Thierry Escaich: „Moja glazba temelji se na energiji improvizacije i trebam ju da bih se povezao s publikom”

Orgulje u dvorani Lisinski više gledamo nego što slušamo, pa je otvorenje sezone ciklusa Lisinski subotom posvećeno baš kraljici instrumenata pun pogodak. Pogotovo kad u goste dolazi Thierry Escaich, jedan od trenutačno najtraženijih francuskih skladatelja-orguljaša.

Riječ je o skladatelju bogatog opusa koji, među ostalim, obuhvaća operu Shirine praizvedenu u Lyonu 2022., Renaudu Capuçonu i Münchenskoj filharmoniji posvećen violinski koncert Au-delà du rêve, a njegovu bratu Gautieru koncert za violončelo Les Chants de l’aube na narudžbu Orkestra leipziškog Gewandhausa i Bostonskog simfonijskog orkestra. Pijanistu Seong-Jinu Chou i Češkoj filharmoniji posvetio je klavirski koncert Études symphoniques, koji su izveli i u ciklusu Lisinski subotom 2023.

U Zagrebu će se predstaviti osobno, u dvjema ulogama koje ga definiraju: kao orguljaš i kao skladatelj. Osim što sklada i improvizira, uz jasnu posvećenost orguljskom repertorau, posvećen je i pedagoškom radu na prestižnom Conservatoire national supérieur de musique et de danse de Paris ili jednostavnije Pariškom konzervatoriju. Uoči njegova zagrebačkog debija razgovarao sam s njime o njegovim trima ulogama, otkrivši kako se isprepliću njegove uloge pedagoga, improvizatora i skladatelja.

Krenimo od samoga početka: na Pariškom konzervatoriju ste studirali, a sada tamo predajete. Kakvi su bili vaši počeci ondje u odnosu na one današnjih studenata?

Mislim da nema značajne razlike. Možda su studenti danas još više angažirani. Većina želi otkriti nove izričaje i moramo ih u tome pratiti i davati im bolje savjete. Slobodniji su nego prije, ali i ozbiljniji. Nakon što sam počeo podučavati, bilo je više slobode, no sada je sve više koncentrirano.

Većina studenata želi otkriti nove izričaje i moramo ih u tome pratiti i davati im bolje savjete

Na svojim predavanjima pokušavam razviti njihovu kreativnost. Kad sam ja počinjao učiti, cijeli se kolegij temeljio na fugi, pa sam i ja nastojao razviti kreativnost studenata u okvirima čvrstih formi. No onda sam počeo dodavati autore poput Bartóka, jer se ranije učilo isključivo o Beethovenu ili Bachu. Sada su tu i Brahms i Bartók i drugi. Da budem iskren, na kraju to počinje nalikovati satovima kompozicije jer nakon analize  nekako idemo i do kompozicije.

Važno mi je da svaki student stvori svoj vlastiti stil u improvizaciji, a onda progresivno počinjemo i s kompozicijom. To podsjeća donekle Messiaenove satove analize, koji su postupno postajali satovima kompozicije, jer se nije radilo samo na analizi. Tako je i kod mene. Temelj su fuga i oblici, a na kraju i kompozicija.

Čini mi se da je dodavanje skladatelja dvadesetog stoljeća u takve kolegije danas doista i potrebno—mnogo toga se dogodilo u glazbi od Brahmsa naovamo…

Da, ne možemo se stalno zadržavati na istome razdoblju. I studenti su pokazali veći interes za kontrapunktom kad nakon Bacha radimo Schönberga ili neke druge autore. Treba imati temelj, nad kojim se onda gradi nešto novo.

Studirati improvizaciju na Pariškome konzervatoriju znači pohađati čitav studij. No kako netko može naučiti improvizirati? Često o tome razmišljamo kao o vještini koju netko ima ili nema.

Sjećam se kad sam otkrio orgulje s majkom kao sedmogodišnjak u lokalnoj crkvi gdje sam odmah nešto improvizirao. Počeo sam tada s prvim satovima orgulja, a tek četiri ili pet godina kasnije dobio sam prvoga profesora improvizacije. Zbog moje samoukosti u improvizaciji činilo bi se da neću moći predavati takvu disciplinu, no i to je moguće –  činjenica je da je doista uživam u prijenosu duha kreativnosti.

Na početku petogodišnjeg studija studenti su ponekad suzdržani, blokirani u stvaranju, ali kreativnost moraju izraziti. Teško je na prvoj ili drugoj godini kad im pokušavam “gurati” kreativnost, tek kasnije razvijaju slobodu u izražavanju. Kad počinjemo s improvizacijom, na prvome satu razvijamo osjećaj za tradiciju, učimo kako bi Bach varirao u okvirima stroge passacaglie, a istovremeno razvijamo i osjećaj za modalnost i slobodu forme. Od prvoga sata postoje ta dva smjera. Kasnije istražujemo i druga razdoblja pa onda improviziramo u različitim kontekstima, npr. za nijemi film.

Razvijati samo kreativnost bez temelja tradicije također je ograničavajuće

Ako bih razvijao samo njihov osjećaj za tradicionalne, barokne forme i stilove, onda bi ih to moglo blokirati. No razvijati samo kreativnost bez temelja tradicije također je ograničavajuće. Potrebno je oboje, a moj je posao pogurnuti ih kad su blokirani ili sramežljivi. Ja ispočetka nisam imao učitelja pa je to bilo drukčije, no oni ga imaju. Neki improviziraju godinu-dvije prije početka studija i napreduju tijekom studiranja – sasvim je moguće razviti osjećaj izražavanja.

© Marie Rolland

Kako onda podučavate improvizaciju?

Kako bismo podučavali, moramo analizirati zašto nešto činimo. Analizirao sam mehanizme improvizacije koje onda mogu prenijeti, bez toga bi bilo teško. Analiziram kako gradimo frazu, što možemo promijeniti, primjerice intervale, zatim smjer melodije, harmonijski diskurs.

Orguljaši, pa i pijanisti, ponekad zaboravljaju na ritam ili melodiju, samo razmišljaju o harmoniji. Prije nekoliko dana bio sam na Cambridgeu na majstorskom tečaju gdje sam tražio jednoglasnu improvizaciju, npr. na flauti. Ritam je sljedeća komponenta koju treba razvijati, a onda i osjećaj za oblik. Treba na tome inzistirati. Možda je za mene lakše utoliko što sam skladatelj, pa me zanima ta arhitektura. No nju treba razvijati i kod improvizacije. Na tome radimo na studiju.

Improvizacija ne može biti amorfna, čak i ona mora imati formu.

Tako je, ideja o formi mi je potrebna prije samoga skladanja. Lijepo je imati ideju o boji zvuka, ali važno mi je imati ideju o formi, hoće li ona biti ABA ili passacaglia.

Jedan od meni najdražih koncepata je uzeti vrlo striktnu formi kao što je passacaglia ili ground i onda ju transformirati. Tako je, primjerice, Beethoven činio sa sonatnim oblikom. Na koncertima volim improvizirati passacaglie, a onda ih deformiram i distorziram inspiracijom, ali na početku uvijek imam na umu striktnu formu. Isto objašnjvam i svojim studentima.

Na koncertima volim improvizirati passacaglie, a onda ih deformiram i distorziram inspiracijom, ali na početku uvijek imam na umu striktnu formu

Širenje, transformacija temelja je važna. Passacaglia je za mene pravi temelj, doista stara forma. Ona ima temelj, cantus firmus, koji se onda može razvijati.

S obzirom na to da ste vrlo često u službi improvizatora, koliko je za vas važno svirati zapisanu glazbu od 17. stoljeća naovamo?

Činim to i na koncertima. Ponekad održavam samo koncerte improvizacija na kojima onda improviziram u različitim stilovima, primjerice baroknom ili romantičkom. Moj jezik proizlazi iz rane glazbe, Bacha, Francka, Čajkovskog… Transformiram ga, on nije ništa novo, nalikuje kakvoj mješavini. Nekad mogu početi svirati u baroknom stilu i onda improvizaciju polako transformirati u vlastiti stil. Mislim da ne postoji prekid u povijesti glazbe. Svaki put pokušavam povezati različita razdoblja.

Inspiriran sam i jazzom, što publika onda primjećuje. To je glazba koju volim i koju sam slušao kao mlad. Moj prvi instrument bila je harmonika, rado sam svirao tango, popularnu glazbu. Kasnije sam otkrio Bacha i Mahlera. Kad komponiram to nije slučaj, no dok improviziram često miješam Bacha, jazz, minimalizam… Sve je to za mene povezano i nemoguće razdvojiti i pokušavam to usaditi i svojim studentima. Ponekad improviziramo jazz glazbu! Improvizirao sam s različitim glazbenicima, poput Richarda Galliana.

I sami ste napomenuli da je zapravo vaš improvizacijski stil drukčiji je u odnosu na kompozicijski. No kako se oni međusobno nadopunjuju?

Nisu potpuno različiti, ali kad improviziram nemam problem s prelaskom u barokni ili romantički stil. Na primjer, tijekom mise u pariškoj katedrali Notre Dame, improvizirat ću i u tim dvama stilovima. Tražim, istražujem… No sa zapisanom glazbom mogu otići dalje. Imam vremena razmišljati.

U svom stilu volim preklapati raznolike stilove i glazbe, stvarati slojeve. Teško je to postići u improvizaciji koja se najčešće temelji na jednoj ideji. Kod orkestracije je pristup potpuno drukčiji, imate prilike biti temeljitiji. U svojoj zapisanoj glazbi pokušavam zadržati efikasnost improvizacije, to šikljanje ideja. Kad radite šest mjeseci na jednome djelu, primjerice operi, teško je imati energiju prvoga trenutka, kao što je imate u improvizaciji. Kad skladam, razmišljam o harmoniji, ritmu i svemu onome što je potrebno, a onda to kasnije koristim i u improvizacijama, stoga možemo reći da su stilovi srodni.

Kad radite šest mjeseci na jednome djelu, primjerice operi, teško je imati energiju prvoga trenutka, kao što je imate u improvizaciji

Kad je Messiaen improvizirao na misama, činio je to u baroknom ili romantičkom stilu, ali u jednom je trenutku prestao. Mislio je da će izgubiti nešto od svoga kompozicijskoga stila ako previše improvizira. Nekad se i sam pitam je li to istina, hoću li izgubiti nešto od vlastitoga kompozicijskog žara ako improviziram. Istovremeno, moja glazba se temelji na toj energiji improvizacije i trebam ju da bih se povezao s publikom.

Nije dovoljno skladati komornu glazbu, simfoniju ili nešto slično, ponekad se moram izraziti pred publikom. Kao tinejdžer svirao sam harmoniku za ples, stekao sam taj osjećaj pozornice. Na koncertima moram imati publiku, ne mogu biti sam na koru.

Specifično je baš za orguljaše da sjede na koru odakle ih se samo čuje i ne vidi.

Za mene je suprotno, volim kontakt s publikom, osjetiti kako diše.

Iako ne skladate samo za orgulje, fokus našeg razgovora ipak je na glazbi za kraljicu instrumenata. U Zagrebu ćete izvesti svoj Treći koncert za orgulje i orkestar naslova Quatre visages du temps (Četiri lica vremena). Kao i brojna djela te vrste, čine ga četiri stavka. Kako je taj koncert nastao?

Smatram da je taj koncert vrlo važno za moj opus. Naglasak stavljam na četiri različita razdoblja i način na koji ih promatram. Prvi stavak referira se na srednjovjekovnu i renesansnu glazbu, koristeći jednostavnu modalnu temu u passacagli koja je zapravo vrlo slobodna. Za mene je to početak povijesti glazbe. Želeći odati počast različitim glazbeno-stilskim razdobljima, drugi je stavak u baroknom stilu, poput neke barokne bajke, Fellinijeva Casanove.

Treći stavak je u duhu francuske romantičke glazbe, na primjer Masseneta, a posljednji je vrlo atonalitetan i progresivno minimalistički u srednjem dijelu. Na kraju se vraćamo passacagli i početku. To su moje četiri slike povijesti glazbe.

© Marie Rolland

Kako u ovome koncertu pristupate kombinaciji orgulja i orkestra, orgulje su zapravo vrlo samostalan instrument.

To nije tipičan romantički koncert u kojem je orkestar pratnja. Orgulje su potpuno integrirane u cjelokupni zvuk. Na početku ćete čuti vibrafon, flageolete i slično. Ponekad koristim orgulje kako bih stvorio određeni specifični zvuk, kao „sintesajzer“, kako bih  dodao boju orkestru. U prvome i posljednjem stavku pokušavam orguljama stvoriti dojam elektroakustične glazbe.

Orgulje su tu i kao zaseban karakter, dijalog između orgulja i orkestra ponekad je, u prvome stavku, vrlo gust. Tu su mala sola, pa i kadenca koju sam ispisao, no ja ju improviziram. Naravno, ako orguljaš želi može i sam improvizirati, no za takve sam slučajeve stvorio svojevrsni okvir za izvođače. Na samome kraju koncerta orgulje sviraju preko orkestra, prekrivaju orkestar zvukom. Ne znam, doduše, hoće li to biti moguće u Zagrebu—vidjet ćemo.

Na samome kraju koncerta orgulje sviraju preko orkestra, prekrivaju orkestar zvukom – vidjet ćemo hoće li to biti moguće u Zagrebu

U trećem stavku orkestar razvija svojevrstan bečki valcer, a orgulje sviraju gustu polifoniju prožetu kromatikom, što je nasuprot orkestru pa se postupno spajaju. Sviđa mi se stvarati različite slojeve i teksture kao i sve što mogu raditi s orkestrom, ali i sa svojim drugim orkestrom—orguljama.

Dolazite iz Francuske koju gotovo stereotipno vezujemo uz pridavanje važnosti boji zvuka, počevši s Debussyjem, Ravelom, a tu je i Messiaen. Smatrate li se dijelom te tradicije?

U Francuskoj se rijetko spajaju orgulje i orkestar, imamo Poulencov koncert ili Saint-Saënsovu simfoniju, ali mnogi skladatelji izbjegavaju tu kombinaciju. Messiaen se nije nikada usudio upustiti u tu kombinaciju. Moj prijatelj Jean-Louis Florenz napisao je krasnu glazbu za orgulje. Kad sam mu pokazao svoj prvi koncert za orgulje bio je vrlo zainteresiran vidjeti kako sam kombinirao orgulje i orkestar. Berlioz je imao isti „problem“ s bojom.

Tradicija boje je postojana — Debussy, Ravel, Florenz, spektralisti poput Griseya — uranjamo u zvuk, istražujemo. Istovremeno, nitko nije baš razvijao odnos orgulja i orkestra, tu sam pomalo usamljen. Napisao sam mnogo orkestralne glazbe, orguljaš sam, pa mi je važno razvijati taj odnos. Nastavljam rad Messiaena, Florenza, pa i Dutilleuxa s kojim sam bio blizak.

Za nekoliko dana svirat ću Grand duo za orgulje i udaraljke, a u listopadu i djelo za orgulje i gudački kvartet. Orgulje nastojim uključiti u različite svjetove i donijeti im raznolikost, modificirati ih kako bi se integrirale s drugima. Moram prenijeti orgulje među gudače, puhače i ostale.

U Lisinskom će to biti doista francuska večer. Prvo Dukas, zatim vaše djelo, a onda i Saint-Saënsova simfonija. Čini mi se da je baš ta simfonija najizvođenije djelo za orgulje i orkestar. Izvodite li je često? Koliko vas često zovu da u njoj nastupate?

Da, mislim da sam ju svirao oko stotinu puta. S Berlinskom filharmonijom i Zubinom Mehtom prije osam godina, sada u Zagrebu sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije i Pascalom Rophéom.

Nije dosadna. Veza orgulja i orkestra vrlo je jednostavna, ali zapravo koncert ima jednu novost — mislim da je prvi put u povijesti glazbe orguljama povjerena uloga nositelja harmonije, a orkestru melodije što se događa u drugome stavku. Početak finala i dijalog u njemu vrlo su efektni. Dionica orgulja nije zahtjevna. Saint-Saëns ponekad može pisati kao da mu je stil prožet akademizmom, a ponekad je tu i virtuoznost u solističkim dionicama.

Riječ je o relativno kratkoj simfoniji u četiri stavka podijeljenoj u dva dijela – izvedemo je za 28-29 minuta. U njoj možemo promatrati razvoj teme kroz svaki stavak, a orkestracija je vrlo karakteristična za francusku simfonijsku glazbu sredine 19. stoljeća. Ona ima i svojevrsnu poveznicu s njemačkom glazbom i Mendelssohnom. Cikličnost poput Franckove isto je tu. Saint-Saëns je bio inspiriran Bachom i Mendelssohnom. Ipak je bio titularni orguljaš pariške crkve La Madeleine. Vjernici ga nisu previše voljeli jer im je često svirao fuge, a on su bili naviknuti na jednostavnu duhovnu glazbu.

Simfonija kao da zrcali i njegov odnos prema njemačkoj glazbi toga vremena koji je za mnoge bio problematičan.

Da, istina, kasnije u životu se opirao svemu njemačkom. No simfonija je doista inspirirana njemačkom tradicijom. Cijeli život je bio inspiriran Bachom, no u prvome dijelu i, primjerice, Wagnerom. Sviđala mu se ta tradicija i integrirao ju je u svoju glazbu.

Od prošle ste godine titularni orguljaš crkve Notre Dame u Parizu. Što takvo mjesto znači u karijeri francuskoga orguljaša?

Kad su me rektor i nadbiskup pozvali na to mjesto, dugo sam oklijevao. Dvadeset sedam godina sam bio u crkvi Saint-Étienne-du-Mont, gdje sam naslijedio Mauricea Durufléa. Poziv mi je bio zanimljiv jer sam htio obnoviti i svoju inspiraciju. Primjerice, kad sam došao u Saint-Étienne-du-Mont, bio sam inspiriran mirom i akustikom crkve, ali i Durufléovim djelima. Njegov Rekvijem sam izveo bezbroj puta. Notre Dame je potpuno drukčija crkva, ondje je više prisutan romantički utjecaj Viernea. Orgulje su vrlo slične, ali one nisu razlog koji me tamo privukao.

Poziv da budem titularni orguljaš crkve Notre Dame u Parizu bio mi je bio zanimljiv jer sam htio obnoviti i svoju inspiraciju

Arhitektura Notre Damea je znatno drukčija, a taj osjećaj za prostor, ali i arhitekturu glazbe je važan kod improvizacije. Prošle godine sam napisao Te Deum za zbor i orkestar povodom proslave otvorenja obnovljene katedrale, a dirigirao je Alain Altinoglu. S Te Deumom sam se htio povezati s arhitekturom građevine. Želio sam promijeniti „boju“ svoje inspiracije. Za orguljaše je to poput krune karijere. Počeo sam na malim orguljama svojega mjesta na jugu Francuske, potom Saint-Étienne-du-Mont, a sada sam tu. To je ipak velika čast.

A i osjećaj je kao da je nova crkva nakon toliko značajne obnove.

Mnogo sam puta svirao ondje, a prije dvadeset godina sam napisao i skladbu za proslavu Velikog jubileja kršćanstva. Stoga mi nije sad potpuno novo otkriće, ali drago mi je što moja nova uloga korespondira s obnovljenom crkvom. Novi krov, lijepa boja kamena… sve to nekako utječe i na moj stil.

Surađujem i sa sjajnim zborom, Maîtrise Notre-Dame de Paris s kojim sam u dijalogu u izvedbama moteta, rane glazbe i slično.

Jesu li se orgulje promijenile ili su u potpunosti sačuvane?

Orgulje su sačuvane, nije bilo promjena. No nestale su zborske orgulje i one će biti iznova izgrađene 2027. Bit će velike. Prije požara krova u Notre-Dameu bile su manje. Sačuvane su neke svirale orgulja uništenih u požaru, podloga će im biti romantička, no bit će to moderan instrument s dva manuala. Neće biti kopija nikakvoga instrumenta, kao što je to praksa u nekim, primjerice njemačkim crkvama gdje se rade kopije Silbermannovih orgulja i slično. Riječ je o instrumentu koji mora pratiti različite stilove — na tim orguljama trebate moći svirati Cantique de Jean Racine i Viernove mise.

U Zagrebu vas očekuju Walckerove orgulje. Jeste li se susretali s njima?

Nisam ih nikada čuo, ali pogledao sam njihovu dispoziciju i čine mi se prikladne mojemu koncertu s mnogo registara koje mogu birati. Kod ovoga koncerta kad sviram solo trebam neke promjene — pokušavam stvoriti novi zvuk, novu sonornost kojom se pridružujem orkestru. Čini mi se da će to biti moguće u Zagrebu. Ne mogu pretpostaviti jesu li dovoljno glasne ili ne, ali na meni je da se prilagodim! Ako moram udvojiti neke tonove zbog toga, to ću možda i učiniti. Kao orguljaš katkad dođem dva sata prije koncerta i sviram. Ali u Zagrebu ću imati barem šest sati da bih isprobao orgulje, izabrao registre kako bih se mogao prilagoditi.

Kao orguljaš katkad dođem dva sata prije koncerta i sviram, ali u Zagrebu ću imati barem šest sati da bih isprobao orgulje

To je zapravo posao orkestratora. S ovim se orguljama moram promijeniti i adaptirati. Ne mogu uvijek svirati istu registraciju kad su svake orgulje drukčije.

To je zapravo izazov za orguljaše — kud god pođu čeka ih novi, drukčiji instrument.

Da! Prošli tjedan sam svirao taj koncert na Francuskome radiju, snimamo nosač zvuka. Proveo sam osam sati za orguljama Auditorija Radijske kuće, no ispostavile su se vrlo zahtjevnima za taj koncert. Kako će biti u Zagrebu, ostaje nam vidjeti.

___

Ulaznice za koncert otvorenja sezone ciklusa Lisinski subotom dostupne su ovdje.