Tihomir Petrović: „Teorija je jedna, a glazba kojoj ćete s tom teorijom pristupiti, vaš je odabir“

Teorija glazbe u Lisinskom – naizgled ozbiljan i pomalo zastrašujući naslov za novi ciklus popularnih predavanja profesora Tihomira Petrovića – zapravo je sve samo ne dosadna glazbena lektira.

Jer, koliko god netko pomislio da je teorija rezervirana za zijevanje i stroge udžbenike, profesor Petrović svojim predavanjima dokazuje suprotno. On pokazuje da teorija može biti inspirativna, životna i protkana glazbenim pričama koje ostaju u pamćenju.

Njegov pristup, prožet entuzijazmom i iznimnim pedagoškim umijećem, ono je što ga izdvaja i čini nezaboravnim svakome tko ga je ikad slušao – bilo u učionici, bilo na popularnim predavanjima koja već godinama drži diljem Hrvatske i inozemstva. Jer, za profesora Petrovića, teorija glazbe nije samo niz pravila, već ključ koji otvara sasvim novi, bogatiji pogled na ono što svakodnevno čujemo – i volimo.

Ovaj novi ciklus sastoji se od devet predavanja koja će se održavati u predvorju Male dvorane, a prvo, Što je polifonija?, očekuje nas 28. rujna.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Meni je možda lako ili lakše zamisliti kako će sve to u Lisinskom izgledati, jer jako dobro znam da ste prije svega učitelj, u pravom smislu tog poziva.

Istina je.

S podučavanjem ste počeli u osnovnim i srednjim glazbenim školama, a držali ste predavanja ovakve vrste već i prije.

Da bio je cijeli ciklus, jedinstven u svijetu, moram reći. U Hrvatskom glazbenom zavodu gotovo trinaest godina se to odvijalo jedanput mjesečno. To se zvalo Radionica utorkom. Činjenica jest da Zagreb ima publiku za takvo što, iako je bilo katkad dvojbi oko toga hoće li teorija glazbe uopće privući ljude. Dolazili su oni koji su namjerili ili nešto naučiti ili ih je jednostavno znatiželja dovela.

Odlučili ste povremeno izaći iz razreda, proširiti znanje i izvan tih okvira?

Da,  baš to – najprije sam bio u razredu, a zatim bih skupio roditelje pa im držao predavanja o tome što njihova djeca zapravo uče kod mene, jer podrška roditelja, pogotovo u mlađoj dobi, beskrajno je dragocjena. Dakle, ako ih roditelji podsjete na to što treba naučiti, onda oni to nauče na onaj pravi način. Onda se otvorila prilika da i na većim i stručnim skupovima nešto ispričam o svojem učiteljskom iskustvu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zatim sam osnovao Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, koje sam godinama i vodio. I nekako se kroz to Društvo otvorila prilika da budem pozvan kao predavač, ne samo u Hrvatskoj nego izvan. I onda, doista sam shvatio da ima publike koja bi to htjela slušati.

Iz razreda sam došao pred drukčiji razred odraslih, katkada i šarolike publike, što je za predavača daleko zahtjevnije

Postupno sam iz razreda došao pred drukčiji razred odraslih, katkada i šarolike publike, što je za predavača daleko zahtjevnije nego predavati homogenoj publici kojoj točno znate dozirati stručnost. Ali evo, ispalo je super.

Foto: KDVL

U pozadini muziciranja, skladanja i slušanja: teorija glazbe

Kad ste počinjali – jeste li već imali spremne teme predavanja?

Ne, nisam. Ono što su postale teme bila je moja želja da pokažem koliko teorija glazbe može rasvijetliti pozadinu ne samo muziciranja, nego i skladanja glazbe, pa zapravo i slušanja. I doista, mogućnost da imam publiku i mene je formirala kao osobu koja je, evo, uspjela artikulirati stvari na dovoljno jednostavan način.

Ta teorija glazbe strašno je dosadna disciplina, budimo sasvim iskreni. Mnogima je beskrajna muka taj solfeggio. Dakle, mnogi su bježali iz škole i još uvijek bježe. No ne mora to biti tako. Sama činjenica da sam uspio osuvremeniti glazbu kojom se demonstriraju glazbene pojave – evo, da sam uspio Beatlese uvesti u sobu 19 u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog – i na zid i kroz zvučnike – bila je dovoljan poticaj za ono što ja uvijek tvrdim. A to je da je teorija samo jedna, a glazba kojoj ćete s tom teorijom pristupiti iz bilo kojeg razloga, vaš je odabir.

Ta teorija glazbe strašno je dosadna disciplina, budimo sasvim iskreni – mnogi su bježali iz škole i još uvijek bježe, no ne mora to biti tako

Prema tome, i oni koji se bave popularnom glazbom i koji se bave narodnom glazbom ili kakvom drugom glazbom u ovom našem kulturnom krugu, svi oni moraju znati istu teoriju – koja se može naučiti. Ima strašno puno mistificiranja oko toga na koja se ja uvijek s užasom osvrćem, kad se primjerice kaže za nekoga da ima „ono nešto“…  i onda svi pogledaju u zrak i nitko ne zna što je to. Onda nastane desetak sekundi tišine nakon koje svi skrušeno pomisle da oni nemaju to „ono nešto“ i onda bolje da se ne petljaju.

Mislim to „ono nešto“ što nekog razlikuje i čini ga boljim jest upravo poznavanje teorije, jer nadahnuće može biti poticaj, ali zapravo onda iza tog nadahnuća, dakle onog motiva koji smislite, slijedi znanje kojim ćete od tog motiva napraviti ili ovo ili ono, već po želji i po vlastitom stupnju obrazovanja i znanja. Prema tome, bez teorije uopće nema glazbe i strašno je zgodno primijetiti – svi muzičari s kojima razgovarate uvijek će reći da je solfeggio strašno važan, da je teorija beskrajno važna, no kad na koncu dođe do toga da se treba pristupiti na taj način, eh, onda zapravo stvari zapnu.

„Ono nešto“ što nekog razlikuje i čini ga boljim jest upravo poznavanje teorije, jer nadahnuće može biti poticaj, ali iza tog nadahnuća slijedi znanje kojim ćete napraviti nešto

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pretpostavljam da se ideja oko potrebe za osvještavanjem svekolikog pučanstva da je teorija jako bitna javila baš iz iskustva i prakse u razredu.

Sadržaj ne samo solfeggia, nego i svih teorijskih predmeta donosi se na temelju glazbenih djela koja su se pokazala provjereno dobrima. Onda je određena metoda iznošenja tih djela neko vrijeme morala biti u praksi, pa se pokazala kao provjereno dobra. I tako dok dođete do učenika, zapravo kasnite već dobrih petnaest-dvadeset godina s time što se njima iznosi kao gradivo ili sadržaj predmeta.

Moja je potreba bila reagirati odmah, i kad bi se pojavila nekakva uspješnica, ja bih je najprije pustio u razredu, onda bih pitao je li to u duru ili molu. Mislim, već tu počne makar razmišljanje, o tome svemu. Pa je li ovako ili onako, je li brzo, je li polagano. Dakle, sve to skupa počinje upravo od glazbe jer – uvijek to ponavljam – glazba se može učiti samo glazbom, i solfeggio, i harmonija, i polifonija, i sve skupa uči se kroz glazbu, ne kroz onu pedagošku glazbu koju je netko smislio i koju netko nameće kao nešto što vodi prema određenom cilju, nego kroz realnu glazbu koju đaci slušaju.

Kroz onu koja im je bliska.

Tako je, ona koja im je bliska i ona koja im je poznata jer da bih ja osvijestio neku glazbenu pojavu moram ići kroz glazbu, ali ako moram učenike najprije naučiti tu glazbu, pa onda da bih na temelju te glazbe stvorio nekakve zaključke, to je onda zapravo potrošeno vrijeme i to iscrpljuje učenike. S druge strane, ako oni znaju skladbu Don’t Let Me Down onda nije nikakav problem reći kakva je to građa, što to jest i slično.

Pretpostavljam da danas sve manje učenika poznaje tu stvar.

Da, danas to više nije aktualno, danas su Beatlesi već klasika. Tu mi se đaci zalijepe za činjenicu da Beatlesi nisu završili nikakvo formalno muzičko obrazovanje. Oni nisu išli na solfeggio, drugim riječima. I onda ja njima velim da su u jednom trenutku svojeg muziciranja postali toliko popularni i zaradili su dovoljno novca da više nisu morali oni ići u glazbenu školu, nego je glazbena škola na stražnja vrata kuće dolazila k njima doma.

Još Queenovci koliko-toliko dolaze do današnjih tinejdžera zato što njihovi roditelji to slušaju, pa se onda ipak to nekako nastavilo, ali, mislim, danas ima odlične glazbe na sve strane. Dakle, izbor je nevjerojatno širok.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ono što je mene učinilo dobrim učiteljem jest činjenica da sam prije 32 godine počeo raditi na Rock akademiji.

Izvan formata.

Da, izvan formata, tamo sam đake koji su došli zbog glazbe – a došli su isključivo zbog Beatlesa i  Stonesa – morao učiti harmoniju, i solfeggio, i teoriju glazbe. I da bih u tim večernjim terminima, nakon svih njihovih raznih obaveza, pridobio pozornost i držao je dva sata, doista je trebalo mnogo vještine i mnogo njihove glazbe. A onda kad su shvatili da im to stvarno koristi, na prvi znak da su nešto od toga što su od mene čuli uspjeli upotrijebiti u svojem sviranju i da su napredovali, to ih je „kupilo“ za zauvijek, takoreći.

Kakva su Vam bila iskustva s prvim predavanjima za širu publiku, na teme iz teorije glazbe?

Iskustva su bila sjajna i, moram priznati, uvijek mi je publika bila poticaj, upravo zato što nitko prije toga nije na takav način pričao o glazbi. Taj spoj suvremene popularne glazbe s klasičnim djelima i to uvijek iznova dokazivanje da se istom teorijom pristupa svemu tome uvijek je bilo dobrodošlo, bez obzira na publiku koja bi bila prisutna.

Danas smo svi okruženi glazbom, ništa se ne događa bez glazbe i sve što se čuje može se iskoristiti. Ta publika bi, dakle, bila već dovoljno „muzički obrazovana“, a činjenica da sam u predavanju spomenuo glazbu koju oni poznaju i slušaju u autu ili doma bila je dovoljan poticaj da ponešto onda i od tih stručnijih termina i stvari upamte.

Iskustva predavanja “široj” publici bila su sjajna i uvijek mi je publika bila poticaj, upravo zato što nitko prije toga nije na takav način pričao o glazbi

Meni je to bilo dragocjeno i to još je uvijek tako, zato što je upravo ta moja publika presudna za općeniti napredak u glazbi, ali i u svemu drugome. Ta publika će biti poticaj ili svojoj djeci, ili mladima, ili nekome drugome. Bit će im poticaj, dakle, da se bave glazbom, da krenu u glazbu, da ustraju u glazbi, i da se drže glazbenih škola, glazbenih učitelja, učilišta bilo kakve razine i to je zapravo cilj.

Koje su to Vaše teme, kako ih odabirete?

Teme su uglavnom bile naslovljene namjerno kao provokacija, to je marketing od kojeg ne možete pobjeći. Mislim, ako napišem da ću pričati o Johannu Sebastianu Bachu nije baš jako zanimljivo, ali ako napišem da ću usporediti određenu pjesmu i Bacha, onda će doći publika koja naginje Bachu i koja naginje recimo Billyju Prestonu, ako je riječ o skladbi koja je najavljena i za ovaj novi ciklus, You Are So Beautiful.

Dakle, treba hrabrosti da bi se u istu rečenicu stavilo te dvije skladbe, pa je moguće da će naići i netko tko će se uvrijediti – „kako je mogao to stavit’ skupa“ – ima i takvih.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Naravno, kod mene uvijek ispada da je veza u teoriji glazbe, dakle potpuno neutralni medij koji može povezati sva moguća glazbena djela koja su na repertoaru. Uvijek se nešto iznjedri iz svega toga. U životu sam održao pa sigurno dobrih petstotinjak predavanja. Išao sam od župnih ureda, pa na dalje – svuda kamo god sam bio pozvan ili gdje god sam uspio ponuditi se i biti prihvaćen kao predavač. Sjeo bih u auto i otišao održati predavanje, mogu sa zadovoljstvom reći – od  Regensburga do Skoplja, moja je Corsa to sve prošla.

Koga se poziva na ta predavanja? Ima li potrebe za određenim predznanjima koje bi publika trebala imati?

Poznavanje nota i notnog pisma nije uvjet da bi se pratilo moja predavanja, odmah da to napomenem. Katkad će doći roditelji s djecom, koji su sasvim druge struke i koje to zapravo uopće ne zanima, ali će na kraju pristati poslušati jer, u konačnici, uspjeh njihove djece u muzičkom obrazovanju ovisi o njihovu stavu prema svemu tome.

Doista su pozvani svi, od podvornika do ravnatelja. Gdje god sam bio uvijek je to bila raznolika publika. Ta činjenica da će se kroz teoriju glazbe povezati glazbena djela koja su doista vrlo često različita jest uvijek dovoljno intrigantno da i oni koji o glazbi nešto znaju dođu čuti, u stilu „a što je sad izmislio?“

Od škole Lisinski do dvorane Lisinski

Na nedavnom izdanju Zagrebačkog glazbenog proljeća održali ste zanimljivo predavanje.

Dva predavanja, bilo mi je sjajno. Bilo je odlično vidjeti reakciju publike na predavanju na kojem se uspoređuju Ljubavni snovi Franza Liszta i Jimi Hendricks – kultna skladba zapravo moje generacije, Hey Joe, s tekstom Hej, Joe, kud ideš s tim pištoljem? Da, doista je teško pronaći poveznicu, no zapravo nije riječ o sličnosti.

Riječ je o različitosti, i kad je na kraju publika dobila i papir, dakle grafički prikaz prve i druge skladbe koje su potpuno suprotne u tim tehničkim pojedinostima, ali kopirana suprotnost s obje strane istog papira omogućuje da pogledate kroz papir prema svjetlu i da vidite da je to zapravo isto. I ja sam onda presretan kad vidim da je njima stao dah. Kad su shvatili što sam htio reći – jedna je teorija, a koje ćete glazbi pristupiti, to je doista u potpunosti vaš izbor.

Znači nema potrebe za određenim muzičkim predznanjem, u publiku su dobrodošli ljudi svih zanimanja i poziva, primjerice inženjer koji je standardni ljubitelj glazbe?

Da, i ako taj inženjer možda neće razumjeti 90 posto stručnih termina koje tijekom predavanja ipak, htio ne htio, moram izgovoriti, možda neće puno uspjeti shvatiti čak ni od tih grafičkih prikaza koje vidi, ali će shvatiti da postoji sistem koji se može naučiti, koji nije rezultat nekakve posebne nadarenosti. Dakle, to je golo tehničko znanje koje se može naučiti.

Pretpostavljam da na predavanjima ima puno i slušnih primjera, sigurno svirate za vrijeme predavanja.

Da, poslužim se klavirom – treba mi neki akord, treba mi neki pomak, dakle najjednostavnije je to ipak odsvirati ili, što se često događa, i otpjevati. Drago mi je vidjeti da ljudi vide moju ljubav prema tome – u smislu ako se time bavim toliko aktivno i toliko to volim, valjda ima nešto u svemu, nije to baš bez veze.

Divno je da se sad na kraju svoje profesionalne karijere vraćam na isto mjesto, odakle sam kao glazbenik i krenuo

I velika mi je radost to što će se evo ovaj ciklus dogoditi. U hrvatskom hramu glazbe. Na čijem otvorenju sam bio pjevajući u zboru Prosto zrakom ptica leti. Maestro Kranjčević bio je ravnatelj Glazbene škole Vatroslava Lisinskog i dirigent. Ja sam u to vrijeme bio učenik te škole i pjevali smo uz onu u glavu Vatroslava Lisinskog. Divno je da se sad na kraju svoje profesionalne karijere vraćam na isto mjesto, odakle sam kao glazbenik i krenuo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ali Vi ste i velik dio radnog vijeka proveli u školi Lisinski.

Jesam, četrdeset godina sam radio u školi Vatroslava Lisinskog. Prije toga još sam kao student radio u glazbenoj školi Blagoja Berse. Uz to radim na Rock akademiji, od njezina osnutka. Tako da kad zbrojim sve s početcima svojeg bavljenja glazbom u djetinjstvu, ispada da poučavam dobrih šezdeset godina.

Koliko je to đaka!

Tisuće.

Znam da Vam se još uvijek javljaju, da su vam i dalje zahvalni.

Zato volim društvene mreže, jer mi omogućuju da „sretnem“ prijašnje učenike. Katkad su to takva dirljiva iskrena pisma i javljanja, pa budem presretan što sam krenuo na taj Facebook i na taj Instagram. To je super.

Pretpostavljam da mnoge od njih danas vidite i u školama i na pozornicama.

Ništa nije ljepše nego vidjeti svoje đake. Svi me pitaju koja mi je najdraža knjiga? Uvijek velim da mi je najdraža knjiga ona koju je napisala profesorica Martina Belković, koja je bila moja učenica, a koja sada vodi Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Teorija glazbe u Lisinskom

Ciklus predavanja koji počinje ujesen sastavljen je od zasebnih „epizoda“ ili se moraju pratiti sva predavanja da bismo na idućem bili u tijeku?

Mogu se pratiti zasebno, svako predavanje zasebna je cjelina. S time da ako ih se poveže i ako netko uspije i nekoliko predavanja odslušati, onda će shvatiti što mi je cilj. Dakle, tri su temeljna područja: harmonija, polifonija i glazbeno oblikovanje, pa je i odnos prema sadržajima upravo takav.

Neki od naslova koji nas očekuju su Od motiva do glazbenog djela, Od glazbenog djela do njegovih sastavnica, Simbolika brojeva u Bachovim djelima, Harmonija=glazba, pa onda Kohabitacija sadržaja i forme. Ovaj zadnji zvuči jako ozbiljno.

(smijeh) To je bilo ozbiljno predavanje najavljeno kada je Zoran Milanović izabran za predsjednika države. Onda je riječ kohabitacija bila jako in u svakom razgovoru, pa sam ja napravio u Glazbenom zavodu predavanje o kohabitaciji sadržaja i forme, što je baš ispalo… zgodno.

Postoji i naslov Isto, a nije isto.

Da, ono će biti vezano uz harmonijska rješenja i harmonijske progresije u različitim djelima. Zapravo isti akordi, to jest kako doći do rezultata. Naime, vi znate i sami da se autorstvo računa na melodijske cjeline, akordi su svačiji. Prema tome možete uzeti bilo čije akorde i napisati novo glazbeno djelo, što mnogi tako i rade. Naravno, ipak je ljepše onda uzeti vlastite akorde i nekako smisliti progresiju u kojoj će se to malo razlikovati, ali u krajnjoj liniji u nedostatku boljega uzmite Bachove akorde i to je uvijek isplativa i dobitna kombinacija.

A je li David Bowie rado slušao Bacha?

Je, ja sam uvjeren u to. Naime, u nekim njegovim djelima (da sad ne razotkrijem baš sve), može se prepoznati prekrasna harmonijska progresija koja mene uvijek iznova dirne kad je čujem, uzme me. Jednostavno je lijepa i ta progresija je standardni harmonijski, da tako kažem, niz, ali David Bowie je od nje napravio krasnu skladbu i ja sam uvjeren (recimo da želim vjerovati) da je ta priča počela od Bacha.

David Bowie je od nje napravio krasnu skladbu i ja sam uvjeren (recimo da želim vjerovati) da je ta priča počela od Bacha

Mnoge priče koje i ispričam, samo su priče, pokušaj nekakve rekonstrukcije procesa kojim je došlo do toga što sada slušamo kao djelo. Naravno da dio tih mojih popratnih priča nije istinita. One su izmišljene, ali ako ništa drugo, slušatelji će shvatiti da zapravo takva stvarna priča postoji u podlozi svakog djela. I da to nije „otišli smo u garažu šest mjeseci, i lupali smo, i nešto smo nalupali, i napravili smo hit“. To ne ide tako. Iza svega što slušamo i što ima trajnu vrijednost uvijek stoji nekakva priča, nekakva pozadina koju treba razotkriti. Zašto? Zato da bi čovjek znao na temelju vlastite priče stvoriti vlastitu umjetnost.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koja je to glazba s domaće scene, primjerice, koju danas birate za razred?

Ah, katkad đaci donesu sami, ja moram priznati da ne pamtim ta djela, barem ne po naslovima; mi to pustimo, pa proanaliziramo na nastavi i zapravo ostane na tome da ćemo vidjeti što jest, što nije. Katkad budu razočarani, ispadne da ipak možda nije sve toliko sjajno kao što na prvi pogled izgleda.

A je li i segment produkcije uključen u vaša predavanja?

Nisam siguran da mogu toliko daleko otići u tim svojim analizama. Budimo iskreni, ipak ostajem sasvim na „prizemnim“ temama, na tim elementarnim pojavama koje su vezane uz melodiju ili ono što najviše volim uz akorde neke skladbe povezujući to s nekakvim prirodnim zakonitostima. Dakle, to malo fizike, akustike, ti alikvotni tonovi – sve skupa ipak ima utjecaja, pa kad se im se to malo rasvijetli čini se vrlo logičnim da bi dio publike možda ipak mogao nešto od tih djela koja sam im spomenuo poslušati, pa će se možda zalijepiti za njih.

Koliko Vam je teško prilagoditi vokabular i diskurs za ovakva predavanja namijenjena širokoj publici?

Uvijek nastojim izražavati se na najjednostavniji mogući način. Užasnut sam činjenicom da su mnoge knjige koje se nude kao obrazovna literatura jezično prekomplicirane, pa kad je još i sadržaj kompliciran, onda je to nesretan splet okolnosti i mnogi odustanu.

Kakvu publiku očekujete u Lisinskom?

Očekujem publiku koja će doći iz znatiželje, koja će doći iz želje da možda stvarno razotkrije nešto vezano uz tu teoriju ili da potvrdi možda svoja iskustva koja čak mogu biti i neprijatna. Pa možda će se sad neko doći pomiriti malo s teorijom zato što je jednom napustio glazbeno obrazovanje jer ga je profesorica iz solfeggia špotala kad nije znao mnogostranost kvintakorda. Evo, nadam se da u Zagrebu ima ljudi koji će s veseljem doći poslušati moja predavanja, ja ću dati sve od sebe da to bude dobro.

A što im možete obećati?

Ja im mogu obećati da će uvijek dobiti podsjetnik na predavanje na kojem su bili, u kojem će biti navedeno sve što se taj dan dogodilo na tom predavanju, čak i mnogo više od toga – naprosto da ih zaintrigira i da ih potaknem da dođu i sljedeći put.

Nadam se da će otići nasmijanih lica, to mi je najveće veselje, vidjeti ljude koji su zadovoljni. Toliko malo stvari ima koje nas mogu udobrovoljiti, pa ako mi to uspije u tih sat vremena predavanja, uvijek sam zadovoljan. I kad vidim i klince od deset ili dvanaest godina koji dođu s roditeljima, i ne dosađuju se, i ne gledaju u mobitel, onda sam tim više sretan – što znači da sam dopro do svakoga.

Toliko malo stvari ima koje nas mogu udobrovoljiti, pa ako mi to uspije u tih sat vremena predavanja, uvijek sam zadovoljan

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr