad su toliko blizu stablu da ne vide cijelu šumu. Treba razbiti rutinu.

S obzirom na to da si naveo da si i poljoprivrednik, hoćeš li pokušati skladati nešto za uspješniji urod? Navodno biljke bolje i kvalitetnije rastu uz glazbu.

Ne, jer da pustim neku svoju skladbu biljci, vjerojatno bi samo brže sagnjila.