Tamara Obrovac: „Umjetnost je potraga za izgubljenom komunikacijom“

Novi album Misečina bila donosi deset autorskih skladbi i obradu jedne gradišćanske narodne pjesme. U kojem su raspoloženju nastajale ove skladbe i postoji li neka zajednička ideja koja ih povezuje?

Skladbe su nastajale u posljednjih par godina, a tematikom su različite, od posvete djedu, koji je uz baku i tatu konačno dobio svoju pjesmu, reminiscencije na tatin odlazak, pa do različitih slika poput bijele mjesečine, kiše koja rominja po krovu, djeteta koje stoji ispod neba, ili sjedi na oblaku, koje oslikavaju neka unutrašnja stanja, ili bolje rečeno neku svojevrsnu metafiziku postojanja.

S druge strane, kad uglazbljujem stihove koji nisu moji, onda ulazim u drugi svijet tražeći u njemu univerzalnu potku identifikacije i prepoznavanja suštine, a često me i sama melodija i ritam govora odvede u neke glazbene motive i strukture. Na ovom sam CD-u uglazbila krasne stihove troje istarskih pjesnika, ”Kad agava cvita” Drage Orlića na meni najbližoj mojoj materinskoj južnoistarskoj čakavici, zatim ”Čula bin ga bila” Nade Galant na žminjskom dijalektu i ”Baredeine” Loredane Bogliun na istroromanskom ili istriotskom dijalektu (istrioto dignanese).

Vaša glazba već desetljećima spaja jazz s istarskim dijalektom, tradicijom i osobnim poetskim izrazom. Kako danas, nakon toliko godina rada, gledate na taj svoj jedinstveni glazbeni jezik? Razvija li se on i dalje ili ga doživljavate kao već oblikovan umjetnički svijet?

Za mene je stvaranje glazbe prirodan proces kojim moj unutarnji svijet izlazi na površinu, a Istra je njegova „siva eminencija“ jer se kroz opću melodioznost i mnogozvučnost Istre taj unutrašnji svijet  na neki način artikulira. A taj se glazbeni svijet o kojem govorite ustvari do kraja oblikuje tek uz izvedbe sjajnih glazbenika ansambla, koje su uvijek drugačije, te se stalno razvija.

Album je snimljen gotovo koncertno – svi zajedno u istoj prostoriji, bez slušalica, a skladbe su odsvirane u jednom dahu. Što takav način snimanja donosi glazbi, a što možda oduzima u odnosu na klasične studijske uvjete?

Način snimanja u kojem je svaki glazbenik u zasebnoj prostoriji sa slušalicama, donosi bolju tehničku kontrolu i čistoću snimljenog zvuka i tako omogućava brži i lakši miks CD-a jer nema miješanja s drugim instrumentima, ali istovremeno bez obzira na to što glazbenici zajedno sviraju oduzima pripadnost ansambla zajedničkom prostoru, fizičkom i duhovnom, u kojem se ustvari realno događa to preplitanje instrumenata i glasa, koje pak malo tehnički otežava miks, ali zato donosi tu toplinu zvuka koje se postiže upravo tom „nečistoćom“ pojedinih instrumenata i pripadnošću istom prostoru.

Isto tako činjenica je da svi glazbenici kada sviraju zajedno čuju jedni druge realnije tj. istinitije, što stvara drugačiju mentalnu predispoziciju za izvedbu, koja je nama kao ansamblu važnija.

bubnjar Krunoslav Levačić, harmonikaš Fausto Beccalossi, Tamara Obrovac, kontrabasist Žiga Golob, gitarist i mandolinist Uroš Rakovec / foto: Igor Popović

Kada govorite o „istini trenutka“ koja nastaje kada se glas i instrumenti susretnu u istom prostoru, može li se ta istina planirati ili se ona, poput improvizacije, jednostavno dogodi – ili ne?

Ne može se naravno planirati, ali može stvoriti uvjete u kojima se ona lakše dogodi, jer svaka izvedba ima svoju istinu trenutka ma kakva ona bila, i ma kakvi bili uvjeti u kojima se stvara.

Ono što je za nas najvažnije jest uzajamno osluškivanje koje je osnova za naš način sviranja, točnije rečeno, za improvizaciju koja je u stvari konstanta, jer je relativno malo fiksnih dijelova u skladbama.

Stoga nam ovakvi uvjeti snimanja u kojima čujemo instrumente u njihovoj prirodnoj zvučnosti više odgovaraju, jer omogućavaju da se ta istina trenutka kroz zajedničko pripadanje izvedbi glazbe na neki način intenzivira.

Transhistria Ensemble postoji više od dvadeset godina u gotovo nepromijenjenom sastavu, ona je poput obitelji. Kako se tijekom tog vremena razvijala međusobna glazbena komunikacija između vas i glazbenika poput Žige Goloba, Krunoslava Levačića, Uroša Rakovca i Fausta Beccalossija? Po čemu je estetika ovog sastava drugačija u odnosu na druge kombinacije u kojim svirate?

Da se među nama događa neka vrsta kemije ili posebnog razumijevanja bilo je jasno od samih početaka, a upravo je ta sposobnost „uranjanja“ u glazbu bio ključan element i u mom izboru glazbenika; vrlo je teško to riječima objasniti – kao i glazbu općenito – to se jednostavno osjeti.

Sjećam se situacije kada smo tražili harmonikaša, ja sam čula valjda samo dvije-tri Faustove pasaže na jednom CD-u, odmah sam nazvala Krunu i rekla mu „ima jedan talijanski harmonikaš…“, a Kruno će na to „da nije ovaj“ i spomene Fausta.
Od tada smo prošli mnoge različite glazbene i životne faze, ali u izvedbama smo uvijek bili posvećeni glazbi i kroz glazbu jedni drugima,  a u posljednjih nekoliko godina osjeća se još jedna nova zajednička zrelost, koja je stvorila novu razinu komunikacije između nas, za koju, iskreno, nisam mislila da je moguća.

Kako nastaje to prepoznatljivo glazbeno tkanje iz tih jedinstvenih glasova ansambla? Kada pišete skladbe, razmišljate li već unaprijed više o konkretnim glazbenicima i njihovim zvukovima ili koliko slobode im treba ostaviti?

Da, vrlo je zanimljivo kako se svi ti individualni glasovi, od kojih svaki ima svoj karakter, tako isprepletu i od prvog tona urone u taj neki zajednički pod-prostor, u neku gotovo drugu dimenziju, u kojoj sav vanjski svijet prestaje postojati.
Konkretno ovaj materijal pisala sam za Transhistriju, skladbe su u strukturi i formi nešto razvedenije od prijašnjih, a koristila sam i neke istarske elemente na malo drugačiji način – ima dvoglasa i višeglasa u kojima sam instrumente tretirala kao glasove.

Moje su skladbe struktura i okvir za zajedničku uvijek drugačiju izvedbu i često se na koncertima događaju neki novi glazbeni momenti koje s radošću očekujem, jer upravo u tome je sva čar zajedničkog muziciranja…

Posebnost vaše glazbe je i jezik. Što vam dijalekt omogućuje u izrazu što možda standardni jezik ne može?

Kad pjevam na dijalektu na neki način dublje osjećam značenje i emociju ispod riječi, kao da je u samom dijalektu sadržano neko finije tkanje koje bolje spaja emociju s izgovorenom riječju.

Na albumu se nalazi i obrada gradišćanske narodne pjesme. Što vas je privuklo upravo toj pjesmi i kako pristupate tradicijskom materijalu kada ga unosite u svoj autorski glazbeni svijet?

”Uznička” je predivna gradišćanska narodna pjesma, čija me melodija fascinirala prvi put kad sam je čula, to je bilo 2005. godine kada sam je, uz ostale narodne pjesme s tog područja, obradila na CD-u Črni kos, koji je izašao u Austriji.

Vaša glazba često govori o unutarnjim stanjima, osjećajima i intimnim iskustvima. Koliko je za vas stvaranje glazbe osobni, gotovo introspektivni proces?

Za mene je skladanje način funkcioniranja, prirodno stanje ili bolje reći prirodni proces, čija je osnova neka vrsta unutrašnje nužnosti za tom vrstom iskaza… nemam boljih riječi kojima bih to objasnila.

Misečina bila

Vaši koncerti često imaju snažnu emocionalnu i gotovo ritualnu atmosferu. Postoji li nešto što biste voljeli da slušatelji osjete ili ponesu sa sobom nakon što poslušaju Misečinu bilu?

Da ih istina našeg trenutka dotakne i da bude u rezonanci s njihovim istinama tog trenutka.

Dozvolit ću si da za kraj citiram još jednom svog tatu, koji je rekao sljedeće: „Umjetnost je potraga za izgubljenom komunikacijom.“

____

Ulaznice za gotovo rasprodani koncert Tamara Obrovac Transhistria ensemble, u sklopu druge sezone ciklusa Lisinski srijedom, mogu se kupiti ovdje.