Ususret koncertu u Lisinskom
Suzanne Vega: „Da bih animirala publiku, učim jezik zemlje na Duolingu“
Suzanne Vega međugeneracijska je miljenica u svijetu folka i pripovijedanja. Većina će je znati prema pjesmi ”Tom’s Diner”, ona koju pjevušimo često to-to-doo-doo – to-to-doo-doo; pjesma koju je vrijeme milovalo, kao i popularna kultura. Prva je ikad stavljena na MP3, nastala je u istom restoranu gdje se četvero histerika iz Seinfelda prepire ni oko čega. Suzanne u Hrvatsku dolazi po treći put, nakon 1990. i 2011. godine.
Vega je poznata kao predvodnica preporoda folk glazbe 1980-ih, svojim prepoznatljivim glasom opisanim kao „jasnim i postojanim“, a i tijekom svoje četrdesetogodišnje karijere stvarala je vitalnu i inventivnu glazbu. Njezini tekstovi često se fokusiraju na gradski život i stvarne teme, a njezin rad je izrazito sažet, nenametljiv i prepoznatljiv. Vega je rođena u Kaliforniji, ali je odrasla u New Yorku i na nju su utjecali razni glazbeni stilovi. Počela je pisati pjesme kao tinejdžerka i, nakon što je posjetila koncert Loua Reeda, pronašla je svoj umjetnički glas.
Ususret koncertu u zagrebačkom Lisinskom 10. srpnja, s prvim ljetnim danima i ”Tom’s Dinerom” u različitim verzijama u pozadini, čuli smo se putem Zooma sa Suzanne, koja je topla sugovornica lijepog izražavanja, a opet sklona šalama, humoru i ležernosti. Kada čujete njezinu govornu boju glasa, sasvim je drukčija od njezina pjevačkoga, pa smo odatle i započeli naš razgovor, u kojem su prethodno složena pitanja pala u zaborav.
Suzanne Vega / Screenshot razgovora
Suzanne, vaš je vokal pomalo eterične, time vrlo prepoznatljive teksture. Jeste li uvijek imali svoj prirodan vokalni stil ili je trebalo vremena da ga razvijete?
Pišem pjesme u različitim stilovima, ali vokal je uglavnom isti. Kad sam počela pjevati i snimati demo snimke za sebe, željela sam imati dubok, pun, bogat glas, a ne visok i sitan glasić. Zato neke od ranih snimaka zvuče doista čudno. Uopće ne zvuče kao ja. Na stil koji sam razvila najviše je utjecala nedavno preminula Astrud Gilberto, a imala je pjesmu ”Girl From Ipanema”. I kad sam je čula na radiju kao mala djevojčica, sjećam se da sam pomislila: „Ovaj glas je savršen.“ Nije bio visoki operni glas drugih folk pjevača. Bio je jednostavan, šarmantan i pomalo sirov. Tako sam htjela zvučati.
Većinom sam radila s producentom Steveom Addabbom. On je uglavnom sa mnom radio metodom pokušaja i pogrešaka, stavljajući me u vokalnu sobu i prisiljavajući me da pjevam dok ne snimim vokal koji je bio ispravan. I u to vrijeme izluđivalo me to jer sam razmišljala: „Zašto to moram ponovno raditi? Ne želim to ponovno raditi. Dosadno mi je. Mrzim ovo.“ Tako sam, učeći i slušajući sebe iznova i iznova, shvatila što funkcionira. Na kraju je to postao moj stil. A sve se radi o odnosu prema mikrofonu. Sve se svodi na kontakt s mikrofonom i zaista ga znam koristiti i usmjeriti.
Nakon što je završila ples u Srednjoj školi za izvedbene umjetnosti, Vega je kasnije upisala Barnard College, gdje je stekla diplomu iz engleske književnosti, a gluma je postala njezina sporedna aktivnost. Godine 1979., nakon što je prisustvovala koncertu Loua Reeda, počela je otkrivati svoj pravi umjetnički glas i razvijati prepoznatljivu viziju suvremenog folka. Danju je radila kao recepcionistica, dok je noću sudjelovala u zajednici Greenwich Village Songwriter’s Exchange. Uskoro je počela nastupati na poznatim mjestima poput The Bottom Linea i Folk Cityja, a njezin glas je putovao, privlačeći pažnju publike.
Ako zavirimo u vaše dnevničke zapise, razgovore tijekom godina, čitamo kako niste uvijek bili pripovjedačica u folku. Dapače, za razliku od današnjih nastupa, kao onaj što slijedi u Lisinskom 10. srpnja, samo biste odradili svoje setove bez komunikacije s publikom?
Kad sam imala šesnaest godina i tek sam počela nastupati u javnosti, očuh mi je organizirao ovu malu izvedbu. Poznavala sam poznatog jazz basista Richarda Davisa. Svirao je s Van Morrisonom na njegovu albumu Astral Weeks, a tada je nastupao u klubu Tin Palace i svidjela sam mu se. Dopustio mi je izvesti tri pjesme između svoja dva seta i to je bilo jedno od mojih prvih iskustava publikom. Dao mi je mnogo savjeta, neke od kojih nisam poslušala, poput učenja čitanja glazbe. No jedno što mi je rekao jest da razgovaram s ljudima jer vole kada im se obraćaš. Bila sam vrlo sramežljiva. Znate, folklorna tradicija podrazumijeva pripovijedanje, ali to nije uvijek kul. Pomislila sam, želim biti kul. Ne trebam ništa reći. Samo mogu biti gore, pjevati i ne objašnjavati se. I bilo je grozno. Zaista, publika bi postajala sve tiša, atmosfera sve napetija jer su pjesme poput malih narativa. One su misteriozne. I ponekad zaista pomaže dati malo humora ili nešto što ukorjenjuje ideju pjesme. To čini publiku sigurnom i sretnom, čak i ako pjevam pjesmu poput ”Luke”, koja je o nasilju. Obično ne objašnjavam tu pjesmu ili ne govorim o tome na pozornici jer govorim o drugim pjesmama.
Je li to zato što se pretpostavlja da je ”Luka” o nasilju?
Tako je. Pretpostavlja se. Ako netko želi znati o čemu se radi, može se okrenuti svojoj susjedi i reći: O čemu se radi? Mislim, ne želim to pretvoriti u društvenu izjavu ili, znate, politiku ili tako nešto. Nikad nisam osjećala da je potrebno objašnjavati. Još uvijek me čudi kad vidim nekoga, čak i nekoga poput Tracy Chapman, koja je folk i blues pjevačica, a ne govori između svojih pjesama. Za mene to ne funkcionira. Moram staviti ruku iznad svjetla reflektora i napraviti gestu. I onda ljudi reagiraju i nekako bolje shvaćaju pjesme.
Postoji li neki trik koji prolazi kod ljudi da biste ih pridobili?
Obično pokušavam nasmijati ih na bilo koji način. To se mijenja iz godine u godinu. Evo, anegdota s koronavirusom koji sam dobila na turneji i zaglavila u hotelu u Nizozemskoj na pet dana. Pokušavala sam ne igrati videoigre jer sam time previše opterećivala ruke. Tako sam odlučila učiti nizozemski na Duolingu, pa sada gdje god da idem, naučim nekoliko riječi dotičnog jezika. Mogu reći na nizozemskom: čovjek jede ribu, čovjek jede rižu, čovjek ne jede piletinu. I svi se smiju. To je urnebesno. Na neki način komuniciram, čak i ako nema veze s pjesmama, to je samo način da kažem: evo me. Budimo prijatelji.
Zanima me što ćete naučiti za Hrvatsku? (smijeh)
U svakom slučaju, morat ću pronaći svoj put do hrvatskog jezika. Imate li preporuku za frazu?
Dakle, postoji glagol „brijati“, znate, kao brijanje brade. Ali iz sociolingvističkih razloga, u posljednjih nekoliko desetljeća postala je kolokvijalna višeznačnica. U slengu i među ljudima situacija oblikuje značenje: zabrijati, brijati, brijati na nešto… (objašnjavam joj kroz primjere različita značenja slenga)
Oni će se slomiti od smijeha. Za Boga miloga, moram to zapisati. Vidjet ću što mogu učiniti. Hvala vam na tome! (smijeh)
View this post on Instagram
Pjesma ”Tom’s Diner” kultna je pjesma u glazbenom svijetu, ali i popularnoj kulturi zbog svoga zaraznog vokaliziranja. Zanimljivo je kako je snimljena 1987. kao a capella, a globalni uspjeh doživjela nakon elektroničkog remiksa producentskog dua DNA. Sve je još slađe kad znamo da je nadahnuta njujorškim restorančićem Monk’s Cafe s ugla ulice gdje je sniman Seinfeld. Kroz godine je doživjela transformacije kroz svoje obrade i zaradila si vječnost, a Suzanne tantijeme i pažnju.
Osim prozračnoga vokala, obilježila vas je i jedna pjesma – ”Tom’s Diner”. Vjerujete li da je sada nakon gotovo četrdeset godina njezina vijeka pjesma blagoslov ili prokletstvo?
Definitivno je moj blagoslov, a ne prokletstvo.”Tom’s Diner” i njegova čudna povijest… Prvo, održali su moj glas i ime u svijesti publike svih ovih godina. I neprestano se reinterpretira i nanovo otkriva. Volim je pjevati jer je nekada bila stidljiva, tiha pjesma kojom bih otvarala koncert. Uvijek bi privlačila pažnju ljudi. Činjenica da pjevam a capella i da je vrlo ritmička zaustavljala bi ljude u razgovoru. Onda, nakon remiksa – a dugo vremena nisam posjedovala remiks – nisam stvarno razmišljala o tome.
Rekla sam svojoj diskografskoj kući da bismo trebali okupiti prava od tih momaka, i to smo i učinili. Otkupili smo ga jeftino, a zatim objavili. I sada posjedujem taj remiks. No nisam je izvodila kao remiks sve do zadnjih desetak godina.
Što mislite o relativno recentnoj verziji Britney Spears u produkciji slavnoga pionira eurodisca Giorgia Morodera?
Volim Morodera i posebno njegov rad s Donnom Summer. Zapravo sam htjela da surađuje sa mnom na toj pjesmi, no on je imao druge planove i bio je uzbuđen što radi s Britney Spears. To je bilo na njezin prijedlog. Dodala je svoj vlastiti mali „most“ u pjesmi, unijela nešto vlastito kako bi pjesmu učinila svojom, što je zabavno. Mislim da je to dobro ispalo. Uživala sam.
Što možemo očekivati ovdje u Zagrebu u Lisinskom?
Hitove, a imam ih samo dva (smijeh). Dakle, ”Luka” i ”Tom’s Diner” dolaze na kraju seta. A set će biti uglavnom u maniri folka. Što se tiče vremenskog perioda izvođenih pjesama, kombinirat ćemo pjesme s početka moje karijere. No izvodimo i nove poput novonastalih na turneji, ili pjesmu o Ukrajini ”Last Train From Mariupol”. Napisala sam dvije pjesme u proteklih mjesec dana, pa bismo to mogli predstaviti. Tu su folku vrlo naklonjene stvari, a naći će se rock’n’rolla. Dakle, jedna lijepa mješavina priče i zabave.
