Sullivan Fortner: „Povijest jazza se događa sada“

Lisinski srijedom ponovno priprema pravu glazbenu poslasticu, jer 4. ožujka u Zagreb stiže Sullivan Fortner Trio, predvođen jednim od najuzbudljivijih pijanista svoje generacije.

Rodom iz New Orleansa, Fortner je prepoznatljiv po spoju duboke ukorijenjenosti u tradiciju i smjele, osobne improvizatorske imaginacije, a zagrebačka publika imat će priliku čuti ga upravo u trenutku kada njegova karijera doseže novi vrhunac, i to nakon što je osvojio nagradu Grammy u kategoriji za najbolji instrumentalni jazz album.

Rijetka je i dragocjena prilika slušati glazbenika u času kada mu se međunarodna priznanja i osobna kreativna snaga poklope u istoj točki – kada umjetnik ne dolazi s odmakom od svojih najvećih uspjeha, nego izravno iz njih. Umjesto da ga dočekujemo tek kao ime impresivne biografije s popunjenom turnejskom listom, Zagreb ima priliku čuti Fortnera u punom zamahu, u fazi u kojoj se njegova umjetnost intenzivno razvija i oblikuje pred našim očima. Takvi su koncerti više od gostovanja – oni su susret s aktualnom poviješću jazza u nastajanju.

Sullivan Fortner Trio

Gospodine Fortner, iskrene čestitke na najnovijoj, trećoj nagradi Grammy. To je za vas još uvijek vrlo svježe iskustvo. U kontekstu jazza – glazbe koja je nastajala i razvijala se izvan institucionalnih okvira, često više oslonjena na scenu, zajednicu i kontinuitet nego na nagrade – kako vi doživljavate takva priznanja?

Tek sam prošlog tjedna saznao. I mogu reći da, iako ne sviram glazbu zbog nagrada, sama nominacija i činjenica da su za mene glasali moji kolege i ljudi iz Akademije zaista predstavljaju veliku čast. Doista sam ponizan. Još sam pomalo u šoku što sam primio nagradu. Konkurencija u kategoriji bila je iznimno jaka – sve ljudi kojima se divim i koje izuzetno poštujem.

Dobitnik ste i prestižne nagrade Larry Bell Gilmore Prize, jednog od najznačajnijih i financijski najizdašnijih priznanja u svijetu jazza, koje se dodjeljuje iznimnim umjetnicima kao potvrda njihove dosadašnje izvrsnosti, ali i kao poticaj daljnjem razvoju. Riječ je o nagradi koja ne donosi samo simboličnu težinu, nego i konkretnu mogućnost realizacije novih projekata. Kako doživljavate to priznanje?

Opet – velika čast. I veliko iznenađenje. Što se tiče novca, iskreno, još uvijek ne znam točno što ću s njim. Još pokušavam shvatiti. Nemam pojma. Ali imam četiri godine da odlučim. Bio sam iznenađen jer uopće nisam znao da postoji takva nagrada. To je prvi put da je dodijeljena, a ja sam prvi dobitnik. Ponovno – nominirali su me moji kolege. To je vrlo ponizno iskustvo i potvrda da ono što radim i smjer u kojem idem prepoznaje ne samo jazz zajednica nego i šira glazbena zajednica, ljudi koje poznajem.

U više ste navrata naglašavali koliko je okruženje u kojem ste odrastali presudno utjecalo na vas – ne samo glazbeno, nego i duhovno i ljudski. New Orleans nije samo geografsko polazište, nego snažan kulturni i emocionalni prostor s vlastitom poviješću, ritmom i identitetom. Kako je to nasljeđe – njegova glazba, svakodnevica, obiteljske priče, pa i specifičan način komunikacije – oblikovalo vaš umjetnički izraz i svijet koji danas unosite u svoju glazbu?

New Orleans moj je dom. Ono što slušate dok odrastate, okruženje u kojem živite – to ne mora nužno biti dominantna sila, ali svakako snažno oblikuje sve što kasnije radite. Ja sam glazbu New Orleansa slušao svuda oko sebe – u televizijskim reklamama, na Mardi Grasu, tijekom parade… ali nisam odrastao u obitelji s glazbenom tradicijom poput obitelji Batiste, Neville ili Marsalis. U mom domu toga nije bilo.

Glazba koju sam najviše slušao bila je gospel i rhythm and blues. Glazbu New Orleansa počeo sam istinski cijeniti tek kad sam otišao na konzervatorij nakon srednje škole. No kultura, hrana koju sam jeo i naučio kuhati, slušanje baka kako pričaju priče, način na koji smo hodali, govorili i komunicirali – tek kad sam otišao shvatio sam koliko je to specifično za New Orleans. To je snažno oblikovalo tko sam ja – kako govorim, hodam i komuniciram s drugima, ne samo u glazbi nego i izvan nje.

Glazbu New Orleansa počeo sam istinski cijeniti tek kad sam otišao na konzervatorij

Govorite o ljepoti i borbi kao o dvjema nerazdvojnim stranama istog iskustva – kao napetosti koja oblikuje i život i umjetnost. Koliko ta svijest o dualnosti utječe na vaš glazbeni izraz? Može li se ta unutarnja ravnoteža – ili ponekad neravnoteža – čuti i u vašem zvuku, u načinu na koji gradite frazu, dinamiku i atmosferu?

Apsolutno. Imao sam sreću da teškoće nisu nadjačale dobre stvari. Nije bilo puno borbe. Možda je bilo izazova, primjerice u odluci da se bavim glazbom, ali dolazim iz divne obitelji, iz doma punog ljubavi, s oba roditelja, dvije sjajne mlađe sestre i vrlo snažnom vjerom. Nisam doživio veliku borbu, ali svjestan sam da je za istinsku umjetnost potrebno govoriti istinu. Biti iskren. Ta iskrenost uključuje i dobre, i manje dobre stvari. Dijeliti to s drugima – to umjetnost čini posebnom.

Sullivan Fortner / Foto: Pascal Martos

Vaš odgovor zazvučao je gotovo poput propovijedi. Kad smo kod crkve, orgulje su bile vaš prvi instrument, a i danas ih povremeno uključujete u svoj izraz. Kako odlučujete kada će glazba „tražiti“ orgulje, a kada klavir? I je li taj orguljaški osjećaj – ta dubina i punoća tona – nešto što svjesno unosite i u svoju klavirsku svirku?

Orgulje su moj prvi instrument. Počeo sam ih svirati sa sedam godina, a s osam sam već svirao na svim bogoslužjima u crkvi. Klavir mi je u početku djelovao manje moćno. Tek u srednjoj školi počeo sam ga istinski cijeniti, a na fakultetu mi je postao fascinantan instrument – stroj koji vam vraća samo ono što u njega uložite. Na koncertima, ako su orgulje dostupne, odlučujem se za njih zbog promjene palete, boje, orkestralnog efekta koji samo orgulje mogu dati – tu bluzersku, pjevnu kvalitetu. Inače se oslanjam na intuiciju i na ono što bend ili glazba u tom trenutku trebaju.

Govorite kao da glazbu doživljavate vrlo senzorno, vizualno, gotovo slikarski. Doživljavate li je u bojama – i utječe li taj način percepcije na način na koji je oblikujete?

Da. Glazbu doživljavam u bojama, a ponekad čak i u okusima – kao da mi se u ustima formira određeni okus. To je jednostavno način na koji je ja doživljavam.

Glazbu doživljavam u bojama, a ponekad čak i u okusima

Koliko je u jazz glazbi važno mentorstvo? Prije svega mislim na Vaš odnos s Royem Hargroveom.

Izuzetno važno. Jazz je glazba koja se dijelom može naučiti u učionici, ali mora se iskusiti na pozornici, na turnejama. Tako je i nastao – kroz mentorstvo. Pomislite na Louisa Armstronga i Kida Oryja, na Fletcher Henderson Orchestra i Colemana Hawkinsa, pa zatim na Sonnyja Rollinsa. Mi smo dio kontinuiteta.

Dakle, jazz je prije svega – nasljeđe, kontinuitet, loza koja se prenosi s generacije na generaciju?

Da, nasljeđe. I važno je proći kroz to da biste „zaradili svoje oznake“, zaslužili svoje mjesto, da biste se potvrdili.

Radili ste s vrlo različitim glazbenicima – Johnom Scofieldom, Wyntonom Marsalisom, Ambroseom Akinmusireom, Nicholasom Paytonom… Što ste kao sideman naučili od njih?

Svi su vrlo različiti, ali jedno im je zajedničko: naučili su me slušati i svirati iznutra, iz samog tkiva benda. Svi oni već imaju izgrađen zvuk, a moj zadatak nije nametnuti svoj, nego ga stopiti s njihovim, da zvučimo kao jedan bend, a ne kao bend i klavirist sa strane. Postoji jezik koji svi moramo duboko razumjeti kako bismo mogli komunicirati glazbom. To i dalje učim, jer i danas puno radim kao sideman, primjerice s Peterom Bernsteinom i drugima.

Suradnja s pjevačicama otvara drukčiji prostor komunikacije. Vidjela sam vas prošloga ljeta na Ljubljanskom jazz festivalu s Cecile McLorin Salvant, i vaš je duo bio izvanredan u svojoj suptilnosti i intenzitetu. Koliko je u takvim susretima važno pripovijedanje – osjećaj da se glazbom zaista prenosi priča?

Glazba jest prenošenje priča, osobito kad postoji tekst. Tada publika ima konkretnu priču za koju se može vezati. Važno je da pjevač i pratnja osiguraju da ta priča dođe do izražaja. Cecile je jedna od najvećih pripovjedačica današnjice. Njoj je prioritet da svaka riječ i svako raspoloženje budu preneseni. Ako nešto odvlači pažnju – bilo pratnja, melodija ili način pjevanja – ona je s time vrlo oprezna. Mi neprestano „štimamo“ i usavršavamo taj aspekt pripovijedanja.

U vašoj se glazbi često osjeti element igre, gotovo dječje znatiželje i radosti otkrivanja. Koliko je važno zadržati taj osjećaj slobode i spontanosti, čak i kada je riječ o vrhunski savladanoj umjetnosti?

Ne želimo izgubiti osjećaj otkrivanja. Iako već dugo sviramo ovu glazbu, želimo zadržati osjećaj igre. Ta opuštenost često bolje komunicira s publikom nego pretjerana ozbiljnost.

Postoji jezik koji svi moramo duboko razumjeti kako bismo mogli komunicirati glazbom, to i dalje učim

Radili ste i s Dianne Reeves i Dee Dee Bridgewater – dvjema snažnim, ali vrlo različitim osobnostima. U čemu se razlikuje pristup kada pratite jednu, a u čemu kada surađujete s drugom?

Prioritet je isti – tekst i priča. Razlikuju se repertoar i boja glasa. Zbog drugačijeg timbra potrebna je i drugačija pratnja. Možda je uz Cecile pristup ponekad suptilniji, lakši nego uz Dianu ili Dee Dee, ali važnost teksta i priče jednako je snažna kod sve tri.

Često ističete da povijest jazza nije nešto što pripada prošlosti, nego nešto što se događa sada. Kako pomirujete duboko poštovanje prema tradiciji s potrebom da ostanete autentični i originalni?

O tome puno razmišljam. Velikani su nam ostavili jezik koji zovemo jazz, ali i slobodu da budemo pojedinci. Postoje bezbrojne verzije standarda poput ”Body and Soul” ili ”All the Things You Are”, ali nitko ih nije svirao isto. Charlie Parker nije svirao kao Sonny Rollins, Coleman Hawkins nije svirao kao Lester Young, Art Tatum nije svirao kao Duke Ellington. Sve su te verzije valjane. Tradicija nas uči da je ono što imamo za reći – važno i sve funkcionira.

Velikani su nam ostavili jezik koji zovemo jazz, ali i slobodu da budemo pojedinci

Ali više od nota i fraza, važan je duh iza onoga što radimo. On mora biti iskren, čist i stvaran. Mora biti povezan, uključiv, a ne isključiv. I mislim da jazz tradicija, iako nam dopušta da budemo individue, također nam dopušta da imamo porijeklo i lijevak kroz koji prolazimo, kroz koji se rađamo. Dakle, da nam daje i nasljeđe, i slobodu.

U vašoj se glazbi prirodno susreću gospel, klasična glazba i R&B. Kako gledate na miješanje žanrova unutar jazza? Je li to širenje granica ili povratak samim korijenima te glazbe?

Jazz je nastao kao mješavina bluesa, europske klasične glazbe, narodnih tradicija. Postoje sve vrste referenci koje su prisutne u svoj američkoj glazbi. Da bi jazz bio jazz, mora biti spoj različitih zvukova, uz duh swinga i bluesa. Ne smatram se samo jazz glazbenikom, nego glazbenikom. Nastojim koliko god mogu, i još uvijek učim, kako rušiti barijere žanrova. To je jednostavno – glazba. Svirajmo glazbu.

Trio je možda najklasičnija, ali i najizloženija jazz forma. Iza vas stoji golemo nasljeđe – tu su Oscar Peterson, Bill Evans, Ahmad Jamal, Keith Jarrett. Kako u takvom kontekstu pronaći i razviti vlastiti trio-zvuk?

Jedna od stvari koje volim pokušavati jest uzimanje elemenata svih različitih trija koje volim, svih različitih zvukova meni omiljenih sastava i integrirati ih u svoj rad. Svaki glazbenik na pozornici iznosi svoje mišljenje o onome što radi – odabirom melodija, načinu kojim ih odlučuje interpretirati. Kad netko dođe na moj koncert, dobiva moje viđenje. To je sve što mogu publici ponuditi – svoje mišljenje i svoju perspektivu.

U Zagrebu ćete nastupiti s Kayvonom Gordonom i Tyroneom Allenom. Po čemu se taj trio razlikuje od onoga s Peterom Washingtonom i Marcusom Gilmoreom s kojim ste snimili nagrađeni album Southern Nights?

Album je snimljen s Peterom Washingtonom i Marcusom Gilmoreom, trio koji je bio poseban projekt za tjedan dana nastupa u Village Vanguardu 2023. godine. No prije toga moj radni trio čine Kayvon Gordon i Tyrone Allen. Obojica imaju trideset godina, mladi su, imaju sjajne uši i dobro surađuju. Važno mi je da ritam-sekcija funkcionira kao cjelina, da donosi ideje i prijedloge. Obojica imaju jasan glazbeni identitet, a ovaj trio mjesto je gdje zajedno razvijamo te ideje.

Tyrone Allen

Postoje li međusobno povjerenje i intuicija?

Apsolutno. U potpunosti im vjerujem.

Kada skladate, ne zapisujete sve do kraja nego radije radite skice?

Da, ako uopće zapisujem. Često snimim ideju kao glasovnu bilješku i pošaljem im. Nauče je po sluhu. Mnoge skladbe nastaju iz slobodne improvizacije koju snimim i pošaljem. S vremenom, kroz sviranje, razviju se u punu kompoziciju.

Hoće li zagrebački koncert donijeti vaše autorske skladbe ili i standarde?

Bit će mješavina originala i standarda.

Zašto su Vam standardi jednako važni kao i autorska glazba?

Standardi su tkivo ove glazbe. Publici donose osjećaj prepoznavanja. Ako svirate samo originale, a onda krenete s ”Body and Soul” ili nešto od Burta Bacharacha ili Stevieja Wondera, publika kaže: „Znam tu pjesmu.“ Tada se lakše povežu. U svim bendovima u kojima sam svirao učio sam koliko je važno uravnotežiti originale i standarde.

Kayvon Gordon

Što vas najviše uzbuđuje u vezi budućnosti?

Neznanje. Element iznenađenja. Ponekad je zastrašujuće, ponekad nije, ali uzbudljivo je buditi se i pitati se što će dan donijeti. Za početak, veselim se povratku u Zagreb.

Već ste imali prilike upoznati zagrebačku publiku. Primjećujete li razlike između publike u Europi i Sjedinjenim Državama? Utječu li te razlike na energiju koncerta i vašu komunikaciju s publikom?

Razlike postoje, ali ne u smislu boljih ili lošijih. Sinoć je publika u Los Angelesu, gdje se upravo nalazim, bila tiša nego ona u New Yorku. U Europi se razlikuju i po regijama – Barcelona je drugačija od Madrida, sjever od juga, ali jedno nije bolje od drugoga. To se uvijek mijenja. Prilagođavate se prostoru i publici.

Utječe li to na vašu izvedbu?

Sviram ono što mi je na umu, ono što sâm želim čuti. Jedan učitelj davno mi je rekao: „Sviraj ono što bi i sâm želio slušati. Ako publika to osjeti, odlično. Ako ne, opet sviraj ono što želiš čuti. I budi na pozornici koju želiš vidjeti. Ako to možeš, bit će u redu.“ To je ono što pokušavam raditi svaki puta kada sviram. Ako se previše brinete o publici, žrtvujete nešto glazbeno. To je savjet kojeg se držim.

Sullivan Fortner Trio