Siniša Leopold: „Oduvijek sam u svom glazbenom izričaju koketirao s hrvatskom tradicijskom glazbom“

Nije jednostavno nabrojati što je sve Siniša Leopold za života napravio za popularizaciju tambure i tamburaške glazbe. Gotovo 50 godina djelovao je u Tamburaškom orkestru HRT-a, prvo kao svirač, a kasnije kao najdugovječniji dirigent u povijesti orkestra. Skladao je brojna djela koja su kontinuirano na repertoaru mnogih tamburaških orkestara.

Osim na polju umjetničke tamburaške glazbe, i u zabavnoj je ostavio neizbrisiv trag skladavši tamburaške evergreene poput ”Svirci moji” i ”Tko joj ljubi uplakano lice”. Sklada filmsku i scensku glazbu od koje se ističe prvi tamburaški mjuzikl Janica i Jean. Kao glazbeni pedagog djeluje 40 godina u svojstvu predavača na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a ne smije se izostaviti ni njegov rad s hrvatskim iseljenicima koje već trideset godina podučava sviranju tambure u Kanadi. Sa Željkom Bradićem autor je prvog udžbenika za tambure koji se i danas koristi u glazbenim školama, kao i knjige Tambura u Hrvata izdane 1995. godine.

Iako službeno u mirovini, Siniša Leopold ne miruje, već i dalje svu svoju kreativnu te stvaralačku energiju usmjerava u skladanje, promociju tambure i odgajanje mladih naraštaja tamburaša.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Povod razgovoru je između ostalog i Nagrada Franjo Ksaver Kuhač, za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Koliko Vam nakon toliko duge karijere nagrade znače danas i znače li uopće?

Nagrade je uvijek lijepo primiti, pogotovo kada takvo priznanje dolazi od struke. Ova me nagrada posebno veseli iz više razloga. S obzirom na to da se ipak radi o nagradi za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe, smatram da je važno reći kako ja nikada nisam bježao od tradicije, oduvijek sam u svom glazbenom izričaju koketirao s hrvatskom tradicijskom glazbom.

Plodonosan ste skladatelj, na stranicama ZAMP-a stoji da ste autor i aranžer više od šest stotina skladbi: od tradicijske, popularne, filmske pa do zabavne glazbe. Kada kreće Vaše zanimanje za skladanje?

Podatak koji stoji na stranicama ZAMP-a samo je djelomično točan, jer moram priznati da sam ja u prijavljivanju autorskih djela poprilično aljkav. Nakon odlaska u mirovinu supruga mi je sugerirala kako bih se sada, kad imam više vremena, trebao posvetiti uređivanju popisa svojih djela. Mislim da u ovom trenutku postoji više od stotinu djela koja nisu prijavljena. Uz navedeno, prijavljen sam na više od 3600 snimki na HRT-u kao autor, aranžer, dirigent i nekada svirač, što je podatak koji mi je otkrila bivša urednica na Hrvatskom radiju koja je dobila zadatak urediti dio radijskog arhiva.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sami početci mog autorskog stvaralaštva bili su sada već jako davno, prije gotovo pedeset godina. U to sam vrijeme već svirao kao vanjski suradnik u Tamburaškom orkestru HRT-a, kojem sam se priključio kao maloljetnik. Ako me sjećanje dobro služi, prof. Lovro Županović je na Hrvatski radio poslao šest starih međimurskih napjeva koje je trebalo aranžirati za tamburaški orkestar i kasnije snimiti. To su bili moji prvi aranžerski uradci. Moram priznati da mi je tada to bio izrazito zahtjevan zadatak. Kako sam paralelno studirao na Muzičkoj akademiji i svirao u orkestru, tako sam te aranžmane pisao do kasno u noć.

Tamburaškom orkestru HRT-a sam se priključio kao maloljetnik

Te snimke i danas postoje na radiju, iako ih dugo nisam čuo. Kada su skladbe za tamburaški orkestar u pitanju, kojih je ipak najviše u mom opusu, sve su one doživjele praizvedbe na Međunarodnom festivalu umjetničke tamburaške glazbe u Osijeku. Moja prva takva skladba je ”Na fašniku”, posvećena samoborskom karnevalu, a nastala na nagovor tadašnjeg voditelja Tamburaškog društva Ferdo Livadić, Željka Bradića. Moram reći kako je u ono vrijeme ta skladba bila prilično neobična, da ne kažem avangardna, najviše jer sam uključio neobične udaraljke u instrumentaciju, poput čegrtaljke i rifljače.

Što se zabavne glazbe tiče, prve aranžmane i skladbe pisao sam u sklopu Krapinskog festivala na kojem sam sudjelovao kao svirač još sredinom sedamdesetih godina, a danas sam umjetnički ravnatelj istog festivala s mandatom koji traje već 18 godina. Jedna od prvih takvih bila je ”Pri staroj vuri”, posvećena kultnom samoborskom restoranu istog imena koju je na festivalu otpjevala Tanja Mršić.

Kasnije sam u devedesetim godinama mnoge pjesme na stihove nikad prežaljenog Drage Britvića skladao upravo za nju. Osim za Krapinski festival, najveći sam broj zabavnih pjesama napisao za Požeški festival, a koje su izveli neki od najeminentnijih pjevača poput Vice Vukova, Kiće Slabinca i drugih.

Najdugovječniji ste dirigent TO HRT-a, a u mirovini ste više od dvije godine. Možete li ukratko opisati kako se orkestar mijenjao kroz godine Vašeg vodstva?

Najdugovječniji sam u svakom slučaju, jer orkestar ranije nije imao stalnog dirigenta. Orkestrom je prije mene ravnao Zlatko Černjul, umirovljeni dirigent zabavnog i jazz orkestra, kojem je to bio oproštajni angažman na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Velik glazbenik i divan čovjek, uživao sam surađivajući s njim. Na čelo orkestra kao šef dirigent dolazim 1985. godine, prije točno 40 godina. Tada su bila drukčija vremena, orkestar je imao svega sedam zaposlenih članova. Osnovna i jedina djelatnost orkestra bila su snimanja za potrebe radiotelevizije, a ja sam želio orkestar izvesti na pozornicu pred publiku.

Naravno, htio sam i povećati broj članova. Nije bilo lako, ali sam u tome s vremenom uspio. Nije bilo jednostavno ni kao najmlađi član orkestra i dojučerašnji kolega preuzeti vodstvo nad orkestrom. Tada smo svirali isključivo kvintne tambure sistema Janković. U partiturama orkestralne tamburaške glazbe bilo je dvanaest dionica pa sam stoga nastojao da u orkestru bude minimalno dvanaest svirača, bez honoraraca. Tada stvari polako kreću nabolje.

Osnovna i jedina djelatnost orkestra bila su snimanja za potrebe radiotelevizije, a ja sam želio orkestar izvesti na pozornicu pred publiku

Kasnije sam – moram priznati, uz velik otpor tadašnjih članova orkestra – uveo i kvartne, tzv. srijemske tambure. Također sam i proširivao repertoar orkestra, nisu se više izvodile samo tradicijske skladbe, narodne pjesme i plesovi. Počeli smo svirati zabavnu glazbu i jazz. Ranije spomenuti Zlatko Černjul napravio nam je aranžman za Hačaturjanov ”Ples sa sabljama”, bio je to veliki presedan i izazov za orkestar.

Kad se svega prisjetim, sa sigurnošću mogu reći kako gotovo da i nema stilskog pravca ili glazbenog žanra koji nismo izvodili, kao što i nema relevantnih glazbenika u Hrvatskoj, instrumentalista ili pjevača, s kojim nismo surađivali. Ta me činjenica danas ispunjava zadovoljstvom i mislim da slobodno mogu reći da sam ostavio značajan trag u povijesti Tamburaškog orkestra HRT-a, kao i nasljeđe koje treba nastaviti nadograđivati.

Smatram da moj današnji „nasljednik“, ako ga tako mogu nazvati, Matija Fortuna radi jako dobre stvari s orkestrom, pogotovo u vidu proširivanja orkestra honorarnim članovima, sjajnim mladim instrumentalistima, bilo studentima tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ili već diplomiranim tamburašima, što se najviše ogleda u kvaliteti zvuka orkestra. U svoje vrijeme nisam imao toliko mogućnosti, što zbog same politike kuće, a što i zbog činjenice da studij tambure postoji relativno kratko.

Moj današnji „nasljednik“, Matija Fortuna,  radi jako dobre stvari s orkestrom, pogotovo u vidu proširivanja orkestra, što se najviše ogleda u kvaliteti zvuka orkestra

S tom sam praksom krenuo u prvim godinama studija tambure, na koncertima Mladi glazbenici u ozračju tambure, gdje bi studenti nakon solističkih i komornih točaka proširili korpus orkestra radiotelevizije. Ponavljam, smatram da je to odlična inicijativa, no možda to neće uvijek biti moguće, čisto iz financijskih razloga. Ali sam čin uključivanja mladih tamburaša u rad profesionalnog orkestra je i jedan od razloga postojanja studija tambure na muzičkim akademijama.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Napravili ste dobar uvod u sljedeće pitanje. U zadnje se vrijeme često spominje ukidanje ansambala HRT-a. Što mislite o tome, kakve bi posljedice na hrvatsku glazbu imao taj čin?

Ponovno ću se nakratko vratiti u prošlost, jer smatram da iz povijesti moramo učiti, pogotovo mi koji se bavimo tradicijskom glazbom. Vratim li se tridesetak godina unatrag, svaki početak nove sezone u rujnu kretao je sličnom pričom. Netko bi me zaustavio na hodniku i pitao jesam li čuo da je došao novi ravnatelj ili voditelj glazbene proizvodnje koji planira ukinuti sve orkestre. Uvijek bih odgovorio kako ne vjerujem da će se to dogoditi, jer sam smatrao da bi taj koji bi to napravio morao imati strašne argumente i hrabrost. Kažem, to je pitanje koje se proteže sigurno trideset godina.

Bilo je postavljano i u razdoblju kad je tamburaški orkestar bio najpopularniji ansambl unutar HRT-a i kada je najviše nastupao, za vrijeme Domovinskog rata. Također smatram da je Tamburaški orkestar HRT-a nastupajući po gotovo svim kontinentima bio najbolji promicatelj tambure i tamburaške glazbe u svijetu. Žalim jedino što nas nikada na tim turnejama nije pratila televizijska ekipa, vjerujem da bi gledateljima u domovini bilo zanimljivo vidjeti na koji smo način primani i kakve smo sve ovacije doživljavali na koncertima u inozemstvu.

Ukidanje ansambala HRT-a bio svojevrsni nož u leđa cjelokupnoj hrvatskoj kulturi

Ovo što se danas spominje, mislim da se neće ostvariti još minimalno deset godina. Vrijeme će pokazati jesam li lažni optimist. Vjerujem da bi takva odluka za sobom povukla mnoge reperkusije. Postavljaju se i razna pitanja, poput svrhe muzičkih akademija. Gdje bi svi ti mladi ljudi jednog dana trebali svirati, prezentirati se? Koji će to orkestri izvoditi i snimati djela hrvatskih skladatelja ako ne ansambli HRT-a? To bi bio svojevrsni nož u leđa cjelokupnoj hrvatskoj kulturi.

Možemo li se nakratko vratiti u Vaše početke druženja s tamburom, kako je sve počelo?

Tamburu sam počeo svirati u Samoboru, u četvrtom razredu osnovne škole pod vodstvom Željka Bradića. Sjećam se da je prvi instrument koji sam svirao bila berda, a jedva sam dopirao do gornjih pragova. Kasnije sam po potrebi u školskom orkestru svirao i ostale tambure. Kada su sami početci mog bavljenja glazbom u pitanju, u toj sam ranoj mladosti imao previranja jer sam se paralelno bavio rock glazbom koja je tada bila najpopularnija.

Ranih sedamdesetih godina, kao učenik sedmog razreda, osnovao sam u Samoboru bend Feniksi, tada najmlađi rock bend u bivšoj Jugoslaviji. Postoji videozapis u arhivi HRT-a iz emisije u kojoj je legendarni Tonko Jović došao u Samobor i snimio reportažu o nama. Upravo sam se sjetio da je moja prva skladba uopće koju sam napisao bila ”Labud, rak i štuka” na stihove Ivana Krilova koje je preveo Gustav Krklec, pjesma u blues i country stilu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tambura je ipak prevladala, svirao sam kasnije u Tamburaškom orkestru Ferdo Livadić koji je isto vodio Željko Bradić, a na njegov sam se nagovor kasnije priključio i Folklornom ansamblu Joža Vlahović u Zagrebu. Sjećam se prve turneje s njima, preko mjesec dana po Indiji, Pakistanu i Afganistanu, što mi se jako svidjelo i samo potvrdilo da sam dobro odabrao.

Ubrzo ste nakon toga postali član Tamburaškog orkestra HRT-a. Kako je do toga došlo?

Za to je isto zaslužan Željko Bradić. On je tadašnjem primašu orkestra Ivici Petanjeku spomenuo da postoji jedan „mali talentirani“ iz Samobora. Kontekst vremena je jako važan. Tada u orkestru nisu svirali glazbeno obrazovani svirači, tako da sam ja kao tamburaš, koji je pritom bio učenik u srednjoj školi Vatroslava Lisinskog, a kasnije i student na Muzičkoj akademiji, jako dobro kotirao. Sjećam se jedne anegdote iz tog vremena.

U Zagreb je za Dan mladosti dolazio drug Tito, ja sam tada već oko godinu dana svirao u orkestru. Kao tamburaški orkestar imali smo zadatak svirati na Britanskom trgu, jednom od punktova kojim će Tito proći. Kolega i ja bili smo honorarci koji smo svakodnevno putovali iz Samobora u Zagreb. Iako smo na vrijeme krenuli iz Samobora, zbog ogromne gužve i blokiranog prometa zakasnili smo na Britanac, Tito je već bio prošao. Petanjek nam se nakon toga zahvalio na suradnji i rekao da više nismo članovi orkestra te da će nas pozvati ako za to bude potrebe.

Ja sam nakon nekoliko mjeseci upisao Muzičku akademiju pa me Petanjek nakon toga ponovno pozvao u orkestar, s mišlju da bih ga kasnije mogao i preuzeti. Nakon što sam diplomirao i odradio vojni rok, to se i dogodilo. Tako sam s 27 godina postao najmlađi šef dirigent jednog profesionalnog orkestra u bivšoj državi.

Nikada nije jednostavno od dojučerašnjeg kolege postati šef. Kako su ostali članovi orkestra prihvatili Vaše promaknuće, je li bilo otpora?

Otpora je u početcima bilo, no rekao bih: ne pretjerano značajnog. Meni je potpuno jasno da svaki dirigent ima u orkestru i ljude koji su protiv njega, pogotovo kad netko toliko dugo radi s jednim ansamblom koliko sam ja. Mislim da je, što sam već i ranije spomenuo, najveći otpor bio kad sam predložio da krenemo svirati i srijemske tambure.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Možete li prokomentirati tamburaški boom koji se dogodio u vrijeme ratnih, devedesetih godina prošlog stoljeća iz aspekta TO HRT-a? Svi mi koji smo involvirani u tamburašku glazbu znamo za procvat malih tamburaških sastava, ali kako se to ogledalo u djelovanju orkestra?

Tada je tamburaški orkestar imao najviše nastupa od svih ansambala na HRT-u, što je nekako i logično. Išli smo do prvih crta bojišnice, koncertirali smo u vrlo složenim pa i opasnim vremenima. Gotovo su se na tjednoj bazi u Lisinskom organizirali humanitarni koncerti na kojima smo mi redovito nastupali. Često smo svirali i izvan granica Hrvatske. Nastupali smo kao prateći orkestar na brojnim tamburaškim festivalima, u Požegi, Slavonskom Brodu i Pitomači, da izdvojim neke.

Išli smo do prvih crta bojišnice, koncertirali smo u vrlo složenim pa i opasnim vremenima

Mali tamburaški sastavi doprinijeli su općoj popularizaciji tambure i tamburaške glazbe. Primjerice, Zlatni dukati su u to vrijeme bili najpoznatiji glazbenici u državi, kao što su danas neki od vodećih izvođača zabavne glazbe. Također, skladane su neke od najljepših tamburaških pjesama koje danas smatramo evergreenima. U to sam vrijeme napisao i svoju knjigu Tambura u Hrvata, što nije bilo nimalo jednostavno uz sve obveze koje sam imao.

Ove se godine obilježava i još jedna okrugla obljetnica, 40 godina Vašeg rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Možete li se prisjetiti dolaska na akademiju?

Iste te 1985. godine došao sam na akademiju i postao šef dirigent TO HRT-a. Ponovno moram spomenuti Željka Bradića. On je prije mene vodio kolegij Tambure, no radi brojnih obveza nije bio u mogućnosti nastaviti. Nazvao me i rekao mi da smatra da bih bio idealan kandidat, s obzirom na to da sam ranije diplomirao na akademiji i profesionalno se bavim tamburaškom glazbom. Prihvatio sam poziv, a sve ostalo je povijest.

Sve do ove akademske godine sam predavao kolegij Tambure studentima VIII. odsjeka za glazbenu pedagogiju. Moram priznati da sam i sam u devedesetim godinama razmišljao o tome da napustim akademiju, jednostavno sam previše radio na svim mogućim frontovima. Međutim, smatrao sam da je jako važno da tambura bude prisutna na Muzičkoj akademiji. Da sam tada otišao, vjerojatno bi se kolegij ukinuo i pitanje je bismo li danas imali studij tambure. Brojni su se danas poznati i priznati glazbenici kroz taj kolegij susreli s tamburom, iako danas nemaju doticaja s takvom vrstom glazbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kakve su danas mlade generacije studenata s kojima radite, zanimaju li ih isto što i njihove prethodnike?

Ponekad bih studente na predavanjima pitao znaju li tko je bio, primjerice, Ivo Robić, Vice Vukov ili Alfi Kabiljo. Znao sam se iznenaditi, iako danas sve manje, kad bih uvidio da oni o tim glazbenim velikanima ne znaju gotovo ništa. Smatram da bi studenti, pogotovo Muzičke akademije, trebali posjedovati puno šire znanje od onog specifičnog za njihovo polje ekspertize. Vjerujem da na Muzičkoj akademiji u Zagrebu itekako postoji mjesta za napredak u tom aspektu. Mislim i da bi bilo dobro uvesti još jedan kolegij koji bi se bavio poviješću tamburaške glazbe.

Smatram da bi studenti, pogotovo Muzičke akademije, trebali posjedovati puno šire znanje od onog specifičnog za njihovo polje ekspertize

Kako je došlo do otvaranja modula tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je kasnije izrastao u petogodišnji integrirani studij tambure?

Sve je krenulo od inicijative Veljka Valentina Škorvage. Osobno sam ranije nekoliko puta razmišljao u tom smjeru, ali nisam nailazio na odobravanje tadašnjih vodećih struktura na akademiji. Najčešće su me odbijali s obrazloženjem da za tako nešto jednostavno ne postoje prostorne mogućnosti, s obzirom na to da se nastava na akademiji odvijala na nekoliko lokacija. Kada je bio dekan, Frano Parać je prvi pokazao zanimanje, naravno uz napomenu da bi za otvaranje studija trebalo izraditi konkretni elaborat.

Nakon što se Škorvaga odlučio preseliti iz Požege (u kojoj je djelovao kao ravnatelj glazbene škole i profesor tambure) u Zagreb, ponovno se krenulo razmišljati u tom smjeru. Tada je već bila izgrađena današnja zgrada akademije i puhali su povoljni vjetrovi od strane vodstva, prvenstveno Dalibora Cikojevića i Mladena Janjanina. Postojao je i dovoljan broj instrumentalista tamburaša koji nakon završetka srednjoškolskog glazbenog obrazovanja nisu imali mogućnost nastaviti studirati tamburu.

Škorvaga je predao izvrstan elaborat u kojem je do zadnjih detalja razradio koncepciju studija. S obzirom na to da nas je tad bilo dvoje, postalo je jednostavnije. Dogovorili smo se da će Škorvaga voditi individualnu nastavu i metodičke predmete, a ja komornu glazbu i tamburaški orkestar.

Koji izazovi predstoje tamburi u afirmaciji kao solističkog glazbala ravnopravnog ostalima?

Smatram da nam nedostaje bolja promocija. Vjerujem da 99 % Hrvata ne zna da se tambura svira kao solističko glazbalo i da se može studirati na akademiji. Isto tako, vjerujem da većina ljudi, uključujući i glazbenike, ne poznaje izvedbene mogućnosti tambure. Ona je danas ravnopravna svim poznatim i priznatim svjetskim glazbalima. Otegotna je okolnost ta što tambura nije dio simfonijskog orkestra, što je sudbina i ostalih tradicijskih trzalačkih instrumenata poput mandoline, balalajke ili buzukija. Ipak, ti su instrumenti našli svoj put do publike diljem svijeta, prvenstveno zahvaljujući promociji kroz filmove.

Vjerujem da 99 % Hrvata ne zna da se tambura svira kao solističko glazbalo i da se može studirati na akademiji te da većina ne poznaje izvedbene mogućnosti tambure

Također, važno je da se stvara originalna literatura. Situacija je nešto povoljnija u tom pogledu zadnjih godina otkad postoji studij, sve se više skladatelja odlučuje pisati za tambure. Tamburu bi kao umjetničko glazbalo trebalo promovirati i izvan granica Hrvatske. Zagrebački tamburaški kvartet daje svoj obol tome u vidu komornog muziciranja. Nažalost, i dalje je percepcija ljudi takva da je tambura isključivo tradicijsko glazbalo, folklorni instrument za razne „veselice“. Naravno da je tambura i to, ali je, kako sam već napomenuo, i umjetničko glazbalo.

Svakako bismo i mi tamburaši između sebe trebali unificirati sustav (G ili A-E tambure), debljinu žica, oblik i boju tambura, trzalice itd. U taj bi proces trebalo uključiti i graditelje tambura. Htio bih doživjeti da se u dogledno vrijeme pojave i prvi diplomirani bugarijaši i berdaši, naravno – uz bisernicu i brač kao temeljne instrumente.

Moram, nažalost, konstatirati da se tamburi daje premalo medijskog prostora na HRT-u. Na Hrvatskom radiju ne postoji nijedna emisija koja se bavi tamburaškom glazbom, više ne postoji ni redakcija narodne glazbe. Ako ne postoji nijedna emisija u kojoj bi se puštala tamburaška glazba, pitam se zbog čega Tamburaški orkestar HRT-a i dalje redovito snima nove skladbe?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ako ne postoji nijedna emisija u kojoj bi se puštala tamburaška glazba, pitam se zbog čega Tamburaški orkestar HRT-a i dalje redovito snima nove skladbe?

Moram još nešto primijetiti. Nema smisla ni potrebe da nabrajam s kojim sam se sve glazbenim veličinama kroz život susretao, s kojima sam surađivao, a s kojima sam prijateljevao. Ni u jednom trenutku od svih tih ljudi nisam doživio da bi direktno ili indirektno omalovažavali tamburu, tamburašku glazbu, orkestar ili mene osobno. Od svih njih sam dobio samo poštivanje. Danas svjedočimo vremenu kada se u našoj državi hrvatska tradicijska kultura sustavno zatire i omalovažava, što me iskreno žalosti.

S obzirom na to da više ne dirigirate aktivno kao u danima na HRT-u, nedostaje li Vam što iz tog vremena, a i da nadopunim pitanje: postoji li nešto što Vam ne nedostaje?

Mojim odlaskom u mirovinu i prestankom svakodnevnog rada s orkestrom postao sam opušteniji, moram priznati da se vrlo lagodno osjećam. Tako je iz više razloga. Jedan je taj da ja i dalje povremeno surađujem s orkestrom, ali više ne razmišljam kontinuirano o godišnjem planu i programu. Samim time stvorilo mi se i više vremena za skladanje i aranžiranje, u čemu zbilja uživam. Često sam i član raznih žirija, održavam seminare i radim sa studentima, tako da mi se čini da sam dobro izbalansirao mirovinu na HRT-u i ostale aktivnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr