Tomislav Mrduljaš: „Snovi i upornost su važni čimbenici uspjeha“

Tomislav Mrduljaš jedan je od plodnijih splitskih autora, producent, aranžer i glazbeni organizator

Njegovom impresivnom katalogu koji broji naslove poput “Juga” Giuliana i Marijana Bana, “Ješka od jubavi” i “Bez tebe” Olivera Dragojevića, Giulianove “Tama”, “Gori more”, “Zovem prijatelje moje”, “Samo ovu mrvu duše” Ive Amulića, “Ti me izluđuješ” Tutti Fruttija nedavno se pridružila i “Kapetan bez broda” s posthumno objavljenog Oliverovog albuma zasluživši pritom i nominaciju za pjesmu godine na Porinu. Brojne “izvanškolske” aktivnosti posljednjih godina odvukle su Mrduljaša na neko vrijeme od nota i aranžmana, no unatoč brojnim zadacima i obavezama, sve je češće opet u vlastitom studiju pod obroncima Marjana. Riječ je o autoru i kreativcu koji “ne priši” i u kojeg se, kao u nekog prokušanog postolara, uvijek možete pouzdati – rezultat je uvijek na nivou, prioritet je kvaliteta. Unatoč tome što ste ga malo duže morali čekati…

Dugo smo tako čekali i ovaj intervju, no isplatilo se jer smo dobili rijetki uvid u kreativni mehanizam čovjeka čije je ime gotovo sinonim domaće pop-rock produkcije proteklih četiri desetljeća. Unatoč raskošnom opusu i minulom radu, kao i svaki istinski glazbeni zanesenjak, ni Tomo nema namjeru stati…

Kako su izgledali vaši autorski počeci u Splitu?

Kao i velika većina splitskih glazbenika, po završetku glazbene škole i na samom početku svog glazbenog puta svirao sam gaže po terasama hotela, na maturalnim zabavama i brucošijadama i tako zarađivao nekakav honorarčić. Nas nekolicinu glazbenika je počeo zanimati autorski rad i stvaranje nečeg svog, formirala se jedna glazbena ekipa koja se htjela okušati i u tome. Prvo sam krenuo sa pisanjem pjesama za sebe i svoju dušu, dok nisam u nekom trenutku poželio svoj rad pokazati svojim kolegama iz tadašnjeg benda Fortuna s kojima sam i snimio prve demo snimke. Odrastao sam u Varošu, a to je nekih petstotinjak metara od Prokurativa i Splitskog festivala i tko ne bi poželio na njemu i autorski nastupiti?! Poslao sam neke pjesme koje su primljene, to me činilo ponosnim, a ujedno je to i bila potvrda mog rada. 

No, jedna od prvih koju koju je publika “primila”, bila je “Ti me izluđuješ” s Tutti Fruttijem…?

Tako je, za nju je stihove napisao Neno Ninčević. Nastala je spontano, sve se brzo događalo i odjednom smo postali traženi bend. Sjećam se njenog prvog emitiranja u emisiji “Trta Mrta” na Radio Splitu, autora Rade Medana i Žele Maretića te urednika Jadrana Marinkovića i Ede Gracina koji su prvi prepoznali naš rad. Drago mi je da je ta pjesma i iz današnje perspektive poimanja glazbe rado slušana.

Koje je mjesto zauzimao Tutti Frutti na tadašnjoj glazbenoj sceni i koliko vam je taj bend intimno važan za sve ono što ste doživjeli kasnije?

Tutti Frutti se dogodio iz naše želje da napravimo nešto svoje. Bio sam siguran da će tada proći snažniji zvuk gitarskog riffa koji mi je kao gitaristu bio blizak. Zatvorio sam se u sobu nekih tri mjeseca i napisao glazbu te napravio demo snimke. Trebalo je i pronaći pjevača koji bi to dobro otpjevao. Sjećam se, razgovarao sam s Goranom Karanom, Gibonnijem i Mladenom Magudom za mogućeg pjevača, ali su Goran i Gibo više željeli pjevati svoje pjesme, a Mladen nije vidio sebe u tome. Iako sam prvu demo snimku “Ti me izluđuješ” snimio s Karanom, na kraju smo ‘oteli’ Ivu Amulića iz okrilja splitskog KUD-a Filip Dević i doveli ga u bend. Nije bilo baš lako izboriti poziciju na tadašnjoj glazbenoj sceni, ali naša upornost i vjera u ono što radimo su bili važni čimbenici uspjeha. Danima smo obijali vrata tadašnjih najvećih diskografskih kuća i sve su nas redom odbijale. Napokon nam se ‘smilovala’ jedna manja izdavačka kuća Suzy i objavila album, iako smo na slušanje svima nosili još i danas poznate pjesme “Ti me izluđuješ” i “Nasloni glavu na moje rame”. Eto, upornost se isplatila.

Kako je funkcioniralo vaše autorsko partnerstvo s Nenom Ninčevićem, kako su općenito nastajale vaše pjesme?

S Nenom se poznajem već dugi niz godina, krenuli smo s pisanjem pjesama u istoj životnoj dobi, a spojila nas je velika ljubav prema glazbi i želja da uradimo nešto svoje. U početku bi Neno donio gotove stihove, a ja bih se uhvatio pisanja glazbe. Zatim bih snimio prvi ogledni demo snimak po kojem bi se već dalo prepoznati hoće li pjesma zadovoljiti naše kriterije. Kod nas je pisanje išlo prilično brzo, svatko bi uradio ono što najbolje zna i tako bi nastala pjesma. Najviše zajedničkih pjesama, uz Tutti Frutti, napisali smo i za Giuliana. 

Kako biste opisali epizodu s bendom Tu-Tu, čemu vas je to iskustvo naučilo?

To je bilo jedno moje kratko razdoblje traženja na mom glazbenom putu. Kao glazbenik pozornice koja mi je kroz sve godine sviranja postala prirodno okruženje, htio sam se okušati i u pjevanju. U tome su me kao članovi benda podržali moji prijatelji Remi Kazinoti i Željko Petreš. Ispisao sam nešto pjesama i snimili smo album. U tim godinama mi je to bilo veliko iskustvo u studiju i na samim nastupima. Album je producirao moj prijatelj Ivica Čović-Pipo, koji je volio producirati rock i čvršći zvuk. Većinu stihova je uradio Vedran Lekić, a dvije pjesme Zvonimir Stipičić Miš. Publika je tada najbolje primila pjesmu “Crni hula-hop” koja je tada bila svojevrsni hitić rado emitiran na radijskim postajama. U svakom slučaju, moje iskustvo u bendu kao pjevača mi je ukazalo na to da se ipak puno bolje snalazim pokraj pozornice i u studiju.

Je li to bio prijelomni trenutak kada shvaćate da se bolje osjećate s druge strane miks pulta, kao producent, aranžer i autor?

Kad u životu radiš tj. živiš ono što voliš, a glazba ti otvara puno malih sporednih puteljaka na koje se možeš priključiti, u nekom trenutku moraš donijeti odluku što će ti biti onaj glavni fokus interesa i gdje ćeš dati ono najbolje od sebe. Postojale su dva glazbena puta koji su me najviše privlačili, a to je pisanje pjesama i produkcija u studiju te njegovo kvalitetno opremanje. Teško je kazati kad se dogodio taj trenutak odluke, ali s vremenom shvatiš što te najviše ispunjava u tvom autorskom radu. Kod mene je ipak najviše emocija izazivalo stvaranje novih pjesama.  

Može se reći da ste jedna od osoba koja je “otkrila” Severinu – kako je izgledala ta vaša suradnja? Možete li na njenom primjeru objasniti što čini razliku kod izvođača koji uspijevaju održati uspješnu karijeru kroz desetljeća?

Mislim da je riječ “otkrila” malo preteška, točno je da sam uradio prvi solo album Severini i napisao njene prve pjesme. Upoznao sam je kad me nazvala njena sestra Zdenka s prijedlogom glazbene suradnje. Bilo je u to vrijeme nekoliko talentiranih mladih pjevačica u Splitu od kojih se ona ipak najviše isticala. Interes za glazbu, zajednički prijatelji i druženja su rezultirali albumom. Već na samom početku Severina je bila zapažena na Splitskom i Zagrebačkom festivalu, ali u to vrijeme, baš kad je izašao prvi album, eskalirala je ratna situacija te se teško bilo fokusirati na glazbu. Da bi se izvođač uspio održati veliki niz godina u vrhu, osim talenta je potreban i ogroman rad, pametne odluke te velika upornost i vjera u ono što radite.

Vaše pjesme i suradnja bili su presudni za Giulianovu karijeru. Kako su nastajale te pjesme, što vas je inspiriralo? 

Mogu reći da sam tada dugokosom Giulianu “odigrao” bitnu utakmicu u njegovoj afirmaciji, napisavši mu nekoliko desetaka pjesama s kojima smo se lijepo nametnuli na glazbenoj sceni. Tada je taj zvuk, kako bi ga mi glazbenici voljeli nazvati “noga na svaku prvu dobu”, imao dobar odaziv publike i rado je sviran u svim klubovima, pa smo i mi podlegli tom glazbenom stilu. Iako smo istovremeno izbacili i niz balada dobrog pop zvuka, kao što su bile pjesme “Jugo”, “Tama”, “Gori more”, “Ćutin se lipo” i druge. Giuliano je odličan pjevač i lako nam je bilo surađivati, naša suradnja je trajala dugo i znalo se točno tko što radi. 

Na koji ste način pristupali toj suradnji, jesu li pjesme bile custom-made upravo za Giuliana?

Važno je kad u studiju imaš suradnika i izvođača koji može tvojoj zamišljenog pjesmi dodati “ono nešto” da se dobije emocionalni naboj i tako se svidi publici. Autor sam koji ne svaštari nego se fokusira na izvođača za kojeg piše. Ne volim raditi istovremeno za više izvođača, to me nekako makne od fokusa i raspline tako da sam u tom razdoblju od par godina pisao samo za Giuliana. Svaki pjevač ima pjesme koje mu leže bolje i lošije, a čini mi se da je način mog pisanja dobro “legao” Giulianu, znači dugi tonovi pjevanja i ‘napadački’ karakter pjesme.

“Splitska dica” devedesetih dosta su međusobno surađivali i sudjelovali jedni drugima na albumima. Što konkretno doprinosi ta autorska razmjena i čini li vam se da se u Hrvatskoj danas autori teško odlučuju na suradnje?

Split je oduvijek bio glazbeni grad. Tada nije bilo društvenih mreža, moralo se sve odraditi uživo, kontaktom i druženjima ljudi istih razmišljanja. Tada se u kultnom kafiću Semafor okupljala jedna grupa ambicioznih glazbenika i počela kovati svoje planove za afirmaciju na nacionalnoj sceni. Sjećam se glazbene ekipe iz Semafora počevši od Dina Dvornika, grupe Osmi putnik s Gibom, Đavola s Nenom Belanom, Daleke obale s Banom, Lukija, Remija i mnogih drugih. Od tih druženja bi i nastajala suradnja. Danas su nekako u Hrvatskoj svi za svojim kompjuterima između četiri zida gdje nastaje glazba pa možda iz tog razloga nedostaje međusobna suradnja.

Krajem devedesetih nastaje pjesma “Jugo”. Možete li se prisjetiti tih vremena i inspiracije te kako je zapravo došlo do Banove uloge u pjesmi? 

“Jugo” je nastalo u razdoblju kad sam radio pjesme isključivo za Giuliana. Snimili smo demo snimak pjesme i, s obzirom na snažne stihove Jasminke Bralić i njihov sadržaj, činilo mi se da tu još nešto nedostaje. Zamolio sam Giuliana da odnese kazetu s demo snimkom Marijanu Banu jer bi baš on, kao “čovik od mora” mogao dati pjesmi dodatnu snagu u interpretaciji. Banu se pjesma svidjela i u kreativnoj atmosferi studija, došli smo na ideju o recitaciji na što se Ban sjetio stihova Šime Gržana koji su se na kraju odlično uklopili u pjesmu. Sjećam se reakcije Zdenka Runjića kad sam mu iznio ideju o duetu Giuliana i Bana koji je kazao, “pa koja je glazbena poveznica njih dvojice?”. Kad je čuo snimku pjesme bio je ugodno iznenađen te smo je uvrstili na Melodije Hrvatskog Jadrana, gdje je i pobijedila. 

Zbog čega je, po vašem mišljenju, ta pjesma preživjela kao evergreen do danas?

Drago mi je da je i dan danas pjesma rado slušana, mislim da je razlog njene dugovječnosti pogođena melodija na vječnu temu ljubavi, mora koje život znači i odlične i originalne interpretacije Bana i Giuliana.   

Kad ste osvijestili da je pisanje pjesama, uz talent, zapravo i zanat kojeg je potrebno usavršavati? Razlikujete li, pogotovo u komercijalnom smislu, pjesme koje nastanu “same po sebi” od onih, nazovimo ih, “zanatskih”?

Uz svaki talent je potreban veliki rad i prihvaćanje “pravila zanata”. S vremenom svaki autor shvati da postoje određena pravila u pisanju. Često uspoređujem tijek životnih mijena s pjesmom. Pjesma treba imati svoj početak, veliko finale u refrenu i završetak te u stihovima nešto životno da bi u slušatelju pobudilo emociju. Nisam baš osoba koja komercijalno planira uspjeh pjesme, siguran sam da će pjesma biti rado pjevana, emitirana i uspješna onda kad izazove emocije u čovjeku. Kvaliteta pjesme ne znači i broj emitiranja, za primjer bih naveo jednu od mojih najdražih pjesama, “Ne voliš me više” koju pjeva Marijan Ban. Ona ne “rastura” po broju emitiranja, ali s emocijom itekako vodi. Dakle, kad krenem pisati, razmišljam o emociji koja me tog trenutka pokreće i inspirira, a ne o komercijalnom efektu. Ako pjesma svojom melodijskom linijom i stihovima pobudi u slušatelju zanimanje i emociju, bit će i komercijalna. Zanat više dolazi do izražaja u samom stavljanju pjesme u prihvatljive okvire produkcije. 

Što vam se, po dosadašnjem iskustvu, pokazalo kao provjeren recept za radijski eter? Postoji li nešto zajedničko pjesmama koje su vam dosad bolje prolazile kod radijskih urednika?

Danas svi zajedno živimo jedan ubrzani život, kao da svi žele sve i odmah. Koncentracija interesa za nešto pogledati ili čuti je svedena na 15 do 20 sekundi. Ako u tom vremenu ne uspiješ zaintrigirati “korisnika”, on surfa dalje. Pjesme Pink Floyda i Dire Straitsa su imale duge instrumentalne uvode u kojima su svi uživali i čekali onaj forte pjesme kroz fraze i refren. Kao da se pomalo gubi ona draž i ljepota samog putovanja, već se stremi isključivo cilju, a taj cilj i ne donosi onoliko sreće i zadovoljstva kao i samo putovanje do njega. Današnja nova pjesma treba odmah na početku ponuditi nekakav catchy moment za kojeg bi se slušatelj uhvatio i poslušao je do kraja. Izbor i ponuda u eteru je prevelika, ali sam siguran da slušatelji pa makar i na treće slušanje, prepoznaju ono dobro. Danas općenito u eteru bolje prolaze kraće pjesme s više ritma. Život je dinamičan pa takve pjesme bolje prolaze i više pašu ljudima. One laganije slušatelji ipak ostavljaju za posebne trenutke opuštanja, intime i nekih trenutaka prepuštanja emocijama.  

Jedan od vaših velikih hitova je “Bez tebe” koju je izveo Oliver. Koliko je bilo lako surađivati s njim, pogotovo u studiju?

S Oliverom je bilo tako lako raditi i živjeti glazbu. U tom našem čoviku je bilo satkano sve, neizmjerna emocija, najlipša pisma i beskraj mora. Kad autor napiše novu pjesmu, on zamišlja kako bi ona trebala zvučati. E, pa kad je Oliver otpjeva, ona zvuči bolje nego si je zamišljao. Pjesmu “Bez tebe” sam poslao na Splitski festival kad me pozvao tadašnji direktor Zdenko Runjić predloživši da pjesmu otpjeva Oliver s čim sam se odmah složio. Oliver je jednostavno bio ono najbolje što glazba može poželjeti. Proveli smo puno lijepih zajedničkih trenutaka, što u studiju, što kroz morske milje i druženja s tunjom u ruci. Njegovim odlaskom naša glazba je puno izgubila, on je bio naš najveći ambasador nota i zaštitnik glazbenog identiteta Dalmacije i Hrvatske. 

Možete li približiti nastanak njegovog posthumnog albuma Dolaziš – u kojem vremenskom rasponu je to Oliver pjevao? Postoji li još nekih zanimljivih snimki koje čekaju svjetlo dana?

Napravio sam jednu veću autorsku pauzu tamo negdje od 2005. do 2012. kad sam ponovno krenuo intenzivnije raditi. Tada sam ispisao dosta pjesama kao što su “Vrime je”, “Na dnu mora”, “Ne voliš me više”, “Kapetan bez broda” te sam neke ponudio Oliveru. Tadašnji plan bio je snimiti autorski album s raznim izvođačima pa se na kraju dogodilo da je Oliver otpjevao šest mojih novih pjesama. Mi smo to realizirali pomalo kako bi kad uhvatili vremena. Kad nas je napustio, rodila se ideja da te pjesme i objavimo, ali šest ih nije bilo dostatno za album. Budući da sam godinama surađivao s Oliverom i snimio niz pjesama, pa i demo snimaka, a ja sam čovjek koji ne briše ništa snimljeno, odlučili smo potražiti neke ranije snimljene radove, još zajedno sa Remijem Kazinotijem. Tako smo iz arhive izvukli Barčotove “Dolaziš”, “Ne diraj moju ljubav” i druge te završili album.

Vaš studio jedno je od “rodilišta” velikih pjesama ne samo splitske, već i hrvatske glazbe. Koje biste radove posebno izdvojili? 

Studio se nalazi podno Marjana, a Marjan je inače naš splitski ispiracijski “zeleni raj”. Da, kroz studio je prošlo niz glazbenika i pjevača u kojem su snimljene mnoge velike pjesme. Kroz tu glazbenu radionicu, uz naše velike autore kao što su Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, Tonći Huljić, Gibonni, Jure Stanić, Joško Banov, prošli su i mnogi izvođači: Oliver, Marijan Ban, Gibonni, Doris Dragović, Zorica Kondža, Jelena Rozga, Neno Belan, Tedi Spalato, TBF, Goran Karan, Petar Grašo, Giuliano, Meri Cetinić, Danijela, Thompson, Tiho Orlić, Vuco, Tomislav Bralić, klape Intrade, Rišpet, Šufit i još mnogi drugi. Tako su nastali albumi Dvi, tri riči, Kruna od perja, Judi, zviri i beštimje, Grašini albumi, Jelene Rozge, Doris Dragović, uz cijeli niz poznatih pjesama. 

Nakon Splitskog festivala, već nekoliko godina ste na čelu Melodija Jadrana – koja je uloga te manifestacije danas u kontekstu domaćeg mainstreama?

Da, tog trenutka je došlo vrijeme da okrenem novu stranicu na svom glazbenom putu u funkciji organizatora. Uvijek me motivirao izazov, kreiranje nečeg novog, nisam se zadovoljavao kolotečinom ustaljenih formi. I tako su se dogodile Melodije Jadrana. Budući da se cijeli svoj život bavim glazbom i živim glazbu, ovakav slijed događaja za mene je bio sasvim prirodan. Više je stvari utjecalo na odluku o novom pravcu kojim sam krenuo, od želje da svom gradu donesemo nešto novo na glazbenoj sceni, do osjećaja obveze prema svojim kolegama i prijateljima koji me već godinama podržavaju na glazbenom putovanju. Cilj je bio napraviti jednu moderniju platformu za plasman novih pjesama gdje će, bez ikakvog opterećenja nagradama, naši najbolji autori i izvođači željeti predstaviti svoje pjesme u jednom od najljepših prostora u Hrvatskoj, Galeriji Meštrović. Sam naziv ove glazbene revije evocira na lijepu glazbenu priču punu odlične domaće pjesme kao najavu turističke sezone na početku ljeta. I ove godine će se Melodije predstaviti u svojoj formi, zanimljivim koncertima te završnom večeri revije novih pjesama. Održat će se od 26. do 28. lipnja u Galeriji Meštrović, a detalje ćemo objaviti vrlo brzo. 

Kako gledate na domaću pop produkciju u 2026., koje trendove primjećujete? Koje biste zanimljive domaće autore i izvođače izdvojili, čija vam se glazba danas posebno dopada?

Današnja domaća produkcija je donekle različita od one koju smo mi prakticirali prije nekog vremena. Ona je dosta bazirana na čvrstom ritmu bubnja i basa, kraćim frazama tekstova te repu. Drago mi je što se ipak u većini pjesama i danas poštuju melodijska linija i stihovi kao glavni nositelj kvalitete pjesme. Bitno je pjesme zvukovno modernizirati i u produkciji koristiti nove programe te sve ono što napredak tehnologije donosi, ali se ne smije zanemariti onaj ljudski, emocionalni moment. Pjesma mora u stihovima imati određenu temu koja je usko povezana melodijskom linijom. Ipak sam ona škola važnosti “melodije i stihova” te sam skloniji onom zvuku i glazbi koju rade Gibonni, Parni valjak i drugi pop i rock autori i izvođači.

Gdje se danas tu uklapaju Split i splitski glazbenici?

Split je uvijek bio, kako bi mi znali kazati, “rasadnik” glazbenih i sportskih talenata. Istina je da se danas sve više slušaju stare pjesme, ali u splitskim mladim snagama također vidim onaj ‘špirit’ koji smo i mi imali na početku svog glazbenog puta. To nije ona glazba koju ja preferiram, ali je činjenica da dobro prolazi pogotovo kod mlađe publike, da se sluša, a i koncerti su posjećeni. Slušajući glazbu koju danas u studiju stvaraju moj sin Luka i njegov prijatelj Rando Stipišić, teško mi je kazati da osim nekih iskustvenih savjeta mogu utjecati na njihov stilski i autorski rad. To je ipak generacijski drugačija glazba. Ali ova moja glazbenička ‘garda’ pop i rock zvuka, poštovatelja lijepe melodije i stihova, ide dalje svojim već zacrtanim putem jer još itekako ima publike koja to voli.    

Kako biste laiku objasnili važnost kolektivnog sustava autorskih prava, koliko vam je važno funkcioniranje tog sustava kao glazbenom profesionalcu?

Siguran sam da velika većina autora, uz svoj autorski rad, teško može voditi računa i o pravilnoj raspodjeli zasluženih sredstava iz tih prava, tako da je neophodno priključiti se sustavu koji to dobro provodi. Često sam bio u situaciji objašnjavati zašto i kako funkcionira sustav, pogotovo korisnicima glazbenog sadržaja koji ga koriste za posao. Najviše je to zanimalo ljude iz ugostiteljskog sektora kojima je trebalo objasniti da je sasvim legitimno da korištenje glazbe diže vrijednost njihove ponude, da ona nešto vrijedi i za koju bi bilo pošteno izdvojiti jedan dio sredstava svojih profita.

Što biste, iz svog dosadašnjeg iskustva, savjetovali mladim autorima i producentima koji se tek nalaze na početku?

Kroz svoj život sam u glazbi dosta “lutao”, tj. svirao sam, radio aranžmane, probao pjevati, producirao, pisao pjesme. Na kraju sam se morao odlučiti u kojoj glazbenoj sferi mogu dati najbolje rezultate i što najviše volim raditi. Mladim autorima i producentima savjetujem da se što prije profiliraju i odluče u kojem smjeru će djelovati kroz glazbu. Mene je najviše zaokupilo pisanje pjesama i produkcija u studiju, to ispunjava najveći dio mojih kreativnih potreba. Sretan je svaki čovjek koji može živjeti od onog posla koji voli. Kaže mi prijatelj u šali, “ti nemaš puno godina radnog staža”, odgovaram mu, “imam itekako puno godina radnog staža, ali ako ćeš odbiti sve one dane u kojima sam uživao u radu i stvaranju, onda nemam ni jednu”. Iako smo kao glazbenici aktivni po cijeli dan i dobar dio noći, najljepše na svijetu je raditi ono što voliš, u mom slučaju “živjeti glazbu”. Zato preporučam mlađim kolegama da se što prije odluče u kojem smjeru će ‘voljeti i živjeti’ glazbu, da ih ne potroše krivi putevi.

Imate li još nekih neostvarenih želja i ambicija na glazbenom planu? Koji su vam planovi za bližu budućnost?

Kad živiš glazbu, onda ti ona i bude vječna inspiracija. U zadnje vrijeme sam se okušao u pisanju glazbe za film i tako sam na prijedlog mojih kolega i prijatelja uradio glazbu za dokumentarce “Sveti Jeronim” i “Rimski san” u produkciji HTV-a i Antonije Hervatin. Rad na tome mi je otvorio jedno novo poglavlje u mom glazbenom razmišljanju. Također sam pri kraju mjuzikla pod radnim nazivom “Marul”, gdje sam na libreto Vedrana Matošića uradio glazbu. Mislim da bi taj mjuzikl o životu Marka Marulića mogao biti ubrzo postavljen i ugledati svjetlo dana. U svakom slučaju, isplati se sanjati i planirati jer te to motivira i čini te ispunjenim u onom što voliš.