Starsailor: „Uz svaki uspješan britpop bend dolazila je i hrpa neuspješnih“

Uvijek smo imali ambiciju pokušati bavljenje muzikom pretvoriti u karijeru jer naprosto nismo imali nikakve vještine za baviti se nečim drugim

Na britanskoj se sceni bend Starsailor bio pojavio na prijelazu tisućljeća, odnosno u periodu nakon zamiranja eksplozije Britpopa devedesetih i nešto kasnije revitalizacije gitarskog zvuka sredine i kasnih nultih. Takva je povučena, ali i smirena i sigurna pozadina pjevaču i gitaristu Jamesu Walshu, basistu Jamesu Stelfoxu, klavijaturistu Barryju Westheadu i bubnjaru Benu Byrneu omogućila uvjete za miran rad i stabilan razvoj na krilima kojih su svoj bend održali sad već punih 25 godina, u kojima su snimili šest redom dobrih do odličnih albuma, od popularnog debija Love Is Here do prošlogodišnjeg Where The Wild Things Grow. U zagrebačku Tvornicu kulture bend 17. listopada stiže na turneji kojom obilježava svoju cjelokupnu karijeru, a mi smo nakratko uhvatili frontmena Jamesa…

U Zagrebu ćemo Starsailor slušati na koncertu u sklopu turneje kojom obilježavate 25 godina postojanja benda. Jeste li se na počecima bili usudili sanjati ili planirati toliko dug život benda, jeste li uopće mogli zamisliti toliko trajanje karijere?

Uvijek smo imali ambiciju pokušati bavljenje muzikom pretvoriti u karijeru jer naprosto nismo imali nikakve vještine za baviti se nečim drugim. Tako da nam je to bio cijeli fokus, sve na što smo se koncentrirali. Međutim, nikako nismo mogli ni sanjati da će se sve odviti toliko uspješno i da će nas muzika odvesti po cijelom svijetu, uključujući sada i Zagreb.

Mi ćemo vas u Hrvatskoj vidjeti prvi put, što očito znači da još postoje gradovi ili države u kojima niste svirali. Kakva je razlika sviranja pred publikom koja vas je imala mnoštvo prilike vidjeti i pred onima koji prvi put prisustvuju vašem nastupu?

Uvijek je iznimno uzbudljivo svirati negdje prvi put. Publika koja nas ima prilike uživo slušati redovito i dalje reagira sjajno, ali recepcija fanova koji su na naš nastup čekali godinama uvijek podigne nivo uzbuđenja, što se onda odrazi i na nas osobno.

Razlikuju li vam se u tom smislu planirane set liste? Iako ova turneja i jest zamišljena i najavljena kao ona na kojoj obilježavate i slavite cjelokupnu karijeru.

Pomalo, djelomično. Zamijenimo nekoliko pjesama ako negdje sviramo dvaput u relativno kratkom roku jer ne želimo replicirati set u potpunosti. Kada negdje sviramo prvi put, također obratimo pažnju na brojke slušanosti na tom području.

Vas četvorica niste mijenjali postavu evo već treće desetljeće postojanja benda, što me uvijek posebno veseli. Koliko je bilo teško zadržati takvo stanje i kako se i koliko kroz godine mijenjala vaša suradnička i prijateljska dinamika?

Imamo zaista dobru suradničku dinamiku, a važne role se ne iscrpljuju samo na pozornici. Osobno se trudim stalno donositi kreativne ideje, Stel u potpunosti zasjaji u studiju s mnoštvom finalnih detalja, Ben je odličan organizator i sređuje stvari na turnejama, a Barry se brine da je sve u redu s merchandiseom i najčešće je onaj koji vozi. Sretni smo što imamo odličan tim ljudi oko nas, ali u novije vrijeme bivanje bendom znači i puno više od samog nastupanja na pozornici.

Za velik broj vaših pjesama autorski je potpisan cijeli bend, što također nije uobičajeno. Koliko tko pridonosi cijelome stvaralačkom procesu?

Ja započnem s gomilom ideja i primarni sam autor stihova, ali svi pridonosimo finalnom obliku pjesama.

Kako se vaš aktualni album, prošlogodišnji Where The Wild Things Grow, uklapa u vašu diskografiju koja je prilično kompaktna i ujednačena? Donosi li nešto novo?

Novi je album fini balans svega što smo ikad radili i što radimo sada. Na njemu su neki od naših najtiših i najnježnijih momenata, ali smo, s druge strane, do kraja otišli i u smjeru žestine.

Kada ste se početkom tisućljeća pojavili na sceni, znalo vas se smještati među pripadnike tadašnje tzv. „quiet is the new loud” scene, odnosno New Acoustic Movementa. Međutim, vaš je zvuk uvijek bio raskošniji, bogatiji, raznolikiji. Je li vam takva etiketa smetala?

Nije uopće, iskreno, zato što nas se stavljalo uz bok bendovima koje smo itekako voljeli, kao što su, recimo, Coldplay, Elbow ili Travis. A kako su naši najraniji nastupi bili svedeni uglavnom samo na akustičnu gitaru i klavir tako je otud stigla ta etiketa. Naravno, kasnije smo zvuk proširili.

Start vaše karijere koincidirao je s određenim padom popularnosti britanske gitarske muzike nakon Britpopa devedesetih godina, barem gledano iz perspektive pratitelja izvan Velike Britanije. Jeste li možda imali dojam da ste takoreći zakasnili na vlak?

Baš i ne. Naime, ljudi zaboravljaju da je u eri Britpopa na svaki uspješan bend kao što su bili Oasis, Blur ili Pulp dolazilo mnoštvo bendova koji su imali diskografske ugovore s izdavačima, ali nikada nisu stekli ni djelić te slave. Jednostavno je postojalo previše bendova da bi svi mogli biti primijećeni. Mi jesmo bili dio nečega u usporedbi znatno manjeg, ali zato smo imali puno više prostora.

Smatra se nedvojbenim da ste ime bendu nadjenuli prema istoimenom albumu i pjesmi Tima Buckleyja, ali uvijek mi se činilo da neka veza mora postojati i s pjesmom „Star Sail” benda The Verve. Jesam li u pravu?

Naš bend ipak jest nazvan isključivo po albumu Tima Buckleyja, iako sam svakako ogroman fan Vervea. Doduše, više kasnije faze i albuma A Northern Soul i Urban Hymns.

Djeluje da s Richardom McNamarom kao producentom imate plodno i ugodno iskustvo, što mi je drago kao fanu grupe Embrace, posebno fantastičnog albuma The Good Will Out, često nepošteno zanemarenog pri nabrajanjima najboljih britanskih gitarskih albuma…

Richard je sjajan producent i suradnik. Jako ispunjava i zadovoljava raditi s nekim tko razumije što to znači biti u bendu. Odlična je osoba u čijem je društvu ugodno biti, a i njegov se studio nalazi u prelijepim brdima Yorkshirea, što je dodatni plus.

I vaš je prvijenac Love Is Here album za koji se može reći dosta toga sličnog. Unatoč zavidnome tržišnom uspjehu i znatnom broju pjesama koje su ostale zapamćene, moj je dojam kao da je do danas ostao malo gurnut u stranu u korist nekih slabijih suvremenika. Koliko vam je ta tržišna i kritičarska komponenta bila važna kad ste bili mlađi? Kako je danas?

Ljudi nam često prilaze govoreći kako je označio različite događaje, od rođenja njihove djece preko studentskih dana do sklapanja brakova, što valjda pokazuje da je položio test vremena. To je ono što je najvažnije jer kao autor i bend ne možeš kontrolirati recepciju svog djela u široj slici. Mnogo je albuma koji nisu cijenjeni koliko bi trebali biti, npr. H.M.S. Fable benda Shack.

Ako se ne varam, u Zagrebu ćemo vas gledati na osmom ili devetom koncertu aktualne europske turneje. U kojoj fazi turneje se vi kao bend inače osjećate najugodnije i što možete poručiti ljudima koji se možda premišljaju hoće li ili ne doći na koncert?

Dođite na naš koncert! Jako smo uzbuđeni zbog nastupa u Zagrebu i nadamo se da će se to i osjetiti tijekom svirke. Najčešće nam treba nekoliko koncerata, negdje tri do četiri, da se potpuno ufuramo, tako da ćemo do Zagreba biti i više nego spremni i nabrijani.