Pregledajte sve događaje
19
velj
2025
Intervju

power trio

Stereosister: „Želimo ispoštovati pjesme“

Stereosister foto: Matej Grgić

share

Stereosister će svoj prvi album promovirati u zagrebačkoj Močvari, u petak, 21. veljače 2025. godine

Stereosister su synthevi, bas i bubanj iliti Dino, Naranča i Branko, za koje slobodno možemo reći da su zaslužili status veterana alternativne glazbene scene. Branko je svirao u (the) Lesser Men, a Naranču i Dinu upoznao sam tijekom snimanja najneobičnijeg intervjua u svojoj novinarskoj karijeri – istovremenu najavu promocije prvog albuma i posljednjeg koncerta njihovog tadašnjeg benda Hemendex, davne 2013. godine. Titulom veterana sam ih počastio jer glazbu, u raznim bendovima i kombinacijama, sviraju već jako dugo. Branko je zbog prve probe u životu markirao školsko gledanje Sedlarove “Gospe”, Naranča izbjegava datiranje i govori da svira od svoje šesnaeste, a Dino je imao dvadeset kada je krenuo Hemendex.

“Mislim da je Dino lagao. On je i prije svirao”, Naranča inzistira na točnosti glazbene historiografije. “Da, prvo sam svirao u bendu Startas, ali ne znam bi li to trebalo spominjati.”
“Trebalo bi, to je bio odličan projekt.”

Ova kratka biografska crtica poslužila je kao uvod za moje prvo pravo pitanje, a to je: zašto još uvijek sviraju?

“Znaš što, jednom sam bio na velikom obiteljskom okupljanju. Tamo sam uvijek bio onaj mali koji svira. Jedan rođak me onako od srca zagrlio i rekao – ti sviraš jer to voliš. Onda sam razmislio i rekao: ne, ja sviram jer moram. Moram zbog mog glupog mentalnog zdravlja. Jednostavno, ne mogu zamisliti da to ne radim.” kaže Naranča, a na sličnom tragu je i Branko:
“Ja sam nakon (the) Lesser Men imao pauzu od neke tri godine. U početku mi je odgovaralo ne svirati. I stvarno mi je počelo nedostajati. Definitivno jest spas za mentalno zdravlje.”

Nesuđena gitaristica

Dino nudi alternativnu interpretaciju. “Ja nisam siguran je li moje mentalno zdravlje bolje otkad imam bend. Možda smo se našli da bismo Narančine pjesme učinili nakaradnijima nego što jesu.”

“Ne samo to, nego da biste ih i dovršili.” dodaje Naranča i usmjerava razgovor na osnivanje Stereosistera. Pokušao je raditi stvari sam i shvatio da ne uživa u tom procesu: “Puno je zabavnije kad imaš input od drugih ljudi i kad se stvori neka mikrozajednica i zajedno radite na projektu”.
Također je znao da opet želi svirati s Dinom i Brankom s kojima se ionako često viđao pa je prirodan korak bio pretvoriti druženje na pivama u nešto konstruktivnije. U početku je bila namjera imati i gitaru u bendu, ali osoba koju su zvali ipak nije imala vremena pa su ostali na sadašnjoj postavi. “Na kraju nam se svidjelo to što smo dobili jer smo shvatili da smo popunili zvuk i da nam ne treba više nitko.” dodaje Branko. Nesuđenoj gitaristici ovim putem šalju zahvalu na toj odluci.

“Apsolutno ne!”, uglas odgovaraju Branko i Naranča na pitanje je li zvuk benda bio promišljan. Nastajao je tijekom godinu dana na probama jednostavnim principom da “svatko svira svoj instrument”. Dino priznaje da on ipak jest promišljao zvuk i time izmamljuje Brankovu šalu da je štreber, ali Naranča nastavlja u istom tonu otkrivajući da je veliki fan power trio bendovske formacije te citira Roberta Fostera iz Go-Betweensa: “Power trio is rock’n’roll in it’s purest form”.

“Nemamo gitaru, imamo sintisajzer, što znači da sam ja na neki način glavni instrument. Pitanje je kako ga učiniti dovoljno agresivnim, prisutnim, zanimljivim i melodičnim. Ne mogu se sam sa sobom dogovoriti sviram li “ciciban” melodije kao Vince Clark ili idem u totalnu buku. Pokušavam plesati između ta dva ekstrema, a da to ne postane shizofreno. S jedne strane želiš čiste, pamtljive melodije, a s druge strane volim taj šut zvuka i abrazivnost. Izazov je evoluirati taj zvuk i vidjeti što se može napraviti s instrumentom koji nije u svojoj tipičnoj ulozi. E sad, konačni rezultat nije nekakav revolucionaran zvuk, ali je specifičan sam po sebi”, promišlja Dino, dok Naranča pak dodaje: “Meni je ova postava poslužila kao izgovor da si napokon naručim Boss heavy metal pedalu koju sam uvijek htio imati, ali do sada je nisam trebao.”

Rupe u pjesmama

Daljnjom analizom ove teme dolazimo do toga da je zvuk benda nastao kao prirodan ishod procesa skladanja pjesama. Zajedničke karakteristike tih pjesama definirale su identitet benda. Pjesme počinju Narančinim demom koji opisuje ovako: “Što sam stariji, volim u pjesmi ostaviti više rupa. Zanima me što će drugi ljudi čuti i kako će njih dvojica doprinijeti i dati sebe u to.”

“Koliko god on lagan demo donio, obično to završi tako da je sviramo puno brže i puno glasnije” dodaje Dino, a Branko nastavlja: “Kad dođemo na probu, odvrnemo se i krenemo svirati te nakon dva, tri pokušaja shvatimo da je najbolje da to ubrzamo za 30 posto. Kad Naranča uključi distorziju, ja ne mogu lupkat, moram pratiti pjesmu i bend. Isprobavali smo različite dinamike, ali bi se uvijek vratili na prvu ideju u kojoj ta sirova energija više dolazi do izražaja.”

“Mislim da je to prirodan impuls, nešto univerzalno. Kad slušaš deluxe izdanje bilo kojeg legendarnog albuma, na onom drugom CD-u kojeg slušaš samo jednom, demo verzije su uvijek sporije. Nas trojica nismo skloni prekuhavanju ideja kao glazbenici i kao osobe. Obično je prva stvar koje se sjetiš ona najčišća i najbolja ideja. Ako ću doma kopati u svojoj kolekciji ploča većina meni najdražih će biti upravo onih izvođača koji nisu previše razmišljali o tome što su radili nego su stvarali instinktivno”, zaključuje Naranča.

Motivacija za sviranje je očuvanje mentalnog zdravlja, ali to sviranje za Stererosister mora uključivati i stvaranje. Pitao sam, ali sviranje samo covera ne dolazi u obzir. Motivacija tijekom stvaranja glazbe, prema Dini, je da “želiš ispoštovati te pjesme da budu najbolje što mogu biti, da su na svoj način zanimljive i specifične nama. Bend nije tu da svira nekakav žanr. Čak i autorske pjesme mogu sličiti nekom drugom. Ali čisto zbog ovakve postave, teško nam je zvučati kao neko drugi. I zato je zanimljivo raditi ovako.”

“Najviše mi odgovara da ne razmišljam zapravo o tome što ću svirati, nego da me baš u tom trenutku ponesu emocije i zvuk. Najbolje stvari izađu iz mene kad čujem što njih dvojica rade. Ne idem matematički razmišljati o tempu nego emotivno reagiram ritmom”, kaže Branko, a Dino sažima: “Hajde ovo glasnije, dodaj ovog još malo, tu sad stani. Sviramo pjesmu dok ne evoluira do toga da je ostvarila svoj puni potencijal. Mislim da radimo neku vrstu pop glazbe, odnosno, radimo strukturirane pjevne stvari s melodijom i u tom slučaju vrijedi uzrečica: song is king.”

Takav direktan pristup primijenjen je i na snimanje albuma. “Snimanje je trajalo pet dana upravo zato što smo znali što ćemo napraviti. Nemaš što više raditi u studiju. Tako radimo pjesme, pa je takvo bilo snimanje i miks. Na kraju, ovo je nešto što želimo imati u ruci, u vitrini, nešto što želimo poslati drugim ljudima”, govori Naranča, a Dino dodaje: “ Nismo ništa kalkulirali, samo smo došli snimiti to što smo napravili na probama.”

All killer, no filler

Album je bio gotov kad je pjesama, po Narančnim riječima “bilo više nego što ih stane na album”, a to znači da je “fan albuma koji imaju početak i kraj, prirodni tok koji kad se završi, ostavlja osjećaj da si gledao dobar film.” Dino je sličnog mišljenja: “Mislim da su nam svima draži albumi od 40 minuta, gdje nema fillera, nego oni duži od 50 minuta s fillerima.”

Pjesme koje nisu završile na albumu opisali su kao jako dobre cigle, ali više ne trebaju jer je kuća sazidana. “To ćemo za vikendicu”, dodaje Branko, što znači da će možda jednom završiti na nekom EP-ju. Razgovor o odbacivanju pjesma vratio nas je na temu odabira koji će demo postati pjesma. Naranča je priznao da jako puno ideja odbacuje prije nego ih iznese bendu, a oni su pak na moje nagovaranje priznali da bi možda htjeli čuti sve ideje. “Da, šteta što to nikad neće čuti, osim ako mi provale u stan”, rečenica je kojom je, nažalost, zaustavio ovu temu.

Album je sniman u Rattus Rattus studiju u Zagrebu. Snimanje i miks potpisuje Anja Tkalec, a mastering Mark Mrakovčić. Dizajn i vizuale potpisuje Goran Nježić, a fotografije Doris Fatur.

Što se tiče planova za bend, ako ste do sada pozorno čitali, nećete se iznenaditi ako napišem da su jednostavni. “Nitko od nas nema ambiciju da će ovo postati nova karijera. Ako se nekome svidi, srce veliko kao kuća. Ako se nekome ne svidi, apsolutno nismo razočarani. Meni je prirodno da umjetnost bude neki dodatni začin u životu, ne mora svatko ganjati karijeru. Sama činjenica da se možemo ovime baviti meni je velika nagrada”, inspirativno iznosi Naranča.
Dino je ipak malo ideološki tvrđi: “Neprofitan pristup glazbi je na neki način čisti od imperativa profita i kapitala, što je čini originalnom. U karijeri većine izvođača i bendova koje volim točno mogu odrediti trenutak u kojem im je glazba postala karijera i obično taj album ne valja.”

“Radimo na onaj način koji nam je prirodan. Zakucali smo se u prostoriju za probe i kad smo imali dovoljno materijala za album i koncert, izašli smo s time. Radije bih bio na poslu nego slagao sličice na instagram za promociju našeg singla”, Narančino je stajalište, na što Branko dodaje: “Od sekundarnih stvari koje se ne tiču glazbe, oko benda odrađujemo goli minimum.” Zato su jako zahvalni Mudrom brku, svom izdavaču, što se bavi svim ostalim stvarima koje njima idu na živce.

Na pitanje što će svirati na promociji, Naranča kaže: “dođi pa vidi”. Dino otkriva koliko smije, više u konceptualnom smislu: “Isto kao što sekvenciraš album i želiš da je to nekako putovanje, isto radiš i s nastupom. Za promociju smo složili zanimljivu dinamiku, malo brže, malo tiše, između nekih stvari nema pauze i slično. Ideja je bila kurirati zanimljivo zvučno putovanje.”

Nosite čepiće!

Gosti na koncertu su IV/AN, kojeg dečki bez sarkazma nazivaju najvećom hrvatskom synth pop divom i audiovizualni bend/projekt ###. “Ako gledamo po zvuku, mi se nalazimo točno na pola puta između njih. Tko želi doći na koncert gdje sva tri benda zvuče isto?”. Zaključujući temu nastupa uživo dotaknuli smo se i glasnoće koncerata: “Da mi staviš pištolj na glavu i moram izabrati glasno ili tiho, izabrao bih glasno”, odlučan je Naranča.

“Reći ću ti dvije stvari. Na Superuhu, na Fuck Buttonsima, bio sam skroz naprijed, a na Place to Bury Strangers sam držao glavu u monitorima na bini. Ako je dobro, može biti samo bolje, to jest glasnije”, dijeli svoja iskustva Dino, a Naranča pak zaključuje: “Ja bih savjetovao svima koji ovo čitaju da nose čepiće. Jednom kad sluh ode, nema nazad. Nosite čepiće!”

Je li ova priča o čepićima bila prirodan kraj našeg razgovora ili je neka vrsta najave za promociju u Močvari, nisam ni sam siguran. U svakom slučaju, ako već treba negdje ostavljati sluh, onda neka to barem bude na mjestima gdje je glazba dobra, a koncert Stereosistera to svakako jest.

Moglo bi Vas zanimati