Srećko Bradić: „Želja da skladam glazbu kojoj težim zapravo je moj najveći poticaj”

Srećko Bradić prilično je samozatajan skladatelj koji nerado priča o sebi i svojoj glazbi. Nije to zbog kakva isključivog stava da glazbu ne treba opisivati jer će oni koji mogu i trebaju sve čuti u njoj samoj, već zato što je u nju pretočio sve ono što kao umjetnik može pružiti. Glazba – a ne riječ – njegovo je glavno sredstvo i materija izražavanja, jezik kojim se obraća svijetu oko sebe i koji smatra jedinim iskrenim vlastitim izrazom, otvorenom svima koji ga žele (po)slušati.

Nesklon je samopromociji i izbjegava svjetla reflektora; ne čudi stoga što će internetska pretraga njegova imena uroditi tek osnovnom biografijom, a teško je pronaći značajniji tekst koji će podrobnije analizirati opus ovog specifičnog umjetnika, ali i govoriti o njegovim drugim aktivnostima. S druge pak strane, njegov opus – u njegovo ime – govori o posvećenom, promišljenom i uspješnom skladatelju koji je pronašao svoj glas i izraz, ali i zadovoljstvo u svom radu i okruženju.

Imala sam to zadovoljstvo da je Srećko pristao sa mnom podijeliti neka svoja razmišljanja, ponajviše ususret praizvedbi njegove 3. simfonije Salve mundi salutare za soliste, zbor i orkestar, prve od dvije skladbi koju će skladati kao rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije, prvi u toj ulozi u ovome orkestru nakon Davorina Kempfa (2012. do 2014.). Iako o svojoj glazbi ne voli pričati, Srećko Bradić o njoj – kao i o glazbi općenito – itekako ima mnogo toga za reći.

Srećko Bradić / Foto: Matej Grgić

Uloga rezidencijalnoga skladatelja, koja ti je dodijeljena u Zagrebačkoj filharmoniji za ovu i iduću sezonu, nije ti nepoznata; prije točno deset godina bio si rezidencijalni skladatelja HRT-a. Tada si za njihove ansamble u jednoj sezoni skladao Rekvijem, za soliste, zbor i orkestar te Miserere, za mješoviti zbor. Kako gledaš na tu ulogu i kako je došlo do suradnje s Filharmonijom?

Ta vrsta povezanosti s jednim ansamblom iznimno je bitna i važna prilika. Ona omogućuje da želje ne ostanu samo želje – već se realiziraju. Kada gledam unatrag, prisjećajući se suradnje s HRT-om, mislim da je zaključena uspjehom. Uvođenje rezidencijalnog skladatelja bila je izvrsna inicijativa Ivane Kocelj koja je u mom slučaju rezultirala, smatram, kvalitetnim djelima. Možda je i to bio jedan od razloga da me FIlharmonija pozvala u istu ulogu, a inicijativa je sada došla od ravnatelja Filharmonije, Filipa Faka. Nadam se da će i naša suradnja kao rezultat iznjedriti kvalitetne skladbe i izvedbe.

Vjerujem da je tebi ovaj tip suradnje, s velikim ansamblom, orkestrom, posebno važan s obzirom na profiliranost tvoga opusa, okrenutost ka velikim sastavima i velikim formama?

Apsolutno, pružena mi je prilika da ostvarim neke želje koje je Hrvatskoj, bez ovakvih suradnji, gotovo nemoguće dosegnuti. Ali, osim što je to za mene velika prilika, velika je i odgovornost, i toga sam svjestan.

Pružena mi je prilika da ostvarim neke želje koje je Hrvatskoj, bez ovakvih suradnji, gotovo nemoguće dosegnuti

Nema baš mnogo nas skladatelja koji volimo velike lukove; oni zahtijevaju puno vremena, koncentracije i rada…. To je možda jedan teži i stroži odnos prema sebi, zahtijeva puno od autora, ali smatram da su rezultati koji mogu izaći iz takvog procesa vrlo nagrađujući i pružaju zadovoljstvo na kraju tog „teškog puta“.

Na takvom putu, kada se i oslobode prostori za praizvedbe, možda je još teže pronaći prostor za drugu izvedbu, ponovni plasman skladbe, što smatram da je jedna od većih boljki u našem glazbenom životu, koji je u velikom dijelu posvećenome suvremenom stvaralaštvu – orijentiran ka praizvedbama, odnosno novim djelima?

Izostanak ponovnog plasmana kompozicija i jest glavni problem – uložiš toliko truda, a nakon praizvedbe tvoja se partitura pospremi u ladicu. Mnogo je mojih skladbi, upravo ovih većega opsega i izvodilačkog aparata, ostalo na jednoj izvedbi – Requiem, Stabat Mater, pa i moja opera Crux dissimulata koja nije ugledala drugu sezonu….

Smatram da bi, recimo, Hrvatsko društvo skladatelja moglo zauzeti aktivniju ulogu u daljnjem plasmanu uspješnih skladbi, i to na međunarodnoj razini. Opet – tko je taj koji će netko djelo ocijeniti kao „uspješno“ – to je kompleksno pitanje.

Također, trebala bi biti posve normalna situacija, impuls upisan u genotip svakog umjetnika, da na međunarodnim gostovanjima promiče svoju kulturu, glazbu svoje zemlje. Iznimno mi je drago što sam čuo, primjerice, da će Zbor HRT-a s Tomislavom Fačinijem u Poljskoj predstaviti Pasiju Berislava Šipuša. Također mi je hvalevrijedna inicijativa Dawida Runtza, koji – osim što skrbi i za hrvatsku glazbu – nastoji Hrvate upoznati sa glazbom svoje domovine, Poljske. Tako će i na sljedećem koncertu, uz moju praizvedbu, biti predstavljeno i djelo poljske skladateljice Grażyne Bacewicz, njezin Peti koncert za violinu (1954.).

Drugu izvedbu tvoje 3. simfonije, za koju ne možemo znati hoće li se dogoditi, u ovom slučaju dijelom će nadoknaditi snimka, s obzirom na to da koncert snima HRT, i za radio i za televiziju.

Da, to mi je iznimno važno jer sam svjestan da će teško biti kasnije organizirati snimanje skladbe s obzirom na vrlo velik i raznolik izvođački aparat. Osim toga, mislim da živa izvedba u sebi nosi jednu posebnu napetost i atmosferu, drukčiju energiju, sinergiju izvođača i publike, što je sve teško rekreirati u uvjetima studijskog snimanja. Tako da sve ima svoje mane i prednosti.

Naša publika nije baš sklona suvremenoj glazbi, smatraš li da je i u tom smislu važna institucija rezidencijalnog skladatelja, nekoga čije djela ulaze u redovne sezone velikih institucija, uz bok svoj drugoj repertoarnoj glazbi?

Pitanje publike vrlo je kompleksno, kao i pitanje kako joj, po pitanju suvremene glazbe, pristupiti. Mnogo je tu i do odgoja, što je teško kasnije nadoknaditi. Mladi ljudi bi se rano trebali susretati s hrvatskom, ali i generalno suvremenom glazbom, kako bi razvili senzibilitet, interes, uopće osvijestili da postoji.

Deprimirajuće je da publika a priori loše reagira kada vidi suvremeno djelo na programu – bez da uopće zna o čemu se tu radi ili želi saznati. S druge strane ništa nećemo napraviti ako na svako koncert samo „na silu” guramo suvremenu glazbu, to može samo još dodatno odbiti slušatelje. A onda smo u začaranom krugu kojega netko nekako mora prekinuti.

Mladi ljudi bi se rano trebali susretati s hrvatskom, ali i generalno suvremenom glazbom, kako bi razvili senzibilitet, interes, uopće osvijestili da postoji

Dirigent Alun Francis, ako ga se sjećaš, mi je pričao o svom iskustvu s Berlinskim simfonijskim orkestrom. Imao je isti problem, ali je rekao – nije važno, na svaki ću koncert uvrstiti suvremenog glazbu po vlastitom odabiru- Ali – on je na svakom koncertu preuzeo i ulogu moderatora i s puno duha publici prenio informacije o djelu koje slušaju i njegovu skladatelju. Na neki način ih je tako relaksirao, srušio ogradu koju su u sebi a priori izgradili. I u svom naumu je uspio  – suvremena glazba na koncertnom repertoaru postala je – od nečeg potpuno stranog – nešto „normalno“ na svakom koncertu. 

Tu je potrebna i neka doza upornosti, kontinuiteta?

Definitivno, posvećenosti. Ali i pametnog odabira moderatora. Nisam slučajno upotrijebio riječ „relaksirati“ – mora se naći način da se publici otvori slobodniji pristup toj glazbi.

O svojoj glazbi ne voliš posebno govoriti, to smo već zaključili. Koliko ti je onda važna uloga tih svojevrsnih „prevoditelja“ – kritičara, muzikologa, novinara – koji o tvojoj glazbi pišu, govore i tumače je publici, odnosno smatraš li da je potrebna ta vrsta ekstenzije tvog rada, ako već ne za stručnu, onda za širu publiku?

To vjerojatno jest nužnost, iako meni kao skladatelju to nije sasvim dokučivo, jer ja o glazbi ne govorim, ja glazbu slušam; meni riječi nisu potrebne. No, razumijem koja je njihova uloga i važnost u prezentiranju glazbe drugima.

No, želim misliti da i dalje u ovom našem svijetu postoje osjećaji, da je glazbu moguće na toj razini prihvatiti i shvatiti, a ne samo intelektualno-spekulativnim shemama. Naravno, jedno ne poništava drugo, i mislim da je za publiku jako korisno i dobro, pa onda i za sve nas, da im se pristupi na neki njima razumljiviji ili shvatljiviji način.

Točno si rekla, ne volim pričati o sebi i o svojoj glazbi. Kada dovršim partituru, ja sam iscrpio svu svoju snagu, znanje i inspiraciju. Dalje je na tebi, mislim na tvojoj struci, tvojim kolegama, da govorite o mojoj glazbi. Ali ne nužno u razgovoru sa mnom, ne želim nekoga uvući u svoja razmišljanja i tako nametati svoje stavove. Želim da moja glazba živi svoj život, da bude podložna i kritikama i pohvalama, kao i drugim i drukčijim promišljanjima.

Srećko Bradić / Foto: Matej Grgić

Zanimaju li te kritike tvojih djela, ili neformalnije povratne informacije koje dobiješ od kolega?

Volim čuti povratnu informaciju o svojim djelima i uvažavam tuđa mišljenja. No imam dovoljno godina i iskustva da mogu i sam procijeniti što mi je kvalitetnije ili bolje uspjelo, a što u manjoj mjeri.

Jedno od recentnih priznanja za tvoj rad svakako je i članstvo u HAZU, gdje si prije godinu dana imenovan za redovnog člana. Koja su tvoja razmišljanja o tome kako će članstvo utjecati na tvoj put, a što ti možeš pružiti Akademiji kao član? 

Želim vjerovati da sam zaslužio, svojim radom, članstvo u HAZU. I to mi je iznimno velika čast. Nastojat ću biti zanimljiv i aktivan član i doprinijeti radu Akademije, čak i ako u ovom trenutku ne znam na koji ću to sve načine moći ostvariti, s obzirom da sam relativno nov u sustavu. HAZU zasigurno ima određenu težinu kada nešto zastupa ili progovara o nekom pitanju, tako da svakako mislim da se kao članovi možemo aktivirati i utjecati na neke tekuće problematike naše struke.

Vratimo se skladanju, zanima me kako teče proces skladanja jedne tako velike partiture kao što je ova koju Zagrebačka filharmonija praizvodi u petak. Kreće li on od inspiracije, neke iskre, nečega izvan tvoje kontrole, i kako teče dalje, koliko je prisutna disciplina, a koliko kreacija?

Mogu reći samo kako ja radim – nužna mi je osama, uglavnom provodim noći u mislima, razmišljanjima, taj mi je proces bivanja samog sa sobom i svojim mislima iznimno bitan. Sjećam se jednog razgovora s Ivom Malecom u kojem sam vrlo dobro prepoznao način na koji je on to prispodobio – važno je biti relaksiran i uronjen u misli, i onda pošalješ, odašilješ od sebe jednu notu, zapravo jednu misao, ideju – i onda se ona spaja s drugom, pa s trećom, kao da ih privlači. To je svojevrsno oslobođenje koje se događa u procesu intenzivnog razmišljanja, a kada taj proces jednom krene, zapravo je zadivljujuće gledati kako se razvija, i kako ta tvoja ideja korespondira s nekim drugim stvarima oko tebe. 

Proces bivanja samog sa sobom i svojim mislima iznimno mi je bitan

Proces komponiranja ne možeš zapravo objasniti, niti treba biti objašnjen. Treba u njemu zadržati nešto posebno, pa i nedokučivo. Ali moram reći – najteže je zauzdati mozak, pronaći to neko stanje u kojem si oslobođen vrludajućih misli, kada si na neki način tabula rasa. To je točka u kojoj može nastati ideja. 

To je, naravno, samo jedan sloj rada – na misaonoj razini. Kasnije kreće velika „manufaktura“, konkretan rad i zanat.

Podsjeća me to što govoriš na romantičke ideje o spajanju skladatelja sa idejama univerzuma u trenutku kreacije?

Ne bih želio previše mistificirati. Ali moj proces je takav.

Smatraš li da imaš neki jasno oblikovan stil, je li danas stil nešto o čemu je uopće adekvatno govoriti?

Prije bih rekao da imam neku svoju osobnost u glazbi, a to je možda i slično stilu. U svakom slučaju se time ne opterećujem niti o tome razmišljam. Možda sam kao mladi skladatelj više razmišljao o tome kako pisati – trebam li biti „moderan“ i slično. Sada samo skladam, kako sam već rekao, tako da iz mene kroz glazbu iskreno „izađe“ ono što mislim i osjećam, to mi je bitno, to puštanje da misli slobodno isteku.

foto: Jasenko Rasol/HRT

Pišeš li drukčije kada znaš za koga pišeš, odnosno prilagođavaš li glazbu senzibilitetima i mogućnostima konkretnih izvođača?

Svakako, sada sam recimo pisao posebno za izvrsne pjevače velikih sposobnosti – Matiju Meića i Dianu Haller. Kod Diane sam, skladajući, iskoristio i činjenicu da je ona u biti soprano sfogato – to su niži glasovi koji su svojim radom otvorili visine, tako da ona ima jako velik raspon glasa. Iznimno sam sretan što imam tako kvalitetne interprete u ulozi predstavljanja moje glazbe.

I ova skladba donosi sakralni tekst, kao i niz skladanih prije nje – Requiem, Miserere, Stabat Mater… Je li to stvar religioznosti, duhovnosti ili pak nekog odnosa s glazbenom tradicijom velikih sakralnih vokalno-instrumentalnih djlea?

I jedno, i drugo i treće. I duhovnost ima tu svoju prostor, kao i tradicija, ali moja glazba nije transkripcija teksta, nije mi značenje teksta bitno na taj, uski način. Moja glazba nije ni impresija teksta, to je svojevrsna simfonijska meditacija. U ovom slučaju je i sam tekst meditacija. Ali moja glazba ne želi nužno uhvatiti ili prenijeti značenje teksta.

Mislim da je glazba dovoljno jak nositelj poruke, svojom snagom nadilazi riječi.

Ponovno jedna romantička ideja, o glazbi kao najuzvišenijoj od svih umjetnosti?

Možda, da. Moj odnos prema tekstu je pomalo i neobičan. Radio sam i svojevrsne eksperimente, kada sam u skladbi zamijenio tekst nekim sasvim drugim, i glazba je i dalje funkcionirala, čak i kada sam odabrao tekst potpuno drukčijeg značenja ili ugođaja.

Kako si odabrao tekstualni predložak za novu skladbu? Riječ je o molitvi Salve mundi salutare (Zdravo, Spasitelju svijeta) iz molitvenog ciklusa posvećenoga Kristovim ranama na križu, koji se pripisuje Arnuphu iz  Leuvena (13. stoljeće).

Iščitavam dosta tekstova, himana… Ovaj tekst mi se svidio svojom neodređenošću, bio mi je pogodan za svojevrsnu poetsku meditaciju, dao mi je prostor da oblikujem svoje poetsko viđenje teksta.

S obzirom na sastav i predložak – zašto naslov – „simfonija“?

Da, znam, bit će pitanja „zašto ne oratorij?“, primjerice. Glas je najljepši instrument, po meni pripada u simfonijski zvuk. Tako da – zašto ne simfonija?

Ovo ti je čak, ili već, treća simfonija, što nije baš uobičajen doseg za hrvatske suvremene skladatelje.

To sigurno ima veze i s onim što smo ranije govorili – o prilikama, instituciji narudžbi, ali i o željama svakog skladatelja. Ne žele svi ni skladati simfoniju, a oni koji žele – moraju dobiti priliku, što isto nije lako.

I inače mislim da možemo zaključiti da si, s obzirom na svoje skladateljske preferencije u odnosu na izvođački aparat i opseg djela, imao sreću realizirati velik broj svojih ideja. Ipak – imaš li neku još neostvarenu želju u tom smislu?

Da, našao sam put za predstavljanje svojih djela, ali mislim da sam i opravdao povjerenje koje su mi te institucije dale. Novu skladbu za Filharmoniju skladao sam skoro dvije pune godine, i posvetio sam se samo njoj, a partituru sam orkestru predao u rujnu, tri mjeseca prije izvedbe. Želja da skladam glazbu kojoj težim zapravo je moj najveći poticaj da svaku ukazanu priliku iskoristim na najbolji mogući način.

A neostvarena želja mi je još jedna opera, a nije ni samo želja – imam već 40 minuta skladane glazbe. Tako da mi neće biti problem skladati operu, ali je iznimno teško pronaći partnera za takav poduhvat, postavljanje velikog glazbeno-scenskog djela.

Niz godina si profesor kompozicije. Koja su bila tvoja iskustva u radu s tvojim profesorom, Stankom Horvatom, i što si od toga prenio u svoju pedagošku praksu?

Moram kao prvo reći da meni doista imponira kada se jedan mladi čovjek, u ovom našem sumornom svijetu, želi baviti ovom granom umjetnosti, koja stoji na pijedestalu svih umjetnosti. I kada pristupam takvom mladom čovjeku, ja mu doista želim dati sve što imam, otvoriti neke svjetove u njemu kojih on možda nije ni svjestan.

Meni doista imponira kada se jedan mladi čovjek, u ovom našem sumornom svijetu, želi baviti ovom granom umjetnosti

Ono što sam baštinio od svog profesora svakako je želja da svakog studenta pustim da ima svoj način izraza, svoju estetiku, svoj način  razmišljanja. Profesor kompozicije treba biti samo jedan korektivni element. To je lako reći u teoriji. U praksi to iziskuje dosta truda da mladog čovjeka usmjeriš i podržiš. Nema jedinstvenog pristupa za sve studente, za svakoga je način rada vrlo individualiziran. Ali svakome od njih, a do sada sam imao pet studenata, moram i želim biti svojevrsni potporanj, oslonac, konstanta na koju se mogu osloniti da bi ustrajali u svojem bavljenju ovim uzvišenim poslom.

Da, i moj je dojam da nastojiš svojim studentima osigurati što više prilika, izvedbi, potpora.

Nastojim, svakako. S tim da moram istaknuti da studenti kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu imaju jako puno mogućnosti za izvedbe za vrijeme svoga studija, surađujemo s mnogo institucija, a i u okviru same Akademije se priređuju izvedbe njihovih djela. Kritičan je trenutak nakon diplome, dok se još ne etabliraju kao skladatelji u zajednici, nemaju previše prilika i nije lako premostiti taj trenutak „izlaska na tržište“.

Koliko misliš da je bitno iskusiti rad s nekim drugim profesorom, možda i u inozemstvu, na nekoj razmjeni ili usavršavanju?

Uvijek potičem studente da idu istražuju, upoznaju nove i drukčije estetike, rade s nekim drugim, bez daljnjega. Mislim da im to može donijeti širinu, nova iskustva i znanja.

Ove se godine obilježilo 15 godina tvojeg umjetničkog vodstva festivala Samoborska glazbena jesen. Kako iz ove perspektive gledaš na razvoj festivala i koje bi trenutke osobito izdvojio iz tih petnaest godina?

Na zadnjem festivalu oduševio me izniman rast publike, to je doista lijepo za vidjeti, lijepa nagrada za trud svima nama koji radimo festival. Nema nas puno, uz mene kao umjetničkog voditelja glavni organizacijski dio nose Renata Glojnarić i Jasmina Šoić iz POU Samobor. Ali mislim da radimo dobar posao i kreiramo festival kojeg vole i izvođači i publika, festival vrlo lijepe atmosfere s puno dobre glazbe.

Foto:SGJ

Izvedba 9. simfonije Gustava Mahlera na ovogodišnjoj Jeseni, sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Valentina Egela, bio je jedan od najljepših trenutaka koje sam doživio na festivalu. Teško mi je reći što bih istaknuo s prošlih festivala. Možda bih se osvrnuo na koncerte festivalskog ansambla i njihove sjajne interpretacije komorne glazbe.

Ono što ostaje u najljepšoj uspomeni su prijateljstva s umjetnicima, veze koje traju, glazbenici koji u Samobor uvijek iznova dolaze s radošću.

Na festival si uveo i skladateljsko natjecanje – New Note. Što općenito misliš o skladateljskim natjecanjima i njihovoj ulozi u karijerama skladatelja?

Mislim da je to dobra motivacija, posebno za mlade skladatelje. Svoje studente potičem da se okušaju kad god mogu.

Na kraju, pogled unaprijed: za rezidencijalnog skladatelja Zagrebačke filharmonije imenovan si na dvije godine, tijekom kojih ćeš za orkestar napisati dva nova djela. Imaš li već ideju kakva će biti iduća skladba?

Ne znam još. Možda 4. simfonija? Tko zna.